1. Uvod1
U ovome se radu etimološki analizira toponim Bpč2/Bpča3 koji je istodobno ime sela i ime potoka. Tu smo temu odabrali zato što je turopoljska onomastika gotovo potpuno zapostavljena i vrlo ugrožena.4 U posljednjih se šezdesetak godina zemljopisna slika ravničarskoga dijela Turopolja znatno promijenila. Naime, nekoć je Turopolje bilo veliko močvarno područje s brojnim tekućim i stajaćim vodama, no većina ih je isušena. Osim isušenih voda, i brojne su šume posječene, a katkad se ostatak vidi u imenu kakva polja (npr. Šm kraj Kurilovca) ili imenu ulice (npr. Knj u Kučama) i sl. Tomu treba nadodati da se i Velika Gorica urbanizirala, proširila i tako »progutala« nekoć zasebna sela poput Plesa, Kurilovca, Gradića i Rakarja. I nekadašnja su se sela proširila te su se ljudi uglavnom prestali baviti poljoprivredom, a time su brojni mikrotoponimi pali u zaborav. Također su izgradnja prometnica i jačanje prometne infrastrukture rezultirali boljom povezanošću manjih seoskih zajednica s Velikom Goricom i Zagrebom. Takve su promjene rezultirale i snažnom promjenom demografske strukture, pa su govornici turopoljskoga dijalekta u mnogim mjestima postali manjina. Na temelju toga, ali i pod utjecajem standardnoga jezika i suvremenoga zagrebačkoga govora, turopoljski su govori u većini mjesta pred vrlo skorim potpunim nestankom. Sve navedeno izazvalo je rapidan gubitak toponomastičke građe koja se najbolje, ali opet vrlo ograničeno, čuva samo u najstarijih govornika. Stoga trenutačno provodimo istraživanja u Turopolju kako bismo pokušali zabilježiti ostatke nekoć bogate turopoljske toponomastičke građe. Zasad smo uspjeli zabilježiti dvjestotinjak mikroponima na sljedećim punktovima: Kobilić, Kurilovec, Kuče, Donja Lomnica, Čička Poljana, Bukevje i Veleševec. Ispitivanja su provođena s izvornim govornicima najčešće uz pomoć katastarske i arhivske građe. Budući da je većina ispitanika u dubokoj starosti i slabo pokretna, izlazak na sam teren uglavnom nije bio moguć. Toponime smo stoga ubicirali s pomoću topografskih karata i digitalnoga katastarskog plana. Podatke za ovaj rad ponajviše temeljimo na istraživanjima provedenima u Kobiliću tijekom 2024. i 2025. Glavni su ispitanici supružnici rođeni i odrasli u Kobiliću u dobi od 85 (ST) i 83 (KT) godine, pri čemu ST zbog školovanja i radnoga mjesta ima više interferencija od KT, koja je završila četiri razreda škole. Zbog toga je KT fonološki i morfološki bolji govornik. Međutim, oba ispitanika odlično čuvaju naglaske, a ST zna mnogo više toponima jer se sâm bavio poljoprivredom.
Što se tiče dosadašnjih radova o turopoljskoj toponimiji, bitan je rad Johanne Wippel (1963) temeljen na pisanim vrelima iz MT I – IV. Također je nezaobilazan i rad Ernsta Dickenmanna (1939; 1966 u ovom radu) o hidronimikonu rijeke Save. Kao referentni rad može poslužiti i rad Marka Lukende (1984) o srednjovjekovnoj turopoljskoj nomenklaturi, no tu treba biti oprezan s nekim etimologijama, a i neki ojkonimi koje navodi pogrešno su zapisani.
U uvodnome ćemo dijelu iznijeti najbitnije geografske podatke te se osvrnuti na dvojako pisanje Bapče/Bapča. Pošto navedemo najstarije potvrde, ojkonim (i hidronim) Bapče etimološki ćemo analizirati, i to usporedno s drugim turopoljskim ojkonimima koje u analizi nije moguće izostaviti. Iz analize proizlaze nova rješenja na temelju kojih donosimo zaključak.
2. Zemljopisni položaj
Mjesto Bapče nalazi se otprilike dva kilometra istočno od Velike Gorice, jedan kilometar sjeverno od Kobilića i južno od Črnkovca. Zemljopisno je izoliranije od nekih drugih naselja, premda je vrlo blizu Velikoj Gorici. S istočne ga strane omeđuje obilaznica, a sa zapadne Prudnička šuma. Prema popisu iz 2021., Bapče ima 109 stanovnika, a s obzirom na sociolingvističku situaciju u ostalim mjestima uz Veliku Goricu, možemo pretpostaviti da je organski govor Bapča također ugrožen. Budući da je 2021. godine starijih od 60 godina bilo 29, a oni su u pravilu i jedini pouzdani govornici dijalekta na ovom području, smatramo da aktivnih govornika organskoga govora Bapča nema više od 20 (ako su svi od tih 20 rođeni i odrasli u Bapču).5 Dakako, terenskim bi ispitivanjem u Bapču mogli dobiti mnogo jasniju sliku, a moguće je da tamo sociolingvistička situacija nije nužno ista kao kod ostalih turopoljskih mjesta.
Važno je napomenuti da ojkonimi spomenuti u ovome radu ne zahvaćaju zapadni dio Turopolja zvano Vrhovje ili Bregi, već samo ravničarski dio Turopolja, što za potrebe ovoga rada uključuje i područje uz Savu koje se ondje i u Turopolju naziva Psavinom.6 Organski govor Bapča prema Šojatovoj klasifikaciji pripada istočnomu tipu turopoljskih govora i dijeli karakteristike s ostalim govorima uz rijeku Savu, dok organski govor susjednoga Kobilića pripada središnjemu tipu turopoljskih govora (Šojat 1982: 321).
Pokraj Bapča izvirao je potok koji je tekao jugoistočno prema selu Kobilić, gdje je skretao na sjever pa se opet polukružno spuštao na jug, ulijevajući se u potok Ribnicu. Imao je taj potok Bapča i četiri svoja pritoka. Kod Kobilića je s južne strane u njega utjecala Rakarica, iznad Rakarice se s Plesa u njega ulijevao pleški kanal Pleščica, a sjeverno od kanala potok Ilenjak, koji se prema starijoj katastarskoj karti iz 1861. nazivao Rakarčicom. Sa sjeverne je strane u Bapču utjecao i jedan od rukavaca potoka Kosnice. Pred pedesetak godina počelo je isušivanje voda u Turopolju, pa su od svih tih brojnih hidronima gdjegdje ostali samo presušeni kanali.
3. O povijesti mjesta i ojkonima
U jednome se recentnome novinskom članku7 na šaljiv način postavlja pitanje treba li ime mjesta pisati Bapče ili Bapča. Nedosljednost se vidi i u tome što, kako je navedeno u članku, s jedne strane mjesta na mjesnome znaku piše Bapče, a s druge Bapča. Službeno je ime Bapča (HMR 2016, 9), no u narodu se govori Bapče. Odakle oba imena?
Selo Bapče zabilježeno je od XV. stoljeća, konkretno počevši 1420. kao dodijeljeno imanje praedium nostrum Babcha vocatum.8 Nije poznato je li selo netom prije toga bilo nastanjeno, ali arheološki nalazi pokazuju da je područje oko Kobilića već u XIII. stoljeću to bilo (Thiele et al. 2017). Postoji još nekoliko potvrda iz XV. stoljeća, a poslije je selo zabilježeno i u popisima i obračunima poreza u XVI. i XVII. stoljeću, najprije 1553. kao Babcha, zatim 1568. kao Babchya i 1576. kao Babpcha te 1607. Babcha. Nakon toga nalazimo tek potvrdu Babcsa s početka 1780-ih godina na karti prvoga vojnog popisa (jozefinska topografska izmjera) (MT I, II, III; Heller 1980: 11). Zatim je pisanje Babcha preuzeto i na službenim mađarskim kartama u Mappa Generalis Regni Hungariae (Lipszky i Prixner 1806) i popratnom popisu mjesta Repertorium locorum objectorumque (Lipszky 1808: 24). U Sabljarovu (1866: 4) mjestopisnom rječniku također se, ali modernom grafijom, navodi Babča, što je pak preuzeto i u Ortslexicon (Kollerffy 1878). Ojkonim se poslije standardizira kao Bapča, kako ga piše Daničić (ARj I, 179).9 Na isti način bilježi se i u jugoslavenskim imenicima naselja 1927. i 1960. (RM 1927: 13; Đorđević 1960: 72). Taj se standardizirani lik zadržao sve do danas, pa bi se na temelju ovih potvrda vrlo lako moglo doći do zaključka da je ojkonim Bapča izvoran, no čini se da nije tako. Kao prvo, u matičnim smo knjigama iz XVIII. stoljeća utvrdili i likove Bauche i Babche/Bapche,10 koji upućuju na to da je lik s dočetnim -e# već u XVIII. stoljeću bio prisutan, premda to nije zabilježeno u službenim ispravama.
Drugo, Šojat je, čuvši od lokalnoga pučanstva taj lik, u svojem radu o turopoljskim govorima napisao Bapče (Prunica) (Šojat 1982: 321).11 Pru(d)nica je na prvi pogled drugo ime za Bapče. Na upit kako su nazivali ljude iz Bapča, ispitanici iz Kobilića rekli su da sâm etnik nije postojao, odnosno, ako je tko bio iz Bapča, onda nije bio **Bapčan, nego su govorili da je taj s Prudnice, odnosno Prudničan.12 Ojkonim Prudnica ispitanici iz Kobilića smatraju izvornim, odnosno nekoć je gotovo isključivo u uporabi bio ojkonim Prudnica, a danas je selo općenito znano kao Bapče ili Bapča.13 Ovdje je, osim terenskog, nužno i povijesno/arhivističko istraživanje zbog toga što je do dvojakosti u imenu došlo jer su nekoć postojala dva sela: Bapče i Prudnica. Naime, na karti prvoga vojnog popisa može se jasno vidjeti da se na mjestu gdje se danas nalazi Bapče nalazilo selo zapisano kao Pronicza, a na samome se potoku Bapča na sjevernoj strani nalazilo selo zapisano kao Babcsa. Dakle, izvorno je bila riječ o dvama različitima mjestima pri čemu je »pravo« selo Bapče nestalo, a ime je preneseno na Prudnicu, što je u narodu očuvano do danas. Potonji je ojkonim zabilježen još kod Lipszkoga (1808: 539) u kazalu kao Pronicza, ali ga na karti nije označio, odnosno označio je samo Babcha i to na izvornome mjestu. Pregledali smo također najstarije matične »knjige stanja duša« župe Šćitarjevo i u prvom stanju duša s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća jasno se može vidjeti da postoje dva sela: Bapče i Prudnica. Otprilike 1808. godine Bapče nestaje jer obitelj Zaverskij (podrijetlom iz Češke ili iz mjesta ili župe Čehi /Chehiana/) izumire ili napušta dvorno mjesto, a obitelj se Pavleković (obiteljski nadimak Lukĩnẹc) seli u Prudnicu i ondje, da bi se razlikovali od obitelji Pavleković (obiteljski nadimak Prũni) koja je ondje živjela, bivaju zapisani kao Pavlekovich seu Lukinecz Babchensis. U drugom se stanju duša (1816–1829) za Prudnicu piše samo Babcha. Ni poslije se ojkonim Prudnica više ne spominje, a nema ga primjerice ni Sabljarov rječnik (1866). Jedino što je od starog sela ostalo je mikrotoponim Bpč kojim se nazivalo polje, gdje se nekoć nalazilo dotično selo.
Kao što rekosmo, trebalo bi, ako je to moguće, dodatno istražiti starije isprave kako bi se vidjelo može li se otkriti zbog čega je došlo do promjene u službenom imenu Prudnica > Bapča. Uzrok te promjene u ovome trenutku ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Povijesne se potvrde i matični unosi koje smo naveli na početku ovoga poglavlja uopće ne odnose na današnje mjesto zvano Bapča, odnosno Bapče, već na danas nepostojeće naselje.
Što se hidronima Bapča tiče, on je posvjedočen prvi put 1550. kao fluviolus Babcza vocatus (MT III, 215) i 1552. kao terra iuxta fluvium Babcha in portu eiusdem fluvii Babcha (MT III, 293). Važna je ovdje jedna turopoljska, kajkavska isprava datirana 1848. godine, gdje se spominje taj potok. Tamo piše: [...] zarad napravljenoga na potoku Babchi proti Lazinam melina, a nešto niže u tekstu stoji na potoku Babcha zvanom […] ter vu obchini Kobillich sztojechemu melinu… Tekst je napisao tadašnji župan turopoljski Albert Modić iz Donje Lomnice u Turopolju.14 Ta je isprava važna jer upućuje na to da je ime potoka doista bilo Bapča, međutim, kao što ćemo vidjeti, to nema presudnu ulogu u donošenju zaključka jer smatramo da je ime potoka ionako sekundarno.
Slika 1. Izvorni smještaj sela Babcsa i Pronicza (danas Bapče) oko 1782.15 /
Na relativno je kasnu posvjedočenost hidronima utjecalo to što je riječ o potoku razmjerno niske važnosti. U takvim se slučajevima potoci i rijeke obično nazivaju prema nekomu obližnjem mjestu (Dickenmann 1939: 20–21, 23). Neposredne su usporednice Pleso – Pleščica, Velika i Mala Kosnica – Kosnica, Rakarje – Rakarica itd. Potonji se potok, sudeći prema starijim potvrdama (fluvius Rakarya) i analogiji Bapče (ojkonim) – Bapča (hidronim), mogao izvorno nazivati i Rakarja (usp. slovenski Volarje – Volarja niže). Smatramo, dakle, da je ojkonim Bapče izvoran i da je naknadno prenesen na potok. Usporedno bi tomu bilo Šimunovićevo (2010: 230) tumačenje da je hidronim Krbava imenovan prema gradini Krbava.
4. Prijašnja tumačenja etimologije
Dickenmann (1939: 40), čini se, iz starih potvrda pogrešno čita ime potoka kao Babica < bba, ali ne objašnjava dočetak -ča. Wippel (1963: 1) preuzima od njega lemu Bbica/Bpča i kaže da je izvedeno iz hrv. bba, a na 101. stranici navodi ad hoc promjenu Trebica > Trepča prema Babica > Bapča. Nesporno je prema našemu mišljenju da je u osnovi toponima isti korijen koji je u bba, ali je objašnjenje Johanne Wippel neuvjerljivo. To se vidi po mikrotoponimu (imenu zemlje) Bbẹčnica, odnosno Bbẹčina (od babica bismo očekivali **Babičnica ili **Babičina) i po naglasku. Naime, naglasak nije, kako Wippel piše, Bpča (što je valjda preuzela od Daničića), već Bȃpča, odnosno Bȃpče (o naglasku v. dolje).
5. Pisarska tradicija, mađarski utjecaj i fonetske realizacije
To što je u latinskim ispravama iz XV. i XVI. st. naš ojkonim pisan s dočetnim -ča, ne znači nužno da je taj dočetak i izvoran. To se vidi ponajprije po tome što u starijim turopoljskim i zagrebačkim ispravama od XIII. do XVI. stoljeća kod turopoljskih ojkonima redovito na mjestu starih dočetnih *-e i *-ę (koji su se stopili u otvoreno ) stoji -a, odnosno -an (usp. Turopolya, Conchan/Kwcha, Harastya, Rakarya itd. prema Turopolje, Kuče, Hrašće, Rakarje) (v. MZ I; MT I, II). Potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća sve su češći likovi s dočetnim -e, ali su česti i oni s dočetnim -a, a katkada i s -an, i to sve do kraja XVIII. stoljeća.16 Formalno bi -a odgovaralo gen. jd. i nom. mn. sr. r., ali primjeri poput Harastya za Hrašće i Malaca za Mlaku zabilježeni u XIII. stoljeću upućuju na utjecaj mađarske grafije. Tu prije svega mislimo na pravilo po kojem se početni suglasnički skupovi #CC- u mađarskom dokidaju vokalom koji odgovara načelu vokalne harmonije. Po pravilu vokalne harmonije u istoj riječi ne mogu stajati prednji i stražnji samoglasnici, odnosno, dočetno se prednje -e mijenja u stražnje -a (v. Miklosich 1872a: 6; Šmilauer 1932: 505, 509 za više primjera).17 Mađarskom se utjecaju pripisuje i pisanje -en-, -an- i -on- na mjestu starih *ę i *ǫ (o tome v. Dickenmann 1966: 202–205; Šmilauer 1932: 505–532; Miklosich 1872a). Element -n- u Conchan za Kuče u ranom XIII. stoljeću upućuje na pisarsku tradiciju iz razdoblja kada su na turopoljskome području nazali *ę i *ǫ još bili očuvani. Kad je točno ta tradicija nastala, ne može se sa sigurnošću utvrditi (Lončarić 2005: 143–144). Međutim, premda je -on- sigurno ostatak pisarske tradicije, dočetno -an# može biti i singularizirani lik izvornoga *kǫčane kao Smiljan < Smiljane (Šimunović 2010: 238). Ako je drugo točno, onda nam to sugerira da su u jednom trenutku supostojala oba lika *Kǫčane i *Kǫčę, ali da je potonji na turopoljskom području prevladao (v. dolje).
Ne možemo izostaviti ni mogućnost da se nakon denazalizacije starog *ę taj glas koji se odmah stopio s kontinuantom staroga *e izgovarao još otvorenije nego danas, gotovo kao /a/. Takav je izgovor moguć u govoru Kuča gdje smo zabilježili znatno otvoreniji izgovor kontinuante staroga *ę (i *e) nego u nekim drugim turopoljskim mjestima. U turopoljskim se govorima općenito u nekim primjerima očekivano otvoreno pod naglaskom vrlo često odražava kao /a/, npr. nbum, nm »neću« (usp. Šojat 1982: 365). Takav je izgovor teoretski mogao pridonijeti pisanju dočetnoga -a. Isto je tvrdio i Lončarić za neke toponime u Podravini (v. Lončarić 2004: 317).
6. O podrijetlu
Budući da smo pretpostavili da je ojkonim izvoran, a hidronim sekundaran, počet ćemo s analizom ojkonima. Kao najjednostavnije rješenje mogli bismo pretpostaviti ispuštanje imenice selo ili ves u hipotetskim primjerima **Bapče selo i **Bapča ves (usp. Snojevo /2009: 465/ objašnjenje za slov. ojkonim Volče). Takav lik, međutim, nije potvrđen u starijim ispravama i među očuvanim turopoljskim ojkonimima takva tvorba nije uobičajena.
Druga je mogućnost, no malo vjerojatna, da je Bapče/Bapča ojkonim s antroponimnom osnovom (usp. klasifikaciju ojkonima u Šimunović 2009: 214). U zabilježenim osobnim imenima Dobcha i Levcha u ispravi iz 1225. vidimo možda isti sufiks kao u Bapča. Ovdje, međutim, treba upozoriti da Dobcha i Levcha mogu stajati za obje varijante Dobče i Dobča, odnosno Levče i Levča. Neobično bi ipak bilo to što bi se u ojkonimu Bapče sačuvalo neposvjedočeno ime Bapče/Bapča koje pritom nije prošireno nikakvim tvorbenim sufiksima. Naime, ojkonimi koji su postali od antroponima na širem turopoljskom području najčešće su izvedeni s pomoću sufikasa -in, -ov-, -ev-, -ec itd. (usp. Buzin, Markuševec, Kušanec, Dubranec, Dragonožec, Vukomerić, Grdeščak, Črnkovec itd.).
Kao mogućnost valja spomenuti i izvođenje od imenice *baba kao »ime slavenskog ženskog demona«, odnosno »personifikacija ženskog pretka, možda eufemizam za božanstvo plodnosti« (Brozović-Rončević 1987: 121). U tom bi se pogledu Bapče mogao tumačiti kao deminutiv od baba (RKJ I, 108), no to je vrlo spekulativno, a i arealna nam tipologija šire turopoljske ojkonimije sugerira odapelativno postanje.
Za određivanje etimologije i etiologije našega toponima nužno je prije svega odrediti koji je dočetak stariji, odnosno je li to -ča ili -če? Prema obrascu drugih, obližnjih ojkonima smatramo da je izvoran dočetak -če. Ovdje prije svega pripadaju naselja Kuče (Kč), Hrašće (Hršč),18 Čiče (Čč), također i Gradići (Gradĩči, ali izvorno Gradĩč),19 potom i Bapče itd.20 Mišljenja smo da je u svim navedenim ojkonimima prisutna apelativna osnova s etničkim sadržajem, tj. da izvorno odgovaraju na pitanja odakle su? i gdje su naseljeni? (Šimunović 2009: 214).
Da bismo objasnili što je dočetak -če, moramo prvo razmotriti ostale navedene ojkonime, a za primjer uzimamo Kuče. Ime se toga mjesta izvodilo iz štokavske imenice kuća (v. Wippel 1963: 49 i Lukenda 1984: 58).21 Takvo je objašnjenje leksički i formalno neuvjerljivo. U turopoljskim je govorima riječ kča recentnija posuđenica iz štokavskog, dočim je izvorna riječ (h)iža. Morali bismo pretpostaviti da je riječ kča očuvana samo u tome ojkonimu Kuče, što samo po sebi nije nemoguće (usp. u slov. kọ́ča),22 međutim naglasak se ne podudara jer je u imenici kuća korijen bio pod starim akutom. Dakle, očekivali bismo naglasak kao u štokavskome nom. jd. kȕća – n. mn. kȕće (odnosno u turop. kajk. kča - kč), a ne Kč.
Budući da je apelativ kut < psl. *kǫtъ vrlo čest u hrvatskoj toponimiji,23 vjerojatno se on nalazi i u ojkonimu Kč.24 Motivacija postaje mnogo jasnija pogledaju li se starije karte, gdje se jasno vidi da je mjesto Kuče sa stražnje strane bilo omeđeno potokom Obdinom, a s lijeve i desne strane dvjema šumama zvane Lug i Kneje, odnosno nalazilo se »u kutu«. Dočetak -če bit će izvoran, ali sufiks *-ьje za tvorbu kolektiva to ne može biti jer u turopoljskim govorima izvorno nije provedena druga jotacija (v. Šojat 1982: 359). Isto tako ni Hrašče ne može biti zbirna imenica od riječi hrast (usp. mikrotoponim Pod rastjȇm). Najizglednije je pretpostaviti izvođenje s pomoću sufiksa za tvorbu etnika *-jane koji je potom zamijenjen nastavkom nom. mn. *-ję iz ja-osnova. Odnosno, moramo pretpostaviti prelazak iz n-osnova (*Hraščane, *Kǫčane) u ja-osnove (*Hraščę, *Kǫčę) po uzoru na tip imenica *duša - *dušę.
Naime, u imenicama na *-jane lokativni je nastavak bio *-jaxъ, a ne *-janaxъ (Pronk 2007: 188 prema Vaillant 1958: 188). U tom je starom tipu tvorbe na *-jane na turopoljskom području moralo vrlo rano doći do zamjene toga nastavka *-jane s*-ję s obzirom na to da -jane ne nalazimo ni u najstarijim potvrdama.25 Kako u toponimiji često lokativni oblik utječe na polazišni oblik (nominativ), tako je i u našemu slučaju lok. mn. *kǫčaxъ utjecao na to da se polazišno *kǫčane analoški zamijeni s *kǫčę jer je i lokativ od *kǫčę također bio *kǫčaxъ.26 Navedeni se ojkonim toponimizirao i shvaćen je kao množina ženskoga roda prema modelu nom. jd. *duša – nom. mn. *dušę – lok. mn. *dušaxъ. Potvrdu toj pretpostavci nalazimo i u sinkronijskome lokativu ojkonima Kuče koji glasi v Kuča (v Kča < *v Kǫčaxъ), međutim danas se često kaže i v Kuču analogijom prema v Čiču (izvorno također v Čiča, v. dolje).27 Izvorno je, dakle, značenje ‚ljudi koji žive u kutu‘. Potpuno se usporedan razvoj kajkavskomu Kč dogodio i u slovenskom Kọ́če (Snoj 2009: 192–193).
Vjerujemo da je nastavak *-ję prisutan i u drugim spomenutim ojkonimima. Za Hrašče usp. slov. Hraše (Snoj 2009: 164) i hrv. Raštane (Skok 1926: 75–77). Kod tog bi ojkonima izvorno značenje bilo »ljudi koji žive gdje su hrastovi«. U ojkonimu Gradĩč ishodišni bi apelativ mogao biti gradica, usp. kod Pleteršnika gradíca »kleine Umzäunung« itd.
Etimologija je imena Čč ipak sporna. Lukenda (1984: 58) ga izvodi iz osobnoga imena Čik (u značenju »Čikovi ljudi« ili »Čikovo selo«), a to vjerojatno preuzima od Dickenmanna (1939: 91) što nije nemoguće. Naime, takva struktura s antroponimnom osnovom nosi patronimni sadržaj rodovske organiziranosti (Šimunović 2010: 239).28 Problematično je to što takva tvorba nije uobičajena kod turopoljskih toponima antroponimnog postanja. Uz primjere kao što su Markuševec, Grdeščak, Črnkovec, usp. još i starije ojkonime na -in: Mraclin, Buzin, Trebešin, Želin itd.
Osim što bi arealno odgovaralo tvorbi ojkonima kao Kuče i Hrašče, u prilog tezi da je i kod ojkonima Čiče izvorno bio sufiks -je < *ję ide i činjenica da je ojkonim prije bio u množini ženskoga roda, pa tako u jednoj ispravi u Turopolju datiranoj 23. ožujka 1733. piše: Iz Novech Chich ima paidassicz seszt (MT IV, 610) (usp. također u Laszowskoga /1910/ sustavnu uporabu lika Stare Čiče). I danas se katkad može čuti v Čičama / v Čiča, no to se doživljava kao nepravilno (v. 28. bilješku).
Razriješivši podrijetlo dočetka -če, vraćamo se ojkonimu Bapče. Međutim, nije jednostavno razlučiti etimologiju toponima izvedenih iz osnove *bab-. Formalno bi ishodišni oblik bio *babъka, čije odraze pronalazimo u svim slavenskim jezicima. Problematično je, međutim, to što je velika rasprostranjenost toponima tipa Bab- d odatno p otaknuta velikim b rojem s porednih z načenja koje *baba i njezine izvedenice kao *babъka i *babica mogu imati u slavenskim jezicima. Osobito je čest u oronimima, hidronimima, zoonimima i fitonimima (ESSJ I, 105ff; Bezlaj 1956: 42–43; Snoj 2009: 50), a Polák (1979) čak pretpostavlja supstratni utjecaj *baba. Ojkonim bi Bapče mogao biti znatno stariji od prvih potvrda u XV. st., što se vidi po relativnoj kronologiji akcenatskih promjena. Naglasak Bpč mogao bi upućivati na to da ime potječe iz vremena prije ispadanja poluglasova što se dogodilo do polovice XI. st. (Matasović 2008: 171).29 Ako je ta pretpostavka točna, ojkonim je nastao prije nego što se odraz staroga akuta stopio s odrazima kratkoga neoakuta i kratkoga cirkumfleksa u kratkosilazan naglasak (Holzer 2011: 74; Kapović 2015: 278). Naime, u korijenu je na osnovi izvorno bio stari akut, odnosno riječ je glasila *bbъčę. Ispadanjem je poluglasa (šva) u poziciji -CъC- u kajkavskome došlo do metatonije staroga akuta u novi cirkumfleks. Konkretno, riječ je o promjeni *bbъčę > bâbče isto kao u primjeru rûška < psl. *krűšьka (Lončarić 1996: 45; Kapović 2015: 273, 278). Ta akcenatska promjena potvrđuje da likovi Bapče i Bapča nisu mogli nastati iz **Babica. Također, da je u korijenu nekada stajao stari akut, pokazuje nam obližnji mikrotoponim Bbẹčnica, odnosno Bbẹčina u kojem se poluglas (šva) ozvučio, pa nije nastupila metatonija.
Što se konkretno značenja bapke tiče, Polák (1979: 29) navodi u ruskom »mali stog na polju« te »snop lana ili konoplje«, što se u sličnom značenju »snop, svežanj« pojavljuje u češkom i slovačkom te u različitim hrvatskim dijalektima: npr. bpka »paketić smotanoga pamuka ili konca« u govoru Gole (Večenaj i Lončarić 1997: 7). Pretpostavka da je kod Bapča riječ o snopovima ili svežnjevima kojekakve trave, žitarica, pa čak i konoplje, nije nemoguća. U starijim ispravama s početka XIX. st. utvrdili smo postojanje zemlje zvane Konoplichka u kobilinskome kraju, a u potoku Bapča (na kojemu se nekoć nalazilo i izvorno selo Bapče) nekoć su se namakale konoplje. Semantički je uvjerljivo pretpostavimo li da su prebivaoci toga područja tako prozvani prema zanimanju kojim su se bavili.
Kao druga mogućnost pojavljuje se bapka kao fitonim. Naime, na širemu je turopoljskome području prisutno mnogo ojkonima, što starijih, što mlađih, koji su izvedeni iz slavenskih fitonima. Konkretno, na širemu turopoljskom i posavskom području fitonimijskoga podrijetla su npr. Hrašće (~ hrast) , Bukevje (~ bukva), Drenje (~ drijen), Lekneno (~ leken), Trnje (~ trn) (za fitoponime v. Lukenda 1984). Na temelju toga ponukani smo povezati Bapče s fitonimom bapka < *babъka u značenju »trputac« (Plantago). Takva se praksa imenovanja vrlo dobro ukalupljuje u rašireni tip ojkonima koji su »motivirani položajem, izgledom, veličinom, sastavom tla, biljnim i životinjskim svijetom« (Šimunović 2009: 215). Bapku za rod Plantago spominje i Mikalja (Vajs 2003: 213), a značenje Plantago je i sveslavensko (Šulek 1879: 5–6; ESSJ I, 115; SP I, 171). Prihvatimo li tezu o fitonimijskom postanju, onda obrazac tvorbe ojkonima Bapče odgovara u potpunosti tvorbi ojkonima Hrašče (v. gore). Dakle, Bapče bi onda izvorno imenovalo ljude koji obitavaju na području gdje je bapka u izobilju. Doduše, trputac je za razliku od ostalih spomenutih fitonima vrlo malena biljka, pa možemo otići i drugim smjerom, pa pretpostaviti da je pridošlomu narodu ta biljka zbog svojih ljekovitih svojstava bila od velike važnosti za narodnu medicinu.
Treće rješenje koje nudimo semantički je najuvjerljivije. Naime, Polák (1979) je govorio o slavenskom supstratnom apelativu *baba koji se najistaknutije očituje u slavenskim oronimima (v. Brozović-Rončević 1979). Općenito se taj apelativ u svim južnoslavenskim jezicima pojavljuje u imenima vrhova planina, brda općenito, zatim u značenjima »kamen«, »šljunak« itd. Međutim, čini se da je apelativ *baba imao i drugo značenje »jama, rupa, udubljenje«. U bugarskom nalazimo ббка »яма, трап, дупка« (БЕР I, 23), a u srpskim dijalektima bapka ima više semantički bliskih značenja: »jama, rupa u zemlji«, »lokva«; bapčica »jamica«, »kućica za sađenje povrća«, »rupica na obrazu«, Bavčište »zemljište sa više plićih a širih udubljenja« itd. (ЕРСJ II, 174–175). U hrvatskim se dijalektima apelativ toga značenja uglavnom izgubio. Sačuvana je ipak u Cerju riječ bbica u značenju »rub jame« (Šatović i Kalinski 2012: 68).30 Usp. također u gornjolužičkosrpskom babka »Delle am Ende oder an der Seite des gekochten Eies« (Schuster-Šewc 1983: 9). Semantički također odgovara i bjeloruski i ukrajinski baba »močvara, kaljuža« (ЕРСJ II, 174–175; ЭСБМ I, 246). Ako je ta hipoteza točna, onda Bapče izvorno označuje ljude koji nastanjuju udubljeno, ulegnuto područje uz potok. O neravnom terenu svjedoči i zabilježeni toponim Vdol (izvorno i-osnova, lok. vudolȋ) koji se nalazi svega nekoliko stotina metara od izvornog mjesta Bapče s druge strane kanala. Taj je toponim postao od starog psl. apelativa *ǫdolь > stsl. ǫqdolь, slov. odoł kod Pleteršnika, rus. dij. удóль; usp. npr. i slovinski toponim Vǫdȯł itd. (ESSJ 40, 17). Također valja ovdje spomenuti i mikrotoponim (polje) Mt grbami »među grabama« koji se nalazi svega tristotinjak metara sjeverno od izvornoga sela Bapče.
7. O dočetku -ča#
Kako iz navedenoga protumačiti sekundarni dočetak -ča u ojkonimu Bapče i ime potoka koji je prema starijim ispravama uistinu bio nazivan Bapča? Ovdje se nameće više različitih mogućnosti koje su u različitoj mjeri mogle više ili manje doprinijeti kolebanju u imenovanju.
Kada govorimo o ojkonimu, moguće je da je riječ o ostatku pisarske tradicije. Naime, već smo vidjeli da se u starijim ispravama od XIII. stoljeća do početka XVI. stoljeća gotovo isključivo upotrebljavaju oblici s dočetnima -a#. No, takva je pisarska tradicija ostala i znatno duže, barem do kraja XVIII. st. kad je već na širemu turopoljskom području dočetak sigurno bio -e#. To se vidi na primjeru mjesta Rakarje koje je kao Rakarje zapisano u matičnim knjigama 1773. godine, ali se na karti prvog vojnog popisa Slavonije 1781–1783. mjesto spominje kao Rakaria. Nadalje, Lipszky (1808: 253) je osim Babcha za Babče napisao i Hrascha za Hrašče, što može biti pisarska pogreška ili množina od Hrašče (usp. također na istoj karti prvoga vojnoga popisa još Gradiche, Hrasche, Kuche, Vukovine, ali Lazina, zatim Staro i Novo Chiche, Gornie i Dolnie Kuche, Pod Ottoche, Babcsa, Leknova, Dernie, ali Ternia te Bukevie prema današnjim Gradići, Hrašće, Kuče, Vukovina, /Čička/ Lazina i Lazine, Staro i Novo Čiče, Kuče, Gornje i Donje Podotočje, Bapče, Lekneno, Drenje, Trnje te Bukevje). Kao što možemo vidjeti, još u XVIII. st. postoji mnogo kolebanja u zapisu ojkonima. Nejasno je zašto se naselje Drenje piše Dernie, a gotovo susjedno naselje Trnje piše se Ternia. Dakle, i pisanje bi Bapča prema Bapče bilo ekvivalentno pisanju Staro Chiche prema liku Stare Čiče koji je, kao što smo gore mogli vidjeti, bio stariji i lokalno jamačno rašireniji u vrijeme nastanka karte. Takvo je bilježenje imena mjesta utjecalo i na današnji lik, pa govorimo o Starom Čiču, a ne o Starim Čičama. Odnosno, želimo reći da se u narodu i tada govorilo Bapče, što potvrđuju matične knjige XVIII. stoljeća, ali je prema pogreškama župnika, kartografa, službenim ispravama i katastrima do danas ostao sekundaran zapis Bapča31 (Šimunović 2009: 134). Osim toga, ako se mjesto oduvijek zvalo drukčije, dakle Prudnica, nije neobično to što je u opću uporabu preuzeto i sekundarno ime Bapča.
Nejasnoći u onimiji zasigurno nije pomogla ni činjenica da je pokraj Bapča tekao istoimeni potok. Dickenmann (1939: 20) napominje da nije uvijek jasno je li primaran hidronim ili ojkonim. Obično razrješavanju te dileme pomažu apelativi od kojega su ti toponimi tvoreni, no u našem slučaju korijen *bab- ima širok raspon značenja. Međutim, prema arealnoj tipologiji turopoljskih ojkonima, možemo pretpostaviti da je dočetak -če# izvoran. Da je došlo do promjene Bapče > Bapča vrlo je izgledno ako pretpostavimo da je potok imenovan dok je lik Bapče još bio shvaćan kao množina ženskoga roda (kao Kuče). U tom bi slučaju potok, koji je singularan, dobio ime prema liku jednine, dakle, Bapča. Ovdje svakako u razmatranje moramo uzeti i imena obližnjih rijeka i potoka kojima je dočetak bio na izvorno -a. U blizini potoka Bapča nalazile su se Sava i Lomnica, a pritoci su potoku bili Rakarica, Rakarčica, Pleščica i Kosnica, pri čemu se sâm potok Bapča ulijevao u Ribnicu, odnosno Odru. Zatim je nastupila analogija kojom je došlo do promjene -e# > -a#, čime je kolebanje među dvama oblicima bilo dodatno pojačano.32 Spomenuta je promjena dočetnoga vokala potvrđena u slovenskom. Naime, tamo pronalazimo ojkonim Vólarje (Snoj 2009: 464), koji je usporedan turopoljskom Rakarje. Oba se ojkonima u povijesnim ispravama zapisuju s dočetnim -ya/-ia: de Vollarya (1338), villa de Volaria (1377) i terre ipsorum Rakarya vocate (1278), ad fluuium Rakarya (1278., isti dokument) (MT I, 32). Međutim, nedaleko od slovenskog mjesta Volarje nalazi se i potok Volarja, u kojemu je moralo doći do iste promjene promjene dočetnoga -e# u -a# kao u Bapče > Bapča. To se vidi po tome što ojkonim po načinu tvorbe mora biti stariji od hidronima. U ojkonimima Rakarje i Volarje sufiks -je drugoga je postanja od onoga u Bapče, Kuče itd. On potječe od starog akuzativa -jo-osnova. Obrazac tvorbe bio bi Rakarь > nom. mn Rakari > ak. mn. Rakarje, usp. češki ojkonim Kuhaře i dr. (Miklosich 1872b; Bezlaj 1961: 309; Snoj 2009: 464–465)
Kao treći bitan izvor kolebanja i promjene Bapče > Bapča pojavljuje se i reinterpretacija ojkonima Bapče kao imenice u jednini srednjega roda kao u ojkonimu Hrašče, tj. ove Bapče > ovo Bapče, a od toga gen. jd. te nom. i ak. mn. glase Bapča. Proces bi bio istovjetan onomu koji se dogodio u imenu Rakarje, dakle, Rakarь > Rakari (nom. mn. m. r.) > Rakarje (ak. mn. m. r.) > Rakarje (nom. jd. sr. r.). Dvojaki oblici s karte prvoga vojnog popisa s kraja XVIII. stoljeća (v. gore) gdje imamo Vukovine prema današnjem Vukovina, ali i Ternia prema današnjem Trnje govore nam da je takvih kolebanja bilo i prije, a dobro je uočljivo i danas. Tako smo prema službenome liku Lazina Čička (u starijim zapisima i u narodu bez odrednice Čička) u drugim mjestima zabilježili uporabu množinskoga lika Lazine. Jedna je ispitanica iz Bukevja na pitanje o obližnjim mjestima za Lazinu rekla (i to vjerojatno pod utjecajem standardnoga lika Lazina): A Lzina sọ sm, Lzina sọ sm, ali (ak.) vu Lzin. Kolebanje između jednine i množine postoji i kod mikrotoponima, pa smo tako u Kučama zabilježili mikrotoponim Blc (mn. ž.r.), ali je jedna ispitanica (samo jednom) upotrijebila i jedninu: ali tčno Blca ti djd vus cstu. Množinski je lik proti Lazinam potvrđen i u već prije spomenutoj ispravi (v. poglavlje 3).
8. Zaključak
U ovome radu iznijeli smo kompleksnu problematiku turopoljskog ojkonima Bapče i drugih ojkonima koji završavaju na -če#. Uzeli smo u obzir starije potvrde i prijašnja tumačenja, za koja smo zaključili da nisu formalno i semantički uvjerljiva. Prema svim argumentima koje smo razradili, možemo zaključiti sljedeće:
U ojkonimima širega turopoljskog područja gdje se rasprostiru turopoljski govori nalazimo velik broj ojkonima apelativnoga podrijetla. Izvođenje *bbъka > *bbъčę > bâbče formalno je uvjerljivo, a semantički je najuvjerljivija pretpostavka da je *bbъka izvorno označavalo kakvo udubljenje ili ulegnuće na terenu. Ostale su mogućnosti da Bapče dolazi od bbъka »trputac« ili bbъka »snop, odnosno svežanj konoplje, žita i sl.«. Na dočetno -če < *-čę ukazivao bi ženski rod nekih ojkonima.
U ravničarskome dijelu Turopolja arealno su izrazito česti ojkonimi s dočetnim -če, od kojih su do danas očuvani Hrašče, Kuče, Čiče, Gradiči (< Gradiče), u što bi se Bapče također savršeno uklapalo.
Izvorno je vjerojatno postojala razlika u dočetku ojkonima Bapče i hidronima Bapča, pri čemu je prvi izvoran, a potonji iz njega izveden. Izravnu usporednicu za promjenu -e# > -a# nalazimo u slovenskome, gdje postoji ojkonim Volarje i hidronim Volarja. Ojko¬nim tu u svakom slučaju mora biti stariji od hidronima.
Izrazito su česta kolebanja u rodu i broju ojkonima (npr. Novo Čiče – Nove Čiče, Lazina – Lazine), što je povijesno bilo rezultat različitih izvanjezičnih (npr. kartografske i pisarske pogreške, pisarska tradicija itd.) i unutarjezičnih čimbenika (npr. reinterpretacije različitih sufikasa zbog njihova naknadnoga stapanja).
Na ravničarskome dijelu rasprostiranja turopoljskih govora nalazimo arhaizme u različitim stupnjevima očuvanosti. Ojkonim Bapče tu je još vrlo dobro očuvan u narodu, dok su neki drugi poput ojkonima Čiče gotovo potpuno podlegnuli službenomu, ali, kao što možemo vidjeti, često i izvorno »nepravilnomu« liku. Međutim, prema onome što smo iznijeli u ovome radu, smatramo da je Bapče izvoran lik, Bapča sekundaran, a u konačnici su oba gotovo u potpunosti istisnuli izvoran ojkonim Prudnica. To nas najzad vraća na pitanje iz trećega poglavlja: treba li se mjesto zvati Bapče, Bapča ili na kraju Prudnica? Službeno je od XIX. stoljeća standardiziran lik Bapča, a Bapče ne samo da je uobičajeno u narodu (i to najviše među Turopoljcima) nego je, prema rezultatima ovoga rada, i izvoran lik. U konačnici smatramo da bi se mjesto trebalo zvati onako kako se u narodu govori, što bi prema sadašnjemu stanju bilo Bapče. Međutim, u starijoj generaciji još uvijek postoji i svijest o tome da je ime mjesta zapravo oduvijek bilo Prudnica, no je li to dovoljan argument za promjenu imena? Budući da razlaganje te problematike nije tema ovoga rada i s obzirom na to da bi takvo razlaganje iziskivalo previše dodatnih redaka u ovome radu, to pitanje ostavljamo otvorenim za neke druge rasprave.
LITERATURA I IZVORI
ARHIVSKA GRAĐA
Arhivski fond HR-HDA-49 Plemenita općina Turopolje, kutija br. 32
POKRATE
ARj, XIV = Grdenić, Drago i dr. (ur.). 1955. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Vol. 14. Zagreb: JAZU.
БEP = Георгиев Вл., Ив. Гълъбов, Й. Заимов. 1971. Български етимологичен речник Том I (А–З). Издателство на БАН. София [Georgiev Vl., Iv. Gǎlǎbov, J. Zaimov. 1971. Bǎlgarski etimologičen rečnik. Tom I (A–Z). Izdatelstvo na BAN. Sofija.]
ЕРСJ = Bjeletić, Marta i dr. 2006. Etimološki rečnik srpskog jezika. sv. 2: Ba–Bd. Inst. za Srpski Jezik SANU. Beograd.
ЭСБМ = Мартынаў В. У. 1978. Этымалагічны слоўнік беларускай мовы 1. Нацыянальная акадэмія навук Беларусі. Інстытут мовазнаўства імя Якуба Коласа. Мінск. [Martynau V. U. 1978. Etymalahičny sloŭnik belaruskaj movy 1. Nacyjanaĺnaja akadėmija navuk Biełarusi. Instytut movaznaŭstva imia Jakuba Kołasa. Minsk.]
ESSJ = Трубачев, О. H. 1974. Етимологический словарь славянских языков. Выпуск 1. Москва: Наука. [Trubačev, O. N. 1974. Etimologičeskij slovarʹ slavjanskich jazykov. Vypusk 1. Moskva: Nauka.]
Трубачев, О. H. 1985. Етимологический словарь славянских языков. Выпуск 12. Москва: Наука. [Trubačev, O. N. 1985. Etimologičeskij slovarʹ slavjanskich jazykov. Vypusk 12. Moskva: Nauka.]
OSTALA LITERATURA
Bezlaj, France. 1956. Slovenska vodna imena. Vol. 1. Ljubljana. Slovenska akademija znanosti in umetnosti.
Večenaj, Ivan i Mijo Lončarić. 1997. Rječnik govora Gole. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Wippel, Johanna. 1963. Die geographischen Namen des Turopolje: eine sprachwissenschaftliche Untersuchung. Berlin: E. Reuter Gesellschaft.