Uvod
Klaus Demer jedan je od najistaknutijih suvremenih moralnih teologa kontinentalne Europe. Kao sustavni moralni teolog on je obrađivao pitanja iz osnovnoga i posebnoga morala, ali po sveukupnom opsegu njegova pisanoga moralno-teološkoga naslijeđa moguće je utvrditi da se je prije svega bavio temama iz temeljnoga morala kao što su: moralni zahtjev te njegovo teorijsko utemeljenje i opravdanje, vjera i razum unutar moralno-teološke prosudbe, posebnost kršćanskoga morala, razumijevanje osobe i naravi u kontekstu moralnoga djelovanja, naravni moralni zakon, uporaba Svetoga pisma unutar moralne argumentacije te dijalog moralne teologije s ostalim znanostima.1 Jedna od važnijih tema iz osnovnog morala kojom se je bavio Demmer svakako je tema moralne komunikacije. On se je njome bavio u različitim svojim pisanim djelima iz najrazličitijih perspektiva. U ovom radu izabrali smo obraditi njegov sažet, ali sustavan pristup toj temi, koju je on izložio unutar svojega najprevođenijega djela Shaping the Moral Life: An Approach to Moral Theology, koje je napisao u svojoj najzrelijoj dobi kao moralni teolog.2
Unutar tog djela, koje je podijeljeno na dvanaest cjelina, koje predstavljaju dvanaest najvažnijih pitanja osnovnoga morala, dakako, prema Klausu Demmeru, sedma cjelina posvećena je upravo moralnoj komunikaciji, i to osobito iz normativne perspektive. Ta cjelina naslovljena je The moral community of communication and its norms (“Komunikacija moralne zajednice i njezine norme”).3 Naslov upućuje na činjenicu da se moralni život odvija unutar moralne zajednice koja se oblikuje, razvija i djeluje u skladu s vlastitim moralnim pravilima postojanja i djelovanja. Moralni zahtjev dohvaća ljudsku osobu ne samo na razini njezine osobne nutrine nego i na razini njezina izvanjskoga djelovanja. Razumijevanjem, prihvaćanjem, ostvarivanjem i komuniciranjem istoga zahtjeva unutar jedinstvene konkretnosti ljudskoga individualnoga i društvenoga života ljudi se na najbolji mogući način povezuju i osnažuju u ostvarivanju svojega ljudskoga postojanja i moralnog djelovanja.4 Taj tip komunikacije omogućuje izgradnju jedinstvene moralne zajednice, s jedne strane te, s druge strane, na najprimjereniji mogući način podupire svakog njezinog člana na razini njegova moralnog razlučivanja, djelovanja i dosljedno ostvarivanja na individualnoj i društvenoj razini ljudskog postojanja.5
1. Pretpostavke i modeli moralne komunikacije
1.1. Antropološke i epistemološke pretpostavke
Demmer je svjestan da je komunikacija bitna i neotuđiva odrednica ljudske zajednice. U njoj on prepoznaje prvobitni proces ljudskog postojanja i djelovanja, koji se uglavnom oslanja na ljudski jezik. Njega on razumijeva kao prvobitnu ljudsku instituciju i preduvjet bilo koje druge ljudske društvene ustanove. Opisujući stvarnost i dinamizam jezika, koji je u stalnoj izgradnji u svim svojim segmentima i neprestanoj obnovi iz svih mogućih perspektiva, Demmer ne zaboravlja činjenicu da svoju neiscrpnu snagu jezik duguje dinamizmu izvornoga ljudskog duha, koji je u stalnoj potrazi za sigurnijom komunikacijom i potpunijom istinom.6
Prema Demmeru jezik omogućuje komunikaciju ne samo o onom što je konkretno, kategorijalno i dostupno ljudskim izvanjskim osjetilima, nego i o onom što je dostupno ljudskoj sposobnosti, po kojoj ljudska osoba nadilazi (transcendira) osjetilni svijet. U tom smislu jezik ima sposobnost upućivati također na nešto što ga nadilazi. I upravo na tim razinama ostvaruju se mogućnosti jezika u njegovu punom potencijalu jer omogućuje komunikaciju u njezinu punom potencijalu.7 U tim svojim idejama Demmer se oslanja i na Ludwiga Wittgensteina, kojeg neki smatraju najutjecajnijim i najvažnijim filozofom koji se je pojavio nakon Immanuela Kanta.8 Dakako, tu se Demmer oslanja na tzv. kasnu fazu Wittgensteinove misli, unutar koje taj istaknuti filozof svraća pozornost na epistemološke i antropološke pretpostavke jezika, i to na taj način da jezik smatra nositeljem nečega što ga transcendira, a ne tek pukom kopijom stvarnosti.9
Upravo istaknuti Wittgenstenov pogled na jezik Demmer ugrađuje u svoj nauk o normativnoj moralnoj komunikaciji. Dapače, i u idejama suvremene analitičke filozofije, osobito kasne Wittgensteinove misaone faze, Demmer pronalazi svojevrsnu potvrdu oduvijek prisutnog nauka o raznolikosti oblika moralne komunikacije unutar povijesti moralne teologije, bez obzira na veću ili manju snagu njegove teorijske argumentacije u pojedinim povijesnim trenutcima. Premda prihvaća i potvrđuje Wittgensteinove ideje u kontekstu njegova oblika misli, a u pojedinim se slučajevima služi i njegovim stručnim nazivljem, kao što je primjerice naziv “jezična igra” (language-game), Demmer uglavnom ostaje vjeran vlastitomu obliku misli i vlastitomu stručnomu nazivlju, što je moguće vidjeti i iz njegova nauka o normativnoj moralnoj komunikaciji unutar ovog rada.10
Svjestan da se ta komunikacija uglavnom odvija na verbalnoj razini, uz pomoć govora, odnosno jezika, Demmer tvrdi da u onoj mjeri u kojoj je taj jezik univerzalan i apstraktan, u toj istoj mjeri verbalnu komunikaciju nužno prate ostali elementi unutar moralne komunikacije, koji ju dodatno objašnjavaju, tumače i, dosljedno, koji joj daju njezino konačno značenje. Tu Demmer, uz onaj jedinstveni antropološki, također misli na onaj jedinstveni epistemološki doprinos. Njega svaki moralni subjekt unosi u kontekst svoje moralne egzistencije i komunikacije. On nužno proizlazi iz onoga svjedočanstva koje svaki od sugovornika ostvaruje u svojoj osobi unutar svojega dokraja određenoga ljudskoga života, i to u skladu s onom antropologijom koja nadahnjuje njegovo djelovanje. To znači da svaki od sugovornika koji ulazi u proces komunikacije nužno i bitno obilježava tu komunikaciju vlastitim identitetom, ostvarujući razmjenu na razini osobnog razumijevanja, tumačenja i djelovanja.11 U tom smislu uporaba jezika unutar moralne komunikacije ni na koji način ne može biti svedena na jedan ili drugi osnovni model te komunikacije a da pri tom ne bude osiromašena raznolikost, posebnost i jedinstvenost uzajamne međuljudske komunikacije. Ona je bitno određena sa svim neizmjernim bogatstvom ljudske osobe u svim dimenzijama i neotuđivim odrednicama njezina postojanja, razumijevanja, vjerovanja i djelovanja.12
1.2. Osnovni modeli moralne komunikacije
Svoj moralno-teološki nauk, koji svraća pozornost na epistemološke i antropološke pretpostavke normativne moralne komunikacije, Demmer s lakoćom povezuje s Wittgensteinovim naukom o jezičnim igrama, koje također upućuju na epistemološke i antropološke pretpostavke verbalne komunikacije.13 Demmerova spoznaja o jedinstvenosti tih neotuđivih pretpostavki ljudskog djelovanja, odnosno ljudske komunikacije, ima za posljedicu ne samo nauk o raznolikim osnovnim modelima moralne komunikacije nego mu isto tako ta ista spoznaja omogućuje da temeljem vlastitoga istraživanja može prihvatiti Wittgensteinovu tvrdnju o neizmjernosti broja jezičnih igara. Vodeći računa o svemu tom, a dobro poznajući svoju moralno-teološku tradiciju, Demmer navodi nekoliko osnovnih modela unutar moralne komunikacije na verbalnoj razini, koji bi se Wittgenstenovim rječnikom mogli nazvati na sljedeći način: znanstvena jezična igra, predznanstvena jezična igra, normativna jezična igra, parenetička jezična igra i narativna jezična igra.14
Svi maloprije navedeni modeli, kao i oni koji nisu navedeni, nisu isključivi, nego komplementarni modeli. Unutar konkretnoga ljudskoga života nerijetko se pojavljuju u najrazličitijim uzajamnim kombinacijama. Prije negoli prijeđemo na nešto sustavniju analizu i obradu modela normativne moralne komunikacije, evo nekoliko bitnih odrednica svakoga od spomenutih modela. Znanstvena moralna komunikacija prepoznatljiva je po svojoj preciznosti, univerzalnosti, apstraktnosti, izvanjskoj objektivnosti. Za razliku od nje predznanstvena moralna komunikacija nije prepoznatljiva po analitičkoj preciznosti, nego po punini značenja. Pojmovi i definicije u njoj korišteni nisu precizni ni dokraja određeni. Oni ovise o izvanjskim okolnostima, o posebnim naglascima, kao i o unutarnjim osjećajima. Na njih utječu očekivanja svih sugovornika kojih se to tiče. U tom smislu, sveukupni životni kontekst postaje hermeneutički ključ koji isključuje nesporazum, nejasnoću i dvosmislenost.
Normativna moralna komunikacija odlikuje se preciznošću poput znanstvene moralne komunikacije, ali njezina su posebnost zabrane i zapovijedi. Budući da je norma zadnji komunikacijski korak od strane moralne zajednice prema moralnomu subjektu, članu te moralne zajednice koji treba donijeti konkretni sud savjesti, moralna norma zahtijeva najviši stupanj preciznosti. Ona joj je potrebna s jedne strane zato da bi se na što je moguće jasniji način moglo razumjeti ono što se normom želi postići, a s druge strane zato da bi se u njoj prisutan prostor ostavljen slobodnoj prosudbi sveo na minimum kako bi se što je moguće više izbjegao eventualni nesporazum. Za razliku od normativne moralne komunikacije, koja je prije svega usmjerena na razum sugovornika, parenetička moralna komunikacija usmjerena je prije svega na njegovu volju. U njoj se pretpostavlja poznavanje i prihvaćanje moralnih obveza, pa se u njoj umjesto obrazloženja donosi ohrabrenje i poticaj te poziva na nesebičnost, velikodušnost i moralnu zauzetost.15 Narativna pak moralna komunikacija priopćuje moralnu istinu kroz pripovijest o uspješnom i ostvarenom ljudskom životu. U toj jezičnoj igri do izražaja osobito dolazi inicijativa, mašta i kreativnost moralnog razuma onog sugovornika komu je upućena moralna poruka. Vodeći računa o svojem vlastitom identitetu i svojim vlastitim moralnim pitanjima, iz ponuđene pripovijesti i u njoj sadržane moralne poruke pojedinac sâm bira i na sebe na najbolji mogući način primjenjuje ono što se njega upravo u tom trenutku tiče.16
Dobro je istaknuti da važnost i vrijednost odrednica jedne jezične igre ne isključuju važnost i vrijednost odrednica neke druge jezične igre. Svojim postojanjem one prije svega upućuju na bogatstvo moralne istine, s jedne strane, i, s druge strane, na ograničenost svojega potencijala da izraze neiscrpno bogatstvo moralne istine. U tom smislu one nisu isključive, nego komplementarne. Primjerice, univerzalnost i preciznost normativnoga jezika ni na koji način ne umanjuje snagu i bogatstvo metaforike predznanstvenog jezika. Te dvije jezične igre nisu isključive, nego komplementarne. One se upotpunjuju jer odgovaraju na posve različite potrebe unutar jezične moralne komunikacije. A na koje zapravo potrebe odgovara normativna moralna komunikacija, saznajemo u nastavku ovoga rada.
2. Normativna moralna komunikacija
2.1. Na razini načela
2.1.1. Nužnost komplementarnih načela
Kao i bilo koja druga verbalna komunikacija tako se i normativna moralna komunikacija odvija na najrazličitijim razinama apstraktnosti. U sebi uvijek prisutno obilježje univerzalnosti i dosljedno apstraktnosti jezik na automatski način prenosi također na normativnu moralnu komunikaciju svojim sudjelovanjem u njoj. Ona se uglavnom oslanja na svoju spontanost i sigurnost, i stoga nije nužno potrebna posebna svijest kod sugovornika o razini apstrakcije na kojoj se odvija njihova komunikacija. Međutim, na razini teorijskog proučavanja normativne moralne komunikacije itekako je važno voditi računa o spomenutoj razini apstrakcije, na kojoj se odvija moralna komunikacija. U skladu sa sveukupnom moralno-teološkom tradicijom najvišu razinu apstraktnosti Demmer prepoznaje u prvom moralnom načelu.17 To potvrđuje i sveti Toma Akvinski, koji donosi definiciju istoga načela, kojega ljudska osoba razumijeva po samoj svojoj naravi: »Ovo je dakle prva zapovijed naravnoga zakona: ono što je dobro, to treba činiti i slijediti, a ono što je zlo, to treba izbjegavati.« U tom najuniverzalnijem i najapstraktnijem moralnom načelu sveti Toma utemeljuje sve ono što treba činiti i slijediti, kao i sve ono što treba izbjegavati.18
U istom načelu na najbolji mogući način očituje se posebnost moralne istine. Njezin je zahtjev apsolutan, univerzalno valjan, nepromjenljiv, neposredno razumljiv, ne zahtijeva daljnje opravdanje i na snazi je u svim situacijama i okolnostima, on vrijedi čak i tada kada je u pitanju vlastiti fizički život. Sve je to moguće reći o tom moralnom načelu, koje utemeljuje sve ostale moralne zapovijedi, i to između ostaloga zato što je ono najuniverzalnije i najapstraktnije načelo.19 Međutim, zbog te svoje univerzalnosti, apstraktnosti i dosljedno sposobnosti da bude primjenljivo u svim izvanjskim situacijama i najrazličitijim osobnim unutarnjim stanjima, ono ostaje općenito unutar normativne moralne komunikacije. Zbog svoje načelne otvorenosti najrazličitijim i poprilično drugačijim tumačenjima to načelo ostavlja otvorenima mnoga pitanja i zahtijeva odgovore koji bolje preciziraju ono dobro koje treba učiniti, odnosno zlo koje treba izbjeći, primjerice kad je u pitanju donošenje odgovorne moralne odluke na razini konkretnoga suda savjesti. Upravo zbog toga to načelo zahtijeva svoju daljnju artikulaciju, odnosno konkretizaciju na razini normativne moralne komunikacije.20
Prvu daljnju konkretizaciju prvoga moralnoga načela, kojom se postiže njegova veća učinkovitost na razini normativne moralne komunikacije, Demmer pronalazi u njegovim su-načelima, tj. u drugoj formulaciji Kantova kategoričkog imperativa i u zlatnom pravilu. Oba ta su-načela unose u normativnu moralnu komunikaciju na poprilično jasan i nedvojben način dodatne informacije. One imaju jako visoku vrijednost na antropološkoj razini te pridonose daljnjoj primjerenoj konkretizaciji prvoga moralnog načela. Prema Demmeru riječ je o antropološkom posredovanju, koje zapravo predstavlja jedini mogući način u ostvarivanju daljnje konkretizacije prvoga moralnoga načela, kako iz perspektive teološke tako i iz perspektive filozofske etike.21 To povezivanje moralne teologije s antropologijom ni na koji način nije umjetno ili na bilo koji način neprimjereno, jer je ljudska osoba sa svojim dostojanstvom, te njegovim očitovanjem i ostvarivanjem na razini ljudskoga djelovanja, u središtu moralno-teološkoga istraživanja.22 Prvo moralno načelo svojim zahtjevom dohvaća zapravo ljudsku osobu ukoliko je ona ljudska osoba, i to pod vidom ostvarivanja njezina osobnoga ljudskog života koji treba biti u skladu s dostojanstvom ljudske osobe. Pod tim vidom moralni zahtjev nije ništa drugo doli poziv upućen ljudskoj osobi da samu sebe vrednuje i poštuje kao ljudsku osobu. U tom smislu usredotočenost moralnih teologa na antropološke pretpostavke moralne teologije moralno-teološkoj argumentaciji donosi veću jasnoću i daljnju primjerenu konkretizaciju također na razini njezine normativne moralne komunikacije.23
2.1.2. Doprinos su-načela i pravnih načela
Istaknuvši sasvim naravnu poveznicu između moralne teologije i antropologije, kao i potrebu daljnje artikulacije i dosljedno konkretizacije prvoga moralnoga načela, evo i kratkog uvoda u dva spomenuta su-načela koja dodaju određene antropološke sadržaje te time dodatno konkretiziraju prvo moralno načelo unutar normativne moralne komunikacije.
Kao prvo su-načelo Demmer navodi drugu formulaciju Kantova kategoričkoga imperativa: »Djeluj tako da čovječnost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakoga drugoga, uvijek istodobno koristiš kao svrhu, nikada […] samo kao sredstvo!«24 Tim su-načelom Demmer svraća pozornost na uzvišenost dostojanstva ljudske osobe. Njega treba poštovati uvijek i svagdje,25 tj. na način kako to zahtijeva kategorički imperativ opisan oštrinom i dubinom Kantova moralnog nauka. Prema njemu, smatra Demmer, ovisnost moralne istine o antropološkoj istini ni na koji način ne dovodi u pitanje posebnost moralne istine, nego pridonosi potpunijemu razumijevanju njezina smisla.26 Unutar te perspektive dostojanstvo ljudske osobe prije svega se sastoji u moralnoj autonomiji ljudske osobe: svaki čovjek ima pravo i obvezu biti subjekt svojega vlastitoga ljudskog života.27 Dapače, Demmer izričito navodi da se sve moralne obveze mogu promatrati kao svojevrsna moralna brana protiv najrazličitijih zloporaba na razini instrumentalizacije ljudske osobe.28 U onoj mjeri u kojoj je nemoguće izbjeći svaki oblik instrumentalizacije, ona mora biti pod stalnim nadzorom moralnoga djelatnika, koji ju može koristiti samo u onoj mjeri u kojoj ona ne dovodi u pitanje život koji je dostojan ljudske osobe.29
Uz veoma visoku i općeprihvaćenu, barem na teorijskoj razini, vrijednost dostojanstva ljudske osobe i njezine moralne autonomije unutar misaone tradicije zapadnoga svijeta na razini upravo kratko izloženoga su-načela, potrebno je svratiti pozornost također na vrijednost temeljne jednakosti između svih ljudskih osoba. To moralno i antropološko načelo Demmer je obradio osobito unutar svojega nauka o tzv. zlatnom pravilu, koje on u tom kontekstu navodi kao drugo su-načelo prvoga moralnog načela.30 Zlatno pravilo ima jako dugu povijest u najrazličitijim religijskim i mudrosnim tradicijama.31 Unutar Svetoga pisma ono je formulirano na negativan način na razini Staroga zavjeta: »Ne čini nikome što bi tebi samomu bilo mrsko« (Tob 4,15), a na razini Novoga zavjeta isto je pravilo formulirano na pozitivan način: »Sve dakle što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima: jer je to Zakon i proroci« (Mt 7,12).
Prispodoba o milosrdnom Samaritancu upućuje na posebnost kršćanske primjene zlatnoga pravila: središte interesa, zauzimanja i koristi prelazi od brige za sebe na brigu za drugoga (Lk 10,25-37). U tom smislu Demmer s pravom ističe da zlatno pravilo ni na koji način ne smije biti protumačeno kao svojevrsno ozakonjenje egoizma. Ono je nadahnuto antropološkim načelom temeljne jednakosti, i kao takvo upućuje na njegovu etičku primjenu. Svojim moralnim zahtjevom ono promiče temeljnu jednakost između svih ljudi i zabranjuje njezino kršenje unutar uzajamnih međuljudskih odnosa, koji su prepoznatljivi po uvijek prisutnoj recipročnosti na moralnoj razini.32 Poput instrumentalizacije, nemoguće je unutar ljudskoga života izbjeći nejednakosti među ljudima. Međutim, da bi bile moralno dopuštene, instrumentalizacije uvijek moraju biti u funkciji temeljne jednakosti među ljudima.33 U svojem moralno-teološkom promišljanju o zlatnom pravilu Demmer dolazi do zaključka da se to su-načelo prvoga moralnoga načela u konačnici svodi na pravilo nepristranosti i da snagu za svoje ostvarivanje pronalazi između ostaloga u pred-razumijevanju uspješnog života ljudske osobe. Prema njemu to je onaj život koji je ispunjen smislom ljudskoga postojanja i dosljedno koji je u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.34
Uz ta dva kratko predstavljena su-načela u kontekstu normativne moralne komunikacije i u njoj prisutne daljnje konkretizacije prvoga moralnoga načela, Demmer svraća pozornost također na tzv. pravna načela kao što su: “svakomu njegovo”, “obećanje treba održati” i “štetu treba nadoknaditi”.35 Na temelju tih načela i njihove pravne artikulacije moguće je iščitati duboko antropološko uvjerenje o ljudskoj osobi kao o nositeljici neotuđivih prava koja joj pripadaju samim time što je ljudska osoba. Budući da su joj ta prava zajednička sa svima onima s kojima dijeli isto ljudsko dostojanstvo, odnosno s onima s kojima izgrađuje zajedničku pravnu zajednicu, ljudska osoba je pod stalnom zaštitom istih prava. To znači da se temeljem te zaštite, ako joj je ugroženo jedno od spomenutih prava, ona uvijek može i ima pravo obratiti za pomoć pravnomu sustavu koji se razumijeva ne samo artikulacijom osnovnih antropoloških vrijednosti i moralnih zahtjeva, nego isto tako pravnim jamcem ostvarivanja ljudskoga života na njegovoj društvenoj razini.36
2.2. Na razini normi
Daljnji je korak unutar normativne moralne komunikacije onaj koji se odvija na razini normi. Za razliku od načela koja daju opće usmjerenje i zadržavaju visok stupanj univerzalnosti i apstraktnosti, norme dodatno konkretiziraju moralni zahtjev prvoga moralnog načela.37 Danas je najrasprostranjenije i najdominantnije razumijevanje normi ono koje se oslanja na pojam slobode, koju Demmer naziva “slobodom izbora” (libertas arbitrii). Tu slobodu Demmer tumači kao moć ljudske volje da se sama od sebe odredi između suprotnih mogućnosti, pri čemu taj izbor nije određen ničim drugim osim snagom te moći. U skladu s tim pojmom slobode međuljudski odnosi uspostavljaju se jedino snagom jače volje. Ona se izražava kroz norme i nameće snagom obveze koja iz njih proizlazi. Kao izrazi nametnute tuđe volje norme se prije svega shvaćaju kao ograničavanje vlastite slobode (samo-volje) i u tom smislu predstavljaju teret vlastitoj slobodi (gravamen libertatis).38 Međutim, ako se norme shvaćaju polazeći od pojma slobode, koju Demmer naziva “esencijalnom slobodom” (essential freedom, Wesensfreiheit), onda je prema njemu norme moguće razumjeti i protumačiti na sasvim drugačiji način.
Naime, esencijalnu slobodu Demmer stavlja u kontekst sposobnosti ostvarivanja spoznatoga dobra. To je ona sloboda koja uz sposobnost samoodređenja također očituje sposobnost prepoznavanja, izbora i ostvarivanja vlastitoga životnog poziva, kao i u njemu prisutnih vlastitih ideala, u skladu sa zahtjevima temeljnoga i neotuđivoga dostojanstva ljudske osobe. Tako shvaćena sloboda, kao i njezin središnji izazov ostvarivanja spoznatoga moralnog dobra, baca sasvim posebno svjetlo na razumijevanje i tumačenje moralnih normi. Unutar normativne moralne komunikacije norme se shvaćaju prije svega kao dar i pripomoć članu moralne zajednice od strane moralne zajednice.39 Naime, svoje moralne uvide na razini ostvarivanja slobode, zrelosti, odmjerenosti u donošenju primjerenih moralnih normi i dosljedno usmjerenosti na istinsko i potpuno ljudsko dobro u svoj njegovoj univerzalnosti, te i sve ostale moralne uvide, stečene kroz svoju vlastitu moralnu povijest razumijevanja, tumačenja i ostvarivanja moralnog zahtjeva, moralna zajednica artikulira kroz moralne norme.40
U njima je prisutna svojevrsna moralna referencijalna točka, koja ima snagu i autoritet moralne zajednice, kao i velike moralne tradicije koja je iza nje. Solidarnošću cijele moralne zajednice na razini normativne moralne komunikacije, nijedan član te zajednice nikada nije prepušten samomu sebi. U susretu s moralnim zahtjevom i dosljedno izazovom njegova ispravnog i sigurnog ostvarivanja na razini donošenja vlastite moralne odluke, moralni subjekt uvijek se može osloniti i na moralne norme koje mu nudi moralna zajednica. U njima on uvijek može pronaći važan i nezamjenjiv oslonac. Moralne norme nude uvid u konkretno životno iskustvo drugih moralnih subjekata, i to u kontekstu potencijala njihove moralne slobode. Dapače, u tim normama moguće je pronaći veoma vrijednu i nepristranu pripomoć u nadilaženju vlastitih predrasuda, pristranosti i ograničenja na najrazličitijim razinama vlastite svijesti i vlastitog djelovanja.41 U skladu s prijašnjom tradicijom, Demmer svraća pozornost na dvije bitne i komplementarne dimenzije moralnoga života na kojima moralne norme obavljaju svoju ulogu. To su transcendentalna i kategorijalna razina moralnoga ljudskog života. U tom smislu potrebno je razlikovati transcendentalne i kategorijalne norme. Svaka od spomenutih vrsta ima svoju posebnu ulogu.42
2.2.1. Transcendentalne norme
Posebnost transcendentalnih normi njihova je usmjerenost na dobrotu moralnog subjekta. Po njima se nastoji zaštititi i osigurati dobrota subjektivne nakane moralnog djelatnika. Koliko je ona bitna i važna, svjedoči moralno-teološka činjenica da prije svega o njoj, tj. o nakani subjekta ovisi moralna kvalifikacija cjelovitoga moralnog čina.43 Tu svoju ulogu transcendentalne norme ostvaruju na najrazličitije načine. Budući da njihova uporaba nije jednoznačna, nego višeznačna, Demmer je smatrao najboljim rješenjem da opisom različitih uporaba transcendentalnih normi ukaže na njihovu posebnu ulogu unutar normativne moralne komunikacije. U tom Demmerovom opisu različitih uporaba transcendentalnih normi moguće je prepoznati paralelu s Wittgensteinovom tvrdnjom da riječ dobiva svoje značenje po svojoj uporabi unutar jezika.44 Dakako da je nemoguće navesti sve pojedine uporabe izraza transcendentalne norme, pa se stoga Demmer ograničava na tri osnovne uporabe tog izraza.
Prije svega, transcendentalne norme imaju ulogu svratiti pozornost te zaštititi i osigurati odnos koji moralni subjekt ima prema transcendentnoj stvarnosti. Tu se misli na onaj odnos koji vjernik izvorno ostvaruje snagom ulivenih teoloških kreposti: vjere, nade i ljubavi. Osim što ga povezuju s Bogom, te nadnaravne kreposti u onoj mjeri u kojoj krase vjernika, u toj istoj mjeri nadahnjuju njegovo sveukupno moralno djelovanje.45 To znači da u svakom svojem pojedinom moralnom izboru vjernik artikulira svoju vjeru, nadu i ljubav. Njegovo moralno djelovanje nije ništa drugo doli svojevrsni interpretativni produžetak njegova odnosa s Bogom. U tom smislu Demmer smatra da je nemoguće donijeti bilo koju moralnu odluku a da njome moralni subjekt ne potvrđuje ili ne dokida svoj odnos s Bogom. Moralna odluka uvijek upućuje na odnos s Bogom, a transcendentalna norma nastoji zaštititi, osigurati i osnažiti upravo taj temeljni odnos unutar vjerničkoga moralnog života.46
Drugo značenje izraza transcendentalne norme usmjeruje pozornost na ideale i one ciljeve unutar ljudskog života koji nadilaze (transcendiraju) njegov pojedinačni trenutak, kao što je primjerice vlastiti životni poziv. Odluka o životnom pozivu ne nastaje preko noći. Ona se polagano razvija kroz susret s izvanjskim svijetom i na temelju vlastitoga osobnog iskustva. Jednom kada se ona dogodi, i ako joj ljudska osoba ostane vjerna, sve ostalo što slijedi nije ništa drugo doli stalna borba da ju se potvrdi i da ju se ostvari u punini njezina potencijala ostvarenosti vlastitoga ljudskog života. To je projekt cijeloga života ljudske osobe. On se ne može ostvariti tek kroz jednu ili drugu moralnu odluku, ili pak tek u jednoj ili drugoj dimenziji ljudskoga života. On zahtijeva cijeli ljudski život, u svim njegovim dimenzijama, odnosima i djelovanjima.47 Snaga i dinamizam životnoga poziva očituju se u činjenici da ljudska osoba u njemu prepoznaje svoj identitet, samu sebe i svoju ostvarenost prema kojoj čezne cjelinom svojega bića. Nastojeći sačuvati svoj identitet i ostvariti svoj ljudski život, ljudska se osoba sa svim onim što joj je na raspolaganju trudi oko ostvarivanja svojega životnog poziva u svim dimenzijama, odnosima i izborima svojega osobnog života. Upravo u tom njezinom nastojanju pomažu joj transcendentalne moralne norme. Njima se nastoji zaštiti, osnažiti i osigurati vjernost vlastitomu životnom pozivu. U onoj mjeri u kojoj tu svoju zadaću te norme ispunjavaju na primjeren način, u toj je mjeri njihov zahtjev apsolutan i ne dopušta iznimke, smatra Demmer.48
Treće značenje izraza transcendentalne norme upućuje na činjenicu da su transcendentalne norme bremenite moralnom vrijednošću, te da kao takve nadilaze (transcendiraju) formalnost jezika i njegovu deskriptivnost, pa se ne mogu na njih svesti. Područje moralnoga razuma ni na koji način ne smije biti svedeno na područje deskriptivnoga i analitičkog razuma. Naime, pojedine riječi i s njima povezani pojmovi unutar transcendentalnih moralnih normi, kao što su “laž” i “ubojstvo”, zbog obilježja svoje formalnosti i višeznačnosti na jezičnoj i deskriptivnoj razini, u pojedinim konfliktnim situacijama mogu zahtijevati dodatno objašnjenje na jednoznačan način, kako bi ih se moglo ispravno razumjeti, vrednovati i u skladu s njima postupiti na moralnoj razini.49 Primjerice, tzv. “ubojstvo iz samoobrane” na izvanjskoj deskriptivnoj i fizičkoj razini može biti istovjetno s činom izravnoga ubojstva, no na moralnoj razini ono se posve drugačije vrednuje, jer je bitno određeno nakanom koja je isključivo usmjerena na spas vlastitog života, a ne na ubojstvo napadača. Isto tako plemenitost iz koristoljublja može biti istovjetna kreposti plemenitosti na izvanjskoj fizičkoj razini, ali na moralnoj razini to nije plemenitost, nego koristoljublje.50
2.2.2. Kategorijalne norme
Za razliku od transcendentalnih moralnih normi koje usmjeruju pozornost na subjektivnu nakanu i na toj unutarnjoj razini nastoje zaštititi i osigurati ispravnost moralnoga subjekta, kategorijalne moralne norme svoju ulogu ostvaruju prije svega na razini izvanjskoga ljudskog djelovanja, te na toj razini nastoje zaštititi i osigurati ispravnost moralnog subjekta. To pomicanje spoznajnog interesa s unutarnje na izvanjsku razinu u funkciji je daljnje konkretizacije jednoga te istoga moralnog zahtjeva, koji u svojoj najuniverzalnijoj i najapstraktnijoj formi glasi: čini dobro i njega slijedi, a izbjegavaj zlo. Iako se na razini kategorijalnih normi normativna moralna komunikacija obogaćuje deskriptivnim elementima i dodatno konkretizira, ona i dalje ostaje nedorečena, i to u onoj mjeri u kojoj konkretna stvarnost moralnoga čina nadilazi bilo koji izraz, kao i bilo koji pojam o toj stvarnosti.51
Stoga, imajući na umu univerzalnost i apstraktnost normativne moralne komunikacije također na razini kategorijalnih normi, Demmer svraća pozornost na dvostruku činjenicu. S jedne strane, kategorijalne norme, iako predstavljaju zadnji i najkonkretniji komunikacijski korak unutar moralne komunikacije, uvijek ostavljaju dovoljno prostora za osobnu prosudbu na razini razboritoga i konkretnoga suda savjesti. Upravo uz pomoć te prosudbe moguće je zapravo ostvariti primjenu kategorijalne moralne norme na krepostan, tj. moralan način.52 S druge pak strane, kategorijalne moralne norme nisu razumljive u sebi samima i po sebi samima. Nije dovoljno poznavati tek njihovu jezičnu formulaciju. Njih je naime uvijek potrebno razumijevati unutar onoga njihovoga utemeljujućega konteksta, unutar kojega su nastale i u čijoj su funkciji.53 Duboki moralni smisao kategorijalnih normi Demmer pronalazi prije svega unutar njihovih antropoloških pretpostavki ili, bolje reći, unutar onoga antropološkoga projekta koji se po njima štiti, promiče i jamči. U tom smislu, kao i bilo koje druge, tako i kategorijalne moralne norme moraju biti transparentne u odnosu na svoj antropološki utemeljujući kontekst, i uvijek unutar njega pronalaziti svoje središnje ciljeve. Uostalom, kategorijalne moralne norme obvezuju u onoj mjeri u kojoj štite, promiču i jamče onaj antropološki smisao u čijoj su funkciji te iste norme.54
Nakon što je ukazao na važnost interpretativnoga antropološkog okvira za ispravno razumijevanje kategorijalnih normi, kao i na nužnost osobne kreposne prosudbe za ispravnu primjenu istih normi unutar moralnog djelovanja, Demmer svraća pozornost na još jedno važno obilježje kategorijalnih moralnih normi. Njihov zahtjev nikada ne nadilazi stvarne mogućnosti moralnog subjekta.55 U tom kontekstu Demmer razumijeva i “zakon postupnosti”, koji se uvijek treba ostvarivati uz pomoć savjesti, koja je usredotočena prije svega na moralnu istinu i njezine zahtjeve.56 Tim zakonom postupnosti, odnosno postupnim putem, nastoji se između ostaloga uvažiti činjenica da je moralno djelovanje obilježeno poviješću te da kao takvo mora biti usklađeno s aktualnim povijesnim činjenicama, kao što su primjerice činjenica razvojnih stupnjeva moralnog života ljudske osobe, činjenica stvarnih moralnih mogućnosti pojedine ljudske osobe te činjenica da je autentičan razvoj moralnog života uvijek usmjeren prema autonomnoj, odrasloj, zreloj i tankoćutnoj moralnoj savjesti.57 U tom smislu zakon postupnosti ne dovodi u pitanje jedinstvenost, apsolutnost i univerzalnost moralnog zakona, nego svraća pozornost na moralni zahtjev da za primjereno ostvarivanje moralnog zakona nije dovoljna usklađenost sa slovom kategorijalne moralne norme, nego s onim duhom kojim je ista norma nadahnuta. A taj duh uvijek i svagdje na apsolutan, univerzalan i nepromjenjiv način nalaže da je dobro ono što treba činiti i slijediti, a da je zlo ono što treba izbjegavati u svakom ljudskom djelovanju, bez obzira primjerice u kojem se stupnju moralnog razvoja nalazi pojedini moralni subjekt.58
Na temelju svega do sada izloženog moguće je ustvrditi da normativna moralna komunikacija uvijek ostaje apstraktna u određenoj mjeri. U susretu s kategorijalnom moralnom normom, kao s posljednjim komunikacijskim korakom od strane moralne zajednice prema svakomu članu te zajednice, moralni subjekt mora preuzeti na sebe moralnu odgovornost ostvarivanja te norme na razini vlastitoga razboritog, tj. kreposnog suda savjesti te na taj način potvrditi svoje članstvo unutar moralne zajednice.59 Tek uz pomoć vlastite savjesti moralni subjekt dolazi do konkretnih normi svojega moralnog djelovanja. Te konkretne norme moralnog djelovanja nisu rezultat samovoljnog odlučivanja, nego plod moralne refleksije, moralnog razumijevanja i moralnog tumačenja kategorijalne moralne norme. Nju se prije svega razumijeva u kontekstu njezina utemeljujućega antropološkoga konteksta, zatim nju se tumači uz pomoć razboritoga, tj. kreposnog suda savjesti, te konačno nju se vrednuje u skladu sa stvarnim mogućnostima moralnog subjekta. Taj pristup razumijevanju, tumačenju i ostvarivanju kategorijalne moralne norme doziva u pamet moralno-teološki nauk o epikeji. Uz pomoć te kreposti moralni subjekt nastoji unutar svoje konkretne situacije na što je moguće savršeniji način dohvatiti onaj puni, apsolutni i univerzalni smisao moralnog zahtjeva unutar kategorijalne moralne norme. U tom smislu moralna krepost epikeje pridonosi daljnjemu boljem razumijevanju, tumačenju i formuliranju kategorijalne moralne norme.60
Zaključak
Temom moralne komunikacije Klaus Demmer bavio se je u različitim svojim djelima. Svoja moralno-teološka istraživanja na razini normativne moralne komunikacije iznio je na veoma sažet način u jednom od svojih najprevođenijih djela, Shaping the Moral Life: An Approach to Moral Theology. Normativna moralna komunikacija jedan je od modela moralne komunikacije. Ona se prije svega oslanja na jezik, i u tom smislu bitno je određena njegovim mogućnostima i granicama. Primjerice, zbog svoje univerzalnosti i apstraktnosti na verbalnoj razini, normativna moralna komunikacija nužno zahtijeva ostale komunikacijske elemente koji ju dodatno pojašnjavaju i tumače. To znači da svi oni koji sudjeluju u procesu normativne moralne komunikacije, istu komunikaciju obilježavaju puninom svojega vlastitoga identiteta na razini razumijevanja, tumačenja i djelovanja. Tim svojim sudjelovanjem svi oni izgrađuju moralnu zajednicu i podupiru svakoga njezinog člana u ostvarivanju moralnog zahtjeva.
Ta normativna moralna komunikacija ostvaruje se prije svega na razini načela, osobito na razini prvoga moralnog načela. Ono je izraženo na veoma sažet način u maksimi “čini dobro, izbjegavaj zlo”. Zbog svoje univerzalnosti i apstraktnosti to načelo zahtijeva daljnju, sadržajno bogatiju artikulaciju, koja se ostvaruje prije svega na razini su-načela: (1) druge formulacije Kantova kategoričkoga imperativa i (2) zlatnoga pravila. Ta dva su-načela omogućuju veću jasnoću zbog svoje izričite sadržajne usredotočenosti na antropološke pretpostavke normativne moralne komunikacije kao što su ljudsko dostojanstvo i temeljna jednakost između svih ljudi. Na toj se liniji nalaze i tzv. pravna načela kao što su: “svakomu njegovo”, “obećanje treba održati” i “štetu treba nadoknaditi”. Poput su-načela i ona daju veću jasnoću unutar normativne moralne komunikacije, svraćajući pozornost na temeljnu antropološku činjenicu da je ljudska osoba nositeljica određenih neotuđivih prava, koja joj pripadaju samim time što je ljudska osoba.
Posebnost normativne moralne komunikacije jesu norme. Njih je moguće podijeliti na one transcendentalne i one kategorijalne. Svojim djelovanjem prve nastoje zaštiti i osnažiti moralnu ispravnost na razini nakane subjekta, a druge to isto žele učiniti, ali na razini izvanjskoga moralnog djelovanja. Te norme, a osobito one kategorijalne, predstavljaju zadnji komunikacijski korak, te kao takve zahtijevaju maksimalnu preciznost. Međutim, i jedne i druge ostavljaju dovoljno prostora za onu osobnu prosudbu koja se treba odvijati na razini razboritoga suda savjesti. Upravo taj kreposni sud savjesti omogućuje primjerenu primjenu moralne norme. Između ostaloga, on to čini u onoj mjeri u kojoj se ne oslanja samo na jezičnu formulaciju norme nego isto tako na onaj njezin utemeljujući antropološki projekt, u čijoj se funkciji nalazi ista norma. Koliko su norme usmjerene na ostvarivanje ljudskog života u skladu s dostojanstvom ljudske osobe, svjedoči i činjenica da moralne norme nikada ne nadilaze granicu stvarnih mogućnosti moralnog subjekta.
Sve do sada izloženo upućuje na činjenicu da normativna moralna komunikacija uvijek ostaje apstraktna i nedorečena na jezičnoj razini u određenoj mjeri. Ta činjenica odavno je zamijećena unutar moralno-teološke tradicije, što potvrđuje i moralno-teološki nauk o epikeji. To je moralna krepost uz pomoć koje moralni subjekt nastoji na što je moguće primjereniji način razumjeti, protumačiti i ostvariti moralnu normu unutar svojega konkretnoga povijesnog trenutka. Da bi to učinio, on se mora daleko više uskladiti s duhom negoli sa slovom moralne norme. Tako postupajući, moralni subjekt ostaje na primjeren, zauzet i plodan način prisutan unutar moralne zajednice kojoj pripada. On ju svojim vlastitim identitetom izgrađuje također na razini njezine normativne moralne komunikacije, te na taj način pridonosi onoj solidarnosti koja se ostvaruje unutar te zajednice na razini njezina razumijevanja, tumačenja i ostvarivanja moralnog zahtjeva i dosljedno spoznatoga moralnog dobra. To dobro prije svega upućuje na uspješan i ostvaren ljudski život, tj. život koji se ostvaruje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe u sebi samoj i u svakom drugom ljudskom biću.