Povijesne i društvene okolnosti koje su prethodile izgradnji crkvenoga kompleksa Dobroga Pastira

Muzej Đakovštine Đakovo

Članak donosi povijest gradnje crkve Dobroga Pastira u Đakovu, karakteristike njezine arhitekture te opis uređenja unutrašnjosti crkve i ikonografski program. Župa je pravno osnovana 6. kolovoza 1980. godine na blagdan Preobraženja Gospodnjega, a djeluje od 26. listopada 1986. godine blagoslovom prvog župnog objekta – vjeronaučne dvorane.¹ Gradnja crkve počela je 22. kolovoza 1990., a odužila se zbog okolnosti uvjetovanih Domovinskim ratom. Zahvaljujući upornosti prvog samostalnog župnika Župe Dobroga Pastira Zvonka Mraka uspješno je realizirana. Svečano je posvećena 7. svibnja 1995.

Naselje Sjever, koje se smjestilo kako i sam naziv kaže sjeverno od samoga središta grada, naglo se počelo razvijati doseljavanjem stanovnika iz Kupresa i Rame polovicom prošloga stoljeća. Povećavao se tako i broj stanovnika koji su bili znatno udaljeni od župne crkve Svih svetih, koja je tada bila jedina župa na području grada Đakova. Iz navedena se razloga i razvila misao o potrebi još jedne crkve koja bi bila bliže vjernicima, a na kraju i župe.

„Dobri Pastir”, a ujedno je tada i sugerirao potrebu imenovanja župnika koji

„osnivanje nove župe Dobrog Pastira u Đakovu (2)” – ovim naslovom predmeta biskup potvrđuje titulara buduće crkve (1. dio) (urudžbeni broj odnosi se na broj u Biskupijskom ordinarijatu jer dokument ne sadrži urudžbeni broj u Arhivu Župe).

Godine 1982. još je sve u fazi razgovora. Plan je na crkvenom zemljištu izgraditi prvo baraku ili nekoliko učionica, zatim župni stan i crkvu. Župnik Janeš dogovorio je s inženjerom Ivom Damjanovićem da se načini skica svih objekata. Nakon 17 mjeseci čekanja i, prema navodima župnika, sabotaže određenih ljudi, 3. listopada 1983. župnik je primio rješenje i dozvolu za gradnju dvorane.¹¹ U Župnoj spomenici župni vikar, poslije i dugogodišnji župnik Župe Dobroga Pastira Zvonko Mrak, ističe kao razlog dugotrajne gradnje tako jednostavnog objekta neslaganje s predsjednikom općine Rokom Brlošićem, prema kojemu je uvijek nedostajao neki papir ili se nije ispoštovala neka banalna zakonodavna nota. Isti je imao i mnogobrojne prigovore koji su navodno kršili zakon, kao npr. bespravno skupljena milostinja kada se održala misa na temeljima nove vjeronaučne dvorane (16. listopada 1983.). Spominje se i Josip Strmotić, sekretar SUP-a¹², koji je također pridonio sprječavanju i odugovlačenju gradnje bogomolje.¹³ Ipak, krajem 1984. prvi je objekt dovršen – vjeronaučna dvorana veličine 20 x 8 m, odnosno privremeno mjesto bogoslužja. Velika je zasluga i lokalnog stanovništva u gradnji objekta jer se veliki dio građevinskih radova odvio po principu radnih akcija župljana, a što se također nekima na visokim pozicijama u Općini nije sviđalo te su nerijetko u Župnoj spomenici i imenovani.

Krajem iste godine župnik Janeš najavljuje izgradnju župnoga doma, a koja bi trebala početi 1985.¹⁴ U svibnju 1985. posljednji se put u Arhivi Župe Dobroga Pastira potpisao na dokument vezan za izgradnju objekata kao župnik Župe Svih svetih župnik Ivan Janeš, od početka kolovoza 1985. župni vikar Zvonko Mrak preuzet će inicijativu oko realizacije građevinskih objekata na prostoru naselja Sjever II u Đakovu. U Župnoj spomenici vlč. Mrak navodi da je župnik Janeš suočen s nizom prepreka, zapravo iscrpljen, a sve uzrokovano ljudskim faktorom, 1. rujna 1985. otišao bez pozdrava u Austriju. Župnik Antun Čečatka zamijenio je župnika Ivana Janeša u Župi Svih svetih te je stoga i on jedno vrijeme – do 16. studenoga 1986. bio zadužen i za djelovanja u Župi Dobroga Pastira.¹⁵ Čečatka je ujedno 26. listopada 1986. i prijavio

vjeronaučnu dvoranu za bogoslužje i vjeronauk – prva misa u dvorani održana je na spomendan sv. Dimitrija – zaštitnika Đakovačko-srijemske biskupije. Dvorana je do svibnja 1995. služila za bogoslužje.

Dekretom od 29. listopada 1986. biskup Ćiril Kos imenovao je vlč. Zvonka Mraka novim i prvim samostalnim župnikom Župe Dobroga Pastira u Đakovu II, dana 16. studenog 1986. župnik Mrak stupio je na dužnost¹⁶, tog istog dana biskup Kos pridružio je novoj župi i filijalu Pisak.¹⁷ Početkom godine 1987. nastavlja se ideja začeta oko izgradnje župnoga kompleksa koji čine vjeronaučna dvorana (u kojoj se odvijaju i misna slavlja – jedina dotada realizirana), zatim župni dvor (za čiju je realizaciju u ožujku 1987. potpisan ugovor za izgradnju), a samo godinu poslije na red će doći i župna crkva. Župnik se nadao brzoj realizaciji izgradnje crkve jer je računao na financijsku pomoć župljana koji su na radu u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, a koji bi potencijalno mogli dati veće prihode.

U veljači 1988., na prijedlog župnoga suradnika vlč. Antuna Jarma, obratit će se župnik Mrak arhitektu Francu Kvaterniku¹⁸ s ciljem da se upoznaju te da po mogućnosti dođe do dogovora s njim oko idejnog plana za crkvu Dobroga Pastira. Iznimno brzo i potvrdno odgovorio je Kvaternik Mraku te najavio svoj dolazak već sljedeći mjesec jer je taman bio na putovanju za Beograd. Prema zapisima u Župnoj spomenici cilj je bilo pronaći arhitekta s iskustvom rada u sakralnoj arhitekturi, ali je isto tako cilj bio da svojim izričajem u arhitektonskom pogledu nova crkva ne zasjeni katedralu te da bude drukčija

svetih, s obzirom na to da u Spomenici župe župnik Mrak navodi kako je tijekom 1986. Čečatka prikupljao potrebitu dokumentaciju kako bi vjeronaučna dvorana dobila i uporabnu dozvolu te kako bi se u njoj mogla održavati i sveta misa.

od ovdje već viđenih modela. Na području Đakovačko-osječke nadbiskupije uglavnom prevladavaju dva tipa crkava: prevladava longitudinalni tip crkve te nešto rjeđe tip crkve centralnog tlocrta, dok je idejno rješenje, a na kraju i izvedbeni projekt crkve Dobroga Pastira, četvorina bez unutrašnjih stupova, zvonika odvojena od korpusa crkve, stilizirana interijera i eksterijera – nešto što ovu naizgled jednostavnu građevinu čini posebnom, u okvirima modernih sakralnih arhitektonskih strujanja. Susret župnika i arhitekta Kvaternika bio je produktivan, završio je međusobnim razumijevanjem, dogovorom i na kraju ugovorom o izradi projekta za crkvu Dobroga Pastira. Tako je Kvaternik već u prosincu 1988. izradio idejni nacrt za novu župnu crkvu i poslao ga župniku.¹⁹

S obzirom na to da je crkva imala zemljište u naselju Đakovo II, na njemu se crkva i izgradila. Zemljište je bilo u Ulici Jove Vladisavljevića, danas Ulica Andrije Hebranga broj 95. Crkva je danas omeđena na sjeveru Hebrangovom ulicom, na zapadu Hvarskom ulicom, s južne strane djelomično se dotiče Rapske ulice, dok se istočno nastavlja niz kuća naselja.

Vjeronaučna dvorana i župni dom spojeni su objekti, dok je crkva neovisna, samostalna građevina. Kako su pojedine građevine nastajale, prilagođavale su usmjerenje prostornom položaju zemljišta koje se nalazi na sjecištu ulica. Uz vjeronaučnu dvoranu danas je priljubljen župni stan, dok je crkva odvojena. Prema arhitektu Kvaterniku ovaj odnos građevina u prostoru idealno je rješenje s obzirom na to da je cilj bio da bude što manje komunikacije između objekata koji trebaju pojedinačno biti funkcionalne cjeline.²⁰

Slika 3. France Kvaternik, Arhitektonski projekt, katastarski prikaz čestice; Općina Đakovo, Arhiv Grada Đakova, 1989.

U izvještaju izvedbenog Arhitektonskog projekta arhitekt Kvaternik objašnjava da osnovnu konstrukciju crkve čini cigla dopunjena armiranim betonom. Krovna konstrukcija je u cijelosti drvena. Osnovni noseći elementi jesu uzdužni nosači na koje se naslanja cijela krovna konstrukcija, a koja tvori klasični dvokapni krov.²¹ Zatim obrazlaže Razumljivo da nismo željeli imitirati povijesne detalje, već ih preoblikovati u smislu današnjega vremena. Već osnovna koncepcija prostora onemogućava realizaciju klasičnoga prostora jer dvoransko rješenje odgovara poruci Drugog vatikanskog koncila. Iz tog koncepta pokušali smo realizirati gradbenu kompoziciju koja pokušava produžiti povijesnu poruku u duhu sadašnjega vremena. Ove polazne točke ne veže samo za eksterijer, već će koristiti ovu misao još izrazitije u interijeru jer svjesni smo toga da je moderni dvoranski audiovizualni prostor mnogo teže sakralizirati nego klasični uzdužni.²²

Slika 4. Aksiometrijski presjek iz Arhitektonskog projekta, Arhiv Grada Đakova, 1989.

Godina 1989. značajna je i po tome što je dovršena i druga građevina župnoga kompleksa – župni stan.

Iz Župne spomenice uočljiva je briga i angažiranost župnika oko prikupljanja financijskih sredstava. Svjestan svih potencijalnih poteškoća župnik Mrak bio je uporan, posvećen cilju i iznimnom snagom volje vjerovao u ostvarenje istoga. Nepokolebljivost i odlučnost karakteristike su koje su u turbulentnim vremenima Domovinskoga rata držale župnika i misao o realizaciji – izgradnji župne crkve – na životu.

Mrak i direktor Stanko Mutavdžić, njihova je ponuda bila najprihvatljivija²³, a iznosila je oko 450.000 DM, odnosno 2.591.626,20 dinara (isti taj dan počela je „balvan revolucija” Srba u Kninu).²⁴ Ovaj komentar župnika Mraka nagovještaj je ratnih zbivanja u Domovini, a koji će znatno usporiti izgradnju i dovršenje crkve.

Dana 1. rujna 1990. izlili su se prvi temelji, a 2. rujna biskup Ćiril Kos blagoslovio je kamen temeljac u obliku ljiljana za izgradnju crkve Dobroga Pastira. Kamen temeljac ugrađen je na desnoj strani ulaza u crkvu, a simbolizira povezanost katedrale i župne crkve jer je prilikom potresa 1964. pao s nje.

Slika 6. Kamen temeljac crkve Dobroga Pastira u Đakovu. (Foto: M. Božić, 20. kolovoza 2025.)

1992. i 1993. radovi su još uvijek usporeni. Mnogi su radovi odrađeni radnim akcijama župljana (župljani su pomogli iskopati temelje za gradnju crkve, uredili park i stazu oko crkve, pokrili krov…).

Župnik Mrak iznimno je angažiran kada je u pitanju prikupljanje financijskih sredstava. Kuca mnogobrojnim potencijalnim sponzorima na vrata, održava sastanke s ciljem sufinanciranja crkve, čak je i od Vlade Republike Hrvatske tražio vrhovno pokroviteljstvo. Donacije župljana uzrokovane ratnim nedaćama sve su manje. Ali veće tvrtke ipak nastavljaju pomagati u izgradnji. Tako su prozori i vrata od hrastovine dar Hrvatskih šuma iz Đakova, a staklarske radove besplatno je odradila i darivala tvrtka Staklo commerce iz Đakovačke Satnice. Godine 1992. crkva je stavljena pod krov, a već 1993. izvana se i iznutra žbuka, naručuju se lusteri i reflektori, dopremljen je i križ za zvonik crkve i piramida. Četiri župna zvona donirala je Župa Wildon (Austrija).

Godina 1994. nastavlja se angažiranjem umjetnika za izradu kipova, slikanje križnoga puta i drugoga. U lipnju 1994. angažiran je akademski kipar Marijan Sušac za izradu tri skulpture za crkvu Dobroga Pastira: kip Gospe, kip kardinala Alojzija Stepinca i kip svetog Ante Padovanskog, sva tri veličine 140 cm, rok za izradu bio je lipanj 1995.²⁵ Javlja se na poziv vlč. Antuna Jarma i Vladimir Meglić, akademski slikar iz Zagreba sa željom da izradi mozaik Dobroga Pastira.²⁶ Iste je godine Župni ured dogovorio izradu satova na zvoniku i elektrifikaciju zvona s firmom Philipp Horz iz Ulma.

Župnik Mrak predano je skrbio da radovi teku bez obzira na društveno- političke prilike, a tekli su u skladu s financijskim mogućnostima. Kroz godine je prikupljao mnogobrojne donacije (nerijetko se u Arhivu Župe mogu pronaći dokumenti natpisa „molba za pomoć crkve”) za gradnju crkve od pojedinaca, ali i od udruženja i većih poduzeća/firmi, organizirao aukcije (prodaju slika), koncerte (dobrotvorni) kako bi poboljšao financijsku situaciju i ubrzao radove. I župljani su pomagali u skladu sa svojim mogućnostima. Župnik bilježi u Župnoj spomenici da je tada bilo i viška radne snage, želja da se izgradnja crkve privede kraju nije nedostajala.

Od značajnijih aktivnosti prikupljanja novca bila je svakako aukcija slika u Hotelu „Blaža” u Đakovu 9. prosinca 1994. Mnogobrojni akademski slikari

sudjelovali su s čak 105 slika u aukciji. Nije zapisano koliko je slika prodano, a uprihodovano je 30.000 DM.²⁷

Napokon, nakon mnogobrojnih izazova, dana 7. svibnja 1995. posvećena je crkva Dobrog Pastira u Đakovu. Povelja koja će biti predana biskupu glasi: Godine Gospodnje 1995. za vrijeme pape Ivana Pavla II, za vrijeme msgr. dr. Ćirila Kosa, biskupa Đakovačke i Srijemske biskupije i msgr. dr. Marina Srakića, pomoćnog biskupa, za vrijeme dr. Franje Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske, za vrijeme gospodina Nikice Valentića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske, za vrijeme gospodina Antuna Fabijančića, gradonačelnika Đakova, u nedjelju Dobrog Pastira, 7. svibnja, msgr. Ćiril Kos, dijecezanski biskup, posvetio je novu župnu crkvu Isusa Dobrog Pastira u Đakovu 2, na području Mjesnog odbora Sjever – Dračice. Svečanost je održana pod pokroviteljstvom dr. Franje Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske. Crkvu je sagradio župnik Zvonko Mrak, uz pomoć župljana i mnogobrojnih dobrotvora… Uz ovu Povelju u podnožje oltara ugrađene su i moći hrvatskoga sveca Leopolda Mandića.²⁸ Osim moći Leopolda Mandića, položene su i moći rimskih mučenika.²⁹

Tijekom 1995. pa nadalje nastavljaju se radovi na uređenju interijera crkve. U veljači su Vladimir Meglić, akademski slikar iz Zagreba, Zlatko Modrić, akademski slikar iz Samobora i Tomislav Susović, grafičar, krenuli s radom na mozaiku.³⁰ A u rujnu su postavljene i klupe za crkvu.

Domžale (Slovenija) bio sklopljen ugovor o izradi izvedbenog nacrta 5. rujna 1989. za crkvu Dobroga Pastira, a koji su 6. prosinca 1989. osobno u Đakovo donijeli France Kvaternik i Matjaž Karlovšek. Građevinsku su dozvolu³² vrlo kratko čekali – samo 13 dana – što je župniku Mraku uistinu dalo vjetar u leđa koji će, nažalost, zaustaviti već spomenute neprilike – Domovinski rat.

Slika 7. Nacrt crkve Dobroga Pastira. Arhitektonski projekt, 1989.³³

19. prosinca 1989.

Crkva Dobroga Pastira orijentirana je u smjeru jug (ulaz) – sjever (svetište). Ulazni vanjski predprostor, odnosno trijem natkriveni je kružni prostor površine 64 m², čiji stožasti limeni krov nosi osam glatkih stupova jednostavnih kapitela, čija se ploha raščlanjuje u četiri zaobljene razdvojene plohe koje se blago šire u visinu. Prostor je namijenjen okupljanju ljudi prije i nakon mise. Dvoja dvokrilna jednostavna hrastova vrata bez ikakva ukrasa s nizom ugrađenih kvadratnih staklenih prozora raspoređenih u mrežasti obrazac umetnuta u isti takav mrežasti okvir od niza ugrađenih kvadratnih prozora čine ulaz u crkvu, u crkveno predvorje. A zatim se ista takva vrata nalaze i na ulazu u lađu crkve.

Na lijevu je stranu smještena dnevna kapela posvećena svetome Antunu. Ona može primiti stotinjak ljudi. Kapela je longitudinalna jednoprostorna građevina koja je svojim istočnim zidom vezana za predvorje crkve. Unutrašnji zapadni dio kapele, koji je ujedno i svetišni dio, polukružno je zaključen. Klupe su u kapeli poredane u dva reda.

Slika 8. Unutrašnjost kapele svetoga Antuna. (Foto: M. Božić, 20. kolovoza 2025.)

U kapelici se iza oltara nalazi triptih Vladimira Meglića, koji je postavljen

Na desnoj se strani, suprotno od kapele, nalazi sakristija s pomoćnom prostorijom. Iako tlocrt (slika 7) prikazuje da se na desnoj strani nalaze dvije prostorije, u stvarnosti se odustalo od gornje imenovane kao „Čistilo” zbog prostora kako bi sakristija bila što veća.³⁴ Dakle, sakristija je iznimno udaljena od svetišnog prostora crkve. Cilj je da svećenik na početku mise prođe cijelom dužinom crkve te svečanim ulaskom iz puka započne misu.

Na monumentalni dvoranski prostor visinom i širinom nastavlja se svetišni prostor unutar kojeg dominira mozaik titulara crkve Dobroga Pastira. U polukružnom svetišnom dijelu, na istaknutom središnjem mjestu, nalazi se mramorni oltar. On je ujedno i jedini oltar u crkvi. Njegova je pozicija istaknuta i ornamentom na podu – lukom koji ga uokviruje. Menza je postavljena na dva stipesa koji se spajaju u jedan čvrsti i stabilni supedanej. Otvor između stipesa kružan je, dok se njihov spoj lepezasto širi prema podu te podsjeća na dva spojena zapešća koja drže menzu – žrtvenik, ali i u dlanovima globus u koji je upisan zlatni križ. Tabernakul je smješten u sredini iza oltara, izdignut dodatnom polukružnom stubom i dostupan je oku svakoga vjernika, bez obzira na položaj u crkvi. Njegovo je postolje stilizirano, sastoji se od postolja u T obliku i polukružne ploče na kojoj je tabernakul.

U svetišnom je prostoru uočljiva polukružna gradacija koja počinje stubama, a završava polukružnom pločom na kojoj se nalazi tabernakul. Gradira se usmjerenost prema najsvetijem mjestu u crkvi. Svjetlost svetišnog prostora riješena je velikim izduženim pravokutnim prozorima kojih su po dva sa svake strane, a njihovi su otvori izvana ojačani kontraforima vidljivim u tlocrtu crkve (vidi sliku 7). Na lijevoj strani oltara nalazi se i mramorni ambon.³⁶ Sjedišta za ministrante postavljena su desno i lijevo, dok je sjedište za svećenika desno od tabernakula.

Strop crkve je drven, vrlo bogato geometrijski ornamentiran. Na stropu prevladavaju tri boje: žuta, smeđa i tamno crvena. Površina stropa podijeljena je stubama koje idu u visinu, po četiri sa svake strane, a svaka je stuba dodatno podijeljena panelima kvadratnog ili pravokutnog oblika unutar kojih se nalaze geometrijski oblici, najčešće krugovi, trokuti, rombovi, kvadrati i drugo. Skladnost i simetričnost ornamenata stropa ikonografski bi mogla upućivati na nebesku skladnost kojoj vjernici trebaju težiti.

Slika 10. Unutrašnjost crkve. (Foto: M. Božić, 20. kolovoza 2025.)

Za dizajn crkvenog namještaja i dodatnu opremu zaslužan je također arhitekt France Kvaternik, koji je za navedeno izradio nacrte. Dodatna je oprema još uključivala i: niske svijećnjake za oltar, svijećnjake za ulaznu procesiju, klupe za dnevnu kapelicu (samo sjedišta bez naslona i klecala), stol za sakristiju i kameni križ³⁷ bez korpusa za prostor uz crkvu ispred zapadnog pročelja visine 3-4 metra.³⁸

Stubište koje iz predvorja crkve vodi na kor osvijetljeno je cijelom svojom širinom prozorom koji se sastoji od ugrađenih kvadratnih staklenih prozora. Na gornjem se katu iznad dnevne kapele nalazi pjevaonica te iznad sakristije prema arhitektonskom nacrtu biblioteka i arhiv.³⁹ Između ta dva prostora nalaze se kabinet (u stvarnosti ostava), sanitarni čvorovi i ostava. Tri stube vode do ulaza na stepeničasti kor na kojemu su postavljene stolice. Taj stepeničasti pod omogućuje puku na koru također neometani pogled prema Presvetom – što se nameće kao jedno od glavnih unutrašnjih arhitektonskih rješenja crkve.

U tlocrtu crkve može se uočiti još i zvonik koji je gotovo pa samostalni dio crkve, odvojen je od korpusa crkve i dotiče se kompleksa tako što je priljubljen uz jugoistočni dio trijema s kojega se u zvonik i ulazi. Tlocrt je kvadratnog oblika, uglovi su također kao i kod dvoranskog prostora crkve konkavno uvučeni, dok se na sve četiri strane tog kvadratnog oblika na mjestu

gdje bi se trebali susretati vrhovi nalaze također stupovi. Zvonik je ukupne visine 31,88 metara, završava skeletnom piramidom na čiji je vrh postavljen križ. Ima četiri zvona koja su donacija Župe Wildon. Postavljena su 23. travnja 1994. Vanjsko oplošje zvonika je jednostavno. Za crkveni kompleks povezan je repetirajućim ornamentima. Osnovni ornament zvonika je stup vrlo sličan stupovima na trijemu. Razlikuju se po kapitelu. Kapitel zvonika raščlanjen je u zaobljene plohe koje se ne šire izvan širine stupa, dok se kapitel trijema širi u visinu. Stupovi se kod tijela zvonika nalaze uglavnom na četiri ugla, izdvajaju se oni na trećoj razini odozdo koji su umetnuti u stranu zvonika, a ne u uglove. Svaka strana zvonika ima sat, a iznad satova se nalazi kvadratni ornament podijeljen u niz kvadratića iznad kojeg je prozor s rešetkama u obliku trokuta. Trokut i kvadrat kao da su dva temeljna geometrijska oblika koja su bila polazišta arhitekta u obliku i ukrašavanju crkve s obzirom na to da je uočljivo njihovo ponavljanje i kombiniranje.

Slika 13. Tlocrt gornjega kata crkve, Arhitektonski projekt, 1989.⁴⁰

Trokut se tako kao geometrijski lik pojavljuje i kao rješenje kod klerestorija lađe. Na bočnim stranama crkve, kao što prikazuje slika 14 (istočna fasada), svjetlost dopire zahvaljujući nizu od šest trokutastih prozora sa svake strane. Od oblika osim trokuta i pravokutnika nameće se i krug, osobito kod vanjskoga oplošja crkve. Na dvostrešnom krovu crkve na bočnim

stranama uočava se zanimljiv dekorativni element iznad apsidiola u obliku kruga, koji u sredini također ima kružni prozor unutar kojega se nalazi križ. Svojim oblikom ornament podsjeća na hostiju.

Već je tijekom izgradnje crkve razmišljao župnik o umjetnicima koje bi angažirao, a koji će svojim umijećem ikonografskih prikaza i skulptura učiniti unutrašnjost crkve u skladu s crkvenom tradicijom i liturgijskim zahtjevima. Tako se već 1992. razmišljalo o ikonografskom rasporedu tema. S obzirom na to da je apsida najistaknutije mjesto u arhitektonskom prostoru crkve, prvotni je plan bio da se na mjestu današnjeg mozaika postavi reljef od hrastovine, a ispred njega kip Dobroga Pastira veličine 3,5 m⁴², od čega se odustalo.⁴³

Promatrajući danas unutrašnjost crkve Dobroga Pastira uočava se stiliziranost. Upravo ta stiliziranost, pročišćenost od dekorativnih elemenata, čistoća forme, jasan prostor u kojem je dekoracija svedena na minimum svjedoči o novom shvaćanju liturgije. Prostor vjernika treba potaknuti na kontemplativnost, transcendentalno promišljanje za što poticaj treba pronaći u unutrašnjem ambijentu crkve koji je nenametljiv i poticajan.

U unutrašnjoj dekoraciji crkve sudjelovala su tri umjetnika: Vladimir Meglić, akademski slikar, autor mozaika, Marko Živković, akademski slikar, autor križnoga puta i Marijan Sušac, kipar, autor triju kipova. Župnik Mrak angažirao je još dva umjetnika, Petra Ujevića za izradu božićnih jaslica i Petra Jarma za skulpturu u Božjem grobu te oltarni i ophodni kip.

Dobri Pastir ikonografski je prikaz Krista kao Dobrog Pastira, zasnovan na tekstovima evanđelja, koji prikazuje Krista kako na ramenima nosi ovcu ili janje (prema Lk 15, 4-5 ) ili se pak nalazi usred stada ovaca (prema Iv 10, 2-16). Simbol je Kristove ljubavi prema ljudima.⁴⁴

Mozaik crkve u Đakovu prikazuje izduženog i istanjenog Krista, asketskog i gotovo apstraktnog u svojem prikazu, kako u naručju desnom rukom drži janje, a lijevom štap, odnosno izduženi križ. Epitet značajnog, pa i antologijskog mozaika hrvatske sakralne mozaičke umjetnosti nastalog u devedesetim godinama pripada upravo mozaiku Dobrog Pastira u Đakovu. Monumentalnih je razmjera. Dominira zidom iza oltara rasprostirući se 950 cm u visinu i 800 cm u širinu, zauzimajući površinu od 70 m². U nj je ugrađeno tisuću kilograma stakla u 77 boja i nijansi dopremljenog iz Venecije.^45,46 Pozadina Dobroga Pastira noćno je nebo obasuto zvijezdama, čije se boje

prelijevaju od sive, tamno plave do svijetlo plave boje. Isusov blagi pogled nezaobilazan je, krupne oči uokvirene snažnim obrvama prate pogled vjernika gdje god se u crkvi nalazio. A zabrinutost izdužena i bradata lica iščitava se u umornome pogledu. Odjeven je u dugu bijelu haljinu s crvenim palijem oko vrata, čiji su rubovi u plavo izvezeni. Dlanovi i stopala naglašeni su veličinom. U Kristovu dlanu leži zaštićeno janje, On je njegov zaštitnik i spasitelj. Krupnim stopalima čvrsto stoji na zemlji, svojim izduženim likom dotiče nebo – spaja i posreduje ovozemaljsko s onozemaljskim. U pozadini se nalaze brda, a u zelenoj dolini stoji Krist – izdvojen. Na određenoj se distanci nalaze njemu s lijeva i desna dvije skupine ljudi. Kristu s desne strane nalaze se uglavnom crkveni velikodostojnici. U prvome su redu; s lijeva na desno: sveti Polion⁴⁷ koji u ruci drži papirus na kojem piše „VITA VER VIA SUM EGO”,⁴⁸ zatim biskup Strossmayer, između Poliona i Strossmayera s crvenom kapom na glavi je sveti Marko Križevčanin, a do njega točno iza Strossmayera s bijelom mitrom papa Siksto V., zatim se Strossmayeru s lijeve strane nalazi papa Ivan Pavao II., sveti Antun (likom prikazan kao vlč. Nedjeljko Čutura, koji je prema riječima župnika Mraka nerijetko dolazio pratiti napredak mozaika), sveti Leopold Mandić, zatim biskup Ćiril Kos i na kraju sveta Anastazija.⁴⁹

Zatim je tu još niz župljana koji su poslužili kao modeli za likove: časna Samuela Severin između biskupa Ćirila Kosa i svete Anastazije, iza Siksta

V. nalazi se Đuro Erdeljić (muškarac u plavoj jakni, s brkovima; vodio je crkveno pjevanje i sviranje), do njega je Vinka Goluža (župljanka), Mijo Budić (lik između sv. Antuna i sv. Leopolda prikazan u profilu), do njega Branimir Pavličić. Točno iza pape Ivana Palvla II. jedva primjetan lik kojemu se lice gotovo i ne vidi blaženi je Augustin Kažotić. Figura koja kleči s plavim plaštem jest sveti Jeronim.

S Kristove lijeve strane likovi su puka odjeveni u narodnu nošnju. Tu se svakako ističe lik župnika Zvonka Mraka, koji prinosi crkvu Isusu Dobrom Pastiru. Iznad župnika nalazi se baka Zorka Paponja, djevojka u narodnoj nošnji je Vesna Rašić (rođena Rotim), a kraj Vesne nalaze se Antun Jarm i Vinko Perić. Figura s bradom jest sam autor mozaika Vladimir Meglić.⁵⁰ Ikonografski prikaz mozaika uokviren je geometrijskim ornamentima: vijugavim linijama i kružićima u poluluku, dok je donja linija ukrašena izmjenom tamnijih i svjetlijih kvadratića. Iznad Kristove glave, koja se nalazi točno u kaloti apside, nalazi se i Kristov monogram s umetnutim slovima grčkoga alfabeta koji označavaju da je Krist početak (alfa) i kraj (omega).

Najjači je naglasak stavljen na centralnu, uvećanu, predimenzioniranu figuru Krista s janjetom u rukama. Krist pastir s janjetom koji istovremeno sugerira Jaganjca Božjeg. Figura Dobrog Pastira treba istovremeno sadržavati odlučnost i blagost, razumijevanje, utjehu, sigurnost, nadu, ljubav. Popratni sadržaj, ukoliko hijerarhijski naglašene centralne figure, je mnoštvo ljudskih likova, crkvenih velikodostojnika, svetaca, duhovnika, naroda koji lepezasto zatvaraju prostor kompozicije. Istovremeno, naglašava se na neki način povezanost onoga što se događa na slici, s onim što se zbiva na oltaru za vrijeme službe Božje. Pokušao je da sadržaj na slici posjeduje višeznačnost, veću dubinu i snagu prikaza od uobičajenog.⁵¹ Iz istoga dokumenta doznajemo da je Meglić imao i dva pomoćnika. To su bili Zlatko Modrić, akademski slikar iz Samobora koji je diplomirao u klasi Đure Sedera, i Tomislav Susović, grafičar, suradnik i pomoćnik, Meglićevi prijatelji.

(Foto: M. Božić, 20. kolovoza 2025.)

U crkvi u apsidiolama bočnih zidova sa zapadne strane nalazi se Majka Božja, a s istočne blaženi Alojzije Stepinac, postavljeni na postamentima. Autor skulptura je Marijan Sušac, akademski kipar iz Osijeka. Obje su skulpture izrađene u drvu divlje kruške. Kip Gospe postavljen je u crkvu u svibnju 1998., a kip blaženog Alojzija Stepinca u veljači 2004.

Skulpture su monokromne, što se izvrsno nadovezuje na jednostavnost interijera. Volumenom simetrične, zatvorene i statične, haptički glatke površine, jednostavnih i čistih linija koje odvajaju volumen od prostora. Lica skulptura blaga su i nježna izraza s pogledom prema dolje – prema vjerniku.

Draperije krajnje stilizirane i mirne, padaju niz tijelo dugim i glatkim linijama, čime je naglašena vertikalnost, nemaju naglašenih detalja, reducirane su. Ono što zaokuplja pozornost, jesu produhovljeni izrazi lica, čime je naglašena kontemplativnost.

Marko Živković, osječki je akademski slikar, autor je križnoga puta u crkvi Dobroga Pastira. Križni se put sastoji od 15 postaja. Četrnaest je uobičajenih prikaza križnoga puta naslikanih uljem na platnu dimenzija 60 x 130 cm postavljeno na bočne zidove crkve 1995. godine, dok je 15. slika Kristova uskrsnuća dimenzija 120 x 260 cm smještena u prostoru krstionice postavljena u veljači 2005. Na prvi se pogled odmah može uočiti da je primijenjena metoda redukcije. Središnji lik križnoga puta jest izduženi lik Krista nerijetko naglašenih izduženih ruku. Uz Krista je križ i tek poneki lik ovisno o sadržaju postaje križnoga puta. Krist je odjeven u dugu bijelu

haljinu, bosih je nogu i s trnovom krunom na glavi. U pozadini prevladava plava boja kistom nanesena tako da se prate tragovi nanosa boje, što čini slike dinamičnima. Petnaesta slika Isusovo uskrsnuće prikazuje Krista u trenutku uznesenja, lebdi s perizomom na bokovima, desnom rukom na prsima, a lijevim dlanom okrenutim od sebe. Trenutak je to transcendencije i duhovnog uspona. Crvene i narančaste boje pri dnu sugeriraju vatru, patnju i zemaljsko stanje, dok hladniji tonovi u gornjem dijelu asociraju na duhovni svijet, onozemaljsko prema čemu Krist ide. Smjer postaja križnoga puta suprotan je od uobičajenog. Tradicionalno se kreće s lijeve strane gledano iz crkvene lađe prema oltaru, u smjeru kazaljke na satu, dok je u Dobrom Pastiru suprotno kazaljci na satu i završava u baptisteriju gdje se nalazi 15. postaja.

Slika 17. Prikazuje 15. postaju križnoga puta. (Foto: M. Božić, 20. kolovoza 2025.)

Izgradnja crkve Dobroga Pastira u Đakovu nije bila samo arhitektonski i urbanistički projekt, već i plod dugotrajnog duhovnog, organizacijskog i ljudskog zalaganja. Proces je obilježen brojnim izazovima – od birokratskih prepreka, političkih nesklonosti, pa sve do ratnih okolnosti koje su znatno usporile i otežale gradnju. U tom kontekstu uloga župnika Zvonka Mraka bila je presudna. Crkva Dobroga Pastira u Đakovu izniman je primjer skladnog spoja suvremene arhitekture, liturgijskih zahtjeva i duboke simbolike. Arhitekt France Kvaternik osmislio je prostor koji svojim geometrijskim oblicima, ritmom te jasnoćom organizacije prostornih cjelina omogućuje liturgijski utemeljeno i duhovno bogato iskustvo. Unutrašnjost crkve, s naglaskom na pročišćene linije, prirodno svjetlo i simboliku, pruža prostor kontemplacije i aktivnog sudjelovanja vjernika. Umjetnička djela Vladimira Meglića, Marka Živkovića i Marijana Sušca dodatno obogaćuju sakralni ambijent, pritom poštujući temeljnu ideju stilske jednostavnosti i izražajne duhovnosti. Crkva Dobroga Pastira svjedoči o suvremenom liturgijskom promišljanju koje naglasak stavlja na funkcionalnost, simboliku i aktivnu uključenost zajednice, čime postaje snažno duhovno i umjetničko središte svojega vremena.

Tijekom razgovora s prvim samostalnim župnikom Župe Dobroga Pastira Zvonkom Mrakom, župnik je naglasio kako je zapravo nositelj cijeloga projekta bio vlč. Antun Jarm te da nije bilo njega, da ne bi bilo ni crkve. Isto me tako zamolio da u članak unesem osobe za koje on smatra da su svojim angažmanom zaslužne za izgradnju crkve. To su: Zvonko Bobetić, Jozo Totić, Jozo Matas, Damir Gabrić, Antun Fabijančić, Petar Uzun, Darko Lovrić, Vladimir Kranjc i Mato Zorić u Đakovu, a izvan Đakova: Ivan Tarnaj, Mate Perković i Božo Prka.

Literatura i izvori

1995, str. 56–58.

Napomena: kako je Župa osnovana dekretom izdanim 29. listopada 1986., s tim da je vlč. Mrak službu preuzeo 16. studenoga 1986., Urudžbeni zapisnik Župe Dobroga Pastira zapravo se počinje voditi tek 1987. godine. Dokumentacija do tada kronološki je složena u Župnome uredu, nekim su dokumentima pridodani urudžbeni brojevi koji se jednim dijelom odnose na urudžbene brojeve Župe Svih svetih Đakovo I, neki imaju samo broj koji se odnosi na urudžbeni broj Biskupskog ordinarijata, a nekim je dokumentima naknadno pridodan broj arhive Župe Dobroga Pastira.

SUMMARY

Marina Božić

HISTORICAL AND SOCIAL CIRCUMSTANCES PRECEDING THE CONSTRUCTION OF THE CHURCH COMPLEX OF GOOD SHEPERD

The Church of the Good Shepherd in Đakovo is an outstanding example of sacred contemporary architecture that harmoniously combines functionality, symbolism, and liturgical requirements. Built in the late 1980s and early 1990s and based on the design by the architect France Kvaternik, its realization was made possible, despite numerous challenges, including construction delays caused by the Homeland War, through the dedicated efforts of then-parish priest Zvonko Mrak. The church’s architecture is characterized by geometric clarity, rhythmic alternation of concave and convex volumes, and a thoughtfully planned liturgical layout.

The church space includes a square nave, sanctuary, chapel of St. Anthony, sacristy, baptistery, and choir. Elements such as the richly decorated wooden ceiling, the monumental mosaic of the Good Shepherd, and various window openings, create a strong sacred atmosphere. The nearly 32-meter-high bell tower was built separately but harmoniously connects with the façade and porch.

The interior is marked by stylistic purity and expressive symbolism. The central artwork is the mosaic of the Good Shepherd by Vladimir Meglić – a monumental composition featuring Christ at the center, surrounded by saints, dignitaries, and parishioners. The Stations of the Cross by Marko Živković, consisting of 15 stylized stations, along with sculptures of the Blessed Virgin Mary and Blessed Alojzije Stepinac by academic sculptor Marijan Sušac, further enrich the spiritual ambiance. The liturgical furniture and vessels were designed according to Kvaternik’s plans.

The Church of the Good Shepherd is not only a liturgical center but also a lasting symbol of the spiritual, cultural, and artistic heritage of its time. Special gratitude goes to Father Antun Jarm, whom parish priest Mrak highlights as the key initiator of the project, as well as to the numerous parishioners and collaborators whose contributions made its realization possible.