hrcak mascot   Srce   HID

Pregledni rad

Kriza vrednotâ i kultura

Ivan SUPIČIĆ ; Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), Zagreb, Hrvatska

Puni tekst: hrvatski, pdf (7 MB) str. 381-399 preuzimanja: 700* citiraj
APA 6th Edition
SUPIČIĆ, I. (2001). Kriza vrednotâ i kultura. Bogoslovska smotra, 71 (2-3), 381-399. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/29117
MLA 8th Edition
SUPIČIĆ, Ivan. "Kriza vrednotâ i kultura." Bogoslovska smotra, vol. 71, br. 2-3, 2001, str. 381-399. https://hrcak.srce.hr/29117. Citirano 20.09.2019.
Chicago 17th Edition
SUPIČIĆ, Ivan. "Kriza vrednotâ i kultura." Bogoslovska smotra 71, br. 2-3 (2001): 381-399. https://hrcak.srce.hr/29117
Harvard
SUPIČIĆ, I. (2001). 'Kriza vrednotâ i kultura', Bogoslovska smotra, 71(2-3), str. 381-399. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/29117 (Datum pristupa: 20.09.2019.)
Vancouver
SUPIČIĆ I. Kriza vrednotâ i kultura. Bogoslovska smotra [Internet]. 2001 [pristupljeno 20.09.2019.];71(2-3):381-399. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/29117
IEEE
I. SUPIČIĆ, "Kriza vrednotâ i kultura", Bogoslovska smotra, vol.71, br. 2-3, str. 381-399, 2001. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/29117. [Citirano: 20.09.2019.]

Sažetak
Kao što se tri ključne riječi iz ovog naslova mogu uzeti navedenim redom, mogle bi nam otvoriti dodatna obzorja i kad bi se postavile drukčijim redom. Moglo bi se tako govoriti i o krizi kulture kao i o vrednotama kulture, o kulturi vrednota, pa čak i o vrednotama krize. Kriza je, naime, stanje pokolebanosti, stavljanja u pitanje, slabljenja, ali i prilika ili poticaj za traženje izlaza, za uviđanje potrebe promjena radi poboljšanja i napretka. Čak bi i termin »kultura krize« mogao imati smisla ukoliko bi označio održavanje ili ustaljenost nekog upitnog stanja u kojem opadaju vrednote, umjesto traženja izlaska iz njega. U tom se negativnom smislu danas spominje, na primjer, »kultura smrti« nasuprot kulturi života. Ima tako mnogo raznih vrednota da se moramo ograničiti samo na one najvažnije - duhovne vrednote. Kriza duhovnih vrednota je i kriza čovjeka. Krizna pak stanja normalne su faze ljudskog života i rasta, ne u tom smislu što bi se čovjek u njima morao neprestano nalaziti, nego u tome što kroz njih mora neminovno barem povremeno prolaziti. Ona su prilika za prevladavanje iskušenja, za iznošenje križa, za duhovno produbljenje,
Isus Krist, ne samo da je kroz krize, kao čovjek, prolazio, nego im je išao u susret, s njima se suočavao da bi ih razriješio. Isus je takoreći gotovo neprestano prolazio kroz krizne situacije, nerazumijevanja i konflikte, od najmanjih do onih najvećih kao što su bile kušnja u pustinji, Getsemani i, konačno, Golgota. Ali Isus je upirao prstom i na krizna stanja kod čovjeka općenito, počevši od stanja grešnosti, pozivajući na pokajanje i pokazujući na izlaz iz njih, kao i posve konkretno, od čovjeka do čovjeka, upozoravajući na zlo u čovjeku i na zlo za čovjeka, na njegovu unutarnju patnju i vanjsko stradanje, da bi ih liječio, poticao na rješenje, pomogao da dođe do duhovnog i tjelesnog čovjekova ozdravljenja.
Čovjekova je egzistencija po definiciji krhka. Čovjekov je život gotovo permanentno izložen i ugrožen. Krize svih vrsta mogu nastupiti svakog trenutka, a krizna se stanja održavati dugo. Čovjek ih može i ne biti svjestan, što je zlo za njega. A dok je god u takvu stanju, kako može pokušati izaći iz njega? Suvremena je kriza civilizacije uperena protiv čovjeka i njegovih temeljnih vrednota: velik dio čovječanstva živi u bijedi i gladi, zaostao je i nepismen, pothranjen je i nerazvijen, kulturno je na margini, dok je drugi, manjinski dio u obilju i raskoši, u obijesnom rasipanju i uživanju. U mnogome je obescijenjen i sam ljudski život od začeća do smrti.
No, toj ljudskoj i sociološkoj krizi valja dodati onu metafizičku, duhovnu i religioznu. Suvremena je, osobito zapadna, civilizacija proizvela pojedinca u kojemu prevladavaju individualizam, egoizam i ravnodušnost prema transcendenciji i Bogu, usmjerenost na vremenito i materijalno, potrošački mentalitet i relativizacija svih bitnih, napose duhovnih vrednota. Uza sva velika i pozitivna dostignuća suvremene civilizacije i kulture, ona je iznjedrila u čovjeku destrukciju duhovnog, božanskog i vječnog. Upravljenost na komfor, standard i što ugodniji život u svijetu, suvremenom se čovjeku čini daleko važnijom od njegove dubinske duhovne dimenzije i onoga što slijedi u nadsvijetu.
Ako se danas može govoriti o »kulturološkoj krizi kršćanstva« (Ž. Mardešić), o nikad dovršenom susretu Evanđelja i kultura koji treba uvijek unapređivati (M. Amaladoss), o univerzalnosti kršćanstva kojem se danas suprotstavlja relativnost kultura (J. Ratzinger), te o gigantskom zadatku i vitalnom značenju uključivanja kultura u život Crkve (P. Poupard), znak je to dubokih razmjera krize u koju su ušli i kršćani, i Crkva, i suvremeni svijet, iz koje će izlaz, da bi ga uopće bilo, moći biti jedino korjenit. Da se to ostvari, kršćanima će biti potrebna daleko veća kultura svetosti, njihova će vjera morati postati istinskom kuturom (Ivan Pavao II.).

Ključne riječi
kriza; kultura; vrednote; vjera; kenoza; ateizam; indiferentizam; nihilizam; idolatrija; kultura svetosti

Hrčak ID: 29117

URI
https://hrcak.srce.hr/29117

[engleski]

Posjeta: 1.465 *