Skoči na glavni sadržaj

Izvorni znanstveni članak

https://doi.org/10.31664/zu.2021.108.06

Sovjetski underground naraštaji: Tranzicijsko polje suvremene umjetnosti u postsovjetskoj Rusiji

Margarita Kuleva ; National Research University Higher School of Economics (HSE University), Saint Petersburg; Centre for German and European Studies (CGES), St. Petersburg State University–Bielefeld University
Anastasia Masalova ; Higher School of Economics, National Research University (HSE University), Saint Petersburg


Puni tekst: hrvatski pdf 329 Kb

str. 84-97

preuzimanja: 137

citiraj


Sažetak

Umjetničko prepoznavanje „neslužbene” sovjetske umjetnosti rezultat je uzajamnog utjecaja novonastalog privatnog medijskog sektora, koji više ne podliježe ograničenjima države, i disidentske umjetnosti prošlih generacija koje su stvorile cijeli jedan svijet koji umjetnička profesija do tada nije istraživala. Autorice analiziraju strukture umreženosti kritičara i umjetnika u ovom razdoblju i objašnjavaju kako se oblikovala zajednica umjetnika i kritičara, kakva je njezina struktura i kako su tokovi informacija pomagali umjetnicima da dosegnu višu razinu prepoznatljivosti. Analiza baze podataka ilustrirala je i potvrdila posebnu značajku tog sustava, a to je da jedna osoba može istovremenu biti umjetnik (ili kustos) i kritičar. To je rezultat nesigurnog položaja umjetnika i daleko stabilnijeg položaja kritičara—pisanje o umjetnosti bio je jedna od rijetkih poslova koji su se plaćali. Bimodalna mreža kritičara i umjetnika novina Kommersant ima oblik koji je vrlo blizak tipu jezgra-periferija. Ova mreža ima jezgru, ali manje očitu nego što je jezgra mreže MAM, a karakterizira je pojava utjecajnih kritičara na periferiji i s time povezani rast „ekskluzivne klijentele”. Danas mreža ima još manje eksplicitnu jezgru i utjecajnije kritičare na periferiji kao i širu mrežu „ekskluzivne klijentele”. Ovaj je fenomen moguće objasniti na dva načina. Prvi je nedostatak konsenzusa u kritičkom polju, a drugi je korištenje posebnih strategija: predstavljanje novih umjetnika publici i preuzimanje monopola nad kritikama njihovih djela. Uobičajena praksa među kritičarima bila je da se određeni događaji dodjeljuju određenim kritičarima. Tek je nekolicina događaja bila spomenuta od više kritičara. To se moglo dogoditi iz najmanje dva razloga: (1) kritičari su radili kao recenzenti, pa nije bilo potrebe da više kritičara prisustvuje istom događaju, osim ako se radilo o iznimno popularnom ili događaju visokog profila; (2) niska razina financiranja nije dopuštala da više kritičara bude plaćeno da pišu o istom događaju. Samo je jedan časopis (Moscow Art Magazine) imao profesionalan stav, a time i čvršću komunalnu strukturu. Ostala dva medija nisu bila fokusirana samo na umjetničku sferu, zbog čega su imali manji utjecaj na stručni milje i manji doprinos procesu umjetničkog prepoznavanja i institucionalizacije. Unatoč tome, agregacija svih navoda u tri tiskana medija otkriva određene umjetnike koji su bili najuočljiviji i najpopularniji među kritičarima. Ovu scenu može karakterizirati nedostatak ekonomskog kapitala i nesigurnost svih uloga. Čak i popis najcitiranijih umjetnika otkriva složenost i eksperimentiranje kao važne vrijednosti ove scene. Štoviše, umjetničke zvijezde nisu ovisile o državnom financiranju ili privatnom kapitalu, kao ni o kulturnim institucijama. Podaci su također otkrili visok stupanj nejednakosti na sceni. Prvo, jezgra dajejasnu ilustraciju društvene homofilije (vidjeti McPherson et al, 2001), budući da su većina kritičara i umjetnika bijeli muškarci iz Moskve. Valja napomenuti da je sudjelovanje žena bilo ograničeno i u kritičkim (36,3 %) i u umjetničkim zanimanjima (18,9 %); međutim, čini se da je pristup zanimanju kritičara bio lakši. Prikupljeni skup podataka svjedoči o temeljnoj promjeni umjetničke organizacije u Rusiji. Međutim, dinamika priznavanja pokazuje da je simbolički kapital akumuliran u prethodnom sustavu („neslužbena umjetnost”) vrijedio i u novoj formaciji. Nužnost javnog priznavanja najprestižnijih agenata prethodnih generacija (čime se istovremeno osiguravalo vlastito priznanje kao kritičara, vidjeti de Nooy 2002.) odgodila je priznavanje novih generacija. Slijedom toga, samo je vrlo mali broj mlađih umjetnika postsovjetske Rusije dobio dovoljno pažnje kritičara.

Ključne riječi

„neslužbena” suvremena umjetnost, postsovjetska Rusija, analiza društvenih mreža, underground umjetnost, umjetnička produkcija

Hrčak ID:

270740

URI

https://hrcak.srce.hr/270740

Datum izdavanja:

1.7.2021.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 570 *