Uvod1
Tada im se približi Isus te im reče: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite (πορευθέντες) i učinite sve narode učenicima (μαθητεύσατε) mojim! Krstite ih (βαπτίζοντες) u ime Oca, Sina i Duha Svetoga! Učite (διδάσκοντες) ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ (moj naglasak).
Poznata je činjenica da Matej 28,19-20 sadrži jedan glavni glagol „činite učenike“ i tri participa, a „krsteći“ je jedan od ta tri participa. Budući da je za evanđeoske kršćane u Hrvatskoj, kao što su baptisti i pentekostalci, krštenje u vodi nešto što osoba čini nakon svog spasenja, krštenje se smatra vanjskim činom već postojeće vjere i prilikom da se drugim ljudima posvjedoči o svojoj vjeri. U skladu s time, fokus je ovog članka na tome kako evanđeoske crkve, posebice u Hrvatskoj, općenito gledaju na ulogu i položaj krštenja u vodi u procesu učeništva. Međutim, odnos između krštenja i učeništva poslužit će kao prilika za istraživanje drugih aspekata procesa učeništva, posebice odnos između evangelizacije i učeništva. Stoga, u prvom dijelu članka ukratko ćemo raspraviti i ispitati neke ključne elemente „Velikog poslanja“ kako bismo stekli uvid u poslanje te vidjeli različita tumačenja i razumijevanja tog teksta.2 Na temelju Evanđelja, drugi dio članka istražuje kako bi Isusovi sljedbenici razumjeli i definirali učeništvo na temelju svog iskustva s Isusom i kako bi to iskustvo oblikovalo njihovo razumijevanje Velikog poslanja. Treći dio članka bavi se odnosom (ili bolje rečeno dihotomijom) između „evangelizacije“ i „učeništva“ u svrhu postizanja razumijevanja ovih dviju aktivnosti koje je više u skladu s novozavjetnim učenjem. Na temelju svega toga, u posljednjem dijelu članka bavit ćemo se ulogom i položajem krštenja u vodi u procesu učeništva. Svrha svega toga jest procijeniti teologiju i praksu evanđeoskih kršćana te otkriti je li naša teološka baština korisna ili nam možda priječi ispravno razumijevanje krštenja u vodi te posljedično tome i samog procesa učeništva.
1. Općenito poimanje krštenja u evanđeoskim crkvama u Hrvatskoj
Ako bismo ušli u neku evanđeosku crkvu u Hrvatskoj (ili u bilo koju evanđeosku crkvu u svijetu koja ne prakticira pedobaptizam) i pitali neke zrele vjernike da nam objasne kako se netko može spasiti, što je evangelizacija i učeništvo te što je krštenje i zašto je ono važno, vjerojatno bismo čuli sljedeći opis procesa spasenja:
Prvo, osobi se navijesti evanđelje i taj se dio obično naziva „evangelizacijom“.
Tada osoba odgovara na poruku evanđelja pokajanjem i obraćenjem, a to se najčešće očituje tako što osoba moli „molitvu predanja“ (tzv. „sinner’s prayer“).3
Zatim se ta osoba, koja je spašena, nakon nekog vremena krsti. U međuvremenu, osoba prolazi kroz neki oblik podučavanja ili mentorstva kao pripremu za krštenje.
Nadalje, vjernici u evanđeoskim crkvama vrlo vjerojatno pravili bi razliku između „evangelizacije“ i „učeništva“ u smislu da se rad s osobom prije njezina obraćenja smatra „evangelizacijom“, a nakon što se osoba obrati ili spasi, započinje proces „učeništva“. Dwayne Eslick (2019) vrlo lijepo pokazuje ovo o čemu govorim:
Godinama sam bio poput većine modernih sjevernoameričkih kršćana. Evangelizaciju sam vidio kao proces dijeljenja Radosne vijesti s onima koji nemaju osobni odnos s Isusom Mesijom. Učeništvo se smatra procesom pomaganja onima koji imaju odnos s Isusom da rastu i sazrijevaju u tom odnosu. Evangelizacija je za izgubljene. Učeništvo je za one koje je Bog pronašao.
Slično tome, Lindesay Fooshee (2012) kaže da je dugi niz godina mislila kako su evangelizacija i učeništvo dvije različite stvari. Evangelizacija je značila dijeljenje evanđelja s nevjernikom putem dijeljenja evanđeoskih traktata, odlazaka od vrata do vrata u studentskom domu ili kreativnog prenošenja evanđelja na ulicama strane zemlje kako bi ljudi postali kršćani. Učeništvo je značilo pomaganje nekome tko je već vjernik da živi životom vjere putem biblijskog proučavanja u maloj grupi, razgovora za stolom s drugom ženom ili grupom za odgovornost.
Također, što se tiče pogleda na odnos između učeništva i krštenja u vodi, među evanđeoskim kršćanima vjerojatno bismo naišli na dva stajališta: a) učeništvo počinje u trenutku obraćenja, a krštenje je dio tog procesa učeništva (obraćenje – učeništvo – krštenje – nastavak učeništva); b) učeništvo počinje krštenjem u vodi (obraćenje – krštenje/učeništvo). U tom slučaju, krštenje u vodi je znak da osoba uistinu želi slijediti Krista kao učenik i prvi je korak učeništva.
Za one koji smatraju da učeništvo počinje nakon obraćenja, a prije krštenja, to će obično povezati s činjenicom da prije nego što osoba bude krštena, ona prolazi kroz neku vrstu učeništva, podučavanja i pripreme kako bi se utvrdilo je li osoba doista obraćena i razumije li ispravno čin krštenja i njegov značaj (neka vrsta procesa provjere).4 Stoga, kada je osoba krštena, ona je već u procesu učeništva.
Za one koji tvrde da je krštenje u vodi prvi korak učeništva ili početni čin učeništva, mogu se koristiti sljedeći argumenti ili objašnjenja: da bi bila spašena, osoba se ne mora krstiti, ali nakon što nevjernik prihvati Krista, podložan je i zapovijedima Velikog poslanja i mora pokazati svoju poslušnost krštenjem. Stoga, krštenje označava prvi korak učeništva i to je čin koji slijedi nakon pokajanja i priznanja Isusa Krista kao Spasitelja (Pickard 2009, 141). Također, može se reći kako krštenje označava samo prvi korak učeništva, a drugi je zahtjev taj da vjernike učimo da se pridržavaju svega što sam vam zapovjedio (Hubbard 2009, 100). Slično ovome, Pope ustvrđuje kako je krštenje vodom za vjernika u dobi odgovornosti prvi korak učeništva i uključuje poučavanje ljudi da budu poslušni svemu što je Isus zapovjedio. No, on primjećuje sljedeće: „Danas u Americi postoji mnoštvo milijuna ljudi koji tvrde kako vjeruju da su iskusili novo rođenje. Previše njih nije kršteno vodom i nisu u zajedništvu u lokalnoj crkvi“ (Pope 2016, 108).
Dakle, ako bismo saželi općeniti pristup evanđeoskih kršćana pitanjima spasenja, krštenja i učeništva, matrica ili perspektiva vrlo je jasna i jednostavna: a) evangelizacija je rad s izgubljenima, a učeništvo je rad s vjernicima; b) osoba čuje evanđeosku poruku, povjeruje u nju, postaje spašena, a zatim se krsti; c) učeništvo počinje ili nakon obraćenja ili nakon krštenja. Posljedice ovakva gledišta ili shvaćanja su sljedeće:
Krštenje nije povezano s početkom spasenja jer osoba najprije postaje spašena, a zatim se krsti.
Učeništvo je nešto što počinje nakon spasenja, što podržava tu razliku između evangelizacije i učeništva.
Ovakvim pristupom ćemo najvjerojatnije stvarati obraćenike, koji se kasnije moraju „obratiti“ u učenike.
2. Veliko poslanje - Matej 28,18-20
Što se tiče teksta poznatog kao „Veliko poslanje“ u Mateju 28,18-20, Jeremy Bohall (2019, 192) primjećuje da mnogi znanstvenici vide ovaj odlomak kao „sažetak“, „manifest“ ili „vrhunac“ cijelog Matejeva evanđelja i tvrdi da način na koji netko tumači ovaj tekst ima snažne implikacije za čitanje Mateja, drugih evanđelja i ostatka Biblije te ima značajne posljedice za crkvu danas. Dakle, što nalazimo u ovom tekstu i kako ga možemo tumačiti?
Na prvi pogled, općenita je opservacija da participi „krsteći i učeći... dodatno specificiraju što uključuje učeništvo“ (France 1985, 420), ili kako primjećuje J. Knox Chamblin (1995, 760), „Isus objašnjava što znači činiti učenike putem dva participa koja slijede - krsteći i učeći. Učeništvo uključuje i postati kršćaninom (biti kršten) i biti kršćaninom (poslušnost Isusovu učenju)“. Međutim, ova gramatička konstrukcija predmet je teoloških rasprava, a kako Douglas Finkbeiner (1991, 23) tvrdi: „Ključ za razumijevanje ‘učinite učenicima’ je određivanje odnosa participa u odnosu na glavni glagol.“
Govoreći o odnosu dvaju participa prezenta („krsteći“ i „učeći“) u odnosu na glavni glagol „činiti učenicima“, jedno je stajalište da ti participi govore o okolnosti ili načinu na koji se stvaraju učenici. Stoga, France (2007, 1115) ističe da „krsteći“ i „učeći“ razjašnjavaju proces stvaranja učenika, a Ferguson (2009, 137) tvrdi da su „dva participa koja slijede nakon glagola okolnosna, tj. opisuju načine na koji se stvaraju učenici, pri čemu ‘učite ih’ prati ‘krstite ih’ (učiniti učenicima krsteći ih i [istovremeno] učeći ih)“.
Drugo je stajalište da ih se promatra kao koordinirane imperativne oblike koji slijede aktivnost stvaranja učenika. Prema tome, „krsteći ih ide uz stvaranje učenika, a učeći ih sve što sam vam zapovjedio je naknadna aktivnost podređena stvaranju učenika krštenjem“ jer „učeći ih“ se ovdje odnosi na „učenje koje slijedi nakon krštenja o tome kako živjeti nakon što je netko postao učenik Isusa, a ne na učenje koje je uključeno u stvaranje učenika” (Ferguson 2009, 137).
D. A. Carson (1984, 597) kaže da „[s]intaksa grčkih participa ‘krsteći ih’ i ‘učeći ih’ zabranjuje zaključak da se krštenje i poučavanje mogu shvatiti isključivo kao sredstva stvaranja učenika“. Prema tome, „krštenje i poučavanje nisu sredstva stvaranja učenika, već ih karakteriziraju“. Carsonova argumentacija temelji se na razmišljanju da glavni glagol „učiniti učenicima“ „uključuje i propovijedanje i odaziv“ te da je „odaziv učeništva krštenje i poučavanje“ (Carson 1984, 597; usp. Finkbeiner 1991, 26).
Finkbeiner (1991, 23-24) primjećuje da se particip aorista πορευθέντες „idite“ obično razumije na četiri načina: 1. kao paralelna zapovijed glavnom glagolu, to jest kao tehnički termin za misiju; 2. kao pleonastični particip s malim ili nikakvim značajem, koji odražava verbalni višak iz semitskog utjecaja, 3. kao particip okolnosti bez imperativne snage, u smislu „otišavši“ ili „dok idete“, 4. kao pripremni particip koji ima imperativnu snagu i treba ga prevesti: „Idite i učinite učenicima“, pri čemu se Finkbeiner opredjeljuje za četvrtu opciju (Finkbeiner 1991, 25).
Iz ovoga kratkog pregleda možemo primijetiti da se krštenje može promatrati kao sredstvo činjenja nekoga Isusovim učenikom ili kao obilježje nekoga tko je već učenik jer je odgovorio na poruku evanđelja. Koji god pristup odabrali, evanđeoski kršćani uzimaju Mateja 28,18-20 kao jedan od ključnih tekstova za život i rad svojih crkava te za njihovo razumijevanje učeništva, a samim time i krštenja koje sam ukratko predstavio u prvom dijelu. U nastavku ćemo se osvrnuti na dva standardna uvjerenja među evanđeoskim kršćanima: na (ne)opravdanost podjele između evangelizacije i učeništva te na razumijevanje krštenja kao čina koji osoba čini nakon svog obraćenja.
3. Evangelizacija i učeništvo
Je li opravdano promatrati evangelizaciju i učeništvo kao dvije aktivnosti koje imaju različite „ciljne skupine“? Kako bismo odgovorili na to pitanje, prvo ćemo istražiti tko su bili Isusovi učenici, a zatim ćemo analizirati biblijski pogled na evangelizaciju i učeništvo.
3.1. Učeništvo na temelju Evanđelja – učeništvo nevjernika
Evanđelja su dokumenti koji opisuju jedinstven i neponovljiv kontekst. Ipak, unutar tog konteksta čitamo o Isusovu životu i službi te o onima koji su postali njegovi prvi učenici. S obzirom na to, važno je primijetiti da Veliko poslanje na kraju Matejeva evanđelja ne možemo čitati odvojeno od ostatka Matejeva evanđelja. Jer, ključno hermeneutičko pravilo jest pokušati razumjeti kako bi tih jedanaest učenika shvatilo Isusovu zapovijed o stvaranju učenika. Drugim riječima, ako bih „ja“ bio jedan od onih koji su hodali s Isusom nekoliko godina, kako bih „ja“ razumio taj Isusov nalog?
Iako Matej od samog početka jasno i otvoreno svojim čitateljima predstavlja Isusa kao Mesiju, sina Davidova i sina Abrahamova (Mt 1,1), učenici koji počinju slijediti Isusa od četvrtog poglavlja nadalje, nemaju prednost te spoznaje. Za njih Isus je poznati rabin kojeg slijede. Dakle, oni su njegovi učenici čak i prije nego što u potpunosti shvate tko je Isus (kristologija). Stoga se postavlja pitanje kada su točno tih dvanaest učenika postali obraćeni ili spašeni? Evanđelje po Mateju šuti o tome (a isto vrijedi i za druga Evanđelja) u smislu da ne koristi specifičnu terminologiju poput „obraćenje“ ili „spasenje“ u vezi s Dvanaestoricom. Da stvar bude još složenija, Evanđelje po Mateju ne spominje ni da su Dvanaestorica bila krštena u vodi. No svejedno, oni su bili njegovi učenici.
Iako sinoptička evanđelja ne spominju da su neki od Dvanaestorice bili učenici Ivana Krstitelja, u Evanđelju po Ivanu u prvom poglavlju čitamo o dvojici Ivanovih učenika (Andrija je jedan od njih) koji počinju slijediti Isusa kao svog rabina. Možemo pretpostaviti da su, kao učenici Ivana, bili kršteni od strane Ivana, a iz Ivana 3,22 i 4,2 vidimo da su Isus i njegovi učenici krstili ljude, ali i da je Ivan Krstitelj nastavio krštavati ljude. Na temelju toga možemo postaviti barem dva pitanja: 1. Zašto je Ivan Krstitelj nastavio krštavati ljude sada kada je Isus aktivan u svojoj službi? 2. Budući da su Isus i njegovi učenici krštavali ljude, kakvo je to krštenje bilo? Biblija nam ne daje jasne odgovore na ova pitanja, no vrijedno je primijetiti da Ivan 4,1 povezuje krštenje s učeništvom: „Kad Gospodin saznade da su farizeji dočuli do on dobiva više učenika i više ih krsti nego Ivan…“ [naglasak moj].5
Ovaj proces učeništva u Mateju prvenstveno je prikazan kao proces hodanja s Isusom i postupnog otkrivanja tko Isus uistinu i u cijelosti jest. Drugim riječima, prvi Isusovi učenici bili su na putu otkrivanja koga točno slijede i učili su kako se pokoravati njegovom učenju. Međutim, nemamo zapis o tome da su oni bili kršteni u vodi niti zapis o njihovom „obraćenju“/„spasenju“. Zato sam istaknuo da su Evanđelja dokumenti koji opisuju jedinstven i neponovljiv kontekst. I zbog toga smo, vjerujem, skloni tumačiti Veliko poslanje iz post factum perspektive, odnosno preciznije, iz svoga suvremenoga konteksta, kakav god taj kontekst bio.
Međutim, ako bismo bili prisiljeni definirati učeništvo samo na temelju Mateja 1,1-28,15, ne bismo mogli reći jesu li Isusovi učenici bili kršteni i kada je bio trenutak njihovog obraćenja/spasenja. Ono što bismo mogli tvrditi jest da je učeništvo proces nasljedovanja Isusa i postupnog otkrivanja tko Isus uistinu jest i što znači slijediti ga. Prema tome, vjerujem da je opravdano zaključiti kako ono što evanđeoski kršćani definiraju kao „evangelizaciju“, kanonska Evanđelja vide kao „učeništvo“.
3.2. Biblijski pogled na evangelizaciju i učeništvo
Imenice „evangelizacija“ i „učeništvo“ ne nalaze se u Bibliji. Umjesto toga, imamo glagole koji opisuju aktivnosti evangeliziranja i stvaranja učenika. Već ranije je istaknuto kako među evanđeoskim kršćanima postoji tendencija da se te aktivnosti vide kao dvije odvojene aktivnosti na način da: „evangeliziramo“ nevjernike, „poučavamo“ vjernike. Međutim, R. T. France (2007, 1115) primjećuje jednu važnu stvar: „Veliko poslanje izraženo je ne u smislu sredstava (aktivnosti koje činimo – op. a.), npr. da se proglasi Radosna vijest, nego u smislu cilja – ‘činjenja učenika’“.6 Nije dovoljno da narodi čuju poruku; oni također moraju odgovoriti s istom potpunom predanošću koja se zahtijevala od onih koji su postali Isusovi učenici tijekom njegove službe (vidi npr. 8,19-22; 19,21-22.27-29).“ Značaj njegove opaske je da aktivnosti evangelizacije i krštavanja nisu samostalne aktivnosti, već dio veće zadaće stvaranja učenika. Stoga, Biblija gleda na „evangelizaciju,“ „krštavanje“ ili „poučavanje“ kao aktivnosti usmjerene na stvaranje učenika.
Na primjer, glagol εὐαγγελίζω ‘navijestiti Radosnu vijest’ povezan je s aktivnošću διδάσκω ‘poučavati’. U Luki 20,1 Isus je u hramu i čini i διδάσκω i εὐαγγελίζω, što znači da se Isus obraća i svojim učenicima i onima koji nisu bili njegovi učenici. Kako Marshall (1978, 724) primjećuje, „Luka karakterizira poučavanje kao propovijedanje evanđelja“, a Bock (1994, Lk 20,1-8) kaže da „Isus poučava evanđelje“. Ista se kombinacija pojavljuje i u Djelima apostolskim 5,42 gdje se kaže: „I svaki su dan u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa“ te u Djelima apostolskim 15,35 gdje se opisuje služba Pavla i Barnabe u Antiohiji. Djela apostolska 14,21 su pak značajna jer se glagol μαθητεύω7, koji se pojavljuje u Mateju 28,19, pojavljuje u paru s εὐαγγελίζω. I tu možemo vidjeti da je evangelizacija rezultirala stvaranjem Isusovih učenika.
Διδάσκω se koristi za poučavanje kako Isusovih učenika tako i ljudi općenito. Na primjer, u Mateju 4,23 i 9,35 opisano je kako je Isus „poučavao“ i „navješćivao Radosnu vijest“ u sinagogama u Galileji. U Propovijedi na Gori (koja zapravo nije propovijed), Isus poučava svoje učenike (Mt 5,2.19), ali na kraju „mnoštvo“ je to koje ostaje zadivljeno njegovim poučavanjem (Mt 7,28-29). Matej 11,1 kaže nam da je Isus, nakon što je završio s poučavanje svojih dvanaest učenika, nastavio poučavati i navješćivati svoju poruku po njihovim gradovima, a u Mateju 13,54 vidimo Isusa kako ponovno poučava u sinagogi. Isus je također u hramu poučavao mnoštvo (Mt 21,23; 26,55 itd.), a to su radili i njegovi učenici u Djelima apostolskim (4,2.18; 5,21.25.28 itd.). Mogli bismo koristiti i druge primjere iz Evanđelja, ali i ovi su dovoljni da vidimo kako je učeništvo aktivnost jednako primjenjiva i na vjernike i na nevjernike.
Na temelju toga možemo zaključiti da Isusovi apostoli, koji su promatrali kako njihov rabin propovijeda i podučava njih, druge učenike i ljude općenito, ne bi u svojim glavama i srcima imali ovu podjelu na evangelizaciju i učeništvo koju mnogi suvremeni evanđeoski kršćani imaju. Na tome tragu Bobby Harrington tvrdi sljedeće:
Evangelizacija je među mnogim kršćanima nepoštovana riječ. Možda je to dobra stvar. Isus nam je rekao da propovijedamo „evanđelje“ (Marko 13,10), ali nikada nije zapovjedio samo evangelizaciju. Zapovjedio nam je da „činimo učenike“. Svoju zapovijed da činimo učenike dao nam je u Mateju 28,19-20. Dva prateća izraza opisuju kako trebamo stvarati učenike. Prvi dio činjenja učenika sastoji se od toga da osoba dođe do vjere u Isusa. Na temelju Mateja 28,19 taj dio procesa konkretizira se kroz krštenje u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Taj dio mi obično smatramo evangelizacijom. Drugi dio činjenja učenika je „poučavanje ljudi da vrše sve što je Isus zapovjedio“. Taj drugi dio obično smatramo učeništvom. Ali drugi dio nije ništa više učeništvo nego prvi dio. Evangelizacija i učeništvo (kako se to obično razumije) zapravo su prednja i stražnja strana istog novčića. Novčić je učeništvo. Evangelizacija je jednostavno učeništvo prije obraćenja.
Slično tome, Roy T. Edgemon (1980, 540) tvrdi da Isus u Velikom poslanju nije odvojio evangelizaciju od učeništva. Dakle, „[j]edan imperativ u Mateju 28,19-20 je matheteusate (činite učenike), što zasigurno uključuje cjelokupan proces pridobivanja osoba za Krista i pomaganja da rastu u svom kršćanskom životu“.
U ovom članku želim predložiti tri stvari koje moramo napraviti ako želimo biti vjerniji biblijskom zapisu ili definicijama evangelizacije i učeništva. Prvo, trebali bismo prestati koristiti pojam „evangelizacija“ za dosezanje izgubljenih. S obzirom na to da imamo naslijeđe razdvajanja između učeništva i evangelizacije, naš primarni zadatak trebao bi biti povratak pravom značenju učeništva i ugradnja svih drugih aktivnosti (propovijedanje, krštavanje i poučavanje) u učeništvo. Konkretno, evangelizacija u Bibliji prvenstveno je čin navješćivanja evanđelja, ali kao što smo već istaknuli, to nije neka samostalna aktivnost. Stoga je važno kako to činimo: propovijedamo li ljudima samo Radosnu vijest, ili činimo učeništvo, a kao dio toga onda navješćujemo Radosnu vijest? Nadalje, učeništvo, ispravno shvaćeno, pojam je koji pokriva oba spektra: a) dovođenje osobe do spasenja; b) rad s osobom nakon njezinog spasenja. Dakle, evangelizacija se može koristiti za aktivnost navješćivanja evanđelja, ali nema smisla koristiti ovaj pojam za dosezanje onih koji ne poznaju Krista, upravo zato što na taj način podržavamo lažnu dihotomiju između evangelizacije i učeništva.
Drugo, trebali bismo „evangelizirati (navješćivati evanđelje) kao učenici“. Evangelizacija se sve više odvija putem društvenih mreža, ali ako smo u kontaktu s drugim ljudima, obično pokušavamo navijestiti evanđelje. Nešto poput Petra u Djelima 2 kada stoji u hramu ili Pavla u Djelima 17 kada stoji među mudracima u Ateni i ljudima naviješta evanđelje. I da, postoji vrijeme i mjesto za to, ali „evangelizirati kao učenici“ znači da evangeliziramo i tako što pozivamo druge u svoje živote kako bi upoznali Krista. Nadalje, „evangelizirati kao učenici“ također bi trebala obogatiti načine na koje dijelimo evanđelje. Ako je Isus dosezao (evangelizirao) nevjernike propovijedanjem i poučavanjem, i ako bismo u našoj evangelizaciji koristili više „poučavanja“ na način na koji je Isus to činio (govoreći u prispodobama, postavljajući pitanja, nudeći primjere itd.), uvjeren sam da bi to imalo veći utjecaj na živote ljudi. Uostalom, poučavanje uključuje poučavanje primjerom. Edgar Guest (s. a.) u svojoj pjesmi „Sermons We See“ vrlo dobro ističe ovu istinu:
Bilo koji dan radije bih gledao nego slušao propovijed;
Radije bih da netko hoda sa mnom nego da mi samo pokaže put.
Oko je bolji i spretniji učenik od uha.
Dobar savjet može zbuniti, ali pokazati primjerom uvijek je jasnije.
A najbolji od svih propovjednika onaj je koji živi ono što vjeruje.
Jer vidjeti dobro djelo u praksi
Ono je što svi trebaju.
Treće, naš je cilj stvarati učenike, a ne obraćenike koje kasnije treba „obratiti“ u učenike. Ali evangelizacija koja je lišena učeništva i koja je oblikovana propovijedanjem poruka evanđelja koje ne stvaraju učenike (Allen & Monroe 2023), ne može ili teško može proizvesti učenike. Ona će proizvesti obraćenike koje onda treba pretvoriti u učenike. Iako je obraćenje dio procesa postajanja učenikom, u našem vremenu evanđeoske crkve mogu djelovati pod pretpostavkom (svjesno ili nesvjesno) da osoba može biti „kršćanin“, ali ne i učenik, „vjernik“, ali ne i učenik, „obraćenik“, ali ne i učenik. Na tu temu Dallas Willard (2006, 4) kaže sljedeće:
Posljednjih nekoliko desetljeća crkve na Zapadu postavile su učeništvo kao preduvjet da netko bude kršćaninom. Ne zahtijeva se da netko bude ili namjerava biti učenik kako bi postao kršćanin, i netko može biti kršćanin bez ikakvih znakova napretka prema učeništvu ili u učeništvu. Posebice suvremene američke crkve ne zahtijevaju nasljedovanje Krista u njegovom primjeru, duhu i učenjima kao uvjet članstva – bilo za ulazak u zajedništvo neke denominacije ili lokalne crkve, bilo za nastavak tog zajedništva... Što se tiče kršćanskih institucija našeg vremena, učeništvo je očito opcionalno.
Willard se (2006, 5) nadalje žali na činjenicu da najbolja suvremena literatura o učeništvu navodi ili pretpostavlja da netko tko je kršćanin nužno i nije učenik. Zbog takvih stvari „[v]eliki broj obraćenika danas stoga koristi opcije koje im takve poruke dopuštaju: biraju da ne postanu – ili barem ne biraju da postanu—učenici Isusa Krista.“ Prema Willardu, razlog za takvo stanje jest to što je Veliko poslanje da učinimo učenike od svih naroda pretvoreno u „Učinite obraćenike (u određenu ‘vjeru i praksu’) i krstite ih u crkveno članstvo.“ 8
4. Krštenje
Problematičnost dihotomije između evangelizacije i učeništva odražava se i u teologiji i praksi krštenja vodom. Kao što je ranije rečeno, u evanđeoskim crkvama koje ne prakticiraju krštenje dojenčadi, osoba se odaziva na poruku evanđelja i zatim nakon nekog vremena biva krštena. Na taj način, krštenje postaje simboličan čin i/ili čin svjedočanstva (osoba javno izjavljuje već postojeću vjeru, dakle = svjedočanstvo), a kao što Cecil W. Stalnaker (2022, 202) primjećuje, umjesto da krštenje vodom bude sredstvo priznanja Krista, „[u] evanđeoskom kršćanstvu često govorimo o nekim vanjskim gestama kao što su: podizanje ruke, izgovaranje ‘molitve pokajanja’ naglas, ili hodanje niz prolaz do crkvenog oltara ili platforme kako bi izjavila da prihvaća Krista“.
Na primjer, u dokumentu koji govori o naučavanju, vjerovanju i životu u posvećenju za vjernike Evanđeoske pentekostne crkve u Hrvatskoj (Balog 2009, 185), krštenje je definirano kao „javni obred kojim se odrasli vjernik, nakon pokajanja i obraćenja, u vjeri poistovjećuje s Kristovom smrću i uskrsnućem, postajući tako dijelom Tijela“ (moj naglasak).9 Dokument također navodi da se krštenje događa nakon pokajanja i obraćenja osobe, ali ne navodi koliko vremena treba proći između pokajanja/obraćenja i krštenja. Također je vrijedno primijetiti da ovaj dokument krštenje smatra „javnim“ i „simboličkim“ činom. Međutim, iz istraživanja koje je proveo Eric Maroney, a koje analizira glavne trendove u obraćenju među hrvatskim baptistima u razdoblju od 1970. do 2010. godine, imamo uvid u duljinu vremena koje obično prolazi između obraćenja i krštenja:
Vrijeme između obraćenja i krštenja uglavnom je ostalo nepromijenjeno. Prije 1990. gotovo dvije trećine hrvatskih baptista trebalo je više od tri godine od prvog susreta s Evanđeljem do obraćenja. No to se dramatično promijenilo tijekom 1990-ih. Tijekom 1990-ih gotovo dvije trećine hrvatskih baptista obratilo se unutar tri godine od prvog susreta s Evanđeljem. Tijekom 1990-ih, gotovo jedna trećina ispitanika obratila se unutar iste godine kada su prvi put čuli Evanđelje. Nakon 1990-ih, podaci pokazuju jednoliku razdiobu između obraćenja koja su se dogodila unutar tri godine ili u razdoblju dužem od tri godine nakon prvog susreta s Evanđeljem. Općenito uzevši, druga polovica vremenskog slijeda obraćenja ostala je stabilna tijekom četiri desetljeća. Gotovo polovica hrvatskih baptista krštena je iste godine kada su se i obratili, dok je većina preostalih pojedinaca krštena u prvih nekoliko godina nakon obraćenja (Maroney 2016, 72).
Problem s takvim idejama o krštenju je taj što bi učenici koji su izvorno primili Veliko poslanje u Mateju 28 bili zbunjeni onim što sam upravo napisao o krštenju. Iako nemamo zapis o tome da su Dvanaestorica bila krštena od strane Isusa, židovski kontekst prakse krštenja vrlo je informativan: „Krštenje je bilo čin inicijacije i obraćenja (vidi komentar na 3,6), pa ovaj tekst sugerira da ljude uvodimo u vjeru, upoznavajući ih s Isusovim gospodstvom“ (Keener 1997, Mt 28,16-20). Također, „[b]udući da je krštenje bilo čin obraćenja (koristilo se za pogane koji prelaze na židovstvo), označavao je uvođenje ljudi u vjeru“ (Keener 2014, 125). Jezik „uvođenja (inicijacije)“ i „obraćenja“ značio bi da na krštenje treba gledati kao odaziv ili odgovor na poruku evanđelja. Stoga, ono što R. T. France (2007, 1115-1116) kaže o dva participa „krsteći“ i „učeći“ veoma je značajno:
Redoslijed u kojem se pojavljuju ova dva participa razlikuje se od onoga što je postala uobičajena praksa u kasnijoj kršćanskoj povijesti jer se krštenje, u mnogim kršćanskim krugovima, udjeljuje tek nakon razdoblja „poučavanja“, onima koji su već poučeni. U takvim krugovima krštenje može postati više ceremonija diplomiranja nego inicijacije. Ako je redoslijed Matejevih participa dan zato da ga se primijeti, on ovdje predstavlja drugačiji model prema kojem je krštenje točka ulaska u proces učenja koji nikada ne prestaje; kršćanska zajednica je škola učenika u različitim fazama razvoja, a ne zajednica koja se dijeli na krštene (koji su „došli do odredišta“) i one koji „još nisu spremni“.10
Ako spojimo zajedno ono što kažu Keener i France i to usporedimo s knjigom Djela apostolskih, primijetit ćemo da u knjizi Djela apostolskih ljudi koji su se odazvali na poruku evanđelja nisu čekali neko dodatno razdoblje poučavanja da bi bili kršteni.11 Drugim riječima, ljudi su odgovorili na poruku evanđelja tako što su se krstili.12 Nadalje, ako proučavamo novozavjetne poslanice, uočit ćemo da praksa krštenja nije povezana s jezikom svjedočanstva/svjedočenja, već je ukorijenjena u soteriološkom jeziku/terminima.
Dakle, u Rimljanima 6,3-4 krštenje je povezano sa smrću grijehu i uskrsnućem u novini života. U 1 Korinćanima 12,13 krštenje je povezano s primanjem Duha i postajanjem dijelom Tijela. 1 Korinćanima 15,29 neobičan je tekst, ali pokazuje da su neki ljudi u Korintu primali krštenje u ime mrtvih. Pitanje je zašto bi to činili ako su mislili da krštenje nema soteriološki značaj? U Galaćanima 3,27 krštenje u Krista znači biti odjeven u Krista. U Efežanima 4,5 krštenje je na popisu s drugim stvarima koje su povezane s pridjevima εἷς, μία, ἕν u značenju „jedan“. Dakle, krštenje je u skupini s pojmovima kao što su „tijelo“, „Duh“, „nada poziva“, „Gospodin“, „vjera“ i „Bog i Otac svih“. 1 Petrova 3,21 povezuje krštenje s glagolom σῴζω ‘spasiti’. Ovaj tekst teško je objasniti,13 ali ipak, tekst nekako povezuje krštenje sa spasenjem i unutarnjom promjenom u životu osobe.14 I konačno, u Kološanima 2,12 krštenje je povezano s duhovnom obrezanjem, tj. odbacivanjem tijela grijeha i uskrsnućem u novi život.
Predlažem da prisutnost soterioloških pojmova u poveznici s krštenjem proizlazi iz činjenice da je krštenje vodom biblijski način da se kaže „da“ Bogu. Međutim, odvajanjem krštenja kao načina odgovora, prihvaćanja i podvrgavanja poruci evanđelja evanđeoski kršćani našli su se u nezgodnoj poziciji: s jedne strane, uveli su neke nove tehnike odgovora na poruku evanđelja (kao što je „molitva pokajanja“), a s druge strane, krštenje je pretvoreno u događaj svjedočanstva – aktivnost koja se u Bibliji nikada ne povezuje s krštenjem.15
Zaključak
Usmjeravajući se na pitanje kako evanđeoske crkve, posebno u Hrvatskoj, gledaju na ulogu i položaj krštenja vodom u procesu učeništva, omogućilo nam je da općenito adresiramo i evaluiramo teologiju i praksu evanđeoskih kršćana u pogledu evangelizacije, obraćenja i učeništva. Kao rezultat toga, nekoliko je činjenica isplivalo na površinu koje treba naglasiti u ovom zaključku.
Prvo, evanđeoski kršćani u Hrvatskoj trebaju paziti da usvoje i zadrže staru (biblijsku) definiciju učeništva koja u svojoj srži ima odnose, a ne samo metodu, program ili aktivnosti:
Ironično, sklonost evanđeoskih kršćana prema metodologiji je istovremeno jamčila statistički uspjeh i potkopavala duhovni život. „Ono što uništava kršćanstvo je komercijalizacija kršćanstva“, rekao je Houston. No, stvaranje učenika nije pitanje ponovljivih, prenosivih metoda, već misterija zajedničkog hoda dvoje ljudi. Metode tretiraju učeništvo kao problem koji treba riješiti dok mentorstvo tretira učeništvo kao odnos koji treba živjeti (Editorial 1999).
No, nije samo problem usredotočenost na pravu metodu. Problem je također kada se usredotočimo na programe kao sredstvo stvaranja učenika. Programi su dobri, ali više programa i više aktivnosti sami po sebi neće stvoriti učenike onako kako je Isus to zamislio.16
Drugo, evanđeoski kršćani u Hrvatskoj moraju revidirati svoje razumijevanje „evangelizacije“ i „učeništva“.17 Evangelizacija ima veze s aktivnošću propovijedanja evanđelja, ali Isus nije odvajao evangelizaciju od učeništva. U ovom članku pokušao sam argumentirati da bismo trebali „evangelizirati kao učenici“. Prema tome, učeništvo ne počinje nakon obraćenja, već prije obraćenja. Na temelju toga, mislim da izvorni Isusovi učenici ne bi ograničili učeništvo samo na vjernike. Naposljetku, vidjeli su kako Isus poziva i njih, ali i druge da idu za njim, i u tom nasljedovanju da postupno otkrivaju tko on zaista jest i što znači slijediti ga. 18
Treće, svrha je evangelizacije stvaranje učenika, a ne samo „obraćenika“ ili „članova crkve“. Znam da se u teoriji svi slažemo s ovom izjavom, ali stvarnost je da svaka crkva ne čini tako. Dobar test koji nam pokazuje gdje stojimo po ovom pitanju jest sljedeći: svodimo li Veliko poslanje na „spasenje“ kroz „primanje Isusa“? Ako je odgovor da, u tom slučaju odvajamo evangelizaciju od biblijskog poziva da „stvaramo učenike koji vrše“ i umanjujemo biblijski pogled na spasenje i učeništvo (usp. Scruggs 2023).
Četvrto, evanđeoski kršćani u Hrvatskoj moraju revidirati svoje shvaćanje „krštenja“ i vratiti ga na njegovo mjesto koje mu prema Bibliji pripada. Ako poruka evanđelja govori o Isusovu životu, smrti, uskrsnuću i njegovom drugom dolasku, postoji li bolji način da se kaže „da“ svemu tome ako ne putem krštenja?
Promjene predložene u ovom članku nisu jedinstvene za hrvatski kontekst jer diljem svijeta u crkvi i akademiji postoje pojedinci koji prepoznaju potrebe za njima. Iako je naše nasljeđe raznoliko i bogato, naše nasljeđe („Radim/vjerujem ovo zato što smo uvijek…“, ili „…jer je to naša tradicija…“) ne bi smjelo sprječavati pravilno razumijevanje biblijskih istina. Na kraju krajeva, pozvani smo biti Isusovi učenici... ne učenici bilo koga ili bilo čega drugog. No, izazov promjene je taj što „volimo ono što poznajemo“. Također, evanđeoski kršćani u Hrvatskoj žive kao značajna vjerska manjina, što dodatno otežava proces promjena.
Popis literature
Willard, Dallas. 2006. The Great Omission: Reclaiming Jesus’s Essential Teachings on Discipleship. NY: HarperOne.
Willis, Brad. 2018. „Willis: The Big Bad Baptism Verse, 1 Peter 3:21“. The Lutheran Column. 25. svibnja 2018. https://thelutherancolumn.com/2018/05/25/willis-the-big-bad-baptism-verse-1-peter-321/#sdfootnote2anc (pristupljeno 23. rujna 2024.).