Preveo: Marino Marinović
Plinije Mlađi – punim imenom Gaj Plinije Cecilije Sekundo (Gaius Plinius Caecilius Secundus)1 – bio je rimski političar, pravnik i pisac. Rodio se krajem 61. ili početkom 62. godine nove ere kao član viteške, zemljoposjedničke obitelji od oca Lucija Cecilija i majke Plinije Marcele. Smatra se da su mu se roditelji rastali, a da je on živio s majkom. Kako mu je otac rano umro, za njega su se starali njegov ujak Plinije Stariji, poznati rimski polihistor i plodan pisac, te Verginije Ruf, rimski provincijski namjesnik. Isprva se obrazovao u rodnom Komu, no kako tamo nije bilo institucionalizirane škole, vjerojatno su ga podučavali privatni učitelji. Kad je malo porastao, otišao je u Rim učiti retoriku od eminentnog retora Kvintilijana. Godine 79. nove ere, kada je Pliniju bilo sedamnaest ili osamnaest godina, njegov ujak Plinije Stariji poginuo je u erupciji Vezuva,2 ostavivši njemu svoje imanje. Po ujakovoj oporuci Plinije je bio postumno usvojen te je tada promijenio ime.
Pošto je odslužio kratak vojni rok, postao je članom senata. U njemu je izrazito dobro napredovao, obnašajući mnoge državničke službe. Neke od njegovih najpoznatijih i najznačajnijih titula uključivale su onu kvestora, pretora, konzula te, najimpresivnije, namjesnika provincije Bitinije-Ponta.3 Fascinantno je kako je Plinije ne samo preživio vladavine različitih careva, uključujući i nemilosrdnog Domicijana, nego i cijelo vrijeme karijerno prosperirao. Nadalje, važno je spomenuti da je cijeli život radio na građanskom sudu, gdje se profilirao kao izvrstan pravnik, specijalizirajući se za ostavinske postupke. U toku pravne karijere nekoliko je puta čak bio tužitelj u poprilično važnim slučajevima koji su uključivali optužbe protiv provincijskih namjesnika.
Značajan dio Plinijevog književnog opusa čini njegovih dvjesto četrdeset sedam pisama raspoređenih u devet knjiga. Uz to, preživjela je i njegova korespondencija s carem Trajanom4 te Plinijev jedini očuvani govor – „Slavopoj (Panegirik) Trajanu”.5 Poznato je da je pisao još i poeziju, ali od nje nije ništa sačuvano.6 Njegovih devet knjiga pisama mogu se svakako smatrati njegovom najznačajnijom književnom ostavštinom. Kroz njih je, usprkos tomu što nije bio ni prvi ni najviše proslavljen epistolograf, nezaobilazno utjecao na književnu tradiciju zapadnog svijeta.
Da bi se uopće mogle razumjeti osebujnosti Plinijevog stila, potrebno je barem površno opisati književni milje u kojem je živio i stvarao. Naše znanje o rimskoj kulturi pisanja književnih pisama ograničeno je na zaključke koje možemo izvući iz preživjelih primjera tek nekolicine autora. Među njima se ističe Ciceron, ne samo svojim opsežnim i impresivno sačuvanim korpusom pisama nego i činjenicom da su ona naišla na dobar prijem iako nisu bila primarno umjetničke tvorevine, nego istinski dokumenti privatne komunikacije. Tematika pisama uzeta je iz života, adresati su im ljudi s kojima je Ciceron bio blizak, a stil sasvim drugačiji od onog u govorima. Već u antici su im se divili,7 što nimalo ne začuđuje. Može se reći kako tvore lijepu dopunu njegovom govorništvu.8
Osim Cicerona po pisanju proznih pisama poznat je i Seneka Mlađi, od čijih su pisama Luciliju sto dvadeset četiri sačuvana. Ta pisma su pragmatičnija, dorađenija te apstraktnija djela od Ciceronovih. Na primjer, dok su Ciceronova pisma bogata autobiografskim detaljima, Senekina ih gotovo pa nemaju. Stilski i formalno više podsjećaju na kratke filozofske eseje, no na iskrena pisma. Njihova osobitost je, interesantno, baš u tome što sasvim sigurno nisu svjedočanstvo prave epistolarne komunikacije, nego su uređena književno-filozofska djela koja se moraju promatrati s dozom predznanja o grčkoj tradiciji pisanja filozofskih pisama, kao i s razumijevanjem rimske književnosti općenito. Zbog svog finog i uglađenog stila te sadržaja koji potiče na razmišljanje, ostala su dandanas popularno štivo.
Plinijeva pisma su, budući da su i sama napisana u prozi, bila najviše pod utjecajem ovih pisaca i jamačno onih njima sličnih koji su tijekom godina izgubljeni. Bilo je drugih epistolografa koji su radije pisali u stihu, od kojih su Horacije i Ovidije najpoznatiji. Koliko njihova djela uistinu vrijedi nazivati pismima nešto je o čemu se da polemizirati jer podosta miješaju čistu poeziju s formom pisma. Uz sve navedene, na kraju se još mora istaknuti kako su na Plinija, osim Ciceronovih pisama, snažno utjecali i Stacije (konkretno sa zbirkom Silvae) te Marcijal sa svojim epigramima — teme iz njihovih djela znaju se ponavljati u Plinijevim pismima.
Stilom pisanja Plinije je upečatljiv i profinjen; premda je neupitno stvarao pod utjecajem svojih književnih prethodnika, svejedno je profilirano svoj. Brzo se može uočiti kako mu je Ciceron bio značajan epistolarni model, pogotovo zato što je najvjerojatnije po uzoru na njega odlučio sakupiti i objaviti svoja pisma. Izgleda da su Plinijeva pak od početka bila napisana s očekivanjem da će ih se jednog dana objaviti. To se najzornije vidi iz toga što im sadržaj, da bi bio razumljiv, rijetko kad zahtijeva ikakva dodatna pojašnjenja ili informacije koje nisu sadržane u pismu samom.9 Štoviše, izgleda kako su neki dijelovi pisama čak nadodani baš kako bi se određeni detalji dodatno pojasnili čitateljskoj publici.
U istinskim privatnim pismima Plinije ne bi imao nikakve potrebe za započinjanjem pisama „postavljanjem scene“, to jest, ponavljanjem informacija koje bi korespondentima trebale biti poznate. Postoje i drugi tragovi koji mogu usmjeriti pažljivog čitatelja prema zaključku da su Plinijeva pisma bila namijenjena objavi — na primjer, pažljivo sastavljena slika sebe koju Plinije u svojim pismima nudi čitateljima očigledno je barem donekle brižan, propagandni konstrukt. Usprkos tomu, povući liniju koja bi odjeljivala „književni lik Plinija“ od „stvarnog Plinija” nije zadatak koji se može lako obaviti, ako se prihvati da je uopće i izvediv. Isto tako, definirati nivo iskrenosti prisutan bilo u kojem pojedinačnom Plinijevom pismu, složen je posao koji zahtijeva velik trud pri odvajanju subjektivnog dojma od maglovitog činjeničnog stanja teksta.
Kada je riječ o jezičnom i sadržajnom planu Plinijevih pisama, najvažnije je napomenuti da su izričajno dojmljivi primjeri strogo kultiviranog stvaralaštva pažljivog, inteligentnog rimskog uma, no da su osim toga poprilično manjkava. Mnoštvo ih se bavi neatraktivnim, običnim temama koje nerijetko teško zadržavaju pažnju suvremenog čitatelja. Plinije se u njima, nažalost, očituje kao pisac s relativno malim rasponom ponavljajućih tema te kao očito retorički potkovan čovjek kojem književnost u užem smislu nije bila najjača strana. Da je on primarno bio političar i pravnik, to se u pismima itekako osjeti po otmjenosti njihovih formalnih kvaliteta, ali nedostatak „onog nečeg” istinski književnog, opipljiv je.
Svejedno, pisma Plinija Mlađeg zaslužuju biti čitana zbog svoje jezične profinjenosti, koja je skoro bez premca u preživjeloj antičkoj epistolografiji. Nadam se da će se ovim prijevodom nekolicine izabranih pisama koja su se isticala svojom zanimljivošću i posebnošću pomoći buđenju interesa za jednog od genijalnijih epistolarnih stilista antičkog latiniteta.
Prijevod je napravljen po latinskom predlošku preuzetom s:
C. Plini Caecili Secundi Epistularum libri decem, Clarendon 1966. https://www.perseus.tufts.edu/hopper/collection?collection=Perseus%3Acorpus%3Aperseus%2Cauthor%2CPliny%20the%20Younger