Skoči na glavni sadržaj

Izvorni znanstveni članak

Pojam meditacije kod Descartesa i Leibniza

Dragan Prole orcid id orcid.org/0000-0002-9305-4838 ; Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Novi Sad, Srbija


Puni tekst: hrvatski pdf 395 Kb

str. 163-179

preuzimanja: 574

citiraj


Sažetak

Na temelju pojma meditacije autor nastoji pojmiti ukupni Leibnizov ontološki zaokret u odnosu na Descartesa. Premda je izvorna svrha meditacije bila vezana za put unutrašnjeg preobražaja koji predstoji svakom vjerniku, jedino ontičko tlo na koje su se oslanjale Descartesove meditacije bio je ego, što znači da meditirajući subjekt više nije morao vjerovati. Presudan iskorak Descartesovih meditacija utoliko se sastojao u njihovoj principijelnoj usmjerenosti k apstraktnim istinama prve filozofije. Kod Leibnizovog određenja meditacije uočavamo da meditacija nije usmjerena na refleksiju cogitationes koje se ispostavljaju u aktualnom svjesnom životu. Štoviše, meditiranje o nacrtu isključuje mogućnost razdvajanja cogito od cogitatum, što znači da se principi neke zbiljnosti ne daju razlikovati od principa poimanja te zbiljnosti. Time je Leibniz omogućio da um postane princip svih principa. U drugom dijelu rada autor pokazuje da Leibnizova teorija o malim opažajima pretpostavlja da žudnja za savršenim opažajem nikada ne može biti ispunjena. Ipak, gubitak apsolutne spoznaje se za subjektivnost istovremeno ispostavlja i kao dobitak, oličen u vlastitoj životnosti i dinamici. Otuda se može zaključiti da se kruna Leibnizovih meditacija sastoji u tezi da subjektivnost proističe iz vlastitih granica, što znači da izvor njene konstitucije ne potiče tek iz moći suverenog samoodređenja, nego iz suočavanja s vlastitom negacijom.

Ključne riječi

René Descartes, Gottfried Wilhelm Leibniz, meditacija, prva filozofija, izvjesnost

Hrčak ID:

132998

URI

https://hrcak.srce.hr/132998

Podaci na drugim jezicima: njemački

Posjeta: 1.189 *