Ostalo
Tekstovi na govoru Vele Luke na otoku Korčuli
Ina Padovan
Sažetak
INA PADOVAN I NJEZINO PISANJE NA GOVORU VELE LUKE
Ina Padovan rođena je 1954. u Veloj Luci na otoku Korčuli gdje je okončala osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. U srednjoškolskim je danima pisala
pjesme na standardnome jeziku, a danas se – kao umirovljenica i baka – rado upušta u pisanje na svojemu mjesnome govoru, dakle na velolučkome govoru. Pojedine je pjesme objavila u zajedničkim zbirkama Poezija zlatnih stihova, Dijalozi proljeća, Split na dlanu, Niti. Više je godina sudjelovala na susretu Verši na šterni u Vižinadi,
a njezine su pjesme uvrštene i u zbirkama s te tradicionalne i poznate manifestacije čakavskih pjesnika. Osim pjesama pisanim na govoru Vele Luke, piše i kratke priče. Neke su od njezinih dijalektnih proza uvrštene u čakavskome zborniku Za puknut o’ smija II., časopisima Kanavelić i Lanterna te u zbirkama Zimske priče I. i Zimske
priče II. Ljubav i more njezine su najčešće teme i neiscrpno nadahnuće, a nerijetko, osobito u proznim ulomcima, poseže za događajima i običajima rodnoga joj mjesta.
U skorijoj budućnosti namjerava svoje misli, sjećanja i čežnje pretočiti u vlastitu knjigu pjesama i kraćih priča, što bi izgradila u svojemu rodnome govoru, koji je
neodvojiv dio nje i do kojega joj je stalo da se prenese na mlađe naraštaje. Iako se govori otoka Korčule spominju u dosadanjoj dijalektološkoj literaturi, neki i obrađuju, značajna bi bila novija i temeljitija terenska istraživanja i njihovi opisi. Govor je Vele Luke u prošlome stoljeću istražio Mate Hraste za nekadanji Srpskohrvatski dijalektološki atlas. U starijoj literaturi postoje neki podatci o tome govoru, primjerice u prikazima Miloša Moskovljevića, Petra Šimunovića i Ive Kaštropila,
a u novije je vrijeme ovaj govor solidno predstavljen u radu Velolučki govor (klasifikacijske odrednice i fonologija) Oriete Lubiane iz 2010. U radu Velolučki govor u čakavskome pjesništvu Dobrile Franetović Kuzmić Filipa Galovića iz 2014. iznose se jezične značajke govora Vele Luke zastupljene u poeziji Dobrile Franetović Kuzmić uz poneke terenske podatke. U nastavku će se sažetije izdvojiti određene jezične činjenice velolučkoga govora na fonološkoj i morfološkoj ravni, što na temelju pisane građe Ine Padovan, što na temelju konzultiranja s istom, a imajući u vidu i novija istraživanja. S obzirom na činjenicu da tekstovi nisu akcentirani, ovdje će i u drugim podatcima biti izostavljeno bilježenje akcenata. Vokalski inventar sadrži pet vokala, i to s nizom specifičnosti (poput diftongizacije, zatvaranja, nazalizacije i redukcije) (usp. Lubiana 2010). Govor ide u ikavske govore (dite, dvi, iscidit, lip, kolino, misto, mliko, priko, priskočit, starišina,
tilo, vrime) s ograničenim brojem očekivanih ekavizama (obedvi, zanovetat). Šva je dao a (dan, daska, oganj, pas), a poneki je primjer dokazom čakavske jake vokalnosti
(vazest, vazimat). Prednji je nazal rezultirao čakavskim vokalom a u pokojemu nalazu (dojat, ujat, zajat, ali redovito jezik, počet, žedan, žet), a stari su ǫi l̥ izjednačeni u vokalu u (grub, ruka; sunce, suza, žut). Zamjena se sekvencije ra u re provodi u dvama primjerima (repak, rest, ali krast) dok je u greb evidentirana zamjena sekvencije ro sekvencijom re. Govor zna za protetski j (jopet, justa).
Konsonant dž nema svoje mjesto u sustavu (žep, žigirica). Konsonant h stabilan je u svim položajima (hlad, hodit; buha, juha, mihur; grih, mih, strah). Konsonant
f veoma je čest u posuđenih riječi (fermat, fuga, fundać, furešt, škufija, šufigat), a nastupa i na mjestu skupa hv (fala, pofalit). U govoru se Vele Luke ostvaruje tipično
čakavsko meko t́ (ovdje se i u stihovima bilježi kao (ć)) (npr. braća, kuća, noć, vrića). Njegov je parnjak d́ (ovdje se i u stihovima bilježi kao (đ)), koji je u novije vrijeme ušao u sustav i periferan je (npr. đir, između, obrađen, usađen), a inače je frekventan čakavski rezultat j (meja, mlaji, pogajat, porojenje, rojak, rojen, saje, slaji), koji nastupa i u nekih posuđenih riječi (jeloz, jelozija, justo, stajun). Govor je, dakako, šćakavskoga tipa (gušćerica, kršćen, pušćat, šćap, šćeta, šćipat, šćucat, zapušćen). Prisutan je i važan čakavski skup žj/zj (dažji 3sg. praes., gozje, grozje, možjani, svižjat). Završno se l čuva u imenskih riječi i na dočetku sloga (bol, fortunal, mindel, posal, sol; nagal, topal, vesel; karatilca Gsg., mulci Npl., soldi, ali ipak doca Gsg.) dok u jednini muškoga roda glagolskoga pridjeva radnoga otpada (doni, javi, mahnu, spomenu, učini, zva). U prezentskoj se osnovi glagola prefigiranih od glagola ‘ići’ pretežito zadržava skup jd (dojdin, najdin, najdemo), ali može se uvući i novije đ. Skup čr dobro se drži (črivo, črjen, črn, črnica, črnjavina, črv). Prijelaz lj > j sustavan je (dubji, jubav, judi, nevoja, prijatej, voja, zaokupjen, zemja), kao i -m > -n (kupin, volin, svin tilun). Čakavsko je slabljenje napetosti također svojstveno ovomu govoru (junaški, luški, maška, Visko; nojti Npl.; devesto, spliski). Skupovi šk, šp, št obično nastupaju u primljenih riječi (škina, škoj, škura; špaher, špina, šporkat; štrada, štrop), a dolazi i stanovit broj nepalatalnih rješenja (justo, skula, stivat, vestid). Rotacizam je prisutan, no nije sasvim čest (moreš, moremo). Govor zna i za meteteze (npr. ževara), kontaktne i distantne disimilacije (guvno, lebro, lebrit se) itd. Dominantne su kratke množinske forme (miši, noži, snopi, šćapi, žepi). U genitivu množine imenica sviju rodova preteže štokavski nastavak -a (uz -ah) (prijateja, sinova, unuka; jaja, slova, stabala, vesala/veslih; dasaka, kuća, nogah, rukah, žena), a dolazi i -ih (uz -i) (meštrih, mindelih, nožih, potih; idrih, kolinih, lebrih). Dativ, lokativ i instrumental imenica sviju rodova idu prema izjednačenim nastavcima (danima, prstićima, ormarima; lebrima, pojima; pločama, vrićama), no mogu se čuti i određeni stari nastavci (u rukah, na nogah). Čakavski govor Vele Luke nema zamjenicu ča, već se ondje govori što (masline što su po meji ispale). U pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji gospodare palatalni nastavci (cilega, onega, prošlega, svetega; francuskemu, luškemu, ovemu, sedmemu). Infinitivi očekivano nisu puni (čekat, kupit, navigavat, ostat; leć, nažeć), a i glagolski prilog sadanji nema krajnjega vokala (noseć, pivajuć). Glagoli II. vrste nastupaju s infiksom -nu- (dignut, kleknut, potegnut, ušćipnut). U 3. licu množine prezenta čest je nastavak -u (činu, nosu, peču, pletu, pustu, uteču, vidu, volu, zovu) uz poneka drugačija rješenja (gledaju, kopaju). Žive su prezentske forme grin, greš, gre, gremo, grete, gredu dok se infinitiv toga glagola ne rabi. Spominjem i zanijekani prezentski oblik glagola ‘imati’ koji glasi niman, nimaš, nima..., dakle s vokalom i. Zanijekani oblici prezenta glagola ‘biti’ u glase nisan, nisi, ni..., gdje je specifičan lik ni za 3. lice jednine. I govor Vele Luke zna za specifičnu tvorbu iterativnih glagola tipa nalije ‘nalijeva’, zapišije ‘zapisuje’. Važnom je crtom prisuće oblika imperfekta glagola ‘biti’ koji se koristi za izražavanje radnji (stanja ili zbivanja) koja su trebala biti izvršena u prošlosti, no nisu (npr. bišeš ga vidit; bišete bit ode pa bite znali što je to). Čakavskom su markantnom osobinom oblici posebnoga pomoćnoga glagola ‘biti’ u kondicionalu (bi, biš, bi, bimo, bite, bi). Na koncu je dobro upozoriti da se može čuti od onih koji nisu iz struke, odnosno od pojedinih amatera koji nerijetko ulaze u dijalektološka promišljanja da je govor Vele Luke štokavski jer Lučani rabe zamjenicu što. To je, razumije se, neispravno tumačenje. Kako je u ranijim dijalektološkim studijama dokazano, a i ovaj kratak osvrt jasno pokazuje, govor je Vele Luke po nizu svojih odrednica jamačno čakavski govor i dijelom je govora koji se pripajaju južnočakavskomu (ikavskomu) dijalektu.
Filip Galović
Ključne riječi
Hrčak ID:
344697
URI
Datum izdavanja:
18.2.2026.
Posjeta: 202 *