Uvod
Iza nas, Hrvatske i EU, je razdoblje pred-tranzicije energetskog sektora, koje je poslužilo da se provjere određene politike, njihovi dometi i ograničenja. To je također i vrijeme razvoja novih tehnologija koje mogu imati značajnu ulogu u tranziciji (posebno sunce i vjetar). Prije petnaestak godina tehnološki potencijal obnovljivih izvora, izuzev klasičnih hidroelektrana, je bio skroman i skup, i njegova implementacija nije bila moguća bez značajne financijske potpore. To je vrijeme kada je politička odlučnost bila veća nego sam tehnološki potencijal, pa je prevladala administrativni koncept obveznosti implementacije pojedinih tehnologija. Namjere su bile pozitivne, trebalo je pokrenuti korištenje obnovljivih izvora i onda kada je proizvodnja energije iz obnovljivog izvora bila gotovo jednaka utrošenoj energiji za proizvodnju. Za poticanje korištenja obnovljivih izvora energije osmišljen je model Feed in tarifa, jednostavni i efikasni mehanizam poticanja izgradnje obnovljivih izvora. S izgradnjom obnovljivih izvora pokrenut je tehnološki razvoj i konkurencija proizvođača opreme. Da bi se sve to ostvarilo, potrebna je bila financijska potpora koja se realizirala prikupljanjem posebnih naknada od kupaca električne energije na svaki kupljeni kWh i nadoknađivanjem proizvođačima obnovljivih izvora razliku između ugovorene i tržišne cijene. Sa stanovišta investitora, financijera i proizvođača opreme model Feed in tarifa je bio idealan, smanjio je rizik investiranja i omogućio investiranje i razvoj tehnologija. Prednosti tog sustava poput sigurnosti ulaganja, financiranja i prodaje opreme ujedno predstavljaju i slabu stranu tog modela. To je uzrokovalo tromost sustava i sporo prilagođavanje promjenama na tržištu što je dovelo do toga da EU ima najskuplju energiju iz obnovljivih izvora. Neke zemlje pokušale su učiniti sustav dinamičnim i postaviti tarife u korelaciju s tehnološkim razvojem, smanjujući tarife na godišnjoj, polugodišnjoj ili mjesečnoj razini. Hrvatska je imala tromi mehanizam, pa su obnovljivi u Hrvatskoj viši nego u razvijenim zemljama EU koje su imale dinamični sustav. Neke zemlje su pribjegle jednostranom smanjenju ugovorenih tarifa, što je izazvalo veliki broj sporova između investitora i država. U arbitražama koje su pokrenute za projekte obnovljivih izvora, temeljem Europske energetske povelje, iskristalizirala su se dva stava: • Investitori koji primaju potporu moraju biti svjesni da razina potpora ovisi o mogućnostima zemlje, • Država koja daje potporu mora voditi računa da se jednostranim odlukama ne može dovesti u pitanje opravdanost investicije. Analiza obnovljivih izvora u razdoblju 2007.-2017. pokazala je da su cijene bile visoke i da je sustav bio trom te se nije prilagođavao tehnološkom razvoju. Najveća izgradnja je ostvarena kod vjetroelektrana (637,80 MW), biomase (76,95 MW), zatim sunca (53,43 MW) i bioplina (43,73 MW). Vrlo česti su prigovori da je Hrvatska 'zemlja sunca' te da je trebalo više forsirati korištenje energije sunčeva zračenja. U proteklom razdoblju cijena proizvodnje iz vjetroelektrana bila je oko 0,76 kn/kWh, a iz sunca 2,19 kn/kWh. Da bi se pokrili troškovi potpore svaki građanin plaća naknadu od 10,5 lp/kWh. Iz usporedbe ostvarenih cijena, a u slučaju da je izgrađeno jednako elektrana na sunce kao vjetroelektrana, svaki građanin bi trebao plaćati više od 20 lp/kWh. Ključni problem pred-tranzicije je što su klimatska i energetska politika promatrane kao dvije odvojene politike bez jasnog ekonomskog integratora. Kako je cijela energetska tranzicija motivirana klimatskim ciljevima, nužan je ekonomski integrator koji povezuje dvije politike. Upravo se naknada za emisije CO2 nameće kao logičan izbor, s obzirom da pravi ekonomsku razliku između pojedinih izvora energije, a njenom visinom se može odrediti dinamika procesa tranzicije. U transformaciji energetskog sektora u sektor niskih, a u budućnosti i nultih emisija stakleničkih plinova, sudjelovat će svi sektori energetske potrošnje i proizvodnje, kao i sustavi koji energiju i energente prenose i dopremaju kupcima. U svojoj transformaciji energetski sustavi moraju i dalje ispunjavati svoju osnovnu svrhu, a to je sigurna opskrba energijom i energentima svih kupaca, po prihvatljivim cijenama i uz minimalan utjecaj na okoliš. Glavne strateške odrednice promjena u energetskom sektoru su: • Osnažiti energetsko tržište kao nosivu komponentu razvoja energetskog sektora. Ključni ekonomski mehanizam za kontrolu brzine tranzicije predstavljaju cijene emisijskih jedinica. • Potpuno integrirati energetsko tržište u međunarodno tržište energije, tehnologija, istraživanja, usluga, proizvodnje. • Ojačati sigurnost opskrbe energijom povezivanjem energetske infrastrukture. • Povećati energetsku učinkovitosti u svim dijelovima energetskog lanca (proizvodnja, transport/prijenos, distribucija i potrošnja svih oblika energije). • Kontinuirano povećavati udio električne energije u neposrednoj potrošnji energije (jer ona može zamijeniti fosilna goriva u mnogim primjenama). • Kontinuirano povećavati proizvodnju električne energije sa smanjenom emisijom stakleničkih plinova – prvenstveno iz OIE. • Razvoj temeljiti na komercijalno dostupnim tehnologijama, posebno iskorištavanju energije sunca i vjetra. • Financijske potpore usmjeriti na razvoj biogospodarstva i održivog gospodarenja otpadom, na istraživanja, pilot i demonstracijske projekte. • Osigurati fondove za smanjenje rizika za zahtjevne tehnologije i granično komercijalne tehnologije.
