Izlaganje sa skupa
Mjesto i uloga znaka (čuda) u Ivanovu evanđelju
Ivan Dugandžić
Sažetak
Ivanov jezik u tolikoj se mjeri razlikuje od jezika sinoptičkih evanđelja, da mnogi u tome ne vide samo svojevrstan literarni stil već štoviše i pravu teološku temu. U složenom mozaiku ivanovskog govora značajno mjesto zauzima dosljedna upotreba izraza "znak" za Isusova čudesa.
Nije, međutim, baš lako proniknuti tu teologiju. Na prvi pogled ona dapače izgleda i proturječna. Na jednoj strani pridaje se znaku odlučujuća uloga u Isusovoj samoobjavi (2,11; 20,30 sl), dok se na drugoj strani čini da je ipak ideal Ivanove zajednice vjera bez znaka (20,29). I sam Isus je suzdržan u pogledu vjere koja se temelji na znakovima, a potpuno se susteže činiti znakove na zahtjev ljudi.
Znakovi se uvijek događaju na tvarima i za one koji ih promatraju očima vjere skrivaju duboki kristološki smisao, koji do potpunog izražaja dolazi tek u Isusovoj samoobjaviteljskoj riječi. Za one koji nemaju vjere znakovi ostaju u području čudesnoga.
Znakovi u svakom slučaju imaju manju važnost nego djela koja Isus čini uime svoga Oca, ili koja Otac čini po njemu. Ta djela, međutim, nisu nikada nazvana konkretnim imenom, budući da se ne događaju na tvarima kao znakovi. Ona postižu svoj vrhunac u djelu predanja njegova života, što istodobno znači i proslavljenje Oca (17,4).
Isusovi znakovi (čuda) u Četvrtom su evanđelju tako prikazani da se Isusova riječ pokazuje od njih važnijom, a ti isti znakovi se u svjetlu te riječi čine suvišnima.
Ključne riječi
Evanđelje: Ivan; čudo; egzegeza
Hrčak ID:
338179
URI
Datum izdavanja:
15.3.1994.
Posjeta: 175 *