The 1662 Book of Common Prayer: International Edition

The 1662 Book of Common Prayer: International Edition

Samuel L. Bray (urednik), Drew Nathaniel Keane (urednik)

Downers Grove: IVP Academic, 2021., str. 782

U proteklih nekoliko godina, pa i desetljeća, primjećuje se lagani porast zanimanja kršćana iz slobodnih crkava za liturgijom. Osobno poznajem nekolicinu koji su, namjerno ili slučajno, pronašli svoj duhovni dom u evanđeoskim episkopalnim crkvama. Postoje i oni koji uviđaju važnost propisane, povijesno utemeljene liturgije, ali koje teološka uvjerenja formirana u slobodnim kršćanskim tradicijama u kojima su ponikli sprječavaju da ih napuste samo radi liturgije. Pritom je važno imati na umu da svaka crkva ima nekakvu liturgiju, nekakav više ili manje razrađen bogoštovni oblik, a čak su spontanost i „vođenost Duhom“ u nekih crkava zapravo liturgijska očekivanja koja se ne smiju prekršiti.

U ovomu kontekstu, na našim je prostorima još prije nekoliko desetljeća nastao dokument pod nazivom Bogoslužni red baptističkih crkava. Napisao ga je dr. Jasmin Milić, sada biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj. Za potrebe baptističkih crkava doradio ga je pastor Giorgio Grlj (2022, email). Namjera je ovoga dokumenta bila njegovanje snažnijega liturgijskog stila štovanja među baptistima, ali baptistički ga pastori uglavnom koriste za svečanosti kao što su: rukopolaganja, krštenja, vjenčanja i pokopi.

Prema ovome fenomenu moguće je pristupiti kao prema mnogim drugim hirovima u evanđeoskom kršćanstvu. Kao što su se donedavno neki zaklinjali da će pokret crkvena rasta promijeniti svijet, tako je i sada moguće postati zaluđen da će upravo liturgijska obnova biti taj sastojak koji nam nedostaje da bismo kao pojedinci i crkve postali duhovno zreliji. No, samo zato što nešto nije čarobni metak ne znači da nije značajno za život crkve. Pentekostalni filozof, dr. James K. A. Smith (2010, xii), namjernu i promišljenu liturgiju smatra integralnim aspektom života i štovanja crkava te drugih kršćanskih institucija. Smislene kršćanske liturgije mogu biti protuteža moćnim utjecajima sekularne kulture, koja nas često oblikuje da prigrlimo svjetovne svjetonazore i mentalitete koristeći pritom vlastite „kulturološke liturgije“. Kršćanske liturgije mogu pozitivno utjecati na naše oblikovanje u pojedince koji više nalikuju Kristu jer oblikovanje Kristovih učenika podrazumijeva više od intelektualnog aspekta učeništva. Stoga Smith ohrabruje razvoj liturgijskih navika, korištenje obreda (kao što su sakramenti) te uronjenost u kršćansku priču (Smith 2013).

Važan je aspekt ove uronjenosti u kršćansku priču – koju ne smijemo poistovjetiti i svesti samo na onu biblijsku – uronjenost u povijesne kršćanske riječi i prakse. Kao što ističe hrvatski baptistički teolog, Enoh Šeba (2022, 63), naši bi bogoštovni čini trebali biti satkani „od desetljeća ili stoljeća prakse“. U takvoj liturgiji vjernici pronalaze „sigurnost reda“, koju Šeba suprotstavlja propovijedi koja naprotiv donosi potrebne „varijacije u postojeći red“.

Drugim riječima, utješno je znati da su dijelove našega propisanog štovanja kršćani koristili stoljećima. Pripadanje povijesnom kršćanstvu daje nam sigurnost i mir. Dok molimo Očenaš, svjedočimo o svom jedinstvu s kršćanima svih denominacija i zajednički Boga zovemo „Oče naš“. Štoviše, recitiranje neke od prihvaćenih kršćanskih vjerovanja, koje je naraštajima prenošeno i odjekivalo zidovima crkvenih otaca i reformatora, služi kao dirljiv podsjetnik na našu zajedničku vjeru i nasljeđe.

Nadam se da ovo pojašnjava svrhu zašto jedan baptistički teolog piše osvrt na anglikanski obrednik. Vjerujem da je korisno proučavati druge kršćanske tradicije i vrline koje posjeduju te da možemo integrirati određene elemente koji se slažu s našom tradicijom, koristeći ih da potaknemo rast i napredak.

Godine 1549. anglikanski je nadbiskup od Canterburyja, Thomas Cranmer, napisao i publicirao prvo izdanje obrednika The Book of Common Prayer ( Knjiga zajedničkih molitvi). Promjene engleskih monarhâ, a time i poglavarâ engleske Crkve, uzrokovalo bi čas zabranjivanje ove knjige, a čas bi ona uzrokovala mnoge kontroverze među protestantima. Stoga je prošla kroz brojne revizije do njezina sadašnjega oblika iz 1662. godine, koji je svjetlo dana ugledao dugo nakon mučeničke smrti nadbiskupa Cranmera 1556. godine.

Cranmer je želio napisati molitvenik koji će premostiti jaz ili bolje zadržati najbolje dijelove katoličke i protestantske liturgije. Zamislio ga je kao liturgijski „via Media“ (Jacobs 2013, 90). To je ostvario time što je molitvenik napisao na prelijepom i uzvišenom engleskom jeziku umjesto na latinskom. Međutim, ujedno je izvore za stvaranje novih formi crpio iz različitih izvora, a većina njih potjecala je iz starine (Jacobs 2013, 17). Ovaj je inovativan pristup Cranmeru i njegovoj knjizi prouzročio kako progonstvo od katoličkih monarhâ tako i protivljenje od radikalnijih protestanata njegova vremena (Cummings 2018, 3).

Knjiga počinje predgovorom iz 1662. godine, koji predstavlja ovo izdanje djela i objašnjava određene izmjene koje su napravljene u tekstu kako bi se zajamčila njihova relevantnost u modernijim vremenima. Zatim čitatelja upućuje kako rukovati ovom knjigom kao alatom za „jutarnju i večernju molitvu nedjeljom i drugim svetim danima kroz godinu“ (str. xxix). Nakon toga, čitatelji će pronaći zbirku jutarnjih i večernjih molitvi (str. 1–26), Atanazijevo vjerovanje (str. 27–30), Litaniju i njezine zaključne molitve (str. 31–48).

Iza ovih poglavlja slijede molitve i čitanja iz Poslanica i Evanđeljâ za razne blagdane tijekom godine (str. 49–240). Molitvenik zatim slijedi uobičajeni tijek ljudskoga života. Pastore i vjernike snabdijeva katekizmom i redoslijedom službi za Gospodnju večeru (str. 241–270), javno krštenje male djece i onih zrelijih godina (str. 271–299), potvrdu, brak, posjete bolesnima, ukop preminulih i zahvalnost za žene nakon poroda (str. 300–352). Konačno, nalazimo liturgiju za službu „kominacije“ koja se recitira nakon Litanije. Tijekom nje se grješnike poziva na pokajanje čitanjem „Božjih prokletstava na nepokajana grješnika“, iza čega slijedi molitva za oprost (str. 353–361).

Cranmer je puno koristio Psaltir (Jacobs 2013, 37). Podijelio ga je na 30 dnevnih čitanja za svaki dan u mjesecu, a čitanja su se ponavljala svaki mjesec u godini (str. 362–561). S obzirom na to da je 1662. godine Engleska postajala pomorska sila, odbor je uveo „Molitve koje se trebaju koristiti na moru“ (str. 562–577) za jutarnje i večernje službe, kao i za izvanredne prilike i opasnosti (Jacobs 2013, 89). Iza ovih molitvi slijedi „Obrednik“ (str. 579–625), koji sadrži liturgiju za zaređivanje i posvećivanje „biskupa, svećenika i đakona“, što ukazuje na anglikanski trostruki red crkvenih službenika i apostolsku sukcesiju. Na kraju, trideset devet „Članaka vjere“ (str. 628–645) služe kao teološki temelj anglikanske vjere.

Knjiga završava pismom suvremenih urednika (str. 648–653) i pet dodataka. Prvi dodatak je „Homilija o opravdanju“, drugi dodatak sadrži „Dodatne molitve & zahvalnice“, treći „Dodatne rubrike“ (odnosno, alternativna čitanja), četvrti dodatak iznosi „Alternativni lekcionar“, a peti je dodatak „Rječnik“.

Cranmer i ostali urednici ovoga djela pažljivo su kršćanskom životu pristupili s nekoliko strana. Molitvenik slijedi uobičajeni tijek ljudskoga života, od krštenja do pokopa. Ujedno oslovljava mnoge različite okolnosti tako da u njemu nalazimo molitve za vrijeme radosti, pokajanja i tugovanja. Molitvenik slijedi i godišnji crkveni kalendar. Neke će protestantske čitatelje iznenaditi brojni blagdani koje molitvenik svetkuje. Počinje 1. siječnja sjećanjem na „Obrezanje Gospodinovo“, a neki su blagdani „Bogojavljenje Gospodinovo“ (6. siječnja), „Obraćenje sv. Pavla“ (25. siječnja), „Blagdan Svih svetih“ (1. studenog), a godina završava četirima svetkovinama. To su: Božić, Blagdan sv. Stjepana, Prvomučenika, Blagdan sv. Ivana, A. & E. (apostola i evanđelista) te Blagdan svetih nevinih (25.-28. prosinca). Možda najviše iznenađuje što, s jutarnjim i večernjim molitvama, molitvenik oslovljava svaki dan u mjesecu i propisuje štovanje dvaput dnevno, što je zapravo bila Cranmerovo pojednostavljenje ranijih kanonskih sati, naime, „Matins (ponoć); Lauds (3 ujutro, odnosno u zoru); Prime (6 ujutro); Terce (9 ujutro); Sext (podne); Nones (15 h); Vespers (18 h); Compline (21 h)“ (Jacobs 2013, 39).

Spomenuo sam da je knjiga natopljena povijesnim kršćanskim formama, ali ona bogato koristi i propisuje korištenje same Biblije. Jacobs (2013, 37–38) ističe da je „Cranmeru reguliranje liturgije bilo važno, ali iscrpno je poznavanje Biblije – koje ljude jedino može ‘potaknuti na pobožnost’ i osposobiti ih da ‘pobiju neprijatelje istine’ – bilo još važnije“. Ne samo da su svakoga mjeseca pročitali cijeli Psaltir, nego je svako euharistijsko bogoštovlje sadržavalo četiri čitanja iz Svetoga pisma: odlomak iz Staroga zavjeta, Psalam, odlomak iz nekog Evanđelja i odlomak iz nekog drugog dijela Novoga zavjeta.

Prema tome, Knjiga zajedničkih molitvi sadrži mnogo toga što možemo pohvaliti, a upućivanje kritike knjizi koja je odoljela zubu vremena i silno utjecala na duhovni život društava s engleskih govornih područja bilo bi neumjesno i sitničavo. Vjerojatno bi jedini razlog neslaganja s predloženom liturgijom bilo pripadanje drugoj kršćanskoj tradiciji. Isprva sam ipak bio razočaran Međunarodnim izdanjem. Naime, iznenadilo me što jezik Međunarodnog izdanja nije bio pojednostavljen koliko sam očekivao. Suvremeni su urednici izjavili da je njihovo „jezično ažuriranje bilo skromno“ jer su željeli „sačuvati lingvistički karakter molitvenika (koji je već 1662. godine bio svjesno staromodan)“. Objašnjavaju da su molitve osmišljene za čitanje naglas i u zajednici, čime se prioritet stavio na glas umjesto na tekst (str. 648–650). Svrha je molitvenika za one kojima engleski nije prvi jezik više edukativne nego propisne naravi, pa stoga razumijem ovu odluku. „Međunarodno“ u ovome kontekstu znači „panenglesko“.

Knjiga zajedničkih molitvi: međunarodno izdanje daje nam okvir, ideje za poboljšanje naših bogoštovlja koristeći liturgijske elemente koji se oslanjaju na biblijske i povijesne molitve, promišljanja i vjerovanja. No, trebamo izbjegavati nametanje ovih elemenata na nespretan ili neprirodan način u naša tipično slobodnija bogoštovlja. Volio bih da mi, teolozi i službenici slobodnih crkava, počnemo stvarati vlastite molitvenike ili obrednike koji će biti relevantni za naše tradicije, kulturu i vrijeme u kojem živimo.

Ovaj pak zadatak zahtijeva mudrost, rasuđivanje i vodstvo Svetoga Duha. Zato ću, u svjetlu toga, zaključiti predivnom molitvom za prosvjetljenje iz drugoga dodatka molitvenika:

Miroslav Balint-Feudvarski

Literatura