Sažetak sa skupa
KRONIČNA TUGA RODITELJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU KORISNIKA USLUGA ZLATNI CEKIN POLIKLINIKE I CEKIN DJEČJEG VRTIĆA
Katarina Jerković Gavran
orcid.org/0000-0002-1951-4269
; Zlatni cekin, poliklinika, Vinogorska 115, Slavonski Brod, Hrvatska
Sažetak
Uvod: Kronična tuga prisutnost je ponavljajućih intenzivnih osjećaja u životima roditelja ili staratelja djece s kroničnim zdravstvenim stanjima. Rođenjem djeteta s teškoćama u razvoju roditelji se suočavaju s posebnim zahtjevima i izazovima koje donosi nova životna situacija. Odnos sa širom obitelji, susjedima, prijateljima, stavovi okoline prema bolesti, komunikacija sa zdravstvenim osobljem i dostupnost informacija mogu biti izvor podrške, kako emocionalne, tako i instrumentalne. Dijagnoza koja ukazuje na djetetove teškoće u razvoju, kod roditelja izaziva osjećaj tuge. Taj osjećaj sličan je onom iskustvu kada roditelji tuguju za preminulom osobom. Dijete nije fizički izgubljeno, ali roditelji tuguju za svojim nadama koje su bile usmjerene na rođenje savršenog djeteta.
Cilj: Ispitati prisutnost i utjecaj kronične tuge na kvalitetu života roditelja kronično bolesne djece. Utvrditi njezino postojanje i uzročne okidače. Ispitati nejednakosti s obzirom na dijagnozu i duljinu trajanja situacije/gubitka s kojom se roditelji suočavaju te ispitati unutrašnje i vanjske mehanizme upravljanja osjećajima vezane uz pomoć zdravstvenih stručnjaka, obitelji i prijatelja.
Metode: Roditelji djece s teškoćama u razvoju, korisnici usluga Zlatni cekin poliklinike i Cekin dječjeg vrtića (115 roditelja).
Rezultati: Roditelji djece s teškoćama u razvoju, bez obzira na dijagnozu i vrijeme trajanja situacije/gubitka u kojoj se nalaze, imaju uspone i padove. Osjećaju i vjeruju da će situacija/ gubitak utjecati na njih do kraja života. Najveći broj ispitanika iskusio je promjene kao posljedicu situacije/gubitka (89,1%) te razmišljaju o razlici koju je napravila (84,7%). Najviše osjećaju zabrinutost (97,3%), a zatim tugu (96,5%) te dodatno navode strah i nemoć. U nošenju s osjećajima najviše im pomaže stav „ja to mogu“, a najmanje hobi, razgovor sa svećenikom ili rabinom. Zauzimanje spomenutog stava značajno manje pomaže roditeljima djece s dijagnozom autizma u odnosu na roditelje djece s neurorizičnim i intelektualnim teškoćama. Zdravstveni stručnjaci mogu pomoći kada dopuštaju postavljanje pitanja, pružaju dobru njegu i iskreno odgovaraju. Obitelj i prijatelji im pomažu kada imaju pozitivan stav, slušaju ih i ne sažalijevaju. Većina je ispitanika ženskog spola (86,1%), u braku i prosječnog imovinskog stanja.
Zaključak: Kronična tuga postojana je bez obzira na dijagnozu i duljinu situacije/gubitka te ima svoje karakteristike i uzročnike. Vanjski i unutarnji mehanizmi pomažu roditeljima da se nose s osjećajima.
Ključne riječi
dijete s teškoćama u razvoju; obitelj; kronična tuga
Hrčak ID:
218598
URI
Datum izdavanja:
31.12.2018.
Posjeta: 1.278 *