Izvorni znanstveni članak
O duhovnosti i znanstvenosti u djelu Željka Mardešića
Ivan Supičić
Sažetak
S obzirom da je duhovnost uronjena u misterij ljudske duše, nju je u djelu Željka Mardešića teže od njegove znanstvenosti do kraja racionalno osvijetliti. Ipak, znanstvenost i duhovnost u njegovu su djelu tako usko povezane da ih se ne smije razdvajati premda ih treba jasno razlikovati. Osim toga, Mardešićev duhovni pristup, daleko od toga da bi umanjio, naprotiv obogaćuje i produbljuje vrijednost njegova znanstvenog pristupa. U nekim je Mardešićevim analizama osobiti primjer za to psihološka dimenzija, uostalom dosad u njegovu djelu nedovoljno prepoznata i vrednovana. A Mardešić dopire upravo po njoj do korijena nekih bitnih problema suvremenog svijeta. U njemu je današnji čovjek izložen samozavaravanju, rascjepima u sebi, prividnostima i opsjenama: moguće je lagati sebi i drugima, biti otuđen ili autentičan, samo izgledati ili doista biti. To poprima i kolektivne razmjere, a ogleda se i kroz trostruku ljudsku realnost odgovornosti, krivnje i grijeha, koje i pojedinci i zajednice, s jedne strane, često potiskuju u individualnu odnosno kolektivnu podsvijest, a s druge strane projiciraju na druge osobe i skupine. Taj psihološki mehanizam dakako nije djelo duhovnosti i duha nego neslobode. Mardešić pojedinačno, ali povezano, analizira osobne, društvene, ontološke i religiozne dimenzije krivnje razlikujući pritom stvarnu krivnju od osjećaja krivnje (ili kulpabilnosti), ujedno ističući da osjećaj krivnje spada u područje psihologije, krivnja u područje etike, a grijeh u područje religije. Mardešić opravdano konstatira kako je u kršćanstvu, nažalost, često realizam grijeha bio zamijenjen s fenomenologijom kulpabilnosti, s njezinom igrom iluzija i maski. O uskoj povezanosti znanstvenih konstatacija i duhovnog pristupa napose svjedoče neki temeljni Mardešićevi zaključci o Crkvi i kršćanstvu. Otuda i njegovo isticanje prijeke potrebe da Crkva, kako ne bi izdala svoj izvorni smisao, doista bude Crkvom siromaha i zapostavljenih, Crkvom dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkvom nade i radosti, Crkvom mirotvorstva, pomirenja i praštanja te Crkvom iskrena dijaloga sa suvremenim svijetom. Otuda također Mardešićevo zauzimanje za jedno posve personalističko kršćanstvo, izvan kolektivističkih i ideologijskih vizija, zauzimanje za prestanak njegova povezivanja s politikom, koje je dovelo kroz povijest do poraznih deformacija njega samog, te zauzetost za povjerenje u slobodu i slobodnog čovjeka. Svijet se može mijenjati samo ako najprije promijeni sebe.
Ključne riječi
znanstvenost; duhovnost; psihologija; odgovornost; krivnja; grijeh; Crkva; kršćanstvo
Hrčak ID:
28890
URI
Datum izdavanja:
23.6.2008.
Posjeta: 1.268 *