Uvod3 ∗∗
Različiti i dvojbeni stavovi i postupanja s nerođenom i tek rođenom djecom, nije oznaka samo našega vremena i društva, oni su trajno prisutni u povijesti čovječanstva prije i poslije pojave kršćanstva. U ovom radu želimo, u ograničenom okviru članka u časopisu, dati osnovne stavove o pobačaju i čedomorstvu u ranokršćanskom (patrističkom) razdoblju u susretu s grčko-rimskom poganskom sredinom. Poniklo u Palestini, kršćanstvo se brzo širilo na područje mediteranskih zemalja i naroda, gdje je židovska dijaspora već odavno prisutna i prilično integrirana, zadržavajući svoju temeljnu nacionalnu i religijsku baštinu. Rimljani su prihvaćali židovsku nacionalnu i religijsku posebnost.
Kršćani, kako oni iz židovstva tako i oni podrijetlom iz poganstva, brzo se uključuju u strukture zajednice naroda koje je ujedinjavala grčka kultura i rimska država (pravo), izgrađujući svoj kršćanski identitet. Kršćani su rado prihvaćali blagodati grčko-rimske civilizacije, poput filozofije, obrazovanja, društveno-političke organizacije i slično… A nije im bio prihvatljiv politeizam, liberalizam u etičkim načelima i moralnom djelovanju. Iz moralnih i vjerskih razloga kršćanima su bili neprihvatljivi mnogi oblici društvenog ponašanja i pravnih odredbi, među ostalim i u odnosu prema djeci. Djeca u antičko vrijeme bila su slabo zaštićena, kako nerođena tako tek rođena. Roditelji, posebno otac, odlučivali su o pobačaju i napuštanju djece. Takvo je postupanje u poganskim sredinama bilo društveno i moralno prihvatljiv kao zakoniti izbor roditelja. Kršćanstvo, od svojih početaka, ima jasna moralna načela koja provodi u svakodnevnom životu, a očituju se i u ranokršćanskoj literaturi. Ovdje nas zanimaju načela o pobačaju i izlaganju djece (čedomorstvu).
U ovom radu želimo ukratko pokazati razlike u stavovima i praksi s obzirom na pobačaj i čedomorstvo u poganskom, židovskom i ranokršćanskom društvu. Budući da se kršćanstvo iz židovske proširilo u pogansku sredinu, na početku članka kratko će biti prikazani židovski (biblijski) i poganski (grčko-rimski) odnos prema pobačaju i čedomorstvu. Pomoću primjera iz ranokršćanske književnosti, pozornost kanimo posvetiti ranokršćanskim stavovima o početku ljudskog života i statusu nerođenog i tek rođenog djeteta; potom pokazati zašto je začeto dijete (fetus), od začeća živo ljudsko biće; zašto je svojevoljan prekid trudnoće moralno neprihvatljiv i smrtni grijeh. To želimo postići što većim oslanjanjem na citatima izvornih ranokršćanskih tekstova. Konačno, ovim člankom želimo pokazati koliko se kršćanski nauk o ovoj temi (ni)je mijenjao sve do naših dana.
1. Antički (poganski) stavovi o pobačaju
Potrebno je imati na umu da je pobačaj prisutan u većini antičkih civilizacija pa tako i u grčko-rimskoj, a obavljao se na različite načine: pritiskanjem majčina trbuha ili korištenjem otrovnih biljaka. Pobačaj su uglavnom obavljale primalje bez ikakvih dvojbi o moralnosti takvoga postupanja.4 U Platonovoj Državi preporučuje se pobačaj (i čedomorstvo) kao postupak održanja zdravlja naroda.5 Jedan od razloga zašto grčki filozofi dopuštaju pobačaj i u njemu ne vide etički problem, bilo je i uvjerenje da ljudsko biće nastaje spajanjem duše i tijela koje se događa s prvim udahom nakon rođenja, o čemu svjedoči i ranokršćanski pisac Tertulijan.6 Stoička je filozofija smatrala da fetus nema vlastiti život nego je dio majčina tijela. Upravo je stoicizam snažno utjecao na rimsku filozofiju i pravo. Na zapadnu civilizaciju, pa i na kršćanstvo, svojim je naukom posebno utjecao Aristotel koji također odobrava pobačaj da bi se kontrolirala demografija i poboljšala eugenika, ali određuje i različita razdoblja prihvatljivosti pobačaja od trenutka začeća:
»S obzirom na izlaganje i podizanja djece, trebao bi postojati zakon po kojemu zdrava (nedeformirana) djeca mogu živjeti. No ako ih ima previše, s obzirom da je u državi broj stanovnika ograničen, treba ograničiti množinu rođenja djece bude li ih previše u nekih supružnika, ali pobačaj treba izvršiti prije nego se razvije sjetilnost i život. Jer što je tu dopušteno, a što nije, odredit će se prisutnošću osjetila i života.«7
Na to je utjecalo Aristotelovo razlikovanje tri različite duše koje se pojavljuju za vrijeme razvoja fetusa (vegetalna, animalna i racionalna). Abortus dopušta prije pojave animalne duše koja se događa nakon 40 dana za mušku i 90 dana za žensku djecu.8
Antički su liječnici i zakonodavci imali suzdržanije stavove o pobačaju. Spomenimo samo poznatu Hipokratovu zakletvu, koju i danas polažu diplomirani liječnici, u kojoj stoji:
»Štitit ću bolesnika od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome ne ću, makar me za to molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda.«9
U kamenom stupu visokom 2,62 metra kralj Hamurabi dao je uklesati zakonik, (Hamurabijev zakonik), između 1755. i 1750. godine pr. Kr. Zakonik sadrži prolog i 282 članka i napisan je klinovim pismom. U tri članka (209, 211 i 213) kažnjava se pobačaj tako da se štiti nerođeno dijete od izvanjskih udaraca, a počinitelj se kažnjava novčano. Hamurabijev je zakonik štitio nerođeni plod bez obzira na društveni status majke.10
U vrijeme slabljenja Republike (Rimskog Carstva) velik je problem bio malen prirast stanovništva, a jedan od razloga bila je raširena praksa pobačaja i izlaganja djece.11 Rimska pravna praksa o pobačaju prilično je nejasna pa i proturječna, ipak može se kazati da je grčko-rimska (poganska) civilizacija dopuštala abortus i čedomorstvo.12
Jačanjem kršćanstva pojavljuju se i zakonske odredbe koje u nekim slučajevima zabranjuju pobačaj, tako se početkom 3. stoljeća, u vrijeme careva Septimija Severa i Karakale, ženi zabranjuje pobačaj bez privole oca djeteta. Kažnjavao se pobačaj nakon 40 dana od začeća i tretirao se kao ubojstvo člana obitelji.13 Evo još nekoliko primjera zakonskih odredbi: »Neka se ne ubija još prije rođenja onaj koji se očekuje – Ne, qui speratur, ante vitam necetur« (Digesta, 37, 9, 1, 9); »Začeto dijete u neku se ruku smatra kao da je već rođeno – Conceptus quodammodo in rerum natura esse existimatur« (Digesta, 38, 16, 7);14 »U svim područjima građanskoga prava za one koji se nalaze u majčinoj utrobi smatra se kao da su rođeni – Qui in utero sunt, in toto paene iure civili intelleguntur in rerum natura esse« (Digesta, 1, 5, 26); »Za začeto dijete uzima se kao da je već rođeno ukoliko se radi o koristima vezanim za njegovo rođenje – Qui in utero est, perinde ac si in rebus humanis esset custoditur, quotiens de commodis ipsius partus quaeritur« (Digesta, 1, 5, 7).15 »Ubojica je onaj koji pobačajem uništava ono što je začeto.«16
2. Biblijski tekstovi o pobačaju
Na kršćansku antropologiju snažno je utjecala ona biblijska, po kojoj je čovjek stvoren na sliku Božju (imago Dei), a Stvoritelj je jedini gospodar ljudskog života i smrti. Tijekom povijesti na kršćansku antropologiju utjecala je i grčka filozofija, napose Aristotelova. Ipak ostaje činjenica da kršćanski nauk nikada nije preuzeo stavove grčkih filozofa o pobačaju. Za kršćane fetus (bio on neoblikovan ili oblikovan u Aristotelovu smislu), uvijek je smatran ljudskim bićem od svog začeća, a pobačaj je neprihvatljiv i nedopustiv.
Ako je suditi prema starozavjetnim tekstovima, koji o pobačaju gotovo ne govore, čini se da pobačaj nije bio proširen među Židovima. Jedini starozavjetni tekst koji izričito govori o pobačaju nalazi se u knjizi Izlaska: »Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu, te ona pametne, ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž. Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život« (Izl 21,22-23). O pobačenom fetusu govori se tri puta, uvijek u negativnom smislu: »Ne bio – kao nedonošče zakopano, ko novorođenče što svjetla ne vidje« (Job 3,16); »Nek budu ko puž koji se pužuć rastoči, ko pometnut plod nek sunca ne vidi« (Ps 58,9); »I velim: bolje je nedonošče od onoga koji bi rodio stotinu djece i živio mnogo godina, a sam se ne bi naužio dobra niti bi imao pogreba« (Prop 6,3). U Novom zavjetu nedonošče se spominje jednom u Pavlovoj Poslanici Korinćanima: »A naposljetku ukaza se i meni kao nedonoščetu« (1 Kor 15,8).
Odsutnost govora o pobačaju u Bibliji treba prvotno tražiti u jasnoj zabrani ubojstva (Božja zapovijed – ne ubij), ali još više u veličanju života i brojnog potomstva, o čemu svjedoči mnogo biblijskih tekstova. Evo samo nekoliko primjera: »Evo: sinovi su Jahvin dar, plod utrobe njegova je nagrada« (Ps 12,73); »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih« (Jr 1,3); »Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek« (Pnz 30,20).17 Budući da se u Bibliji, Starom i Novom zavjetu, uopće ne govori o svojevoljnom izazivanju pobačaja, ne nalazi se ni njegova izričita osuda.
Kršćanstvo se pojavilo u Palestini, jezično, kulturno i religijski izoliranoj sredini u okviru velikog Rimskog Carstva. Cjelokupan prostor Mediterana, kao područje Rimskoga Carstva, bilo je vrlo dobro organizirano, pravno utemeljeno i religijski tolerantno. Svojevrsna iznimka bili su Židovi u Palestini koji su odlučno branili svoju nacionalnu i religijsku posebnost utemeljenu na Bibliji, nacionalnom identitetu i obrani monoteizma u odnosu na ostale politeističke religije u okruženju.
Odvajanjem kršćanstva od židovstva i ulaskom u poganski svijet, u kojem je pobačaj i čedomorstvo široko prakticirano, moralno i društveno prihvatljivo ponašanje, ranokršćanski se autori susreću s pitanjem pobačaja i čedomorstva vrlo rano. U antičkom, poganskom svijetu, život djece u potpunosti je ovisio o roditeljima i starateljima, nije ih branio nijedan zakon. Ranokršćanski pisci, počev od onih najranijih, jasno iskazuju svoje neslaganje s tom praksom te ističu da je pobačaj i odbacivanje djece nespojivo s kršćanskom vjerom i moralom. Na temelju svojih moralnih načela kršćani su nastojali ukloniti loše običaje i ponašanja prema djeci, prije svega braneći njihov život prije i nakon rođenja, protiveći se pobačaju i izlaganju djece.18
U poganskom društvu, neželjena ili bolesna djeca jednostavno su ostavljana da umru, na za to određenom mjestu u gradu. U Rimu je takvo mjesto bilo na obali rijeke Tibera. Tako ostavljenu djecu mogao je uzeti svatko i raditi s njom što je htio, primjerice othraniti ih za robove, koje su potom mogli i prodati. Ranokršćanski pisac Herma svjedoči za sebe da je bio jedno od takve djece.19 Kršćani su skupljali odbačenu (izloženu) djecu da bi ih spasili od sigurne smrti, a mnogu su mogli samo pokopati, što pokazuju i brojni primjeri nadgrobnih natpisa u katakombama. Nakon Konstantinova obrata (313. godine) za odbačenu djecu uvjeti su bitno poboljšani zahvaljujući i zakonskoj zaštiti. Odgoj odbačene djece najčešće su preuzimali samostani, primjerice u monaškim pravilima sv. Bazilija stoji da bezuvjetno prihvaćaju siročad.20
Na temelju ranokršćanskih tekstova21 želimo u ovom radu odgovoriti na nekoliko važnih pitanja: a) koji je ranokršćanski stav o početku ljudskog života; b) što ranokršćanski autori misle o ljudskom zametku (fetusu); c) koji je ranokršćanski moralni stav o pobačaju i čedomorstvu; d) koje su i na koga se odnose eshatološke posljedice svojevoljnog pobačaja i čedomorstva.
a) Da ljudski život počinje od začeća smatra ranokršćanski pisac Tertulijan koji jasno tvrdi: »Priznajemo život od začeća, jer podržavamo postojanje duše od začeća: zapravo postoji život jer postoji duša.«22 U drugim spomenutim ranokršćanskim tekstovima nema izravne tvrdnje da ljudski život započinje od začeća, ali se s velikom sigurnošću može zaključiti da su ranokršćanski autori zastupali to stajalište. Primjerice u najranijim kršćanskim ne-kanonskim spisima Didachè i Barnabinoj poslanici piše: »Ne uništi dijete pobačajem (οὐ φονεύσεις τ´κνον ἐν φθορᾷ) i ne ubij ga pošto se rodilo (οὐδὲ γεννηθὲν ἀποκτενεῖς)«;23 »Ne ubij dijete pobačajem, nemoj ga ubiti čim se rodi.«24 U tim je tekstovima plod označen kao dijete bez obzira u kojoj je dobi od začeća i stupnju razvoja. Slične tekstove nalazimo i kod drugih autora. 25 Neizravna potvrda ranokršćanskoga stava da ljudski život počinje začećem može se shvatiti iz nauka dvaju općih sabora (Efeškog 431. i Kalcedonskog 451.) na kojima se raspravljalo o Kristovoj ljudskoj i božanskoj naravi te je potvrđen nauk da je Krist pravi Bog i pravi čovjek, dvije naravi u jedinstvu osobe, tzv. hipostatska unija (una persona in duabus naturis). Po nauku saborâ Isus je zaista čovjek (»nama u svemu jednak, osim u grijehu«) i, premda se u Kalcedonskoj definiciji ne spominje začeće nego rođenje od Bogorodice, opravdano se pretpostavlja. Ako vjerujemo da je Krist od trenutka začeća postao čovjek (osoba), onda je svaki čovjek »njemu u svemu jednaki, osim po grijehu«, od svoga je začeća u punom smislu postao osoba.
b) Premda ranokršćanski pisci, kako smo vidjeli, početak ljudske osobe povezuju sa začećem, priznaju različite oblike razvoja ljudskog fetusa od začeća do rođenja. Fetus je Božje stvorenje,26 kojemu čovjek nikako nije samovoljan gospodar. Budući da su nerođena i rođena djeca Božja briga, smatra Atenagora, ljudi ih ne smiju niti ubiti niti odbaciti.27 Budući da je fetus čovjek (osoba), sprječavanje rađanja je anticipirano ubojstvo, smatra Tertulijan, bez obzira na stupanj njegova oblikovanja: »Čovjek je onaj koji će to biti (homo est et qui est futurus), kao što je u sjemenu već čitav plod.«28 Na drugom mjestu kaže: »Od trenutka kada je njegov oblik potpun, fetus u utrobi je čovjek.«29 S obzirom na shvaćanje razvoja fetusa i odnosa duše i tijela, neki su ranokršćanski autori pod utjecajem grčkih filozofa osobito Platona i Aristotela. Njihov nauk o stupnjevitom razvoju (oblikovanju) fetusa i njegova produševljenja, donekle prihvaćaju Tertulijan i Augustin. O odnosu duše i tijela u fetusu Tertulijan iznosi svoj stav:
»Već smo podržali jedinstvo tijela i duše od spajanja njihovih stanica do dovršenja njihova oblika; a ujedno smo ga uklonili od trenutka rođenja, prije svega zato što rastu zajedno, iako s različitim kriterijima u odnosu na njihovu posebnu kvalitetu: tijelo u mjeri (veličini), duša u inteligenciji, tijelo u izgledu, duša u perceptivnim sposobnostima.« 30
Sukladno nauku o nasljeđivanju duše i tijela (traducionizma),31 po kojem dijete od roditelja nasljeđuje i tijelo i dušu, duša i tijelo sazrijevaju (žive) zajedno i kad se taj proces dovrši može se govoriti o čovjeku u punini,32 ako se izgubi duša gubi se i život. Tertulijan je i prvi kršćanski pisac koji, na temelju svoje teorije o postupnom »sazrijevanju« i »animaciji ploda«33 – da bi bio »potpun čovjek« – dopušta »terapijski pobačaj«, ako bi plod ugrožavao život majke, nazivajući to okrutnom nužnošću da dijete ne bi postalo »ubojicom majke« (matricid). Premda je i takav pobačaj smatrao ubojstvom, prihvaća ga kao načelo »manjeg zla« i »dvostrukog učinka«, što će kroz stoljeća ostati u središtu kršćanskog (katoličkog) promišljanja o ne-moralnosti pobačaja.34 I Augustin spominje animacije no čini se da njegov stav nije dovoljno jasno izrečen. Raspravljajući o prisutnosti duše u neformiranom zametku i kaznenoj odgovornosti za počinjeni abortus, čini se da on razlikuje strogoću zakonske kazne sukladno stupnju oblikovanosti zametka:
»Ako je, pak, bio oblikovan zametak, dat će život za život. Što drugo znači ovaj izraz, ako ne: 'I on će umrijeti'? [...] na temelju pravednosti odmazde [...]. Ako, dakle, taj zametak nije bio oblikovan, ali je na neki način oživljen, a da još nije bio formiran (…) zakon to nije želio smatrati ubojstvom, budući da se onaj tko je u tijelu koje je još u nesvijesti još ne može nazvati živom dušom, ako je tako u tijelu koje još nije formirano i stoga još nije obdareno osjetilima.«35
Treba ipak istaknuti da su Tertulijan i Augustin, u drugim svojim spisima, također suglasni sa spomenutim općeprihvaćenim stavovima o nerođenom djetetu i pobačaju, koji su zastupali ranokršćanski autori u prvih pet stoljeća kršćanstva.
Može se ukratko kazati da ranokršćanski autori začeto dijeto (fetus) smatraju ljudskim bićem (osobom) u svim fazama njegova razvoja i neprihvatljivo je njegovo uništenje bilo mehaničkim načinom bilo abortivnim sredstvima,36 kao što je neprihvatljivo ostavljanje rođene djece da umru. Kod Augustina nalazimo izričito protivljenje da je fetus samo »dio majke«, njezino tijelo, što argumentira time da krštenjem trudnice neće istovremeno biti kršten i njezin fetus (treba ga krsti kad se rodi): »Kada i bude kršten, apsolutno se neće smatrati da je dvaput kršten. Zapravo, kada je bilo u utrobi, nije pripadalo majčinskom tijelu.«37
Ranokršćanski pisci govori i o kontracepcijskim i abortivnim sredstvima. Paradigmatičan je stav Teodoreta Cirskog koji kaže:
»I tko je ikada imao toliko drskosti da takve krvave namjere proglasi kao zakonito postupanje? Naime, preporukom da se ne donesu (djeca) na svijet, nema sumnje da se tako potiče uništavanje fetusa abortivnim sredstvima (lijekovima), a one koji prežive djelovanje lijeka i rode se, ostavlja bez ikakve njege, te umiru od gladi i hladnoće ili postaju plijen zvijerima. Kakva pretjerana okrutnost…?« 38
Vrlo jasan stav o abortivnim sredstvima ima i Cezarije iz Arlesa:
»Svim vašim kćerima s očinskom pozornošću upućujem upozorenje da nijedna žena ne smije uzimati napitke za pobačaj, niti ubijati svoju začetu ili rođenu djecu. [...]: Jer koliko ih je ubila, za isto toliko će zločina ubojstava odgovarati na sudnji dan.« 39
c) Kršćanstvo, od svojih početaka, ima jasan stav o abortusu kao ubojstvu i smrtnom grijehu, smatrajući da je fetus od svoga začeća živo ljudsko biće, stoga je za kršćane svojevoljan prekid trudnoće moralno neprihvatljiv i smrtni grijeh. Ranokršćanski pisci, počev od onih najranijih, jasno iskazuju svoje neslaganje s poganskom praksom te ističu da je pobačaj i odbacivanje djece nespojivo s kršćanskom vjerom i moralom, a pobačaj i čedomorstvo se izjednačuju s ubojstvom. Taj je stav jasno izražen već u najranijem kršćanskom izvankanonskom spisu Didachè u kojem je je iznesen svojevrstan kršćanski Dekalog, u njemu se jasno kaže da su pobačaj i čedomorstvo ubojstvo: »Ne ubij, ne učini preljub, ne budi oskvrnitelj dječaka, ne griješi bludno, ne kradi, ne bavi se čaranjem ni vračanjem, ne uništi dijete pobačajem (οὐ φονεύσεις τ´κνον ἐν φθορᾷ) i ne ubij ga pošto se rodilo (οὐδὲ γεννηθὲν ἀποκτενεῖς)…«40 Označeni su kao zlostavljači i sljedbenici tame: »Ubojice djece, uništavatelji Božjih stvorenja.«41 Ciprijan iz Kartage pobačaj izjednačuje s paricidom, ubojstvom roditelja i bližih rođaka. 42 Kao razlikovni znak kršćana i pogana upravo je odnos prema nerođenoj i rođenoj djeci:
»Kršćane ne dijele od ostalih ljudi ni jezik ni običaji. Žene se kao svi, rađaju djecu, ali ne izlažu novorođenčad. Postavljaju zajednički stol, ali ne postelju. Nalaze se u tijelu, ali ne žive po tijelu. Borave na zemlji, ali su građani neba.« 43
Klement Aleksandrijski ističe da seksualni odnos bez namjene da se rađaju djece nije u skladu s prirodom, a trebao bi to biti:
»Kad bismo od početka gospodarili svojim željama i kad ne bismo prevarantskim tehnikama ubijali ljudsko potomstvo rođeno prema planovima božanske providnosti; jer one žene koje, hoteći prikriti svoj blud, koriste abortivne lijekove koji izbacuju potpuno mrtvo tijelo, uzrokuju da zajedno sa zametkom budu pobačeni i njihovi ljudski osjećaji.« 44
Postoji suglasje među ranokršćanskim piscima da je pobačaj i čedomorstvo težak grijeh jer se protivi Božjem zakonu i njegovoj stvarateljskoj zamisli o čovjeku. Na temelju svojih moralnih načela kršćani su nastojali ukloniti loše običaje i ponašanja prema djeci, prije svega braneći njihov život prije i nakon rođenja, protiveći se izlaganju djece, prilično rasprostranjenom običaju među poganima.45
d) Iz židovske religijske tradicije kršćani su preuzeli Dekalog, Zakon dan Mojsiju, među kojima je i zapovijed »Ne ubij!« U dobroj mjeri su baštinili i židovsku eshatologiju o posljedicama čovjekova djelovanja, po kojoj će dobra djela biti vječno nagrađena, a zla kažnjena. Budući da smo pokazali da su kršćani pobačaj i čedomorstvo označili kao put smrti i put tame, odnosno kao težak grijeh (kako piše u ranokršćanskim spisima Didaché, Barnabinoj poslanici i drugim navedeni spisima), razumljivo je pitati koje eshatološke posljedice ranokršćanski pisci predviđaju za svojevoljne počinitelje pobačaja i čedomorstva, a kakve za djecu, žrtve toga zlodjela. Apologetski pisac Atenagora jasno kaže da oni koji obavljaju pobačaj »čine ubojstvo i da će odgovarati Bogu za abortus«.46 O odgovornostima i posljedicama slikovite prikaze nalazimo osobito u ranokršćanskoj apokaliptičkoj literaturi poput Petrove47 i Pavlove apokalipse. 48
»Vidjeh tijesno mjesto, gdje je smrdljiva trulež onih koji su bili kažnjeni tekla i tvorila neku vrstu jezera. Tu su bile smještene žene, uronjene do grla u močvari. Nasuprot njima sjedila su i plakala mnoga njihova djeca, rođena prije vremena. Iz njih su dolazili vatreni mlazovi koji su ženama ranjavali oči. To su bili oni koji su začeti izvan braka i bili pobačeni« (26, grčka verzija). 49
U Pavlovoj apokalipsi, vrlo živopisno i maštovito, opisuju se vječne muke onih koji su učinili svojevoljan pobačaj.50 Zanimljivo je da se jednako spominju muškarci i žene, a pobačena djeca zazivaju Boga i anđele govoreći: »Osvetite nas roditeljima našim jer su oskvrnuli Božje stvorenje« i dok anđeli prenose djecu na prostrano mjesto milosti »njihovi očevi i majke, s druge strane, guše se u vječnim mukama«. Pozivajući se na Sveto pismo, o brizi anđela za pobačenu djecu, govori i ranokršćanski pisac Metodije iz Olimpa, naglašavajući dječju nevinost. Došla su na svijet voljom Božjom, a na sudnjem danu optuživat će vlastite roditelje.51 Neki ranokršćanski autori govore i o mogućnosti pokore i oproštenja za grijeh pobačaja, poput Bazilija Velikoga 52 i Cezarija iz Arlesa. 53
Spomenimo nešto i o sudbini pobačene (nekrštene) djece, o čemu govori Augustin u svom djelu O državi Božjoj. O uskrsnuću pobačenih zametaka Augustin kaže: »Ne usuđujem se ni tvrditi ni nijekati da će uskrsnuti; iako ne vidim kako im ne pripada uskrsnuće mrtvih, ako se ne izuzimaju iz broja mrtvih.« 54 Budući da svi ljudi uskrsavaju i da u uskrsnuću duša ne može biti bez tijela, Augustin zaključuje da sve ono što treba reći o umrloj novorođenčadi treba kazati i o pobačenim zametcima. 55 On smatra da će abortirana i umrla djeca uskrsnuti ne u onom tijelu u kojem su umrla, nego u onom do kojeg bi bila poslije uzrasla, prema mjeri koju svi posjeduju kod začeća, utisnutu poput potke, ono što još nije i što će se tijekom vremena pojaviti i razviti.56
Širenjem na područje Mediterana, u kojem je dominirala grčka kultura, rimska država i politeistička religija, kršćanstvo se susrelo s mnogo njemu neprihvatljivih religijskih i etičkih stavova i moralnih ponašanja, među njima i s pobačajem i čedomorstvom, tada uobičajenom, društveno i moralno prihvatljivim ponašanjem među poganima. Da bi se bolje i lakše razumio kršćanski govor o pobačaju i čedomorstvu na početku ovog prikaza donijeli smo kratak prikaz odnosa prema pobačaju u Bibliji i antičkoj grčko-rimskoj kulturi i civilizaciji. Kršćani su prihvaćali blagodati grčke kulture i rimske države, a odbacivali ono što se protivilo kršćanskom nauku. Sukladno biblijskoj tradiciji i evanđeoskoj poruci kršćanima je, od samih početaka, bio neprihvatljiv poganski odnos prema pobačaju i izlaganju djece. Da bismo što jasnije pokazali razloge zašto ranokršćanski pisci pišu o ovoj temi i prikazali stavove ranokršćanskih autora, nastojali smo uvrstiti u ovaj rad što više njihovih izvornih tekstova u kojima je jasno iznesen stav ranokršćanskih autora o pobačaju i čedomorstvu.
Na temelju izvornih tekstova pokazali smo da ranokršćanski pisci jasno tvrde da je fetus ljudsko biće od svoga začeća, te da je za kršćane svojevoljan prekid trudnoće moralno nedopustiv i smrtni grijeh. Već u najranijoj kršćanskoj književnosti (Didachè, 15-17 i Barnabinoj poslanici, 19-20) pobačaj je označen kao »put smrti« koji je kršćanima neprihvatljiv jer se protivi ljubavi prema bližnjemu, put koji uništava Božje stvorenje. Osuđuju se svi sudionici u pobačaju, ne samo žene.
Iz predstavljenih tekstova ranokršćanske literature može se izdvojiti nekoliko važnih zaključaka: 1. ljudski je zametak od početka čovjek (osoba), pobačaj je neprihvatljiv u svim slučajevima; 2. neprihvatljive su bilo kakve metode pobačaja (pa čak i kontracepcije – prije i poslije začeća); 3. pobačaj ploda i odbacivanje rođene djece (čedomorstvo) je ubojstvo; 4. pobačaj je težak grijeh koji će biti kažnjen vječnom kaznom (paklom).
Premda je predmet našega istraživanja bilo ranokršćansko razdoblje, opravdano se može tvrditi da su tadašnji stavovi o pobačaju u kršćanstvu ostali nepromijenjeni do danas. Za kršćane, posebno za katolike, ljudski život počinje začećem, a završava prirodnom smrću, to potvrđuje i suvremena medicina i genetika, zato nikada i nitko nema pravo svojevoljno prekinuti ljudski život.
Summary
Leaving the Palestine as a isolated area and spreading across Mediterranean which was bound together by Greek culture and Roman state (by the Law), Christianity faced many privileges as well as many difficulties. Although the Roman Empire was well organized, law respecting society and quite tolerant society concerning the different religions, Christianity met many unacceptable religious and ethical attitudes and moral behaviour such as polytheism, moral liberalism and their view on abortion and killing children which in ancient times were often, morally and socially acceptable. Based in Biblical tradition and Jewish practice, for Christians, such pagan attitudes towards abortion since the beginning were unacceptable. Abortion was rejected as morally unacceptable and a deadly sin for they thought that from the very beginning (conception) the foetus is live human being, and breaking off pregnancy by someone own will was considered as a murder. In the first five centuries early Christian authors designated abortion as a »way of death« and it is against love towards neighbour. Already the second century apologetic writers emphasised an obligation to respect human life and God’s commandment »Thou shall not kill«, equally toward born and unborn children. The article brings the most important early Christian texts concerning abortion and we can summarize them in a few generally accepted conclusions: 1. An embryo is a human person from the beginning and abortion is unacceptable in all cases; 2. Any methods of abortion (even contraception before and after) are also unacceptable; 3. Abortion and rejection of new born children is a murder; 4. Abortion is a deadly sin which will be punished by hell. Some early Christian authors such as Tertullian i Augustin, under influence of Platonic and Aristotelian Philosophy about graduate development (shaping) of human foetus and it's »becoming more spiritualized«, have some different opinions. In the light of its own teaching (»traditionalism«) Tertullian thinks that child inherits the body and soul from his parents; the body and soul becoming mature and live together, and when that process is finished, we can speak about human being in its fullness. Augustin also speaks about »becoming more spiritualized« but his attitude is not clearly stated and precisely explained. According to early Christian scholars, Theological (Christological) teaching at councils in Ephesus (431) and Chalcedon (451), clearly says that Jesus Christ is real and fully human being (person) from his conception.
Key words: abortion, death, life, sin, soul.
(na engl. prev. Miroslav Čadek)