Pregledni rad
https://doi.org/10.17234/Croatica.65.6
„CVIJET KREPOSTI“ U „LIBRU OD MNOZIJEH RAZLOGA“: LEKSIČKE I ANIMALISTIČKE OSOBITOSTI
Marinka Šimić
; Staroslavenski institut, Zagreb
Antonija Zaradija Kiš
orcid.org/0000-0002-2013-9398
; Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
Sažetak
„Cvijet kreposti“ ili „Fiore di virtù“ je moralno-didaktičko djelo nastalo u 14. stoljeću u Italiji. Sastoji se od 35 poglavlja pisanih bolonjskim vernakularom zbog čega je djelo bilo pristupačno širokom društvenom sloju. Izum tiska učinio ga je jednim od najpopularnijih europskih djela pučke književnosti u rasponu od nekoliko stoljeća tijekom kojih „Fiore di virtù“ biva prevođeno na nekoliko europskih vernakulara: francuski, španjolski, katalonski, njemački, grčki, rumunjski, armenski. Na slavenskom je prostoru djelo prevedeno na hrvatski, ruski i srpski jezik, koji je ujedno i najmlađi slavenski prijevod iz 1800. godine. U hrvatskoj je književnoj tradiciji „Cvijet kreposti“ bio posebice popularno štivo o čemu svjedoči činjenica da je očuvan na trima pismima: glagoljici, ćirilici i latinici, a to su ujedno i tri hrvatske redakcije „Fiore di virtù“ koje svoju slavu doživljavaju na razmeđu srednjovjekovnoga i renesansnoga književnog izričaja. I dok se glagoljska inačica nalazi u pet zbornika iz 15. i 16. stoljeća, najstarija ćirilska tek je djelomično očuvana jedino u „Libru od mnozijeh razloga“, dubrovačkom zborniku iz 1520. godine i sadrži uglavnom ona poglavlja koja pripadaju mlađoj proširenoj talijanskoj varijanti „Fiore di virtù“ koja u konačnici broji 41 poglavlje. Dubrovačkom zborniku nedostaje početak kojemu pripada upravo „Cvijet kreposti“, pa je stoga ovo djelo u ćirilskoj varijanti nepotpuno. „Cvijet“ je u „Libru“ pisan štokavskim narječjem i dubrovačkim govorom 16. stoljeća, ali sa znatnim oslanjanjem na starije glagoljske predloške, tj. s čakavskim i crkvenoslavenskim utjecajem. Leksik je „Cvijeta kreposti“ posebice zanimljiv jer pokazuje nekoliko jezičnih slojeva među kojima su najdominantniji: crkvenoslavenski (npr.: „lačanь“, „varovati se“, „rabь“, „mnieti“), romanski (npr.: „akvila“, „almanko“, „vicio“, „glotunia“, „žmuo“, „pedutь“), dubrovački (npr.: „mahnitacь“, „legati“, „parati“, „guvernati“). Uz razradu leksičkih osobitosti „Cvijeta kreposti“ u „Libru“ će pozornost dodatno biti usmjerena na bestijarijske odlomke koji slikovito vizualiziraju čovjekove mane i vrline, temeljne moralno-didaktičke odrednice ovoga djela. U tom smislu u radu ćemo se fokusirati na pojavnost šišmiša čija se povijesna demonizacija, prisutna i u „Libru“, ponavlja i danas kad šišmiša „optužujemo” za pandemiju koronavirusa. U kapitulu o grijehu putenom koji je očuvan jedino u „Libru“ šišmiš, odnosno „lilikь“ je optužen za blud, požudu, androginost i animalistička je predodžba ove ljudske mane.
Ključne riječi
„Cvijet kreposti“; mane; vrline; životinje; leksik; šišmiš
Hrčak ID:
272535
URI
Datum izdavanja:
18.2.2022.
Posjeta: 1.408 *