Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.17018/portal.2022.9
Obnova u Zadru, Splitu i Puli između Rapalskog i Pariškog ugovora
Marko Špikić
; University of Zagreb, Faculty of Humanities and Social, Department of Art History Sciences,
Sažetak
U tekstu se govori o restauratorskim intervencijama u trima hrvatskim gradovima, Zadru, Splitu i Puli, od 1920-ih godina do drugoga poraća, odnosno u političkom okviru zacrtanom diplomatskim sporazumima potpisanima u Rapallu 1920./1922. i Parizu 1947. godine. Raspravlja se o odnosu političkih zahtjeva u doba fašizma te u ranim godinama jugoslavenskog komunizma prema izgledu i značenju pojedinih spomenika u tim starim gradovima. Isto se tako raspravlja o ulozi profesionalaca (povjesničara umjetnosti, arheologa, arhitekata, konzervatora) u priključivanju političkim zahtjevima (rastu nacionalizma, kolonijalizma, imperijalizma, poratnoj odmazdi i izgradnji komunističkog sustava) u radovima Adolfa Venturija, Giacoma Bonija, Pericle Ducatija, Giovannija Smiricha, Cvite Fiskovića. Intervencije (odnosno prijedlozi za intervencije) u trima gradovima prezentiraju se u kronološkom slijedu i pokušavaju se razlikovati prema ciljevima. Prvo je riječ o izoliranju (ili „oslobađanju“) crkve sv. Donata u Zadru, zahvatu provedenom krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina. Opisuje se podrijetlo problema, odnos prema austrijskoj konzervatorskoj teoriji i njezinu revidiranju nakon 1918. godine te rezultati, odnosno javni ili politički ciljevi tadašnje uprave pri otkrivanju srednjovjekovnog spomenika i ulomaka Rimskoga foruma u Zadru. Ovaj se zahvat vidi kao introspekcijsko revidiranje urbanog središta Zadra s jasnim elementima isključivosti i usporedivo je s tadašnjim intervencijama u središtu fašističkog Rima.
Drugi primjer ambiciozniji su planovi za središte Splita iz doba ratnih operacija, nakon potpisanih Rimskih ugovora. Podsjeća se na dolazak izaslanstva Talijanske kraljevske akademije u Split krajem rujna 1941. na čelu s Gustavom Giovannonijem. Njihovi, tek djelomično provedeni planovi (oslobađanje triju stranica Dioklecijanove palače „izlišnih“ gradnji, uklanjanje Meštrovićeva kipa Grguru Ninskom s Peristila, provedba Giovannonijevih načela „urbanističkog prorjeđivanja“ i urbanistička ekspanzija s revitalizacijom salonitanske arheologije), shvaćaju se obrnuto od zadarskog induktivnog pristupa – kao deduktivna urbana reforma. Iako su nakon 1945. godine, pod novom vlašću, koncepti Giovannonijeva povjerenstva deklarativno odbačeni, pokazalo se da su nadahnuli konzervatore pod vodstvom Cvite Fiskovića.
Treći je primjer ponovno sastavljanje bombardiranog hrama Augusta i Rome u Puli. Ta je intervencija u duhu predratnih restauratorskih radova talijanskih stručnjaka obavljena u iznimno kratkom vremenu, 1946. i 1947. godine, a dovršena je pred predaju Istre i Pule jugoslavenskim vlastima ujesen 1947. godine. Tu se raspravlja o simboličnosti rekonstrukcijskog postupka u trenutku diplomatskog vakuuma te pretvorbe talijanskog carstva u republiku plebiscitarnim putem, kao i pretvorbe Giovannonijeva „znanstvenog restauriranja“ u novu paradigmu „kritičkog restauriranja“ mlađeg naraštaja R. Panea, R. Bonellija, C. Ceschija. Na kraju članka raspravlja se o poratnom poimanju spomenika koji su u ratno ili međuratno doba bili pod upravom talijanskih vlasti te se navode primjeri ponovne izgradnje Zadra i redefiniranja javne uloge pulske Arene kako u očima novih upravitelja tako i u očima iseljenika.
Ključne riječi
restauriranje, konzerviranje, Istra, Dalmacija, Zadar, Split, Pula, urbanizam
Hrčak ID:
290104
URI
Datum izdavanja:
30.12.2022.
Posjeta: 850 *