Uvod u život i misao Johna Wesleyja
Timothy J. CrutcherZagreb: Biblijski institut; Crkva Božja u RH: CO Isusa iz Nazareta Zagreb; Evangelička Metodistička crkva u RH, 2023., str. 276
Nakon knjižice Jednostavan prikaz usavršavanja kršćanina Johna Wesleyja, od istih izdavača uz Evangeličku Metodističku crkvu u Hrvatskoj, čiji je predsjedavajući pastor Vatroslav Župančić napisao predgovor za ovu knjigu, dolazi nam puno opširnija biografska knjiga osnivača Metodizma i jedne od najznačajnijih figura postreformacijskoga kršćanstva, teologa, i evangelizatora Johna Wesleyja (1703. - 1791.). Zbog njegova ogromna značaja i statusa u protestantizmu, evanđeoskom pokretu i kršćanstvu općenito, ove su knjige, kao i sva potencijalna buduća izdanja na hrvatskom jeziku vezana uz ime i djelo Johna Wesleyja itekako dragocjene i dobrodošle, upravo zbog njegova izuzetna doprinosa Božjem djelu i napretku Njegova kraljevstva.
Knjiga Timothyja J. Crutchera, profesora crkvene povijesti i teologije na Southern Nazarene University, Bethany, podijeljena je u dva dijela. Prvi dio pod naslovom „Život Johna Wesleyja“ u sedam poglavlja navodi sve najvažnije događaje iz njegova života, a drugi dio pod nazivom „Misao Johna Wesleyja“, također u sedam poglavlja skicira najznačajnije postavke njegove teologije.
Prvo poglavlje u kratkim nas crtama uvodi u društveno-politički kontekst Engleske (i Sjeverne Amerike) u razdoblju Wesleyjeva života kao i u stanje u Anglikanskoj crkvi, politička previranja, intelektualno ozračje te društvene promjene. Uglavnom, u čitavom biografskom dijelu nalaze se informacije prezentirane s takvim osjećajem za mjeru kojim se ne ulazi u pretjerano detaljiziranje, stoga nikada ni ne postaju zamorne ni irelevantne. Sljedeće poglavlje obuhvaća razdoblje od njegova rođenja. 17. lipnja 1703. u Epworthu, gdje mu je otac Samuel službovao kao pastor, do 1720. godine. Još jedno od poznatijih crtica iz ovog razdoblja njegovo je spašavanje iz požara u župnom dvoru 1709. te pobožnost njegove majke Susanne čijim molitvama Wesley ima zahvaliti svoju životnu putanju. Treće poglavlje obuhvaća razdoblje od 1720. do 1735. i njegovu akademsku karijeru, kao i studij na Oxfordskom sveučilištu na Christ Church Collegeu, koji je završio njegovim zaređenjem za đakona 19. rujna 1725. te magisterijem 14. veljače 1727. godine. U međuvremenu mu se na Oxfordu pridružio i brat Charles koji je za vrijeme povremena Wesleyjeva služenja kao ispomoć svom ocu u župama u Lincolnshireu, započeo druženje s nekoliko mladih studenata koji su se okupljali zbog molitve i učenja. To je rezultiralo grupom koju su nazivali „Sveti klub“ ili „biblijski moljci“, koja je kasnije dobila naziv „metodisti“, a koju je John nastavio voditi idućih šest godina. Članovi te skupine posvetili su se redovitom tjednom okupljanju i zajedništvu, humanitarnom radu posjećivanja zatvorenika i pomaganja siromašnima, a osobito proučavanju Svetog pisma. Jedan od članova te grupe je uz braću Wesley bio George Whitefield, još jedno ime neizbježno kada govorimo o protestantskom evanđeoskom kršćanstvu, čiji se utjecaj i slava mogu mjeriti s Wesleyjevim. Po očevoj smrti 25. travnja 1735. John je dva mjeseca služio u Epworthu, a kako je služba župnika već bila dodijeljena drugom, ponuđeno mu je služenje doseljenicima i propovijedanje evanđelja u misijskoj župi u gradiću Savannah u Georgiji. Ovi su događaji zabilježeni u četvrtom poglavlju koje obuhvaća početak evanđeoskog preporoda i razdoblje od 1735. do 1739. godine. Po neuspjehu svoje američke kampanje u siječnju 1738. vraća se u London u posjet prijateljima gdje susreće mladog moravljanskog Nijemca Petera Böhlera koji će silno utjecati na njegov daljnji duhovni razvoj. Ključni trenutak u tom procesu dogodio se 24. travnja 1738. u ulici Aldersgate gdje je Wesley na redovnom okupljanju pijetističke zajednice kojoj je pripadao Böhler doživio obraćenje po čitanju predgovora Lutherova komentara Poslanice Rimljanima te je otada bio siguran da je Isus uklonio njegove grijehe i spasio ga od podložnosti grijehu i smrti. Time je započeo evanđeoski preporod koji je Wesley svojim propovijedima na otvorenom, što je za to vrijeme bilo nešto novo i revolucionarno te organiziranim radom počeo širiti diljem Engleske. O tome više čitamo u petom poglavlju o razdoblju između 1739. i 1749. u kojemu se detaljnije govori o razvoju strukture metodizma kao i teološkim prijeporima o naravi milosti s kalvinističkim krilom evanđeoskog pokreta čiji je predstavnik bio Whitefield. U ovom poglavlju iznesene su i skice iz Wesleyjeva privatnog života kao i obiteljska situacija obilježena gubitkom najstarijeg brata, najmlađe sestre i majke u manje od tri godine te okolnosti vezane uz njegov, u konačnici nesretan brak. Šesto poglavlje obuhvaća nešto dulje vremensko razdoblje između 1750. i 1769. godine obilježeno njegovim neumornim propovijedanjem, pisanjem i organiziranjem zajednica. Posljednje poglavlje biografskog dijela ove knjige naslova „Wesleyjeva ostavština“ govori o razdoblju od 1770. do njegove smrti 2. ožujka 1791. i njegovih čuvenih posljednjih riječi. Zatraživši olovku i papir da nešto napiše, pošto za to nije imao snage, Elizabeth Ritchie, koja je preuzela brigu o ostarjelom Wesleyju i njegovom kućanstvu, upitala ga je što treba napisati. Odgovorio joj je: „Ništa. Samo to da je Bog s nama.“ Skupio je posljednju snagu da otpjeva svoju omiljenu himnu Sve dok dišem, slavit ću Stvoritelja. Tako je završio izvanredan život velikog čovjeka, jednog od najuspješnijih evangelizatora i organizatora vjerskog života metodističke zajednice.
Drugi dio knjige temeljen je na njegovim propovijedima i knjigama te u osnovnim crtama iznosi Wesleyjevu teologiju i filozofiju. U osmom poglavlju riječ je o njegovoj teološkoj metodi čija je najvažnija sastavnica Sveto pismo, njegov odnos prema tradiciji, ulozi razuma te iskustva. Deveto poglavlje govori o Wesleyjevim razmišljanjima o Bogu, Božjoj transcedentnosti, odnosno „drugosti“, Bogu kao Duhu, njegovoj svetosti, dobroti i ljubavi kao osobinama koje dominiraju Wesleyjevim epistemološkim diskursom, zatim o odnosu Boga prema svijetu, Božjoj providnosti i Svetom Trojstvu. Deseto poglavlje zauzimaju njegova razmišljanja o Stvorenju koje je zapravo dobro i ta je dobrota dinamična realnost uvjetovana povezanošću i odnosima. Nadalje, iznose se misli o čovjeku kao slici Božjoj i raznim aspektima te slike, prirodnim, političkim i moralnim. Jedanaesto je poglavlje rezervirano za Wesleyjevo shvaćanje grijeha, napose izvornoga grijeha te posljedicu grijeha koja je u osnovi iskvarenost Božje slike. Dvanaesto i trinaesto poglavlje govore o njegovim soteriološkim stavovima, vezanim uz povijesnu utemeljenost spasenja po Kristu, zatim djelovanju i ulozi Svetog Duha u ekonomiji spasenja, odnosu milosti i vjere te nešto sofisticiranijim teološkim problemima vezanim uz obnovu, analizu stanja koje prethodi spasenju, ulozi slobode i mišljenja u procesu obraćenja, opravdanja i, dakako, posvećenja u kontekstu odnosa i milosti te ljudskog djelovanja. Posljednje, četrnaesto poglavlje obuhvaća Wesleyjevu viziju Crkve i kršćanske zajednice kao zajednice ljubavi, kao misionarske zajednice po kojoj se ta ljubav i očituje. Knjiga završava pozivom na „življenje Wesleyja“ koji je kao teolog zapravo poticao odnose i praktično djelovanje i koji „je znao da teologiju treba živjeti u svijetu s Bogom i ljudima“.
Timothy Crutcher ovim nam je djelom ispunio svoje obećanje iz naslova na spektakularan način, iznoseći najrelevantnije informacije o životu i teološkim stavovima jedne od najvažnijih osoba protestantskoga evanđeoskoga kršćanstva, ujedno i jednog od najvećih aktera engleske i svjetske povijesti. Baš prema Einsteinovoj maksimi da stvari treba pojednostaviti najviše moguće, Crutcher isporučuje elegantno jednostavno i autoritativno djelo koje nikada ne postaje zamorno niti prelazi u trivijalnost. S obzirom na raspon tema koje pokriva i izvore iz kojih crpi, pokazao se autorom sposobnim razložiti kompleksne teme, sintetizirati informacije te ih pretočiti u pitak, zanimljiv tekst, nadasve objektivan i nepristran, a koji pak barem u mojem slučaju, rezultira dobokim poštovanjem prema veličini Johna Wesleyja, čovjeka čije će stvarne zasluge za Božju stvar biti u punoj mjeri i magnitudi otkrivene tek u vječnosti.