Uvod1
Crkve reformacijske baštine (u daljnjem tekstu: CRB) u Hrvatskoj možemo definirati kao:
…samostalne i neovisne crkve koje su od Lutherova protestantizma prihvatile da su jedino Pismo, milost i vjera temelji čovjekova odnosa s Bogom, a od radikalnoga krila reformacije baštinile su nauk o učeništvu, uvjerenje da čovjek mora prvo vjerovati da bi primio sve blagodati krštenja, svijest o praktičnom provođenju Kristova poslanja u naviještanju evanđelja te žar za evangelizacijom. Na tragu anabaptističkoga učenja crkve reformacijske baštine vjeruju da crkva i država moraju biti odvojene, zakonski i praktično, te da svaka mjesna crkva ima puninu crkvenosti jer u njoj se naviješta Riječ Božja i prebiva Duh Božji, pa je stoga svaka mjesna crkva samostalna i neovisna (Jambrek 2003, 17).
Iz gore navedenog opisa, primjetno je da se navode dva povijesno-teološka ishodišta ili utjecaja koji oblikuju identitet CRB, a to su reformacija (protestantizam) i radikalna reformacija (anabaptizam). Ostavljajući po strani raspravu o povijesno-teološkim utjecajima koji su se od vremena reformacije razvili i nastavljaju se razvijati u evanđeoskom kršćanstvu kako u hrvatskom kontekstu tako i šire, svrha je ovog članka istražiti kako su biblijske istine oblikovale identitet vjernika CRB, tj. njihova razumijevanja odnosa s Bogom. Naime, za pitanje identiteta, kao i za sva druga pitanja, CRB primarno se koriste Biblijom jer je smatraju Božjom objavom i Božjom riječju te stoga vrhovnim autoritetom za vjerovanje i življenje.
Biblijski identitet CRB u Republici Hrvatskoj istražujemo tako što ukazujemo na temelju kojih biblijskih istina su CRB poučavale i izgrađivale svoje vjernike u navedenom razdoblju. U prvome dijelu istražujemo važnost i ulogu Biblije za CRB, u drugome dijelu sagledavamo kako se važnost i uloga Biblije primjenjivala u praksi, u trećem dijelu navodimo kojim su biblijskim istinama vjernici CRB najviše izražavali svoj identitet, a u posljednjem četvrtom dijelu navodimo i ukratko objašnjavamo načine kako se u CRB provodilo oblikovanje biblijskog identiteta vjernika te kakva su se zastranjenja javljala u tom procesu.
Izazov je istraživanja bio pronaći pisane izvore koji govore o temama ovog članka. Naime, na našem prostoru, dosada, ne nalazimo opsežno istraživanje o CRB u predmetnom razdoblju od 1990. do 2020. godine. Također, CRB u Hrvatskoj sastoje se od određenog broja denominacija i neovisnih zajednica. Zbog samostalnog djelovanja spomenutih crkava trebalo je tražiti na mnogo različitih mjesta da bi se našlo ponešto o temama ovog članka, a crkve nisu bile sklone sustavnoj pisanoj obradi biblijskih i teoloških tema. Stoga se dio tvrdnji navedenih u članku temelji na dugogodišnjem iskustvu autora (preko 30 godina) kao člana CRB i kao suradnika obrazovno-istraživačkih institucija CRB.
1. Važnost i uloga Biblije za CRB: vjerovanje
Nabrajajući osnovne karakteristike CRB, na prvo mjesto možemo staviti Bibliju „kao jedini i krajnji autoritet za kršćansko vjerovanje i življenje te vjerovanje i djelovanje Crkve. Sveto Pismo je jedini konačni autoritet u pitanjima vjere i ćudoređa” (Jambrek 2003, 18). Važnost Biblije primjetna je po vjerovanjima CRB koja se nalaze na njihovim mrežnim stranicama i literaturi:
Evanđeoska pentekostna crkva u tekstu „Vjerovanje” na prvo mjesto stavlja izjavu o Bibliji: „Vjerujemo da je Biblija Božja Riječ, nadahnuta Svetim Duhom, nepogrješiva, vjerodostojna i vrhovni autoritet u svim pitanjima vjere i življenja” (EPC u RH s. a.). Nakon toga slijede izjave o vjerovanju u Boga, Gospodina Isusa Krista, Duha Svetoga itd.
U načelima vjerovanja baptista, Horak na prvom mjestu piše o Bibliji: „Baptistima je mjerodavno samo ono što naučava Sveto pismo. U tome se bitno razlikuju od nekih tradicionalnih crkvi kojima Sveto pismo nije krajnji autoritet u pitanjima vjere, te je pored učenja Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta, mjerodavana i predaja” (Horak 1989, 27-28).
Crkva Božja u Republici Hrvatskoj u tekstu „Vjerovanje i naučavanje” slijedi isti obrazac te na prvo mjesto stavlja izjavu o Bibliji: „Vjerujemo u Sveto Pismo, od Boga nadahnuto, korisno za pouku, opomenu, popravljanje i odgajanje u pravednosti” (Crkva Božja u RH s. a.). Nakon toga slijede izjave o trojstvenom Bogu, Isusu Kristu itd.
U dokumentu „Vjerovanje Kristovih crkava u RH” na prvome mjestu navodi se vjerovanje o Bibliji: „Biblija je nadahnuta Riječ Božja (2 Tim 3,16-17; 2 Pet 1,20-21) te krajnji autoritet (Mt 4,4; 5,17-19; 24,35) za kršćansko vjerovanje i život (Iv 8,31-32)” (Vjerovanje Kristovih Crkava u RH 2021, članak I). Nakon toga slijede vjerovanja o trojstvenom Bogu, osobi Isusa Krista itd.
Savez crkava Riječ života u tekstu „Tko smo / Vizija / Vjerovanje” na prvo mjesto vjerovanja stavlja Bibliju kao Božju Riječ te ističu: „Vjerujemo da je Biblija od Boga nadahnuta i otkrivena čovječanstvu. Ona je vrhovni autoritet u svim pitanjima vjere i morala. Božja Riječ izravno je otkrivenje Božje volje cjelokupnom ljudskom rodu za sva vremena (Matej 4:4; 2. Timoteju 3:15-17; Hebrejima 4:12-13; 1. Petrova 2:2; 2. Petrova 1:20-21, 3:2)” (Kršćanski centar Riječ Života 2015). Nakon toga slijedi izjava o jednom Bogu trojedine naravi itd.
Crkva cjelovitog evanđelja u tekstu „Što vjerujemo?” na prvo mjesto stavlja izjavu o Bibliji: „Vjerujemo da je Biblija nepogrješiva i nepromjenljiva Božja riječ” (Crkva cjelovitog evanđelja s. a.). Nakon toga slijedi izjava vjerovanja o trojstvenom Bogu, o Isusu Kristu itd.
Ono što je primjetno jest da se u navedenim slučajevima izjava vjerovanja o Bibliji stavlja ispred izjave vjerovanja o Bogu, Kristu i ostalim biblijsko-teološkim doktrinama.
Detaljnije shvaćanje važnosti i uloge Biblije za život i djelovanje CRB i vjernika tih crkava može se pronaći u knjizi o vjerovanju Evanđeosko-pentekostnih crkava, kao i na mrežnoj stranici Saveza baptističkih crkava koje oboje navode Lausannski zavjet2, koji u drugoj točki izjavljuje sljedeće:
Ispovijedamo božansko nadahnuće, istinitost i autoritet kako Starog tako i Novog zavjeta u svojoj cjelovitosti kao jedne i jedine objavljene i zapisane Božje riječi, bez pogreške u svemu što tvrdi, jedinom nezabludivom putu vjere i djelovanja. Vjerujemo također u snagu Božje riječi u ispunjenju Božjeg spasenjskog plana. Poruka Biblije namijenjena je cijelom čovječanstvu. Božja objava u Kristu i u Pismu je nepromjenljiva. Po njoj Duh Sveti govori i danas. Ona rasvjetljuje um Božjih ljudi u svakoj kulturi, kako bi dokučili Božju istinu svojim očima i objavili cijeloj Crkvi svekoliku mudrost Božju (2 Tim 3,16; 2 Pet 1,21; Iv 10,35; Iz 55,11; 1 Kor 1,21; Rim 1,16; Mt 5,17.18; Juda 3; Ef 1,17.18; 3,10.18) (Balog 2009, 98; Savez baptističkih crkava u RH 2016b).
Važno je zamijetiti da dvije najveće denominacije CRB u Hrvatskoj, Evanđeoska pentekostna crkva i Savez baptističkih crkava, kao i Kristove crkve, u svojim glasilima također navode ispovijed vjere zapisanu u Capetownskom iskazu o predanju3:
Ljubimo Riječ Božju u Svetome pismu Staroga i Novoga zavjeta, ponavljajući radosno oduševljenje psalmista u Tori: „Ljubim zapovijedi tvoje više no zlato ... Oh, kako ljubim tvoj zakon.” Prihvaćamo cijelu Bibliju kao Riječ Božju, nadahnutu Duhom Božjim, koju su govorili i pisali ljudski autori. Podređujemo se njezinoj iznimnoj i jedinstvenoj autoritativnosti koja oblikuje naše uvjerenje i ponašanje. Svjedočimo o snazi Riječi Božje u ostvarenju Božjega spasenja. Potvrđujemo da je Biblija konačno zapisana Riječ Božja koju nije nadmašilo neko daljnje otkrivenje, ali se također radujemo tome što Duh Sveti rasvjetljuje um Božjih ljudi, tako da Biblija i dalje na svjež način govori Božje istine ljudima svih kultura (Capetownski iskaz o predanju 2011, 17).
Ovih nekoliko navoda jasno pokazuje da u govoru o bilo kojoj temi u vezi s CRB, pa tako i o temi identiteta, neizostavna je polazna točka vrhovni autoritet Biblije koju smatraju Svetim pismom, tj. Božjom riječju.4
2. Važnost i uloga Biblije za CRB: praksa
Važnost i uloga Biblije za CRB u praksi proizlazi iz činjenice da, kao što to ističe Jambrek, „Biblija je Riječ Božja, nadahnuta Svetim Duhom, nepogrešiva je i vrhovni je autoritet u svim pitanjima vjere i življenja. Stoga svekoliko kršćansko vjerovanje i življenje mora biti utemeljeno u Bibliji i po njoj prosuđivano” (Jambrek 2003, 191). Takvo stajalište potječe od reformacijskog načela sola scriptura (Samo pismo) te reformacijskog poziva ad fontes (Na izvore!) koji je služio kao poziv Crkvi da se vrati na izvor vjerovanja, tj. na pisanu Božju riječ i na vjerovanja i djelovanja rane Crkve koja su opisana u Novom zavjetu.
CRB smatraju da su autori biblijskih tekstova bili izravno nadahnuti Božjim Duhom kada su pisali Božje objave, a takvo se stajalište potvrđuje tekstovima iz Biblije (2 Tim 3,16-17; 2 Pt 1,21). Iz toga se izvodi shvaćanje da se biblijskim objavama ne smije ništa nadodavati ili oduzimati ili mijenjati (npr. Otk 22,18-19). Jovanović ističe: „Još u Starom zavjetu Bog naglašava da je Njegova Riječ savršena, te zabranjuje Židovima da je preinačavaju bilo kakvim dodavanjem ili ispuštanjem” i navodi primjere iz Pnz 4,2 i Izr 30,5-6 (Jovanović 1997, 68). Nešto kasnije, na temelju Isusovih riječi u Marku 7,7-9, zaključuje: „…nikakva ljudska predaja, bez obzira na to koliko je stara i uvjerljiva, ne može zamijeniti ono što je Bog odredio” (Jovanović 1997, 71). CRB smatraju da je kanon Biblije završen knjigom Otkrivenja u doba rane Crkve5 te da se Božja riječ nalazi jedino u Svetom pismu (ne i crkvenoj tradiciji). Navedena gledišta zajednička su i primarna svim vjernicima u CRB, a odražavaju vjerovanje u vrhovni autoritet Biblije.
Još jedno važno shvaćanje jest i stav da se svaka vjerska tvrdnja treba provjeravati i prosuđivati na temelju Biblije (Jambrek 2003, 191). Kao potvrdu te prakse iz Biblije uzima se primjer Berejaca, točnije Židova koji su se okupljali u sinagogi u grčkom-rimskom gradu Bereji u ondašnjoj Makedoniji prvog stoljeća, pokrajini Rimskog carstva (Djela 17). Njima je apostol Pavao govorio o Isusu kao Mesiji, a autor Luka zapisuje: „Svaki su dan proučavali Sveta pisma da se uvjere govori li Pavao istinu” (Djela 17,11b, SHP). Kao rezultat toga, mnogi su se uvjerili u istinitost Pavlove poruke i prihvatili vjeru u Isusa kao Mesiju/Krista (Djela 17,12). Drugi primjer ovakva stava je Pavlova uputa Solunjanima: „Ne priječite djelovanje Svetog Duha! Nemojte omalovažavati proroštva. Ispitajte sve da vidite je li od Boga i što je dobro — zadržite” (1 Sol 5,19-21, SHP). Ispitivanje ovdje podrazumijeva da se radi o provjeravanju tvrdnji jesu li u skladu s naukom Svetih pisama.
Prema procjeni autora, CRB se u praksi zapravo drže načela prima scriptura (Prvenstvo Svetog Pisma) gdje je Biblija i dalje vrhovni autoritet, ali postoji svjesnost (ali kod nekih i nesvjesnost i nerazumijevanje) da se Božju riječ ne tumači u vakuumu nego da postoje dodatni elementi u tumačenju kao i određena subjektivnost. Pored držanja Biblije kao vrhovnog autoriteta, na tumačenje utječe i određena tradicija (npr. reformacijska, protestantsko-evanđeoska), pripadnost određenoj denominaciji ili pokretu (npr. pentekostalnom), kultura u kojoj živimo (npr. zapadnjačka) i osobno iskustvo (npr. novo duhovno rođenje).
U pogledu biblijskih prijevoda koji su se koristili u CRB u predmetnom razdoblju, treba napomenuti da su vjernici CRB do 1970-ih godina uglavnom koristili prijevod koji su napravili Daničić i Karadžić sredinom 19. stoljeća, a za hrvatsko izdanje revidirali (pohrvatili) Šulek i Rešetar krajem 19. stoljeća. Od 1970-ih godina pretežno se koristi Biblija Stvarnosti (poznata i kao Biblija Kršćanske sadašnjosti ili Zagrebačka Biblija) te Šarićeva Biblija u izdanju Hrvatskoga biblijskog društva u Zagrebu. Vjernici su početkom 1990-ih koristili postojeće prijevode Biblije na hrvatskom jeziku. Popularan je bio Novi zavjet koji su preveli Duda i Fućak, a kojega su besplatno distribuirali gideoniti6 u velikim količinama. Kasnije su pojedinci i organizacije iz redova CRB i sami izdali određene prijevode ili dali tiskati postojeće prijevode uz dopuštenje izdavača i bez apokrifnih knjiga. Prijevode Novog zavjeta napravili su Vrtarić (1998.), Knežević (2001.) i Jovanović (2006.). Godine 2012. izašao je Varaždinski prijevod po modelu izričito doslovnog prijevoda (riječ za riječ). Godine 2018. tiskana je Biblija Plus kao tzv. Biblija za proučavanje jer sadrži kratke komentare, osnovne teološke članke i konkordanciju. Međutim, ne radi se o novom prijevodu, već se koristi Šarićev prijevod u 4. popravljenom izdanju. Suvremeni prijevod Novog zavjeta izašao je 2006. godine, a suvremeni prijevod čitave Biblije izašao je prvo u mobilnim aplikacijama (Biblija 365 i Biblija – suvremeni prijevod) 2017. godine, a tiskano izdanje 2020. godine. Zbog lake čitljivosti i razumijevanja teksta ovo izdanje postalo je popularno u CRB, ali najviše se koristila Biblija u izdanju Kršćanske sadašnjosti.7
Bilo je i drugih prijevoda koji su izašli u razdoblju od 1990. do 2020. godine, tako da možemo reći da su CRB, s obzirom na to da su malobrojne, bile vrlo angažirane u stvaranju i distribuciji novih prijevoda s ciljem da Božja riječ dopre do što više ljudi na hrvatskom govornom području.8 Takav pristup u skladu je s misijskim porivom za evangelizacijom koji je izražen u CRB, tj. evanđeoskom kršćanstvu.9
3. Oblikovanje biblijskog identiteta
U Bibliji je jasno opisan identitet koji Bog daje ljudima koji povjeruju u Krista i prihvate ga za svoga Spasitelja i Gospodara. Taj identitet temelji se na osobi i djelu Isusa Krista i vjernik ga prihvaća kao Božju istinu. Kako vjernik biva poučavan (kroz osobno čitanje Biblije, bogoslužja, male grupe za proučavanje Biblije i dr.), tako sve više spoznaje osobu i djelo Isusa Krista i poprima svoj Bogom dani identitet. Taj identitet naširoko je i detaljno opisan u tekstovima Novog zavjeta i zadire duboko u srž vjernika, tj. radikalno mijenja osobu koja slijedi Krista.
Usvajanjem Božje riječi usvaja se nauk i postavljaju se standardi življenja pojedinca i zajednice vjernika, a primjenom usvojenih standarda utvrđuje se identitet. Biblijski identitet očituje se mjerom usvajanja i primjene Božje riječi u svakodnevnom življenju. Biblijski identitet počinje se oblikovati od trenutka kada osoba doživi obraćenje, a to je termin koji se najviše koristi u CRB u vezi sa spoznajom Isusa Krista i osobnog predanja života njemu kao Spasitelju i Gospodaru. To spada u zajedničko istaknuto načelo CRB prema kojem se očekuje da osoba koja je sposobna samostalno odlučivati povjeruje u Krista i odluči slijediti Krista (Jambrek 2003, 283). Dakle, može se raditi o djetetu starije dobi, adolescentu ili odrasloj osobi, bez obzira jesu li odrastali u kršćanskom ili ateističkom ili nekom drugom okruženju, koji jasno i svojevoljno odlučuju odbaciti prijašnji samovoljni način života i predati se Kristu. Obraćenje uključuje pokajanje za grijehe i vjeru u Krista, tj. obrat od prijašnjeg načina života na novi život s Kristom. Time osoba prima Božji dar spasenja na temelju vjere u žrtvu, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Tako se spasenje prima trenutno, ali je ono i proces koji se sastoji od opravdanja, posvećenja i konačnog proslavljenja. Bitno je naglasiti da se u CRB od osobe koja je odrastala u kršćanskom okruženju i crkvi također očekuje iskustvo osobnog susreta s Bogom i osobnog predanja Bogu. Stoga, osoba nije kršćanin zato što se nalazi u takvom društvu ili obitelji ili crkvi nego zato što je osobno spoznala tko je Isus Krist i odlučila slijediti njega. Drugi termin koji se često koristi u CRB i označava početak novoga, biblijskog identiteta osobe je novorođenje, a bit će objašnjen dalje u tekstu.
3.1. Identitet se stječe rođenjem
U rodoslovljima Starog zavjeta čitamo da pojedinac stječe identitet rođenjem u određeni narod, pleme, rod i obitelj. Zašto je Bog nadahnuo autore svetih spisa Staroga zavjeta da zapisuju rodoslovlja? Od svih naroda na svijetu Izrael je imao poseban identitet jer ih je Bog stvorio (od Abrahama, Izaka i Jakova), odabrao ih da budu njegov narod i sklopio savez s njima. Drugim riječima, odredio je njihov identitet; objavio im je tko su i što im je činiti. Spasio ih je iz ropstva u Egiptu da budu njegov narod, da njemu služe i da žive po njegovim uputama (tzv. Mojsijev zakon, tj. zakon koji je Bog dao izraelskom narodu preko Mojsija). Mnoga su rodoslovlja zapisana (npr. Br 1,20; Jš 17,3) da bi se vidjelo tko su od Boga izbrani Abrahamovi potomci i da bi svatko od njih primio svoje nasljeđe u obećanoj zemlji. Osoba danas svoj identitet stječe tjelesnim rođenjem u krvnu obitelj, a duhovni identitet duhovnim rođenjem u Božju obitelj.
3.2. Identitet nanovorođenih
Vjernici u CRB često se identificiraju kao nanovorođeni vjernici da bi naznačili da nisu samo nominalni vjernici nego da su doživjeli iskustvo novog rođenja koje ih čini istinskim vjernicima i novim stvorenjem. To iskustvo temelji se na novozavjetnim tekstovima. O nužnosti novog rođenja govori sam Gospodin Isus Krist u Evanđelju po Ivanu 3,1-13. „Govorim ti istinu: tko se ponovo ne rodi, ne može vidjeti Božje kraljevstvo… Govorim ti istinu, ako se čovjek ne rodi od vode i Duha, ne može ući u Božje kraljevstvo” (Ivan 3,3.5). Isus tako ukazuje da novo rođenje nije tjelesno, nego duhovno rođenje od Boga. Trenutak novog rođenja u nekim se CRB smatra trenutkom kada je osoba osvjedočena da je grešna, povjeruje u Kristovu žrtvu za oproštenje i izmoli tzv. molitvu spasenja10, a u nekim CRB kada se osoba krsti vodenim krštenjem. Prvo gledište teže je potvrditi biblijskim primjerima, a drugo gledište temelji se na Poslanici Rimljanima 6: kada osoba povjeruje u Krista i krsti se vodenim krštenjem u Krista, ona duhovno umire s Kristom (Rim 6,3) i uskrsava s Kristom u novi život (Rim 6,4). Tako umire stari čovjek s palom ljudskom naravi, a rađa se novi čovjek s novom naravi (Rim 6,6; 1 Pt 1,4). Novo rođenje božanski je nadnaravni čin, poput novog stvaranja. Apostol Pavao piše: „Stoga, ako je netko u Kristu, postao je novo biće. Staro je nestalo, a novo je nastalo” (2 Kor 5,17, SHP). Jambrek zapisuje: „Tajanstvenim zahvatom Duha Svetoga rađa se novo stvorenje jer Duh Sveti usađuje Božji život u čovjekovo srce… Kod novog rođenja Duh Sveti djeluje na tri načina: osvjedočava o grijehu (Iv 16,7-11), prouzroči novo rođenje (Iv 3,5-6) i osvjedoči da je osoba spašena (Rim 8,15.16)” (Jambrek 2003, 258). U knjižici o vjerovanjima baptist Horak zapisuje: „Od Boga dolazi nanovo rođenje, a od čovjeka pokajanje i obraćenje. Tako Bog stvara novo stvorenje u Kristu (2 Korinćanima 5,17) i Božje dijete (Ivan 1,12)” (Horak 1989, 45).
3.3. Identitet svjesno krštenih
CRB na temelju brojnih primjera krštenja u Novom zavjetu smatraju nužnim da onaj tko povjeruje u Krista, da se i krsti vodenim krštenjem u Krista, uranjanjem u vodu u ime Isusa Krista. Sam Isus krstio se kao odrasla osoba, a kasnije naučavao: „…tko vjeruje i pokrsti se, spasit će se” (Mk 16,16a, Šarić). Nadalje, u knjizi Djela apostolskih zapisani su brojni primjeri krštenja odraslih u ime Isusa Krista. Stoga je u identitetu vjernika CRB vrlo značajan čin krštenja, vlastitom odlukom, u ime Isusa Krista. Odrasla osoba ili adolescent mora razumjeti što čini, pokajati se za grijehe, vjerovati u žrtvu Isusa Krista za vlastito spasenje i krstiti se uranjanjem u vodu, u ime Isusa Krista. To se naziva krštenje vjerujućih. U Radosnoj vijesti, časopisu Kristove crkve, nalazimo zapis tadašnjeg propovjednika Mladena Jovanovića u članku „Biblijsko krštenje”:
Uspoređivanjem biblijskih navoda o tome činu, vidimo da se krštenje obavljalo potpunim uranjanjem krštenika u vodu. Grčka riječ za krštenje „baptizo” znači uroniti ili umočiti. Promjene načina krštenja, polijevanjem ili škropljenjem, kasnijeg su datuma i ne nalaze potvrdu u Božjoj riječi. Novi zavjet sadrži samo zapise krštenja onih koji znaju što tom prilikom čine. U Novome zavjetu ne možemo naći primjer da su krštavana mala djeca, tj. osobe koje ne mogu ni povjerovati ni pokajati se (Jovanović 2006, 2).
U članku „Kada biti kršten?” Volf piše o nužnosti svjesnog vjerovanja prije krštenja i zaključuje: „…u Novom zavjetu ne nalazimo nikakvih teoloških razmišljanja koja bi opravdavala krštavanje male djece. Novi zavjet jasno i nedvojbeno svjedoči kako valja krštavati samo one osobe koje mogu vjerovati u Gospodina Isusa Krista kao svojega Spasitelja” (Volf 2024, 287). Prakse povezane s krštenjem mogu se donekle razlikovati u CRB. Npr. Kristove crkve smatraju da se osoba treba krstiti čim povjeruje u Isusa Krista dok će baptisti tražiti da osoba prođe tečaj nauke o vjeri i ispriča svoje svjedočanstvo o obraćenju pred vjerskom zajednicom prije čina krštenja. U glasilima CRB od 1990. do 2020. nalaze se mnogobrojni izvještaji i slike krštenja adolescenata i odraslih.
3.4. Identitet u Kristu
Ovaj je identitet temeljen na tekstovima Novoga zavjeta, a prima ga svaka osoba koja vjeruje u Isusa Krista kao svog Spasitelja, prihvaća ga za Gospodara svog života i biva krštena po vlastitoj vjeri u Kristovo ime. Apostol Pavao koristi termine „u Kristu”, „po Kristu” i „kroz Krista” preko 150 puta u Novom zavjetu, u smislu što je u Kristu učinjeno za vjernika i u smislu novog identiteta osobe koja je postala vjernik. Kao primjer navodim Pavlovu poslanicu Efežanima 1,3-10 (SHP):
Blagoslovljen Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista! Bog nas je u Kristu blagoslovio svim duhovnim blagoslovima Nebeskoga kraljevstva koje primamo po Duhu. U Kristu nas je izabrao prije nego što je stvorio svijet, da budemo sveti i bez grijeha pred njim. Radi ljubavi prema nama, odlučio nas je učiniti svojom djecom kroz Isusa Krista. Bila je to njegova želja i zadovoljstvo, da bi se hvalila njegova predivna milost. Bog nam je tu milost dao dragovoljno, po svom voljenome sinu. Po Kristovoj smo krvi primili oslobođenje i oproštenje grijeha zbog bogatstva Božje milosti kojom nas je obilato darovao. Sa svom mudrošću i razumijevanjem obznanio nam je tajnu svog plana. To je Bog želio ispuniti u Kristu kad dođe pravo vrijeme; da sve što postoji, na Nebu i na Zemlji, poveže u Kristu kao glavi svega.
Biti „u Kristu” znači biti sjedinjen s njim i sudjelovati u njegovom identitetu i životu. Apostol Pavao tvrdi da su oni koji su kršteni u Krista umrli s njim, uskrsnuli s njim, žive s njim, uzneseni su s njim i posjednuti s njim u nebeskim prostorima. Poistovjećivanje s Kristom jedna je od glavnih značajki identiteta vjernika u CRB. Apostol Pavao piše u poslanici Rimljanima 6 da smo pri krštenju (su)ukopani s njim (συνετάφημεν), (su)razapeti s njim (συνεσταυρώθη). Budući da smo umrli s njim (ἀπεθάνομεν σὺν) i (su)živjet ćemo s njim (συζήσομεν). Nadalje, prema Poslanici Efežanima 2,6, (su)uskrsli smo s njim (συνήγειρεν) i (su)posjednuti s njim (συνεκάθισεν) na nebesima. Ovi redci snažno ukazuju na poistovjećenje vjernika s Kristom. Ono što se dogodilo s Kristom, događa se i vjernicima kada se krste u Krista. Događa se u duhovnom smislu (raspeće, smrt, ukop, uskrsnuće, posjedanje), a tijelo čeka na buduće uskrsnuće. Štoviše, vjernici bivaju suobličavani Kristovoj slici (Rim 8,29), preobražavani na Kristovu sliku (2 Kor 3,18), i sjedinjeni s njim (1 Kor 6,17).
Na primjer, na susretu mladih iz evanđeoskih crkava grada Rijeke, ovako se govorilo o identitetu u Kristu: „Identitet u Kristu osporen je iznutra i izvana: vjernik koji vidi otklon svog svakodnevnog života od priče koju o sebi priča, lako posumnja u njezinu istinitost. Svijet aktivno ili pasivno (ignoriranjem) također osporava kršćansku priču, niječući joj istinitost ili moralnost. Stoga vjernik stabilnost svog identiteta u Kristu crpi na onome što Bog kaže o njemu, nasuprot svim osporavanjima (1 Iv 3,1-42)” (Informativna baptistička agencija 2013). Izraz „što Bog kaže o njemu” odnosi se na biblijske, novozavjetne tvrdnje o identitetu vjernika u Kristu. Na mrežnoj stranici baptist.hr, u članku „Identitet kršćana” (Savez baptističkih crkava u RH 2016a), stoji: „Što je srž identiteta kršćanina? Isus Krist. Sve drugo je promjenjivo, kulturološki ovisno, povijesno uvjetovano, teološki određeno. Samo Isus Krist ostaje isti jučer danas i dovijeka” te objašnjava da osoba koja za sebe tvrdi da je Kristova mora imati istu želju srca kao Krist – ostvariti Božju volju, istu misiju kao Krist – pomirenje s Bogom, i istu metodu kao Krist – nositi svoj križ”. U knjizi Znaš li svoj pravi identitet? govori se o novom stanju vjernika u Kristu kroz sljedeće četiri točke na temelju novozavjetnih tekstova: „1. Ti si duhovno živ”, „2. Ti si sada u savezu s Bogom”, „3. Ti si sada pravedan”, „4. Ti imaš novi identitet (Ti si dionik božanske naravi)” (Loveless 2020, 50-52).11
3.5. Identitet spašenih
Vjernici u CRB često o sebi govore kao „spašenima”. Taj biblijski utemeljeni pojam odnosi se na one koji su spašeni vjerom u spasiteljsko djelo Isusa Krista, po Božjoj milosti. U ovom slučaju često se koristi tekst iz Poslanice Rimljanima koji govori o spasenju: „Dakle, ako svojim ustima priznaš: ‘Isus je Gospodar’ i ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bit ćeš spašen. Srcem vjerujemo i tako smo opravdani, a ustima priznajemo vjeru i tako smo spašeni” (Rim 10,9-10, SHP). U knjižici Abeceda spasenja Kuzmič napominje: „Pokajanje, obraćenje, preporod, opravdanje i posvećenje su središnji pojmovi biblijske soteriologije (nauk o spasenju) pa su stoga od velike važnosti za samo shvaćanje i iskustvo spasenja, kao i za kršćansko svjedočenje o spasenju” (Kuzmič 2020, 38).12 Jambrek opisuje spasenje na sljedeći način: „Božji plan milosti predviđa spasenje čovjeka, a njegova je konačna namjera da ga učini sličnim Kristu. Njegov je cilj potpuna obnova slike Božje u njegovu djetetu. Sveto pismo izrazito naglašava da je spasenje Božji besplatan milosni dar, koji čovjek može samo prihvatiti, ali ga ne može ničime zaslužiti ili dobrim ponašanjem zaraditi” (Jambrek 2003, 249).
U CRB se obično naglašava spasenje od grijeha koji vode u propast, za vječni život s Kristom koji ostvaruje Božji plan za čovjeka (Iv 3,14-18; Rim 3,21-26; Rim 6,4-11.23). U Novom zavjetu o spasenju se govori na razne načine jer postoji mnogo duhovnih stvarnosti koje Bog ostvaruje po Kristovom spasenjskom djelu i djelovanjem Svetog Duha u čovjeku. To su: oproštenje, otkupljenje, oslobođenje, opravdanje, pomirenje, iscjeljenje, novo rođenje, novi život, novo stvorenje, Novi savez, promjena kraljevstva, promjena Gospodara, ulazak u Božje kraljevstvo, posinjenje (usvajanje u Božju obitelj), i transformacija na Kristovu sliku (obnova Božje slike u čovjeku) (Medved 2020). U govoru o spasenju CRB najviše naglašavaju Isusovu smrt i uskrsnuće te nauku opravdanja vjerom, kako bi naglasili da je spasenje Božji dar i Kristova zasluga, te da se može samo prihvatiti vjerom u Kristovo djelo, a ni u kom slučaju zaslužiti vlastitim dobrim djelima.
3.6. Identitet obraćenih
Kada vjernici u CRB govore o svom vjerskom iskustvu, često će reći da su se obratili tijekom određenog događaja kada su imali iskustvo da im se Bog objavio. To može biti evangelizacija, bogoslužje, kamp za mlade, osobno čitanje Biblije ili neki drugi događaj kada su osjetili da im je Bog osobno progovorio kroz pisanu ili propovijedanu Riječ, osvjedočio ih o grijehu i ponudio im spasenje po vjeri u Krista. Obraćenje najčešće gledaju kao trenutak u kojem su se pokajali za grijehe, prihvatili Krista za Spasitelja i Gospodara svog života i počeli živjeti novim životom u skladu s Božjom riječi. To su često intenzivna iskustva koja se pamte za cijeli život i prepričavaju kao svjedočanstvo prije krštenja u vodi, u evangeliziranju nespašenih osoba ili za ohrabrenje drugih vjernika. Čak i oni vjernici u CRB koji su odrasli u crkvi, u određenom trenutku doživljavaju takvo iskustvo. U opisu evanđeoskih kršćana MacKenzie ističe: „Važnost osobnog obraćenja. Za evanđeoske kršćane Pismo nije samo sebi cilj. Ono upućuje na osobni odnos sa živim Bogom. Evanđeoski kršćani stoga uvijek traže dokaze da je netko doživio osobno obraćenje” (MacKenzie 1997, 84, naglasak autorov). Obraćenje je biblijski pojam koji je koristio sam Gospodin Isus Krist (grč. glagol μετανοέω i imenica μετάνοια), a primjeri obraćenja ljudi nalaze se u mnogim zapisima u Evanđeljima i Djelima apostolskim. Obraćenje uključuje obrat od samovoljnog načina života k životu pod gospodstvom Isusa Krista.13
3.7. Identitet Božje djece i Božje obitelji
Među mnogima koji se smatraju kršćanima u Hrvatskoj rašireno je nebiblijsko mišljenje da su svi ljudi Božja djeca. CRB često ističu, na temelju biblijskih tekstova, da su svi ljudi Božja stvorenja, ali samo oni koji su ponovo rođeni od Božjeg Duha su Božja djeca.14 Sam je Isus za određene ljude izjavio da su đavlova djeca (Iv 8,44), iz čega slijedi da ne mogu biti Božja djeca (ako se ne obrate i vjerom u njega ponovo rode kao Božja djeca u Božju obitelj). Apostol Ivan zapisuje: „A svima onima koji su ga [Isusa] prihvatili i koji vjeruju u njegovo ime, daje pravo da postanu Božja djeca. Takvima se ne postaje ni prirodnim rođenjem ni željom roditelja koji žele dijete, nego rođenjem od Boga” (Iv 1,12-13, SHP). Apostol Pavao piše Galaćanima: „Po vjeri ste svi vi Božja djeca u Kristu Isusu” (Gal 3,26, SHP). Dakle, prema novozavjetnim tekstovima potrebna je vjera i novo rođenje da bi netko postao Božjim djetetom, a time odmah i posvojen u Božu obitelj.
O očinsko-sinovskom odnosu između Boga i njegova naroda, Medved zamjećuje: „Dok se Božje očinstvo doima manjom doktrinom u Starom zavjetu, postaje jednom od glavnih doktrina u Novom zavjetu, koju promovira sam Božji Sin… Starozavjetna čežnja Boga oca da bude u bliskom očinsko-sinovskom odnosu sa svojim narodom, koji on blagoslivlja i koji ga voli i sluša, ispunjena je u Novom zavjetu kroz djelo Isusa Krista i Svetog Duha, stvarajući novi narod s novim duhom, koji se odnosi prema Bogu kao svom Abbi” (Medved 2016, 209-210). U skladu s biblijskim tekstovima, vjernici u CRB Boga smatraju svojim Ocem, a novorođene kršćane braćom i sestrama. Taj identitet duhovne obitelji često postaje snažniji od identiteta krvne obitelji.15 Kao što je i sam Gospodin upozorio, neki novorođeni vjernici doživljavaju progonstvo od vlastite krvne obitelji upravo zbog radikalne promjene identiteta. Progonstvo može biti slabijeg intenziteta (protivljenje, prijekori i sl.) ili jačeg intenziteta (fizički napadi, izbacivanje iz kuće, odricanje od osobe i sl.) iako hrvatski Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti kao jedno od temeljnih ljudskih prava.16
3.8. Identitet Kristovih učenika
Vjernici u CRB također se smatraju Kristovim učenicima na temelju Isusove nauke u Novom zavjetu. U evanđeljima čitamo da je Isus pozivao ljude da mu budu učenici, a prije uznesenja učenicima je dao nalog da čine sve narode njegovim učenicima. Naziv „učenici” za Kristove sljedbenike učestalo se javlja u Evanđeljima i Djelima apostolskim. Taj termin podrazumijeva da vjernici slijede Krista, da uče od njega, da poznaju njegov nauk onako kako je zapisan u Novom zavjetu, da vrše njegov nauk i da nastoje biti poput svog Učitelja. Također, zbog raširenosti tradicijskoga kršćanstva u Hrvatskoj, gdje se mnogi nazivaju vjernicima, ali ne znaju Kristov nauk i ne slijede Krista, CRB često ističu da nije dovoljno biti samo vjernik, već je nužno biti Kristov učenik. Dakle, nije dovoljno samo vjerovati u Božje ili Isusovo postojanje, već je nužno znati što je Isus naučavao i preuzeti na sebe dužnost vršenja Isusova učenja u svakodnevnom životu jer tako zahtijeva sam Gospodin Isus Krist. To se vidi i u poslanju koje je dao svojim učenicima: „Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca, Sina i Svetog Duha i učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio. Ja sam s vama uvijek, sve do svršetka svijeta” (Mt 28,19-20, SHP).
Na temu učeništva, Budiselić piše: „Tekst iz Mateja 28,16-20 potvrđuje tri ključna elementa sadržaja učeništva koji su nepromjenjivi i vrijede i za nas danas: a) nužnost poznavanja i pamćenja Isusova nauka; b) nužnost pouke primjerom; c) nužnost da se od obraćenika stvore učenici. Bez obzira na kulture, vremena, običaje i kontekste unutar kojih se učeništvo odvija, ono ne može biti uspješno i plodonosno ako se zanemari neki od ovih elemenata” (Budiselić 2020, 22-23). Capetownski iskaz potvrđuje: „Isus nas poziva na učeništvo, na preuzimanje križa i nasljedovanje njega na putu samoodricanja, služenja i poslušnosti. ‘Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi’, rekao je. ‘Zašto li me zovete Gospodine, Gospodine, a ne učinite ono što kažem?’ Pozvani smo živjeti kao što je Krist živio i ljubiti kao što je Krist ljubio. Ispovijedati Krista zanemarujući pritom njegove zapovijedi jest opasna ludost” (Capetownski iskaz o predanju 2011, 13-14).
3.9. Identitet svetih
Vjernici u CRB prihvaćaju identitet svetih na temelju učenja Novoga zavjeta, koje nastavlja učenje iz Staroga zavjeta da je Božji narod svet – posvećen Bogu da živi po njegovoj volji i ostvaruje njegove planove. Gospodin Isus naučava: „Zato budite savršeni, kao što je vaš Otac nebeski savršen!” (Mt 5,48, SHP). Apostol Petar citira Božju izjavu iz Levitskog zakonika (11,44-45; 19,2; 20,7) obraćajući se kršćanima: „…budite sveti u svemu što radite, kao što je svet Bog koji vas je pozvao; jer piše u Svetom pismu: ‘Budite sveti jer ja sam svet!’” (1 Pt 1,15-16, SHP). Apostol Pavao u uvodima svojih pisama često oslovljava kršćane sa „svetima u Kristu” dok u nekim tekstovima objašnjava da su kršćani sveti jer ih je Krist učinio takvima. Vjernici u CRB svoj identitet svetosti ne temelje na vlastitoj pravednosti (ponašanju i djelima), nego na temelju nauka opravdanja vjerom gdje se onome koji vjeruje u Krista briše svaki grijeh i pripisuje Kristova pravednost (Rim 3 i dr.).
Identitet svetih nešto je što kršćani vjerom primaju od Boga u trenutku opravdanja, kao novozavjetnu stvarnost koju je omogućio Isus Krist, a nakon toga slijedi cjeloživotno posvećenje (rast u vjeri i svetosti i suobličavanje Kristu).
Kroz cijeli Novi zavjet nalazimo poticaje da oponašamo ili slijedimo primjer Krista, Pavla, pa čak i nekih drugih pobožnih ljudi. U Poslanici Filipljanima nalazimo taj poticaj da oponašamo, pripojen Pavlovoj teologiji progresivnog posvećenja. Posvećenje je u Filipljanima prikazano kao suobličavanje Kristu kroz spoznaju Njega, koja dolazi kroz trojni način Božje riječi (apostolskog učenja), unutarnjeg djelovanja Božjega Duha i oponašanja Krista, apostola Pavla i drugih pobožnih primjera (Balint-Feudvarski 2018, 23).
3.10. Identitet biblijskih kršćana ili novozavjetnih kršćana
Ovaj identitet temelji se na činjenici da je vjernik u Kristu u Novom savezu s Bogom, prema onome što tvrdi Novi zavjet (a u širem smislu Biblija) te na činjenici da se kršćani trebaju voditi novozavjetnim standardima (u širem smislu biblijskim). Budući da je stanovništvo u RH većinski rimokatoličke vjere, da bi objasnili svoj identitet sugrađanima kojima nije poznata protestantsko-evanđeoska, tj. reformacijska duhovnost, vjernici u CRB često znaju reći da su „biblijski kršćani” ili „novozavjetni kršćani”. Time žele ukazati da se njihov identitet, vjerovanje i bogoslužje temelje na onome što je zapisano u Bibliji, a ne na tradicijama koje su nastale u povijesti rimokatoličke crkve i koje nemaju podršku u biblijskim spisima. Stoga ističu razlike u identitetu, vjerovanjima i bogoslužju da bi pojasnili vlastiti identitet. Tu naročito naglašavaju novozavjetne spise kao vodilju k novozavjetnom kršćanstvu. Ovo su neke glavne razlike koje ističu: Biblija kao vrhovni autoritet za vjeru i praksu, bez dodavanja kasnijih tradicija Crkve i pučkih pobožnosti; svećenstvo svih vjernika za razliku od podjele na svećenstvo i puk; štovanje Krista kao jedinog posrednika između Boga i ljudi za razliku od štovanja Marije i svetaca RKC; molitve isključivo trojedinom Bogu, za razliku od molitava koje se upućuju Mariji i svecima RKC; naglasak na osobnom odnosu s Bogom za razliku od sakramentalnog odnosa u kojemu posreduje svećenik. To što ističu u mnogome su naglasci evanđeoskoga kršćanstva.
Sljedeća vjerovanja i prakse zajednička su CRB: „pozivanje na Sveto pismo kao jedini i krajnji autoritet za vjerovanje i življenje; isticanje da je Božja milost jedino sredstvo spasenja koje je dar i prihvaća se vjerom; življenje crkve kao zajednice nanovorođenih kršćana krštenih u odrasloj dobi nakon priznanja grijeha i ispovijedanja osobne vjere u Isusa Krista kao Spasitelja i Gospodina; te, uz ostalo, učenje da svaka mjesna crkva ima puninu crkvenosti” (Jambrek 2003, 283). Ta se vjerovanja temelje na novozavjetnim tvrdnjama.
3.11. Identitet Božje, tj. Kristove crkve
CRB smatraju sebe Božjom crkvom ili Kristovom crkvom. Oba termina koriste se u Novom zavjetu. Izraz „Božja crkva” javlja se nekoliko puta (Dj 20,28; 1 Kor 1,2; 10,32; 11,22; 15,9; 2 Kor 1,1; Gal 1,13; 1 Tim 3,5), a osobito je važna Pavlova izjava koja odmah i definira crkvu: „crkvi Božjoj u Korintu, posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima svetima” (1 Kor 1,2, Šarić). Izraz „Kristove crkve” javlja se u Rimljanima 16,16, a najčešće se koristi samo termin „crkva” (više od 100 puta). Za razumijevanje ovog identiteta, kao i svih drugih, uzimaju se biblijski tekstovi.
U Novom zavjetu Crkva se navodi i opisuje kao: „Božja Crkva (1 Kor 1,2), Božja njiva (1 Kor 3,6-9), Božja građevina (1 Kor 3,9), Božji hram (1 Kor 3,16-17), Božji narod (2 Kor 6,16; 1 Pt 2,9-10), Božja kuća (1 Pt 4,17; Heb 3,3-6 i 1 Tim 3,15), Kristova Crkva (Mt 16,18; Kol 1,15-20), Kristova zaručnica (2 Kor 11,2)” (Jambrek 2019, 50-51). Prema tome ističu da Crkva nije fizička građevina, ali jest duhovna građevina, Božji hram (mjesto gdje Bog prebiva), kada se kršćani okupljaju zajedno na nekom mjestu. Stoga Crkva ima božansku komponentu (Božje prebivalište) i ljudsku komponentu (skup Kristovih učenika).
Nadalje, u Novom zavjetu spominje se opća Crkva i lokalna crkva. Opća su Crkva svi oni koji su se obratili, krstili u ime Isusa Krista, primili Svetog Duha, a Gospodin ih je pridružio svojoj Crkvi (Djela 2,38.47). Lokalna crkva je grupa Kristovih učenika koja se redovito okuplja na određenom mjestu u Kristovo ime. Apostol Pavao detaljno opisuje Crkvu kao Kristovo tijelo, gdje je Krist glava, a vjernici su udovi. Ta slika daje do znanja da je Krist vođa i fokus Crkve, a vjernici kao raznoliki udovi izgrađuju jedni druge raznim darovima koje im je Bog dao. Stoga je u Crkvi važno djelovanje Svetog Duha jer je on taj koji vjernicima daje darove kojima izgrađuju Crkvu (druge vjernike) i koji potiče vjernike na djelovanje. Jambrek sažima identitet Crkve kao Božjeg naroda:
Novozavjetna slika Crkve kao Božjeg naroda ukazuje na zajednicu vjernika koji su Božje vlasništvo, koji trebaju biti odvojeni od svijeta, u kojima će prebivati Bog, koji će s veseljem svjedočiti da je Bog njihov osobni Bog i koji će živjeti i služiti zajedno prema Božjoj volji u sili Svetoga Duha. To su svi oni koji su posvećeni u Kristu Isusu, koje je Bog izabrao, pozvao i proglasio svetima te svi oni koji na bilo kojemu mjestu prizivaju ime Isusa Krista. Crkva je kao Božje vlasništvo zajednica ljudi na Božjem zadatku. Bog ih je kao vlasnik poslao u svijet, ne da se sljube sa svijetom, već da Evanđeljem mijenjaju svijet (Jambrek 2019, 55).
Upravo to je kratak opis načina na koji CRB gledaju na sebe, a temelji se na novozavjetnom učenju o Crkvi.
4. Biblijski identitet u praksi
4.1. Primanje identiteta u lokalnoj crkvi
Vjernici u CRB svoj biblijski identitet primaju tako što im nakon obraćenja Biblija kao Božja riječ postaje primarni izvor za upoznavanje i usvajanje novog identiteta te se redovito izlažu Božjoj riječi da bi upoznali sve što im Bog daje kao novi identitet. Tu se očituje autoritet Biblije kao jedan od temeljnih vjerovanja CRB. Nadalje, jedan od temelja kršćanskog života u CRB je blisko zajedništvo s drugim vjernicima. Nakon obraćenja, vjernici postaju članovi lokalne crkve i od njih se očekuje redovna uključenost u sastanke i aktivnosti crkve. To snažno utječe na oblikovanje identiteta, biblijskoga i denominacijskog.
Što sve u lokalnoj crkvi utječe na oblikovanje biblijskog identiteta? Sljedeći čimbenici isti su ili vrlo slični u CRB, tako da ih obrađujem zajedno, a izuzetke navodim zasebno. U lokalnim CRB sljedeći čimbenici utječu na oblikovanje identiteta vjernika: osobno čitanje i proučavanje Biblije, male grupe za proučavanje Biblije, učeništvo jedan na jedan ili u malim grupama, bogoslužja, molitveni sastanci, kućne grupe, susreti za duhovnu obnovu, kampovi, konferencije, seminari, čitanje kršćanskih knjiga, praćenje kršćanskih sadržaja na internetu, pastoralna, učiteljska i starješinska služba, blisko zajedništvo s drugim kršćanima.
CRB potiču vjernike da sami čitaju i proučavaju Bibliju. To vrijeme obično se naziva tihi čas i sastoji se od molitve i pažljivog čitanja nekoga biblijskog teksta. Bog govori osobi kroz pisanu Božju riječ i tako utječe na njezino duhovno oblikovanje. Sveti Duh koji se nalazi u vjerniku prisutan je u ovom procesu i utječe na razumijevanje onoga što se čita te na oblikovanje vjerovanja i karaktera osobe.
Neke CRB prakticiraju učeništvo „jedan na jedan”. To znači da osoba koja je starija u vjeri poučava osobu koja je nova ili mlađa u vjeri. Redovito se po dogovoru sastaju da bi proučavali Bibliju, a uz to ide molitva i dušobrižništvo. Takav odnos stvara sustav odgovornosti koji osigurava da vjernici zaista slijede Krista i rastu u vjeri. To može biti i u formatu malih grupa.
CRB često imaju male grupe za proučavanje Biblije gdje voditelj vodi grupu vjernika kroz proučavanje biblijskog teksta, ili po nekoj temi ili kroz određenu biblijsku knjigu ili po priručniku za proučavanje Biblije. Tu se razgovara o značenju i primjeni biblijskog teksta, što utječe na duhovno oblikovanje članova grupe. U malim grupama obično se u okviru određene teme govori o osobnom hodu s Kristom, izazovima i potrebama, a vjernici savjetuju jedni druge i mole jedni za druge te se tako ispunjava i potreba za dušobrižništvom.
Bogoslužja su glavna okupljanja CRB koja se većinom održavaju nedjeljom prijepodne (može biti i poslijepodne ili subotom) i sastoje se od molitava, pjesama, propovijedi i povremeno Gospodnje večere (euharistije). Radi se o pjesmama koje slave Boga i njegova djela ili opjevaju iskustvo života s Bogom ili su preuzete izravno iz biblijskog teksta, kao što je slučaj s nekim uglazbljenim psalmima. Gospodnja večera (euharistija) u nekim se lokalnim crkvama prakticira na svakom bogoslužju, a u nekima jednom mjesečno ili tromjesečno. Svi kršteni vjernici uzimaju i kruh i vino, kao sjećanje na Kristovo tijelo i krv za spasenje svih koji vjeruju (Dominić 2014, 5).
Propovijed je vrijeme kada propovjednik, najčešće pastor crkve (ali može biti i bilo koji vjernik) govori poruku na temelju biblijskih tekstova za duhovnu izgradnju vjernika. Izuzetak je što se u nekim CRB ženama dopušta propovijedati i poučavati odrasle. Ovo je najduži dio bogoslužja, obično 30-45 minuta, zbog posebnog pridavanje pažnje Božjoj riječi i onome što Sveti Duh želi poručiti vjernicima.
Nadalje, tjedni molitveni sastanci utječu na duhovno oblikovanje vjernika, kroz jedan vid molitve gdje Sveti Duh mijenja unutarnje stanje onoga koji moli i kroz drugi vid molitve kada molitva jednog vjernika utječe na oblikovanje drugih vjernika. Molitveni sastanci obično počinju slavljenjem Boga i zahvaljivanjem Bogu, a nastavljaju se traženjem da se ostvare Božji planovi i iznošenjem ljudskih potreba Bogu. U velikoj većini CRB ne moli se po naučenim molitvama ili molitveniku, već se svaka osoba obraća Bogu vlastitim riječima i promišljanjima. Iako molitveni sastanci primarno ne sadrže proučavanje Biblije, često se za poticaj na molitvu pročita neki biblijski tekst, a vjernici nastoje moliti u skladu s onim što je pisano u Božjoj riječi, pa tako i molitva doprinosi izgradnji biblijskog identiteta.
CRB također prakticiraju susrete za duhovnu obnovu jednom ili više puta godišnje koji se kolokvijalno nazivaju „kampovi” zato što se odlazi na posebno mjesto na dva ili više dana u svrhu duhovne obnove. Kampovi mogu biti za čitavu lokalnu crkvu (obitelji i pojedince različitih dobnih skupina) ili mogu biti za određenu dobnu skupinu, kao što su npr. ljetni kampovi za djecu. Duhovna obnova snažno utječe na oblikovanje vjernika, pa tako i na identitet jer se radi o intenzivnom i fokusiranom duhovnom događaju gdje su vjernici odmaknuti od životnih obaveza i posebno fokusirani na slavljenje Boga, slušanje biblijskih učenja, neprekidno zajedništvo i međusobnu izgradnju.
Konferencije i seminari su susreti vjernika koji se organiziraju oko neke biblijske ili životne teme, a predavači na temelju Biblije iznose svoja izlaganja i tako doprinose rastu vjernika u poznavanju Biblije i primjeni biblijskog učenja na određenu temu. Stoga se npr. održavaju konferencije o učeništvu (da bi vjernici naučili više o tome što znači biti Kristov učenik), bračni seminari (da bi vjernici u braku rasli u biblijskoj viziji za brak i poboljšali bračne odnose) itd.
Čitanje kršćanskih knjiga također doprinosi razvoju i utvrđivanju identiteta, bilo da knjige isključivo ili djelomično govore o biblijskom identitetu. Praćenje kršćanskih materijala na internetu (videomaterijali i pisani tekstovi) također pridonosi izgradnji identiteta.
U lokalnim crkvama postoje službe koje pridonose izgradnji identiteta, a to su osobito pastoralna služba, učiteljska služba i starješinska služba koje rade s crkvom, grupama i pojedincima na rastu u vjeri. U CRB vrlo je važno blisko zajedništvo s drugim kršćanima, što je jedno od naglašenih vjerovanja protestantsko-evanđeoskih kršćana, a temelji se na novozavjetnom učenju o lokalnim crkvama. U Pavlovim poslanicama crkvama nalazimo puno zapovijedi o tome što je potrebno činiti „jedni drugima” da bi skupina vjernika zaista bila crkva i ostvarivala poslanje Crkve.
Na kraju, krštenje osoba koje su odlučile slijediti Krista poseban je događaj kojem najčešće prisustvuje cijela lokalna vjerska zajednica i koji snažno utječe na identitet krštenika kao što je već opisano u odlomku „Identitet svjesno krštenih”.
Sve što je opisano u vezi s primanjem biblijskog identiteta većinom je isto ili vrlo slično u CRB, ali treba napomenuti da postoje različitosti koje nisu tema ovog članka. Prema upitniku koji je proveden u CRB, većina pastora lokalnih crkava unutar različitih denominacija, označila je srednjom ili visokom ocjenom na ljestvici od 1-10, pitanje o postojanosti u učeništvu, apostolskom nauku, zajedništvu, slavljenju i štovanju Boga, molitvama i Gospodnjoj večeri (Jambrek 2022). To upućuje da je postojala značajna postojanost u izgradnji biblijskog identiteta u predmetnom razdoblju.
4.2. Identitet prema članstvu
U upitniku kojim su prikupljeni podaci o CRB (Jambrek 2022), nalazi se pitanje „Što je potrebno da bi netko postao član crkve?”. U odgovorima se otkrivaju čimbenici identiteta. Pregledom odgovora koje su dale Evanđeoske pentekostne crkve, Baptističke crkve, Kristove crkve, Crkve Božje, Crkva cjelovitog evanđelja i Savez crkava Riječ života, među zahtjevima za članstvo nalazi se pokajanje, obraćenje, osobna vjera u Krista, prihvaćanje Isusa Krista kao Gospodara i Spasitelja, nanovorođenje, krštenje vjerujućih, očitovanje plodova obraćenja, tj. plodova Duha, življenje po biblijskim standardima, redovno pohađanje bogoslužja, uključenost u aktivnosti crkve i prihvaćanje nauka crkve. Na temelju odgovora može se zaključiti da prikupljene informacije potvrđuju zajedničke biblijske naglaske kod CRB, koji su već opisani u ovom članku, kao što su: obraćenje, osobna vjera, nanovorođenje, krštenje vjerujućih, nasljedovanje Krista itd.
4.3. Zastranjenja od biblijskog identiteta
Zastranjenja u izgradnji biblijskog identiteta događala su se u manjoj ili većoj mjeri u svakoj lokalnoj crkvi i denominaciji CRB. Naime, izgradnja identiteta zahtjevan je i dugotrajan proces, i u tom procesu mogu se pojaviti razni nebiblijski utjecaji. Stoga su se zastranjenja događala zbog sljedećih čimbenika: djelomično usvajanje biblijskog identiteta; dodavanje Bibliji (iz kulture, filozofije, drugih religija, new age pokreta, itd.); oduzimanje Bibliji ili zanemarivanje biblijskih učenja (npr. uzdizanje nacionalnosti iznad biblijskog identiteta); krivih prioriteta (npr. stavljanje denominacijskog nauka ispred biblijskog nauka); nasljedovanje određenog vođe i njegova tumačenja Biblije umjesto nauka Isusa Krista itd.
Ponekad identitet denominacije (baptist, pentekostalac, karizmatik itd.) može postati dominantan u odnosu na biblijski identitet ili je zamijenio biblijski identitet. To se događa na barem dva načina. Prvi je način kada identitet denominacije postane zamjena za biblijski identitet. Naime, budući da CRB naglašavaju osoban odnos s Bogom za spasenje, to što je netko pripadnik neke CRB, ne jamči mu automatizmom spasenje ili odnos s Bogom. Identitet denominacije stoga ne može nadomjestiti ili biti zamjena za biblijski identitet.
Drugi je način elitizam – kada pojedina crkvena skupina smatra da su oni jedini pravi kršćani s ispravnom vjerom i praksom. Takav duh elitizma može zavesti pojedince ili lokalne crkve koje se onda odvajaju od ostalih CRB jer ih smatraju pogrešnima u jednom ili više stavaka ispravne biblijske vjere. Kao posljedica takvih uvjerenja takve crkve mogu biti nametljive i isključive prema drugima te grade svoj identitet tako što su protiv drugih.
Kod crkava koje su pod utjecajem „pokreta vjere” često su se pojavljivala zastranjenja zbog nauka određenih američkih učitelja i začetnika tog pokreta. Na temelju izvještaja o stvaranju u Knjizi Postanka oni pogrešno naučavaju da su vjernici „mali bogovi” (da se Bog reproducirao prema svojoj vrsti) te da izgovaranjem riječi oblikuju stvarnost i okolnosti oko sebe.17 Uz to često ide i nauka o prosperitetu, tj. uspjehu, zdravlju i bogatstvu vjernika.18
Zastranjenje koje se često javlja kod nominalnih kršćana u Republici Hrvatskoj je stvaranje identiteta povezivanjem vjere i nacionalnosti, zanemarujući biblijske tekstove koji otvoreno pišu protiv takva postupanja iz nekoliko razloga: Bog nije pristran, Kristova žrtva vrijedi za svakoga tko vjeruje i svi su ljudi grešnici koji trebaju Božju milost. CRB biblijski identitet stavljaju iznad nacionalne pripadnosti, na temelju Isusova učenja o postupanju prema neprijateljima (Mt 5,44; Lk 6,27; 10,25-37) i na temelju apostolskog učenja da je naša domovina na nebesima (Fil 3,20), da smo na ovom svijetu putnici i stranci (1 Pt 2,11) te da smo u Kristu svi jedno (Gal 3,28). Vjernici u CRB time su poučeni da kod Boga nema pristranosti te uglavnom ne upadaju u zamku nacionalizma. Svoj zemaljski narod gledaju kao one kojima treba služiti i evangelizirati ih, a ne izdizati nad drugima. No, i u CRB kod nekih se vjernika očituje nominalno kršćanstvo, što znači da intelektualno pristaju uz reformacijska i evanđeoska načela, ali ne žive po njima.
Zaključak
S obzirom da CRB nasljeduju protestantsko-evanđeosko gledište na Bibliju kao vrhovni autoritet za vjerovanje i življenje, biblijski identitet u razdoblju od 1990. do 2020. godine uvelike se gradio na istinama koje opisuju novi identitet osobe koja je prihvatila Krista za svog Spasitelja i Gospodara, a nalaze se u tekstovima Novoga zavjeta. Takve su osobe obraćene, nanovo rođene, spašene, svjesno krštene po vlastitoj vjeri u Krista, Božja djeca prihvaćena u Božju obitelj, Kristovi učenici, sveti po vjeri u Krista, drže biblijski (posebice novozavjetni) nauk, smatraju se biblijskim ili novozavjetnim kršćanima i pripadaju Božjoj, tj. Kristovoj crkvi. Svoj su identitet primali i gradili usvajanjem biblijskih istina, najviše u kontekstu lokalnih crkava, kroz brojna okupljanja i aktivnosti. Najvažnije za biblijski identitet bilo je poistovjećenje s osobom Isusa Krista; biti u Kristu i nasljedovati njega. U izgradnji biblijskog identiteta vjernika događala su se i zastranjenja, kao što su: krivi nauk i krivi prioriteti; nasljedovanje određenog vođe ili denominacije više nego ispravne biblijske nauke i uzdizanje denominacijskog identiteta iznad biblijskog.
Budući da je Biblija vrhovni autoritet za CRB, to znači da je bila najvažniji izvor identiteta za vjernike spomenutih crkava. No najvažniji nije značilo i jedini. Ono čime se u ovome članku nismo bavili jest činjenica da se biblijski identitet nije gradio u izolaciji od drugih izvora identiteta (povijesni, teološki, kulturni, društveni itd.) niti činjenicom da biblijski identitet za vjernike CRB nije značio da je svaka crkva tumačila Bibliju na isti način. Samim time, iako su CRB koristile iste novozavjetne pojmove (“obraćeni”, „sveti”, „Kristovi učenici” itd.), to nije značilo da su praktični izričaji bili identični. Tim pitanjem bavit će se zaseban članak unutar projekta „Crkve reformacijske baštine u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2020.” koji će se nadovezati na ovaj članak i obraditi različitost teoloških utjecaja u CRB.