Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.31953/sz.44.1.6
ANTROPOLOŠKA – JUNGIJANSKA ANALIZA PARADOKSA SPECIFIČNOSTI PODGORJA: PREMA ARHETIPSKOM ČITANJU HRVATSKIH ŽIVOTNIH KOZMOLOGIJA
SANJA ŠPOLJAR VRŽINA
Sažetak
Između primorskih padina Velebita, južno od Senja, prostire se Podgorje koje bi se u
svjetskim razmjerima usporedbi slobodno moglo opisivati kao podnožje hrvatskog Tibeta.
Štoviše, naš prerano preminuli etnolog i antropolog, Tomo Vinšćak, koji je pohodio oba
nebeska doticališta ustvrdio je da su Kailash i Velebit planinski srodnici – himalajski i
hrvatski Olimp (1991). U ovom će se radu progovarati iz (iskustvom) prizemnijih uvida,
no s jednakom upornošću zagovarati potreba smislenijeg upoznavanja specifičnosti ovog
kraja i njegovih ljudi. Pa ako je podnožje hrvatskog Olimpa naizgled (nedostatkom
iskustvene usporedbe) moguće definirati kao pretencioznom idealizacijom, ostaje
faktografija mnogih disciplina, koje sinergijski presložene omogućavaju manje depresivno
tumačenje kraja po njegove ljude. U ovom radu se takvo znanstveno združivanje pokušava
doseći ispreplitanjem upotrebe antropoloških perspektiva (emsko-etsko) i Jungijanske
analize iskustvene arhetipske sekvence koja povezuje autoricu s ovim krajem. Kraj je
to čestog kolektivnog zaborava svih historiografskih činjenica koje potvrđuju da unatoč
surovosti prirode koja se kroz buru i sušu stoljećima tu slijevala, te opisa da se iz toga
kraja 'samo' bježalo i nestajalo zbog težine života, on ostao stjecište brojnih naroda i
populacija. Sidrište mnogobrojnih kulturalnih, sakralnih i imaginativnih dimenzija za Hrvate, baš kao i jedna od konačnih destinacija najvećih hrvatskih migracijskih tijekova. U
današnjim doslovnim i otrcanim postmodernističkim tumačenjima – kraj multikulturalnih
susretišta unatoč in loco teških narativa života. Slijedom iste površnosti on postaje i kraj za
kratkotrajno navraćanje u maniri sasvim ritualnog oblika pohoda na izazov divljine – od
turistički brendiranog bazanja po Velebitu, pod geslom očuvanja neobuzdane prirode, do
sasvim planiranog doživljaja išibanosti burom na senjskoj rivi. Kako sve navedeno ne bi
ostalo samo na eko(nomsko)historijskoj potrazi simbolike, metafora i brikolaže mitova
ovdje valja proširiti tumačenje specifičnosti lokaliteta i pridodati realitet biokulturalne
povijesti. Tako, doprinosi istraživanja viševrsnih disciplina u području medicine već
više dekada ukazuju na svojevrsni, rekli bismo, paradoks podgorske specifičnosti koji
se ogleda u kontrastu mjesta teškog za življenje naspram poželjnog mjesta za doživjeti
duboku starost, ili ako se hoće kozmološki i manje antropocentrično, starost neusmjerenu
uživanju i ugodi. Konačni cilj analize ovog rada je (pre)usmjeravanje mogućih interesa
za Podgorje s turistički-egzotično-isplativih kolonijalnih matrica na kozomološki-etičko
shvaćanje, u kojem sprega čovjeka, prirode i povijesti zaslužuje puno šire sagledavanje
njegove 'izdrživosti' u mjestu 'održivosti' ili 'revitaliziranosti'. Kozmološkim pristupom
rečeno, svaka jednadžba neoliberalne ugode je ovdje neprimjenjiva, baš sasvim suprotno,
obrnuto je proporcionalna povijesnim i biokulturalnim dokazima. Ustvrditi je – ništa
začuđujuće u odnosu na mogućnost tumačenja tog kraja kao podnožja hrvatskog Olimpa.
Ključne riječi
antropologija; emsko-etsko; Jung; arhetipska sekvenca; Podgorje; Senj
Hrčak ID:
191101
URI
Datum izdavanja:
15.12.2017.
Posjeta: 1.793 *