Stručni rad

Značajke biblijskog hebrejskog jezika u odnosu na spoznaju i interpretaciju

Adalbert Rebić ; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

Sažetak

Hebrejski je jezik jedan od najstarijih jezika svijeta koji se još danas govori. U stvari to je jezik kojim su već u 4. tisućljeću pr. Kr. govorili Feničani i Kanaanci. Taj su jezik u 12. st. pr. Kr. preuzeli od Kanaanaca Hebreji. Spada u semitske jezike, koji su se prostirali od Perzijskog zaljeva do sjeveroistočne Afrike. Poput drugih semitskih jezika i hebrejski je imao vlastito pismo, Aramejsko kvadratno pismo, koje Hebreji još uvijek rabe. Hebrejski se čita s desna na lijevo i pišu se samo suglasnici, bez samoglasnika. Gotovo sve riječi imaju tri slova (korijen) od kojih se onda, kao od neke »sirovine«, pomoću prefiksa i sufiksa i promijenjenih samoglasnika grade nove riječi. Tako dobivaju bezbroj novih riječi s novim značenjima. Hebrejski je kao komunikacijsko i interpretativno sredstvo u usporedbi s drugim jezicima osebujan jezik. On odražava sasvim poseban način razmišljanja i govora koji ne poznaje ni apstrakciju ni spekulaciju; nema apstraktnih pojmova pa zato ostaje kod konkretnih činjenica i individualnih podataka. Ne poznaje ni diskurzivno ni silogističko razmišljanje kao npr. grčko razmišljanje. Zato poseže za slikama, simbolima i mitovima. Umjesto filozofskog načina razmišljanja i izražavanja prevladava mitsko razmišljanje i mitski način govora. U ovom kontekstu valja posebno spomenuti etiologiju. Kad Biblija opisuje povijest nekog prošlog događaja za koji nema podataka, opisuje ga pomoću događaja iz sadašnjosti koje prebacuje u prošlost i u njima onda vidi uzroke (grč, aithia) sadašnjeg stanja. Takve etiologije susrećemo osobito u opisima stvaranja svijeta i prvotnog stanja prvih ljudi odnosno njihova grijeha (tipičan primjer u Post 3,14-19). Grijeh prvih ljudi opisuje se elementima uzetima iz kanaanskog kulta plodnosti (zmija, sveto drvo). Tako je povijest sasvim u službi teologije pa se o biblijskoj povijesti s potpunim pravom govori kao o spasenjskoj povijesti. Povijest je za biblijske pisce očitovanje (objava) i tumačenje veličanstvenih djela Božjih. U hebrejskoj biblijskoj književnosti rijetko susrećemo sintezu. I to je odraz hebrejskog načina izražavanja, odnosno sintakse hebrejskog jezika. Kao što je rečenica u hebrejskosm oblikovana linearno, pomoću veznika »i«, te nema podređenih rečenica, izraženih pomoću podređenih veznika, tako je i pripovijedanje u Bibliji jednostavno nabrajanje događaja jednih za drugima. Sintezu mora stvoriti sam čitatelj. Glagol u hebrejskom jeziku u odnosu na spoznaju i interperetaciju ima posebnu ulogu. On ima sedam oblika (ili konjugacija) kroz koje se može radnja izraziti, ali nema strogo određenih vremena; prošlost (perfekt, imperfekt, aorist), sadašnjost (prezent) i budućnost (futur). Hebrejski poznaje samo perfekt i imperfekt u značenju svršene (perfekt) ili nesvršene radnje (imperfekt). Vrijeme radnje određuje se iz konteksta, iz situacije ili iz tzv. vav conversivum. O tome ovisi i posebno shvaćanje povijesti: prošlost se tumači sadašnjošću, a budućnost prošlošću i sadašnjošću (proroštva).
Semantika, značenje pojedinih riječi, u tom pogledu također ima posebno značenje. U ovom izlaganju posežem za nekim pretežito teološkim izrazima kao što su dabar (riječ), šem (ime), Torah (Zakon odnosno Nauk), hesed (ljubav), ’emet (istina), šalom (mir) i jada’ (znati).

Ključne riječi

hebrejski jezik; hebrejska morfologija; hebrejska imenica; hebrejski glagol; hebrejski perfekt; hebrejski imperfekt; hebrejska sintaksa; dabar; šem; Torah; hesed; ’emet, šalom, jada’

Hrčak ID:

27350

URI

https://hrcak.srce.hr/27350

Datum izdavanja:

10.2.2004.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 6.024 *