Ivana JEŽIĆ, Likovni poticaji i izazovi – metodika likovne kulture za rad s djecom s teškoćama, Zagreb, Školska knjiga, 2022, 285 str.
Josip Sanko Rabar
sanko.rabar@gmail.com
Nedavno je izašao novi priručnik za likovnu kulturu i likovni rad s djecom, djelo povjesničarke umjetnosti, ali i profesorice likovne kulture i likovne terapeutkinje u Centru za autizam u Zagrebu, Ivane Ježić. Iako na knjizi piše da je godina objavljivanja 2022., bila je predstavljena na Interliberu 2023. godine i otada je prisutna u knjižarama.
Autorica ovoga priručnika Ivana Ježić rođena je u Zagrebu, maturirala na Klasičnoj gimnaziji te diplomirala povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon studija radila je privremeno kao knjižničarka na Filozofskome fakultetu, zatim u poduzeću »Rade Končar« kao inokorespondentica za njemački, a povremeno i za engleski, francuski i talijanski jezik, na zamjenama kao učiteljica likovne kulture u osnovnoj školi i nastavnica likovne umjetnosti u srednjoj školi, no najdulje kao učiteljica likovne kulture i likovna terapeutkinja u Centru za autizam u Zagrebu (1990. – 2016.). Nakon odlaska u mirovinu objavila je mnogo članaka i napisala ovu knjigu o likovnoj terapiji i njenoj primjeni u suvremenim kontekstima.
Priredila je 30-ak samostalnih izložaba likovnih radova učenika Centra za autizam. Održala je brojna predavanja i radionice za učitelje u Zagrebu i drugim gradovima. Već se više od tri desetljeća intenzivno posvećuje edukaciji kolegica i kolega koji izravno rade s djecom s teškoćama. Objavila je više od 30 opsežnih i bogato likovno ilustriranih stručnih članaka posvećenih širenju učiteljskih likovno-pedagoških i likovno-terapijskih iskustava. Pri tome često uzima za primjer Centar za autizam Zagreb, osnovnu školu s posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja, zbog priznanja, pohvala i nagrada koje svjedoče o inovativnosti i kreativnosti učenika s teškoćama.
Živi i radi u Zagrebu. Udana je i majka je troje odrasle djece te baka sedmero unučadi.
Osobno sam je upoznao davno, kao mlad profesor filozofije i sociologije, koji se želio upustiti u pisanje eseja o likovnoj umjetnosti. Tada su mi razgovori s njom toliko značili i toliko me potakli na proučavanje, doživljavanje i promišljanje umjetnosti da sam joj posvetio svoju knjigu eseja Veronikin rubac. Meditacije pred slikom (1988.). Zato sam rado prihvatio mogućnost da u časopisu Nova prisutnost prikažem knjigu Ivane Ježić Likovni poticaji i izazovi, koja me je svojom sustavnošću, erudicijom i predanošću zadaći likovnoga pedagoga i terapeuta na nov način podsjetila na osobnu energiju i ljubav prema umjetnosti s kojom Ivana Ježić znade potaći druge oko sebe na razumijevanje umjetnosti, a, evo, i na likovni rad. U ovome priručniku mnogobrojni likovni radovi pokazuju da je i učenike s velikim teškoćama moguće ne samo poticati na likovno stvaralaštvo, nego ih osposobiti i za vrijedne rezultate.
U knjizi Likovni poticaji i izazovi, metodika likovne kulture za rad s djecom s teškoćama, autorica Ivana Ježić govori o likovnome radu s djecom koji se može provoditi u odgoju i obrazovanju, edukacijskoj rehabilitaciji, socijalnoj skrbi i zdravstvu i pri terapijskim, komunikacijskim, kreativnim i rekreativnim likovnim aktivnostima. Priručnik Ivane Ježić u knjižnome izdanju ima 285 dvostupačnih stranica, a u digitalnim proširenjima (za koje postoji poveznica u svakome primjerku knjige) još toliko. Izlaganja su potkrijepljena velikim brojem ilustracija dječjih radova, vjerojatno više od njih tisuću. Likovni rad potiče kod djece primarno neverbalnu komunikaciju između učitelja i učenika, osobito učenika s teškoćama. Autorica je stekla bogato likovno iskustvo kao učiteljica u Centru za autizam u Zagrebu. Kod nje su osobito uočljivi velika erudicija i izuzetno bogato iskustvo u radu s djecom koja imaju dijagnosticiran poremećaj iz spektra autizma ili imaju intelektualnih ili drugih teškoća u razvoju. Sve su mnogobrojne ilustracije u ovom priručniku njihovi likovni radovi. Danas se za učenike s teškoćama primjenjuje strategija inkluzije u društvo i redovite školske programe, ali za to treba osigurati stručnjake za rad s takvom djecom i poučiti učitelje i nastavnike za djecu redovitoga razvoja kako raditi s djecom s autizmom ili drugim teškoćama. Stoga knjiga ima motto:
»Inkluzija nije strategija koja pomaže da se netko uklopi u postojeći sustav i društvene strukture: inkluzija treba te sustave i strukture tako preoblikovati da postanu bolji za svakoga. Inkluzija znači stvaranje boljeg svijeta za sve« (Diane Richler, Inclusion International).
Već se nekoliko desetljeća zamjećuje porast broja djece koja trebaju specifičan pristup, prilagođene metode i posebne postupke. Sva djeca imaju pravo na jednake uvjete školovanja. Zato se smatra da bi trebalo provoditi edukacijsku inkluziju koja bi trebala spriječiti isključivanje djece s teškoćama. Najvažnije je pritom upoznati svako dijete jer su djeca s teškoćama, čak i pri istoj dijagnozi i istoj dobi, međusobno vrlo različita.
Sadržaj ovoga priručnika podijeljen je u deset poglavlja: 1. Odgojno-obrazovni sustav u inkluzivnome društvu, 2. Što je najvažnije za djetetov napredak, 3. Primjereni pristupi i poticaji pri likovnim aktivnostima, 4. Edukacijsko-rehabilitacijski postupci kao poticaj na likovni rad, 5. Likovni jezik, 6. Vještina opažanja, 7. Kreativnost i stvaralaštvo djece s teškoćama kao izazov učiteljima, 8. Primjena likovne terapije u odgoju i obrazovanju, 9. Primjena likovnih aktivnosti u inkluzivnome odgojno-obrazovnome sustavu, 10. Složenost propitivanja o odgoju i obrazovanju djece s teškoćama.
Priručnik je namijenjen odgojiteljima, učiteljima i nastavnicima kao kvalificiranim osobama koje svakodnevno rade s djecom redovitoga razvoja, a treba ih upozoriti na neke osobitosti likovno-terapijskoga rada s djecom s teškoćama.
U ovome prikazu usredotočit ću se na prenošenje misli i pouka autorice Ivane Ježić, koje iznosi u svojoj knjizi.
Uvijek treba u likovnome radu poticati dijete da napravi vlastiti crtež, a izbjegavati bojanke i tuđe crteže. Bitna je i izgradnja povezanosti s prirodom i briga za zdravlje te poticanje osjećaja životne radosti. Zanimljivost, igra i radost privlače učenika na likovno stvaranje. Kad je riječ o likovnoj terapiji, neverbalan je iskaz na dječjim crtežima povjerljiv i stoga ga ne treba dati svima na uvid ili »tumačiti« crtež djetetu autoru crteža i drugoj djeci, kao ni roditeljima.
Likovni rad se može upotrijebiti i kao pomoć pri poučavanju drugih predmeta. Metoda učenja pomoću umjetnosti podupire kognitivni razvoj iako se ne temelji na intelektu, omogućuje rad na emocijama, potiče komunikaciju i socijalnu reakciju koja nije vezana isključivo za govor i verbalne sposobnosti, nego djeluje primjenom neverbalnih metoda komunikacije i olakšava usvajanje vještina i stjecanje znanja.
Potrebno je poznavati učenike u cjelini, s cijelim rasponom njihovih osobina, razumjeti ih kao osobe te steći njihovo povjerenje. Tek će se tada moći optimalno organizirati proces odgoja i obrazovanja primjeren svakom učeniku, njegovim sposobnostima i mogućnostima napretka. To mogu ostvariti samo učitelji, i to zahvaljujući svakodnevnim susretima, bliskosti s učenicima i sustavnim odgojno-obrazovnim nastojanjima.
Učenje o sadržajima može biti prioritet u odabiru likovnih zadataka. To se često postiže pomoću vizualnih predložaka kao poticaja za likovni rad. To mogu biti fotografije, ali i umjetnička djela, spomenici itd. koji služe kao posrednici u učenju. Za odabir su ključni učiteljevo znanje i mišljenje jer on bira predložak vodeći brigu o mnogim čimbenicima. Predložak prije svega mora biti izražajan i kvalitetan. Ni u jednom slučaju ne potičemo učenike da predložak imitiraju ili kopiraju, već im služi kao primjer za vježbu opažanja ili opću naobrazbu.
Učitelji potiču individualne razlike u likovnome izražavanju učenika, tako što omogućuju da svaki učenik svojim osobnim pristupom spontano i kreativno ostvari individualnu autentičnu izražajnost. Stručnjaci edukacijsko-rehabilitacijskog profila jedini su primjereno školovani za specifične postupke rada s djecom s teškoćama, najčešće u ustanovama s posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja, kao što je Centar za autizam u Zagrebu, u kojem je kao nastavnica likovne kulture poticajno djelovala autorica ovoga priručnika.
No, ona spominje i druge teškoće, osim autizma, kao što su sljepoća i slabovidnost, gluhoća, teškoće u kretanju, motorici, govoru i čitanju i slično. »Crtati bez olovke« mogu djeca s teškoćama vida, slijepa i slabovidna, pomoću komadića novina i ljepila, tako da je crte nakon sušenja moguće »vidjeti opipom« i poslije oslikati plohe između crta.
U edukacijskoj su inkluziji u sve oblike redovitoga odgoja i obrazovanja uključeni i učenici s teškoćama te je postalo potrebno da svi učitelji upoznaju osnovne rehabilitacijske i edukacijske postupke. Odgojno-obrazovni rad s djecom katkad nije moguće ni započeti prije negoli nastavnici usvoje temeljne vještine edukacijsko-rehabilitacijskih postupaka, kao što su: fizičko vođenje, zajednički rad učenika s učiteljem, demonstracija, vođenje crtanja prema predlošku te kombinirani postupci, bilo pri individualnom radu s pojedinim djetetom ili pri radu sa skupinom. Suprotno uvriježenu mišljenju, djeca s teškoćama često se međusobno više razlikuju nego što se međusobno razlikuju njihovi prosječni vršnjaci urednoga razvoja.
Iako je primjena ovoga priručnika namijenjena uglavnom radu s djecom s teškoćama u osnovnoj školi, ali i drugdje, on se može upotrijebiti, bez obzira na dob korisnika, za osobe s poremećajima mentalnoga zdravlja zbog različitih uzroka, primjerice ovisnosti, teških bolesti i terminalnih stanja, rehabilitacije nakon moždanog udara ili prometne nesreće, žalovanja, pa tako i u domovima umirovljenika i pri palijativnoj skrbi i inače. Prikladan je i za cjelokupnu populaciju da potakne obogaćenje života likovnim aktivnostima, kreativnim likovnim izričajima i umjetničkim stvaralaštvom, kao oblikom cjeloživotnoga obrazovanja.
Priručnik obuhvaća likovne aktivnosti koje izravnim vježbama razvijaju vještine i sposobnosti učenika na način igre, zanimljive i primjerene sposobnostima i potrebama svakog djeteta posebice. Pomaže izradi likovno kvalitetnih djela. Primjenjuje edukacijsko-rehabilitacijske metode za rad s djecom za koju su potrebni specifični pristupi i potpora.
Ivana Ježić obrazlaže kako se učitelj prilagođava djetetu. Organizacija rada treba biti primjerena osobitostima djeteta. Likovni pedagog nikad ne smije doći u napast da crta na djetetovu papiru, da djetetu sugerira što i kako da radi, da nudi rješenje zadanog problema, da ispravlja i popravlja djetetov rad. On dijete uči likovnomu jeziku, ali onda djetetu svaki put ostavlja prostora za istraživanje i propitivanje. Pristup pojedinomu djetetu je individualan, prilagođen svakom pojedincu. To, dakako, jednako vrijedi i za djecu s teškoćama. Kontraproduktivni su postupci poput upozoravanja na pogrješke, pridavanje važnosti ispravljanju, naglašavanju uočenih negativnosti i slično.
Dijete s teškoćama smije i nekoliko tjedana vježbati isti element likovnog jezika ili istu likovnu tehniku radije nego da se iz sata u sat na brzinu susreće sa svime, dodirujući tek napreskokce poneki od mnogih likovnih problema.
Znatan dio priručnika posvećen je likovnomu jeziku: radu s bojama, teoriji boja i vrsti boja. Isto tako i drugim vrstama likovnoga jezika, kao što su točka, ploha, volumen i prostor; površina, tekstura i faktura. Kako se volumen prikazuje na plohi. Te osobito kompoziciji i raznolikim vrstama kompozicije. Piše i o statičnosti i dinamičnosti; dominaciji i subordinaciji; ravnoteži, proporciji i harmoniji; o vrstama kontrasta, planova i perspektiva.
Kvalitetne likovne radove načelno mogu jednako raditi učenici s teškoćama i učenici urednog razvoja jer kreativnost nije proporcionalna intelektualnim vještinama. Međutim, katkad se učenici s teškoćama mogu neverbalno izražavati zanimljivije, raznovrsnije i izražajnije nego velik dio populacije takozvanog urednoga razvoja, koji nema teškoća.
Likovne aktivnosti pružaju znatnu pomoć djetetovu cjelovitu razvoju. Djeci treba početi pričati i čitati pjesme i priče i s njima gledati knjige mnogo prije nego što progovore i prije nego počnu razumijevati smisao riječi, tako da osjete zvuk glasa, upiju melodiju rečenice materinskoga jezika. Tako ih treba učiti likovno se izražavati i prije nego što su naučili sve elemente likovnoga jezika. Ali potom ih treba naučiti i likovni jezik da se mogu potpunije izraziti.
Autorica piše i o vrijednosti likovnoga rada u vjerskome odgoju i obrazovanju, i to na primjeru kršćanske vjere. Različite sadržaje bitne za čovjeka i zajednicu izriču književnost, likovna, glazbena, dramska i plesna umjetnost, filozofija i religija. Pomoću njih čovjek od pamtivijeka do današnjih dana prilazi sebi samomu i svijetu uopće, jer svaka od njih na svoj način pomaže stvaranju, oblikovanju i definiranju bitnih životnih stavova. U sve kulture i civilizacije svijeta ugrađene su i religijske vrijednosti koje ljudima nude odgovore na pitanja o životu i smrti, sreći i patnji. Kršćanske su vrijednosti i svjetonazor usađeni u temelje zapadne civilizacije. Autorica je stoga za primjere likovnih radova djece s teškoćama uzela i niz radova s temama iz kršćanskoga nasljeđa kao što su navještenje, rođenje Isusovo, bijeg u Egipat, govor na gori, oživljavanje Lazara, posljednja večera, čak i Judin poljubac.
Vjera često ima bitnu ulogu u životu obitelji djece s teškoćama i životu te djece same. Tu su doživljaji tereta križa, osjećaji patnje među okrutnim ljudima, npr. u temi bičevanja Krista. Za djecu s teškoćama osobito su poticajni događaji ozdravljenja i iscjeljenja koji im mogu donijeti nadu da se njihovo stanje može popraviti, kao i smirenje da lakše podnesu svoju bolest, poremećaj ili invaliditet.
Ovisno o likovnim vještinama učenika i sadržajima koje obrađuju, učenici mogu likovnim radom pristupiti različitim temama uz prisjećanje, zamišljanje ili izmišljanje, također uz promatranje vizualnih predložaka, kao što su fotografije, crteži u knjigama ili reprodukcije umjetničkih djela. Ni u jednome slučaju ne treba poticati učenike da predložak imitiraju ili da kopiraju djelo koje im služi kao primjer za vježbu opažanja ili opće naobrazbe, nego ih ono treba nadahnuti i potaći na aktivan likovni rad.
Cijeli se ovaj priručnik bavi osobnim i socijalnim razvojem djece, koji uključuje odnos prema sebi i drugima te razvija osobne potencijale, radne navike, komunikacijske i izražajne sposobnosti, suradničke aktivnosti, uključenje u zajednicu i razvija kulturni i nacionalni identitet. Što se nauči u likovnome radu, katkad se možda i ne mora ponavljati verbalno u kontekstu predmetnih tema i sadržaja.
Sustavu je nužna reforma, i to »iznutra«, koja neće samo deklarativno govoriti o djetetu u središtu, a pritom omalovažavati učitelje i djecu, reforma koja neće uvoditi digitalnu tehnologiju i nastavu na daljinu kao »napredan oblik« nastave, a onda izgubiti iz vida dijete u središtu i cjelovit razvoj njegovih vještina i osobnosti.
Među djecom urednoga razvoja nerijetko se dogodi da je neko dijete posebno nadareno za likovni rad. No, to se može dogoditi i među djecom s teškoćama. Likovni radovi najbolje mogu posvjedočiti o važnosti uloge koju likovne aktivnosti mogu imati u životu djece s većim teškoćama, osobito kada su teškoće povezane s komunikacijom i mentalnim zdravljem.
Neka djeca s ograničenjima u verbalnome izražavanju jedino pomoću školovanja u likovnim aktivnostima mogu razviti izrazite sposobnosti zamišljanja, opažanja, predočavanja ili stvaranja, mogu ostvariti svoju iznimnu nadarenost i postići prepoznatljivu kreativnost. Možda će nekome tko smatra da su nespojive velike teškoće i nadarenost takve tvrdnje zvučati nevjerojatno, ali autorica ovoga priručnika svjedoči da su se kod neke djece s teškoćama otkrile, nakon napornoga sustavnoga rada, iznimne sposobnosti u likovnim aktivnostima. Likovnu uspješnost i izražajnu posebnost uočila su katkad i brojna likovna povjerenstva na mnogim izložbama i natječajima u Hrvatskoj i u inozemstvu, na kojima su i djeca s teškoćama dobivala nagrade i priznanja.
Tako su učenici Centra za autizam u Zagrebu, koje je poučavala Ivana Ježić, u konkurenciji učenika mnogobrojnih hrvatskih škola mnogo puta bili pohvaljeni i nagrađeni za iznimne likovne radove. Dobivali su nagrade i u Glasgowu, Madridu ili Maroku. No, ti nagrađeni učenici prošli su višegodišnje zahtjevno i sustavno likovno obrazovanje koje je ostavilo traga na njihovim samostalnim radovima. Ti su radovi napravljeni uz vodstvo likovnog pedagoga, baš kao i radovi nadarene djece urednoga razvoja u redovnim školama, ali bez nastavnikove intervencije u same radove, pa su autentični i originalni. Pohvale i nagrade učenicima s velikim teškoćama podupiru opravdanost zahtjeva da sva djeca trebaju proći sustavnu likovnu naobrazbu na koju imaju puno pravo.
Najgore što djeci s teškoćama možemo učiniti, smatra autorica, jest to da ih sažalijevamo ili pak osuđujemo zato što ne zadovoljavaju naša načelna očekivanja, jer je naš propust ako im ne omogućimo cjelovit razvoj i napredak u njihovim potencijalima u svim područjima u kojima im je razvoj i napredak moguć. A ako im posvetimo potrebnu pažnju i trud i pružimo njima najprimjereniji cjelovit odgoj i naobrazbu, pri čemu i likovni odgoj i rad imaju važnu ulogu, potaći ćemo razvoj njihove osobnosti i kreativnosti, koji će nerijetko pokazati rezultate koji će nadmašivati očekivanja okoline i društva, a njima donijeti osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva i afirmaciju u okolini i društvu. U ovoj knjizi bogato su likovno posvjedočeni redoviti, ali i takvi iznimni rezultati postignuti u radu s djecom s teškoćama.
Ovaj priručnik iz pera Ivane Ježić daje putokaz kako se to na području likovne kulture i terapije može postići i stoga je iznimno vrijedan prinos našoj likovnoj pedagogiji. On se može preporučiti svim učiteljicama i učiteljima, nastavnicama i nastavnicima koji se u odgoju i obrazovanju služe ili mogu poslužiti i likovnim radom, a osobito svima koji se u tome radu susreću i s djecom i mladim ljudima s autizmom ili drugim teškoćama. Ovaj priručnik moći će im biti od velike pomoći.