1. Uvod
Istraživanja biblijskoga sloja hrvatskoglagoljske književnosti započela su još u 19. st. Najčešće su bila usredotočena na utvrđivanje zastupljenosti pojedine biblijske knjige u misalima i brevijarima u kojima je sačuvano više od polovice crkvenoslavenskoga prijevoda Svetoga pisma.1 Prijevodi Biblije bili su predmet studija brojnih paleoslavista, od P. J. Šafařika, I. Berčića, J. Vajsa, J. Hamma pa sve do suvremenih istraživača.2 Stoga je i većina tih radova nastajala među ostalim i s ciljem da se pridonese rekonstrukciji hrvatskoglagoljske Biblije.3 Nadalje, dio studija bio je posvećen istraživanju biblijskog sloja u različitim izdanjima tiskanim u 16. stoljeću: od Misala hruackoga (1531.)4 Šimuna Kožičića Benje pa do protestantskih izdanja Novoga testamenta (1562.–1563.)5 i svih triju Postila (1562., 1563., 1568.).6 Ipak, recepcija biblijskih citata u hrvatskoglagoljskim tekstovima, ako ne govorimo o liturgijskim knjigama u užem smislu, u hrvatskoj je filologiji ipak slabije istražena.7 Svojevrsni početci takvih istraživanja zabilježeni su u studijama u kojima se dio odlomaka iz zbirka propovijedi ( Greblov kvarezimal, Kolunićev korizmenjak) uspoređuje s biblijskim čitanjima iz Prvotiska misala iz 1483., odnosno njegova glavnoga predloška Misala kneza Novaka iz 1368.8
U sklopu projekta Interdisciplinarni pristup hrvatskoglagoljskomu misalu na primjeru Misala kneza Novaka odlučeno je stoga da se provede detaljna analiza biblijskoga sloja u Senjskom korizmenjaku, jedinoj poznatoj glagoljskoj tiskanoj zbirci propovijedi. Naše istraživanje bilo je usmjereno na utvrđivanje odnosa koje on ima prema tada dostupnim izvorima biblijskoga štiva (misalima, brevijarima, psaltirima, lekcionarima). U nedavnim istraživanjima naglasak je ponajprije bio stavljen na ispitivanje položaja i prilagođavanja biblijskih citata ostatku propovjednog teksta.9 Cilj je ovoga istraživanja bio utvrditi u kojoj mjeri zbirke propovijedi reflektiraju upoznatost njihovih tvoraca s tada dostupnim hrvatskim liturgijskim i paraliturgijskim knjigama.
S obzirom na to da propovijedi poput misala prate liturgijsku godinu, da sadržavaju znatan broj biblijskih citata te da se otvaraju themom, biblijskim navodom predviđenim za taj dan, odlučeno je da se u prvoj etapi projekta biblijski sloj korizmenih propovijedi usporedi s hrvatskoglagoljskim misalima.10 Pri tome je iz svake od četiriju skupina glagoljskih misala, dobivenih recentnim projektnim istraživanjem K. Kuhara, M. Požara i S. Požar,11 odabran najmanje po jedan predstavnik: Drugi beramski misal (dalje MBer2)12 iz konzervativne (1.); Prvi beramski misal (dalje MBer1)13 iz prijelazne (2.); Novakov misal (dalje MNov)14 i Prvotisak misala (dalje MPt)15 iz inovativne (3.) te Hrvojev misal (dalje MHrv)16 i Senjski misal (MSegn)17 iz inovativne s kroatizacijom (4.). Ovim izborom obuhvatili smo Novakov misal kao jedan od najuzornijih glagoljskih misala, zatim oba glagoljska misala tiskana prije Korizmenjaka ( Prvotisak misala, Senjski misal) te Prvi beramski misal kao jedan od misala Bartola Krbavca.18 Cilj je bio ispitati koliko se iskustvo čitanja/slušanja/pamćenja misalskoga sadržaja odrazilo na prevođenje biblijskoga sloja talijanske korizmene zbirke propovijedi u kojoj se biblijski citati navode na tri načina: istodobno na latinskom i talijanskom jeziku, samo na talijanskom te samo na latinskom jeziku. U drugoj etapi projekta biblijski sloj uspoređen je s glagoljskim psaltirima i brevijarima, točnije s Pariškim psaltirom (dalje CPar)19 te s nekoliko brevijara (BrBer1,20 BrBer221, BrN222) koji sadržavaju više biblijskih citata koji nisu zastupljeni u glagoljskim misalima.23 Kako se tijekom navedenih dviju etapa pokazalo da je određen broj citata pisan na čakavskom jeziku, odlučeno je da se u trećoj etapi oni usporede s tada postojećim čakavskim svetopisamskim izvorima. Kao predstavnik čakavske skupine odabran je latinični Bernardinov lekcionar iz 1495. (dalje BL),24 koji je u 16. st. imao široku recepciju, među ostalim i u glagoljaškoj sredini.25
U ovom se istraživanju polazi od pretpostavke kako je u glagoljaškoj zajednici poznavanje biblijskog teksta i liturgijskih knjiga bilo gotovo neodvojivo.26 Kako su liturgijske knjige većim dijelom bile pisane na hrvatskome crkvenoslavenskom (dalje hcsl.), i u biblijskim su se slojevima različitih tekstova 15. i 16. st., a koji su većinom pisani na hrvatskom i amalgamu hrvatskoga-crkvenoslavenskoga, znatno dulje održala starija jezična obilježja. Veći ugled hcsl. posljedica je upravo njegove povezanosti s bogoslužjem.27 Pretpostavlja se stoga kako pojava hrvatskocrkvenoslavenskih elemenata u biblijskim citatima upućuje na to da su prevoditelji/pisari bili dobri poznavatelji starije liturgijske glagoljske baštine (misala, brevijara, psaltira) s čijom su se građom susretali ne samo kao čitatelji nego i kao slušatelji. Poznato je, naime, kako su u srednjem vijeku svećenici Psaltir morali znati napamet te je vrlo vjerojatno da su prevoditelji/pisari dio citata prenosili prema vlastitome pamćenju.28 Prevoditelji i pisari razvili su tako poseban odnos prema hcsl. koristeći arhaične elemente s namjerom da time iskažu svoju načitanost, ali i svoju sposobnost da upravo tim arhaizmima stilski označe i istaknu pojedine dijelove teksta.
Uporaba hcsl. jezičnih elemenata imala je dvije svrhe. Prva je stilska jer se jezični elementi mogu tumačiti kao stilemi ili markeri višeg stila. Druga je označivanje iskaza raznih auctoritas: češća uporaba ovih elemenata u biblijskom sloju implicira prevoditeljevu upoznatost s drugim liturgijskim knjigama, odnosno predstavlja ga kao nekoga tko ima određeno čitateljsko, ali i slušateljsko, iskustvo.29
Tragove čitanja i poznavanja lektire glagoljaši su osim toga ostavljali u marginalnim zapisima, ali i u osnovnom tekstu (prijevodima). U glagoljskim rukopisima zabilježeno je više poveznica između liturgijskih knjiga i zbirka propovijedi. Tako čuveni ročki glagoljaški pop i pisar Šimun Greblo, koji je među ostalim poznat i po svojemu Kvarezimalu (1498.) kao jednome od prijepisa glagoljskoga Korizmenjaka, ostavlja zapise u raznim glagoljskim rukopisima: Ročkom misalu, Novakovu misalu, Brevijaru Vida Omišljanina. Nadalje, na donjoj margini Drugoga beramskog brevijara s prijelaza iz 14./15. st., točnije u korizmenom dijelu temporala, kasniji čitatelj ostavlja zapis koji se podudara s uvodnim riječima propovijedi iz glagoljskoga Korizmenjaka, između ostalog i s Greblovim kvarezimalom.30
2. Biblijska čitanja u liturgiji
U temelju je kršćanskoga bogoslužja ili liturgije čitanje Božje riječi zapisane u Svetome pismu. Čitanje Božje riječi potječe iz židovske sinagogalne liturgije i postaje dio kršćanske liturgije oslanjajući se na vjeru da u čitanju Svetoga pisma govori sam Bog, čiji je Sin, Utjelovljena Božja riječ, objavio otajstvo Božje osobe u potpunosti. Razvojem kršćanske liturgije, liturgija riječi, u kojoj se čitaju odlomci knjiga Staroga i Novoga zavjeta, postaje dio obreda svete mise. U liturgiju riječi uključene su i pjesme koje se u obredu mise temelje na psalmima, a neke su parafraze psalama ili biblijskih tekstova te su tako povezane s temom dana ili blagdana.31
Broj biblijskih čitanja u bogoslužju bio je različit u različitim bogoslužnim skupinama, a ustaljen je broj od dva čitanja u danima u tjednu i nedjeljama, odnosno tri čitanja na kvatre ili na pokorničke dane.32 Čitali su se tekstovi Epistola, tj. apostolskih poslanica i Djela apostolskih, te odlomci starozavjetnih tekstova. Raspored čitanja u bogoslužju riječi odvijao se prema shemi: starozavjetno čitanje ili novozavjetno čitanje, gradual s psalmom – kao liturgijska pjesma33, evanđelje i homilija.34 Prvo čitanje redovito je nazivano Poslanica,35 bez obzira je li se radilo o starozavjetnom ili novozavjetnom čitanju.36 U rimskoj tradiciji čitanje je nazivano i lectio, što u crkvenoslavenskom postaje lekcija. Nakon čitanja svetopisamskih tekstova u bogoslužju je slijedila homilija37 u kojoj se razlagalo otajstvo blagdana ili liturgijskoga vremena, te egzegetsko objašnjenje svetopisamskih tekstova, a po uzoru na otačke homilije. Ovakav raspored bogoslužja riječi u rimskome obredu očuvan je od samih početaka rimskoga obreda u 5./6. stoljeću pa do liturgijske obnove II. vatikanskog sabora.
2.1. Liturgijske knjige s čitanjima: lekcionar, evanđelistar
U početcima kršćanske liturgije čitanje svetopisamskih tekstova odvijalo se izravno iz svezaka biblijskih knjiga. Susljedno čitanje ili čitanje tekstova in continuo iz Biblije nije bilo praktično za bogoslužje, te su različite liturgijske zajednice u ranom kršćanstvu počele stvarati vlastite načine kako čitanja označiti ili izdvojiti da bi se mogla čitati u bogoslužju. Tako nastaju marginalne bilješke u svescima biblijskih knjiga, popisi biblijskih perikopa i zasebne knjige, lekcionari.38
Rimski obred, koji je u fokusu našega istraživanja, od srednjega vijeka do reforme II. vatikanskog sabora imao je tri kriterija izbora biblijskih čitanja u liturgiji: tematski – u korizmenom bogoslužju postajnih crkava grada Rima, velikih svetkovina koje su imale misu bdijenja i osminu, kvatre te liturgijska vremena poput došašća, Božića, Sedamdesetnice, korizme i Uskrsa; susljedni i polususljedni kriterij za nedjelje poslije Bogojavljenja i Pedesetnice.39
Biblijska čitanja izdvojena su u posebne knjige za bogoslužje u karolinškom razdoblju oblikovanja rimskoga obreda (8./9. st.). S obzirom na to da sadrže lekcije za obred mise, nazvani su lekcionarima. Po tekstualnom rasporedu prate sakramentar, liturgijsku knjigu s molitvama za obred mise kojom se koristio svećenik, a koja je misne molitve imala raspoređene prema liturgijskoj godini (temporalu) i prema blagdanima svetaca u godini (sanktoralu).40 Pored ekonomskog razloga nastanka ovakve liturgijske knjige, a što je uvelike olakšalo prepisivanje biblijskih tekstova u manje sveske, postoje praktični i teološki razlozi. Praktičnije je u liturgiji bilo imati jednu knjigu s izdvojenim čitanjima za misu nego listati čitavu Bibliju. Teološki je razlog i daljnji razvoj rimskoga obreda u kojemu je svaki služitelj imao svoju ulogu i službu. U bogoslužju riječi epistolu je čitao lektor ili subđakon, a evanđelje je čitao đakon.
Lekcionari su sadržavali starozavjetna i novozavjetna čitanja za obred mise, a evanđelistari tekstove četiriju evanđelja.41 Evanđelistari sadrže, poput lekcionara, odlomke tekstova četiriju evanđelja, koja se čitaju u obredu mise prema liturgijskoj godini ili spomendanu svetaca. Budući da je iz evanđelistara čitao zaređeni služitelj, tj. đakon ili svećenik, redovito su kodeksi evanđelistara bili bogato iluminirani te u liturgijskoj procesiji nošeni ispred svećenika.
Čitava je liturgija u srednjem vijeku bila pjevana, osim kanona mise koji je svećenik izgovarao potiho. Pjevanje u liturgiji temelji se na tekstovima psalama, koji su u liturgiji riječi imali vlastito mjesto između čitanja i evanđelja. Tekstovi graduala kroz srednji vijek skupljeni su u vlastitu liturgijsku knjigu koja je imala različite nazive: Antiphonarium, Cantatorium, Liber Gradualis ili Graduale.42 Poput lekcionara i evanđelistara, i gradual je u rasporedu sadržaja pratio liturgijsku godinu i spomendane svetaca.
Teološki, ekonomski i praktični razlozi u Crkvi 13. stoljeća dovode u pitanje opstanak ovih liturgijskih knjiga. Za odvijanje obreda mise bilo je potrebno više služitelja i gotovo čitava knjižnica s liturgijskim knjigama za služitelje. Proces stvaranja rimskoga kurijalnog obreda u 13. stoljeću dovodi do spajanja (fuzije) ovih liturgijskih knjiga u jednu – misal, koji će kroz osam stoljeća biti kompendij euhologija, antifona, graduala, novozavjetnih i starozavjetnih čitanja i evanđeoskih perikopa.
2.2. Čitanja u misalima
Spajanje više liturgijskih knjiga u jednu započinje u 9. stoljeću spajanjem graduala sa sakramentarom, potom i lekcionara s gradualom i sakramentarom. Do početka korištenja misala, kao liturgijske knjige koja sadrži više tekstualnih elemenata za odvijanje obreda mise, koriste se libelli missarum – knjižice ili sveščići s nekoliko misnih obrazaca, tj. molitava za misu, biblijska čitanja te incipiti graduala.43 Od 13. stoljeća rimski obred poznaje samo jednu liturgijsku knjigu – misal, u sadržaj koje je dodan tekst lekcionara, tj. čitanja po danima i blagdanima uz svaki misni obrazac, te po istom kriteriju i tekstovi evanđelistara, graduala, antifonara i rituala. Misali tako preuzimaju mjesto sakramentara, lekcionara, graduala i evanđelistara, ali ove liturgijske knjige ipak opstaju i namijenjene su onim crkvama koje su imale više služitelja, tj. sudionika odvijanja obreda mise, poput lektora (čitača), đakona (koji je pjevao evanđelje), zbora (ili schola cantorum koji su pjevali gradual) i kantora (pjevača koji je pjevao tekst psalma u gradualu ili traktusu).
2.3. Ciklusi čitanja
Čitanja u liturgiji raspoređena su u ciklusima u skladu s liturgijskom godinom i blagdanima svetaca. U povijesti liturgije poznato je nekoliko rasporeda liturgijskih čitanja, raspoređenih u Comes ili Capitulare, u stoljećima prije nastanka lekcionara i evanđelistara kao posebnih liturgijskih knjiga.44 Srednjovjekovni rimski raspored čitanja, koji je zapravo sastavljen u Franačkoj, ostaje važeći i nakon reforme Tridentskoga sabora i pape Pija V.45 Rimski je obred imao stanovitu ustaljenost liturgijskih tekstova, prema tome i čitanja, ali razlike među misalima ostaju zamjetne u kasnom srednjem vijeku i nakon njega, od 1470. do 1570. godine, uvođenjem novih blagdana.46
Ciklus čitanja u korizmenom vremenu određen je liturgijom i stabilan u rimskom obredu u svim misalima do Tridentskoga sabora. U rimskom obredu u korizmenom vremenu naglašeni su obredi mise u rimskim postajnim crkvama.47 Pokornički karakter korizmenoga vremena, kao i priprava katekumena na sakramente kršćanske inicijacije izraženi su u čitanjima.48 Prvo čitanje nedjeljama u korizmi je iz poslanica Novoga zavjeta, dok je prvo čitanje u danima u tjednu iz Staroga zavjeta.49 Evanđelja nedjeljom prate tematiku priprave katekumena za sakramente kršćanske inicijacije i pokorničke priprave za Vazam.
3. Senjski korizmenjak
Senjski korizmenjak iz 1508. ima istaknuto mjesto u povijesti hrvatske književnosti.50 Riječ je o posljednjoj knjizi tiskanoj u senjskoj glagoljskoj tiskari (1494.–1496.; 1507.–1508.),51 ujedno i jedinoj tiskanoj glagoljskoj zbirci propovijedi (sve ostale sačuvane su u rukopisima). Korizmenjak (dalje SK) predstavlja gotovo cjelovit, i zasad jedini poznati, vernakularni prijevod vrlo popularne talijanske zbirke korizmenih propovijedi Quaresimale volgare (dalje QV) čuvenoga franjevca Roberta Caracciola iz Lecce (1425.–1495.) u Napuljskom Kraljevstvu, nakon sv. Bernardina Sijenskoga najvećega talijanskog franjevačkog propovjednika 15. st ., koji je stekao naziv trombetta di Dio i novello Paolo te koji je ujedno bio korizmeni i dvorski propovjednik kralja Ferdinanda I. Aragonskog.52 Iz kolofona doznajemo kako su Quadragesimale volgare preveli Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić ( Svršen Korizmenjak fratra Ruberta, učinjen na ugojenije svećenoga veličastva kralja Feranta, protomačen z latinskoga jazika na hrvacki po popi Peri Jakovčići i po popi Silvestri Bedričići),53 koji je završio prijevod nakon Jakovčićeve smrti, dok su u nastanku izdanja sudjelovali slagari i korektori, senjski kanonici Urban iz Otočca i Tomas Katridarić te tiskar Grgur Senjanin.54 U kolofonu stoji kako je tiskanje završeno 17. listopada 1508. u kući Silvestra Bedričića, arhiđakona senjske crkve.55 Zbirka sadržava ukupno 49 propovijedi: 46 korizmenih te tri u tjednu in albis.56 Korizmenjak je pisan čakavsko-crkvenoslavenskim amalgamom u kojem čakavski sloj dominira na svim razinama.57
Korizmenjak je bio predmetom više jezičnih studija;58 zatim radova posvećenih senjskoj tiskari59 te glagoljskim egzemplima.60 Osim ovoga Korizmenjaka hrvatskoglagoljska književnost poznaje čak pet prijepisa još uvijek neutvrđene talijanske zbirke korizmenih propovijedi koja se katkad pripisuje sv. Bernardinu Sijenskom.61 Također, u Petrinićevu zborniku (1503.) nalazi se kraći prijevod zbirke Sermones quadragesimales Jakova da Voragine.62 Naime, zbirke korizmenih propovijedi u kojima se potanko opisuju grijesi sa svrhom poticanja različitih društvenih skupina na kršćanski život i ispovijed, u srednjem su vijeku uživale veliku popularnost.
U svojim jezičnim istraživanjima Kuzmić iznosi zaključak kako su hcsl. elementi (participi, prezent glagola, oblici zamjenica i pridjeva) koje nalazimo u SK kontekstualno uvjetovani s obzirom na to da se „pretežito ostvaruju u biblijskom općepoznatom kontekstu”.63 U nedavno provedenoj fonološkoj analizi triju izdanja senjske tiskare ( Korizmenjaka, Mirakula slavne Deve Marije i Naručnika plebanuševa),64 utvrđeno je kako SK sadržava „mnoga obilježja svojstvena onodobnoj čakavštini, ali i hrvatskoj crkvenoslavenštini što pokazuje čuvanje knjiške tradicije s jedne, tj. potvrdu čakavskih fonoloških odlika s druge strane”.
Ono po čemu je SK jedinstven u kontekstu hrvatskoglagoljske propovjedne književnosti su upute koje se nalaze između theme i tijela propovjednog teksta, a u kojima se čitatelj navodi da cjelovito čitanje dana pronađe u misalu. Za razliku od talijanskoga predloška u kojem Caracciolo iznosi upute kako čitanje treba čitati doslovce ( ad litteram; tu, predicatore, dechiara lo Evangelio brevemente; a la littera), prema vlastitom nahođenju ( comme te pare; a tuo modo), u hrvatskome prijevodu redovito dolaze različite upute kako je čitanje dana potrebno potražiti u misalskom izvoru. Kako je već rečeno, u glagoljaškoj zajednici upravo se misal često upotrebljavao kao izvor biblijskih čitanja. Osim toga, podsjetimo kako su u glagoljskim knjigama zasvjedočene različite upute ( čti pravo, čti ne laži) kojima su se čitatelji upozoravali da dijelove tekstova u kojima su se tumačila važna crkvena učenja čitaju ispravno s posebnom pozornošću.65 S obzirom na to da se Caracciolove propovijedi otvaraju kraćim citatima preuzetim iz različitih dijelova čitanja dana (s uvodnim riječima, s prvim iskazima, prvim Isusovim riječima i dr.), hrvatski prevoditelj unošenjem navedenih uputa savjetuje čitatelja da cjelovito čitanje potraži u misalu: Stlmači evan'jel'je kako stoji v misali vse po red, pak počni govoriti razumno66 prema tal. Dechiara la littera;67 Tu stlmači evan'jelije kako je v misali68 prema tal. Dechiara el Vangelio a tuo modo;69 Vijmo najprvo evan'jelije kako stoji v misali70 prema tal. Vendiammo prima la littera del Vangelio;71 Stlmači vse evan'jel'je kako je v misali prema tal. Dechiara tu, dottore, la littera del Vangelio; Ti prodikaču, stlmači evan'jel'je kako je v misali prema tal. Tu, predicatore, dechiara lo Evangelio brevemente comme te pare; Stlmači evan'jelije, kako je v misali prema Dechiara el Vangelio, perché egli è bello; Stlmači vse evan'jelije v misali prema Dechiara tutto el Vangelio; Stlmači evan'jel'je kako je v misali prema Dirai tutto el Vangelio pollitamente cum boni modi, perché egli è bello, etcetera; Reci evan'jel'je, kako je v misali i, svršivi, reci prema Detto el Vangelio, dirai così; reci tu evan'jelije, kako je v misali prema Detto el Vangelio, procederai così.
U kontekstu glagoljaške književnosti nije rijetkost da se čitatelji upućuju da neki tekst pronađu u drugoj glagoljskoj knjizi, primjerice psaltiru ili zbirci propovijedi.72 Osim toga, na kraju jedne propovijedi u SK čitatelja se, kao potencijalnoga propovjednika, savjetuje da svoje slovo zaključi jednim Marijinim mirakulom: Ostavi treti del navlastitit i reci niki mirakul od slavne deve Marije 44d. S obzirom na to da je u Senju otisnuta i zbirka Marijinih mirakula, možemo pretpostaviti kako se mogla očekivati paralelna uporaba navedene zbirke i Korizmenjaka. Osim toga, u svim četirima prijepisima Disipula, inače hrvatskome prijevodu Heroltove latinske zbirke propovijedi Sermones discipuli, čitatelja se upućuje da egzempl o Starcu koji je kušao muke u čistilištu potraži upravo u SK: Zna se po eksemp’lu … Iĉi v fra Ruberti.73
4. Analiza stupnjeva podudaranja biblijskih citata
Na temelju podataka sačuvanih u kolofonu složit ćemo se kako Korizmenjak predstavlja prevoditeljski i izdavački pothvat, u koji je na prijelazu dvaju stoljeća bila uključena skupina pojedinaca, senjskih kanonika i arhiđakona koji su prevodili, redigirali, ispravljali i slagali tekst. Njihova molba za oprostom ukoliko je u prijevodu ostala neka nejasnoća ili pogreška povezana s nedovoljnim stupnjem obrazovanosti ( ki mole vas častni otci ki budete va nje čtali ako najdete omršnju prez česa ni vi napravite a nam ne zamirite zač smo rodom Hrvate, a naukom latinskim priprosti), može se protumačiti kao tipičan srednjovjekovni topos poniznosti i skromnosti.74
Neka prevoditeljska rješenja posuđena su iz liturgijskih izvora s kojima su se pripadnici senjske crkve svakodnevno susretali. Osim izravna pozivanja na misal kao izvor cjelovitih biblijskih čitanja dana, u Korizmenjaku nalazimo više elemenata naslijeđenih iz starije glagoljske liturgijske tradicije. Prvo, na krajevima kraćih citata kao prijevod latinske kratice etc. pojavljuje se poznati crkvenoslavenski izraz i pročaja. Drugo, riječi koje se često pojavljuju u SK i liturgijskim knjigama kraćene su na isti način: č(lovê)kь, g(ospod)i. Treće, potvrđena je uporaba crkvenoslavenskog izraza jakože pisano est koji je dobro zastupljen u glagoljskim liturgijskim tekstovima. Četvrto, u SK se reflektiraju ostaci najstarijih crkvenoslavenskih prijevoda Svetoga pisma nastalih prema grčkom. U propovijedi Na prvu srijedu posta čitanje iz proroka Joela (2,12–13) najavljuje se leksemom paramija: Zato se čte v paramiji današnjoj. Govori gospodin Bog po svojem proroki Oili75 prema tal. Pertanto se dice ne la Epistola d'oggi (Iollis secundo). Riječ je o leksemu kojim su se u crkvenoslavenskim izvorima označavala čitanja iz Svetog pisma, no koji se rijetko pojavljuje u Kartotečnoj građi Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, i to uvijek u rubrikama misala ( obšadše vodu .ž̃. kratь čtutь paramie potom' letenie, MNov 257c) i u ritualima ( čtut' paramie, RitSegn76 38r; i čtutь paramie i potomь letenie, RitAc77 5v; Obšadše vodu č'tite lêtenie ove. A paramie ke se imaû reĉi prvo lêtênii . h'ranite e za velu subotu, RitKlim78 147r). Najavljivanje citata iz proroka Joela upravo ovim leksemom moglo bi ležati u prijevodnoj tradiciji Malih proroka koja seže sve do najranijeg razdoblja slavenske pismenosti. Naime, u nekoliko se glagoljskih liturgijskih knjiga čuva stariji prijevod Malih proroka koji je mogao potjecati iz parimejnika ili iz ostataka tzv. punog Metodova prijevoda.79 Iako su u hrvatskoglagoljskoj književnosti oni kasnije prevedeni ili redigirani prema Vulgati, pojava leksema paramija svjedoči kako je još početkom 16. st. bilo sačuvano sjećanje na starije prijevode s grčkog. Slične tragove poznavanja najstarijih prijevoda nalazimo i u neliturgijskim zbornicima 15. i 16. st., primjerice u prevođenju Mudrih izreka u Zbirci sentencija iz Petrisova i Grškovićeva zbornika.80
S obzirom na to da u Korizmenjaku s jedne strane nalazimo prevoditeljska rješenja u kojima se nastoji očuvati povezanost s tradicijom, a s druge rješenja koja pridonose stvaranju propovjednog teksta razumljiva širem sloju recipijenata, cilj je ispitati jesu li crkvenoslavenizmi uglavnom rezultat prevoditeljeva vlastita stilskog markiranja teksta (oznaka višeg registra) ili pak potvrda oslanjanja na liturgijske predloške; odnosno jesu li čakavske inačice biblijskih citata isključivo pokazatelj prevoditeljeva pohrvaćivanja i redigiranja starijih liturgijskih predložaka ili one također mogu svjedočiti o zagledanju u suvremene latinične biblijske izvore. Različit stupanj oslanjanja na novije i starije svetopisamske izvore tijekom prevođenja biblijskog sloja upućuje na postojanje svojevrsne prevoditeljske koncepcije, ali i posjedovanje određena broja predložaka koji je navedena skupina senjskih intelektualaca imala na raspolaganju. Biblijskom se tekstu, kao vrhovnome srednjovjekovnomu autoritetu ( auctoritas), ipak pristupalo opreznije. Stoga, iako je prevoditelj ponajprije težio stvaranju razumljiva teksta, a što je značilo da su i biblijski citati koji čine znatan dio propovijedi morali biti pisani razumljivim jezikom, na toj se razini ipak nije htio suviše udaljiti od svetopisamskih izvora. Odnosno, uključivanje citata iz provjerenih biblijskih izvora prevoditeljima je davalo legitimitet u vlastitu prevođenju svetopisamskih citata na čakavski jezik. Težnja za oblikovanjem jasna propovjednog teksta, uključujući i njegov biblijski sloj, njegove prevoditelje jednim dijelom približava kasnijim intelektualcima 16. stoljeća. Iako se odnos prema biblijskom tekstu i crkvenoslavenskom naslijeđu među njima razlikuje,81 ono što je zajedničko P. Jakovčiću i S. Bedričiću, s jedne, te Š. Kožičiću i protestantima, s druge strane, bilo je povećati razumljivost teksta.82 Naime, kako se propovijedi znatnim dijelom sastoje od biblijskih citata, zanemarivanjem stupnja razumljivosti tog sloja umanjilo bi se prenošenje moralne pouke, čime bi i utjecaj na pastvu, uključujući i usvajanje kršćanskih životnih načela, bio oslabljen.
Prevladavanje načela razumljivosti i komunikativnosti najizraženije je u onim citatima koji su na čakavski prevedeni neovisno o svetopisamskim predlošcima. Na tim su se mjestima biblijski navodi nastojali što bolje uklopiti u propovjedni tekst. S tim su načelom usko povezani neki prevoditeljski odabiri talijanskih, a ne latinskih inačica citata, ukoliko se u talijanskom citatu i susjednom tekstu pojavljuju bliskoznačne riječi, primjerice citat iz Ps 40, 7–8: Izidet vanka i mrmljet od toga ča biše slišal 52cd prevodi se prema tal. El se partiva di fuora e murmurava de cio ch'el avea olduto, a ne lat. Egrediebatur foras et loquebatur in id ipsum 179 / I aĉe vshuž'daše vidêti v'sue gl(agola)še, CPar 50. Također, psalmi čije bi inačice iz psaltira mogle biti slabo razumljive prevode se na čakavski neovisno o rješenjima iz starijih izvora, npr. iz Ps 111,1: Blažen človik ki se boji Boga i naslaja se v njega zapovedih 30d / B(la)ž(e)n' m(u)žь boei se g(ospod)a v zap(o)v(ê)deh' ego vs'hoĉet' zêlo, CPar 147 prema tal. Beatto l'uomo che teme Dio, el se delettarà assai ne li suoi commandamenti 139. Time su bili obuhvaćeni psalmi prepisani, ili možda upamćeni, iz starijih prijevoda psaltira, npr. Ps 43,16: Vazdan sram moj suprotiv mani jest i stud lica mojego pokri me / V(a)sь d(a)nь sramь moi pred mnoû estь i studь lica moego pokri me, Lob 54. Ovim su postupkom obuhvaćena i druga biblijska čitanja poput onog iz Job 41,24: Ni moći svrhu zemlje ka je takmena onoj djavlej / Nêst nь z(e)mli vlasti êže upodobiti se emu, BrN2 219b prema tal. Non è possanza sopra la terra che sia uguale a quella di Satanasso.
4.1. Podudaranja na razini rečenice
Istraživanje stupnjeva podudaranja (na razini rečenice, sintagme i pojedinih riječi) među paralelnim biblijskim čitanjima zapisanim u svetopisamskim izvorima i Korizmenjaku bio je naš središnji zadatak. Iako su čitanja uspoređena sa svih sedam izvora, u radu se objavljuju samo odabrani primjeri. Naime, misalski se izvori često razlikuju u fonološkim obilježjima te u sklopu ovoga istraživanja nije bilo potrebno navoditi više sličnih potvrda.
Na razini rečenice biblijski se citati iz SK podudaraju redom s citatima iz misala, psaltira, lekcionara i drugih zbirka korizmenih propovijedi. Iako je među misalskim izvorima očekivano najviše zastupljena najmlađa 4. skupina, katkad je teško izdvojiti samo jednu skupinu s obzirom na to da postoje citati koji su u sličnom obliku zapisani u više misalskih skupina.
4.1.2. Potpuna podudaranja
Ovaj tip podudaranja živo svjedoči o prevoditeljskoj namjeri da određeni broj citata u potpunosti slijedi već postojeće svetopisamske izvore. Taj se postupak češće pojavljuje u tijelu teksta i to uglavnom u funkciji argumenta, a rjeđe u uvodnim citatima ( thema) koji se na nekoliko mjesta podudaraju s čitanjima iz misala (Mk 6,16 s MSegn; Mt 21,10 i Iv 8,12 s 3. i 4. skupinom; Iv 4,7 sa svim skupinama misala) te s čitanjem iz lekcionara (Mt 12,38 s BL).
U tijelu teksta citati se u potpunosti podudaraju uglavnom s 4. misalskom skupinom (vidi citat iz Mk 16,16 u lijevom stupcu), potom s 3. i 4. skupinom, zatim sa psaltirom, istodobno sa psaltirom i misalom ako se u misalu pojedini psalam pojavljuje kao pêsan ili traht,83 s lekcionarom te brevijarom.84 Postoje i primjeri u kojima se citati podudaraju s više misalskih skupina, npr. 1., 2. i 3. (vidi citat iz 2Mak 12,46 u srednjem te iz Lk 1,35 u desnom stupcu).
QV85 | Qui crediderit et baptizatus fuerit, salvus erit | Santa ergo et salubris est cogitatio pro defunctis exorare ut a peccatis solvantur | El Spirito santo verrà sopra te e la virtù de l'Altissimo te adumbrarà |
---|---|---|---|
SK | Ki verujet i krstit se spasen budet 41d | Sveto ubo i spasiteljno jest mišljen'je moliti za umrvše i pročaja 21c | Duh sveti snidet na te i sila višnjago osenit te 100d |
MBer2 | Iže vêruetь i krstit' se sp(a)senь budêtь 94d | S(ve)to ubo i sp(a)sit(e)lno estь mišlenie m(o)liti za umr'v'šee 185b | |
MNov | Iže vêruetь i k'rstit' se sp(a)senь budetь 122a |
S(ve)to ubo i sp(a)sit(e)lno est' mišlenie m(o)liti za umr'všee 179a | D(u)hь s(ve)ti snidetь na te . i sila višnago osênit’ te 4b |
MSegn | Ki veruetь i krstit se spasenь bud(e)tь 102cd | S(ve)to ubo i sp(a)s(i)t(e)lno estь mišl(e)nie m(o)l(i)ti za umrvšei 132a | Duhь s(ve)ti snid(e)tь na te i sila višn(a)go osên(i)t te 10c |
MHrv | Ki vêruetь i h(rьs)tit' se s(ь)p(a)senь budetь 108(110)d | S(ve)to jure i s(ь)pasit(e)l'no e(stь) mišlenie m(o)liti za umr'v'šee 215(217)d | Duh sveti snidet na te i sila višnago osênit te 4(6)a |
Ipak, citati koji se više puta pojavljuju u zbirci (npr. Mt 5,4) katkad se podudaraju s 4. ( Blaženi mirotvorci er ti sinove božji narekut se i pročaja 49d / B(la)ž(e)ni mirotvorci ere ti s(i)nove b(o)ži narekut' se, MHrv 200(202)bc), a katkad s 2. i 3. skupinom ( Blaženi mirotvorci jako ti sinove božji narekut se 103ab / Bl(a)ž(e)ni mirotvor'ci êko ti s(i)n(o)ve b(o)ži narekut' se, MNov 244b).
Osim uvoda, i krajevi propovijedi označavali su značenjski jaka mjesta. Stoga se nekoliko puta završeci korizmenih propovijedi na stilskoj razini osnažuju hcsl. prijevodima citata, kao što pokazuje sljedeći primjer iz Ps 26,4 koji je u istom obliku zapisan u CPar i glagoljskim misalima.
O tome da su ipak misali bili primaran izvor čitanja, neovisno o tome radi li se o izravnom zagledanju u neku glagoljsku misalsku knjigu ili pak o pamćenju pojedinog biblijskog retka, govore primjeri citata iz psalama koji se u potpunosti podudaraju s misalima, ali ne i s glagoljskim psaltirima, npr. Ps 149,5.
Iako se pojavljuju u manjem broju, u Korizmenjaku su pronađene potvrde potpunog podudaranja s čakavskim lekcionarima. Ove potvrde svjedoče o tome kako čakavske inačice citata nisu uvijek rezultat prevoditeljeve kroatizacije i redigiranja starijega predloška, nego upravo potpuna oslanjanja i na latinične čakavske svetopisamske izvore. Odnosno da se u oblikovanju biblijskog sloja oslonac tražio i u suvremenim čakavskim izdanjima, kao što potvrđuju sljedeća dva primjera iz Gal 6,10 i Mt 15,26.
Sličnosti s BL mogu se pronaći i u drugim glagoljskim zbirkama propovijedi. Tako se citat iz Mt 12,38 u gotovo potpuno istom obliku pojavljuje u Senjskom korizmenjaku, Bernardinovu lekcionaru i Greblovu kvarezimalu (KGreb) iz 1498. pri čemu ističemo kako je Greblov tekst ipak zadržao dva starija elementa: hcsl. prezentski nastavak za 1. l. mn. te leksem znamenje bez provedene disimilacije zl.
4.1.3. Gotovo potpuna podudaranja
U ovaj tip podudaranja ubrajamo citate koji se od odabranih izvora razlikuju u jednoj ili dvije riječi. Najčešće je riječ o zamjenjivanjima hcsl. gramatičkog oblika i leksema čakavskim i obratno. Također, u ovaj tip ubrajamo citate koji se od potencijalnih izvora razlikuju u svega jednoj riječi, poput sljedećeg citata iz Iv 7,6 koji jedini u odnosu na odabrane svetopisamske izvore ima česticu ubo na mjestu gdje se u lat. pojavljuje autem. U tome primjeru citat se tekstološki gotovo podudara s lekcionarom, uz napomenu kako u redoslijedu riječi ipak prati misalski tekst.
Neznatne razlike u ovom tipu podudaranja najčešće se odnose na leksičko i gramatičko zamjenjivanje hcsl. oblika čakavskim i obratno. U sljedećem primjeru iz Ps 12,4–5 manje razumljiv hcsl. leksem vrag zamijenjen je hrvatskim leksemom neprijatelj.86
Iako je prevoditelj bio ponajviše usredotočen na zamjenu manje poznatih hcsl. riječi onim čakavskim, u rijetkim je prilikama znao zadržavati pojedine hcsl. elemente koje je u ostatku zbirke gotovo redovito izbjegavao. U gore navedenom primjeru to se odnosi na hcsl. oblik vokativa imenice Gospodi koji se u SK najčešće zamjenjuje čakavskim oblikom Gospodine. U sljedećem primjeru iz Ps 103,28 zadržava se čestica že, jedno od prepoznatljivih hcsl. obilježja, no koje se iznimno rijetko pojavljuje u SK.87
Postojanje citata koji se, izuzev pojedinačnih leksičkih ( Gospodine) i gramatičkih ( leži umjesto ležit) pohrvaćivanja, u potpunosti podudaraju isključivo s misalima (npr. Mt 8,6), uz istodobno djelomično odmicanje od latinskoga teksta iz talijanske zbirke i Vulgate, osnažuje našu pretpostavku kako su se prevoditelji u prevođenju biblijskoga sloja oslanjali na misalske izvore, ali katkad možda čak i na vlastito pamćenje.
QV | Domine, puer meus iacet in domo paralyticus 91 |
---|---|
Vulgata88 | Puer meus iacet in domo paralyticus |
SK | Gospodine, otrok moj leži v domu mojem oslabljen 5a |
MPt | G(ospod)i otrokь moi ležitь v domu moemь oslablenь 36c |
MSegn | G(ospod)i otrokь moi ležitь oslablenь v domu moemь 28c |
Dok prevoditelj na nekim mjestima prati redoslijed riječi iz hrvatskih svetopisamskih izvora, na drugima pak već postojeće hrvatske prijevode prilagođuje redoslijedu riječi iz Caracciolove zbirke, primjerice u citatu iz Mt 18,15 u kojem još zamjenjuje oblik osobne zamjenice ( tobu – tobom) te unosi glagolski oblik pojdaj ( poiti).
U ovaj tip podudaranja ulaze primjeri s većim brojem razlika, no samo u slučajevima da se sve razlike odnose na isti gramatički oblik, npr. prezentski nastavak, osobne zamjenice i sl. U primjeru iz Ps 90,15 prevoditelj dosljedno mijenja hcsl. oblike osobnih zamjenica onim čakavskim, dok s druge strane zadržava sve hcsl. glagolske oblike ( vzovet, uslišu, izmu, proslavlju). Takvo dosljedno zadržavanje glagolskih i zamjenjivanje zamjeničkih oblika upućuje na postojanje određena prevoditeljskog pristupa biblijskom tekstu.
Tragove stilske raslojenosti nalazimo u prevoditeljevu odnosu prema glagolskim oblicima koji se mijenjao ovisno o tome koju su funkciju vršili u pojedinim citatima. U sljedećem se primjeru iz 1Kor 15,51–52 na početku Isusova obraćanja zadržava stariji oblik govoru,89 dok se u daljnjem dijelu citata hcsl. oblici za 1. l. mn. zamjenjuju onim čakavskim.
Pojedinačne gramatičke razlike u ovom se tipu podudaranja uglavnom odnose na glagolske i zamjeničke oblike. Neke se zamjenice posebno izbjegavaju, a njihovo iznimno pojavljivanje u jednom ili dvama citatima isključivo ima funkciju stilskog markiranja. U sljedećem, kao i u mnoštvu drugih primjera, zamjenice kto i ego zamjenjuju se čakavskim gdo i njega.90 S druge strane, zamjenica sa uglavnom nije ulazila u zamjenički korpus koji se u biblijskom sloju gotovo redovito kroatizirao. U sljedećem primjeru iz Iv 9,2 zadržavanje hcsl. leksema ravvi, na mjestu na kojem neki misali imaju učitelj, izravna je potvrda ciljana stiliziranja uvodne riječi citata ( thema), čak djelomice i na štetu razumljivosti. Naime, u citatu iz Iv 3,2 koji se pojavljuje u tijelu druge propovijedi lat. rabbi prevodi se riječju meštre koja se u SK najčešće pojavljuje uz Isusovo ime: O meštre, mi znamo da si prišal od Boga zač nigdor ne more činiti ta zlamenja ka ti činiš. Ta se riječ, po uzoru na BL i Caracciolov predložak (lat. magister), javlja u uvodu citata Mt 12,38 koji ujedno označava temu osme korizmene propovijedi: Meštre, oćemo od tebe zlamen'je vidjeti.
U SK su zabilježeni i rijetki primjeri većeg stupnja podudaranja s psalmima iz starijih skupina misala, a koji se manjim dijelom razlikuju od onih iz psaltira. Tako se prvi glagol iz Ps 21,1 podudara s onim iz 1. skupine misala, a koji jedini na tom mjestu imaju glagol prizri, a ne vnimi.
Tragove prevoditeljeve neovisnosti nalazimo u prevođenju tal./lat. leksema bliskoznačnicama nezabilježenim u drugim paralelnim svetopisamskim izvorima. U sljedećem primjeru iz Iv 2,19, koji se većim dijelom oslanja na 3. i 4. skupinu misala, prevoditelj odabire čakavski oblik osobne zamjenice, dok lat. solvite prevodi imperativom razvalite, a ne razorite ili razrušite kao što je slučaj u misalskim i lekcionarskim čitanjima evanđelja.
4.1.4. Djelomična podudaranja
Djelomična podudaranja odnose se na potvrde podudaranja s jednim ili s više svetopisamskih izvora pri čemu se nerijetko barem u jednom dijelu citata provodi kroatizacija. U sljedećem primjeru citat iz Iv 7,37 podvrgnut je jezičnom redigiranju (kroatizaciji) pri čemu je kao stilem zadržan hcsl. glagolski oblik žedaet koji je zasvjedočen u nekoliko misala iz 15. st. (MOxf1, MNew).
Proces pohrvaćivanja nije zaobišao ni one dijelove citata koji su još u hcsl. misalskim tekstovima bili stilski obilježeni. U sljedećem primjeru iz Iv 10,27 pohrvaćen je partitivni genitiv ( glasa moga), ali je hcsl. oblik svršenoga glagola poslušajut ipak ostavljen.91 S obzirom na to da su ova rješenja jedino pronađena u SK i misalima 2. skupine (MRoč, MOxf1) zaključujemo kako se u tom dijelu citata prevoditelj oslanjao na neki stariji misalski izvor. Ovakva podudaranja ne isključuju mogućnost da je prevoditelj otprije upamtio poznati navod iz Ivanova evanđelja te da ga je u istome obliku prenio prema vlastitom sjećanju. Zanimljivo je da je u svojem završnom dijelu citat iz SK ( slede me) pohrvaćen čak više od BL ( slidet mene).
Iako su crkvenoslavenizmi najčešće ili pokazatelj preuzimanja navoda iz starijeg predloška ili zamjene mlađega gramatičkoga oblika starijim, u SK su potvrđena prevoditeljeva jedinstvena rješenja na leksičkoj razini. Ona se sastoje u stiliziranju čakavskih citata, većinom onih nastalih prema lekcionarskom tekstu, hcsl. leksemima koji nisu zabilježeni na paralelnim mjestima u hrvatskoglagoljskim liturgijskim izvorima. Vrlo je zoran primjer iz Lk 15,13 gdje na mjestu na kojem u SK stoji hcsl. prilog preljubodejno u misalima i lekcionarima stoje različite inačice sintagme značenja bludno.
QV | Dissipavit substantiam suam vivendo luxuriose 161 |
---|---|
SK | Strati blago svoje živući preljubodejno 42b |
MSegn | Rastoči imenie svoe žive bludno 42a |
BL | Razstrati blago svoje živeći nečisto u bludu 105 |
S druge strane, u djelomičnim podudaranjima zabilježena su i jedinstvena rješenja, ali ovaj put ona u kojima se ocrtava umijeće prevoditelja da pojedinu riječ zamijeni onim čakavskim leksemom koji će otkriti njezino alegorijsko značenje. U sljedećem citatu iz Mt 21,13 na mjestu lat. speluncam ne pojavljuje ni hcsl. vrtap ni lekcionarska spila, već leksem skupšćina.
Ipak, znatno su češća ona prevoditeljska rješenja koja su u različitim omjerima uključivala kombinaciju samostalnog prevođenja na čakavski uz djelomično oslanjanje na svetopisamski izvor. U ovom se kontekstu dijelovi citata nerijetko prevode i parafraziraju prema Caracciolovu tekstu imajući za cilj oblikovati svima razumljiv tekst. Pri tome se veza sa starijom tradicijom postiže najčešće na krajevima citata u kojima prevoditelj odjednom iz čakavskoga prelazi u hcsl. kod. Primjerice, u Ps 11,6 iz starijeg se izvora preuzima samo onaj dio citata, koji među ostalim izostaje u Caracciolovoj zbirci, a koji se odnosi na Gospodinov iskaz.
No, ima i onih primjera u kojima prevoditelj prvi dio citata prevodi ad verbum prema Carraciolovu tekstu, dok u drugome dijelu preuzima hcsl. izraz i redoslijed riječi zasvjedočen u misalskim izvorima, kao u sljedećim primjerima iz Lk 4,28 i Mt 10,20. Stječe se dojam kako su dulji hcsl. dijelovi bili prihvatljiviji i razumljiviji ako im je prethodio čakavski tekst, odnosno ako je prvi dio citata bio pisan na vernakularu. Ovakvo kombiniranje nižega i višega stilskog registra pridonosilo je razumljivosti teksta, ali ne nauštrb njegove stilske obilježenosti.
Dakako, ima i primjera u kojima citat započinje oslanjanjem na hcsl. tekst da bi već nakon nekoliko uvodnih riječi uslijedilo pohrvaćivanje liturgijskog teksta, kao u Pj 6,9. Ovaj je uvod citata tim više stilski obilježen jer sadržava čak dvije nekontrahirane zamjenice, odnosno dvije potvrde gramatičkoga hcsl. oblika koji se u ostatku SK redovito izbjegava: Kaja jest sija ka vzide kako zora vstanući lipa kako misec, izbrana kako slnce i pročaja 11d / Kaê est siê ka vshoditь l(ê)ki zora vst(a)nuĉi kr(a)sna l(ê)ki m(ê)s(e)cь iz'vol(e)na lêki sl'nce, BrBer1 123b.
U ovu se skupinu ubrajaju citati u kojima je u prvom dijelu provedena djelomična kroatizacija, dok u drugome dijelu u potpunosti slijede liturgijski tekst, najčešće onaj iz 4. skupine misala. U sljedećem primjeru iz Iv 16,51–52 u prvom dijelu prevoditelj prati Caracciolov latinski citat odabirući relativnu rečenicu, a ne particip kao što je slučaj u misalima, no istodobno u drugom dijelu rečenice zadržava hcsl. oblik nebese koji se pojavljuje u misalskim izvorima.
Djelomična podudaranja s lekcionarima katkad se pojavljuju tijekom prevođenja biblijskih citata pisanih na talijanskom. Pri tome se u prvome dijelu prevodi prema tal. predlošku, a u drugome se u potpunosti oslanja na lekcionarski izvor, primjerice u Mt 5,10.
Prevoditeljska parafraziranja katkad su uključivala i unošenje frazema kao elemenata narodnoga govora s ciljem pojačavanja razumljivosti teksta.92 U uvodnom se citatu iz Mt 15,22, na mjestu gdje u većini misala stoji izraz zle strajajet, pojavljuje sintagma sastavljena od pridjeva ljuto i navedenoga glagola koji se pojavljuje u polovici odabranih izvora, dok se u drugoj polovici pojavljuju različiti oblici glagola mučiti se. U ovom se frazemu tako još jednom ostvarila ravnoteža između razumljivosti i oslanjanja na tradiciju, ali ovaj put na onu usmenu.
Iako se u biblijskom sloju na mjestima participa većinom pojavljuju odnosne rečenice, kao što se s ciljem stvaranja jasnijeg teksta čuvaju odnosne zamjenice iz Caracciolova predloška ( npr. Isusa koga išćete raspetoga, vsta, ni ga ovdi 98a / I(su)sa išćete nazaranina propetago vsta i nistь sadi, MHrv 98(100)d / Iesum quem queritis crucifixum surrexit, non est hic), postoje potvrde u kojima se upravo u SK relativne rečenice zamjenjuju participima i pridjevima, kao u navodu iz Mt 5,44.
4.2. Podudaranja na razini sintagme
Podudaranja isključivo na razini sintagme najrjeđe su zastupljena. Postoje potvrde u kojima se u citatu pisanom na čakavskom pojavljuje sintagma poznata iz hcsl. liturgijskih izvora, ali i potvrde u kojima su pojedine sintagme citata prenesenog iz nekog hcsl. izvora kroatizirane.
U sljedećem primjeru u lijevom stupcu (Mt 25,31) u kojem citat predstavlja kombinaciju koja se dijelom oslanja na misal, a dijelom na lekcionar, nalazimo sintagmu zasvjedočenu u svim misalima: od složenija mira. S druge strane, sintagma koja joj prethodi nije napisana prema hcsl. ( ugotovanoe cesarstvo), nego je riječ o parafrazi iz lekcionara: pripravljeno kraljevstvo prema kraljevstvo ko vam je pripravljeno. Primjer iz Mt 18,17 u desnom stupcu pokazuje kako je cijeli citat kroatiziran izuzev učestaloga misalskog spoja inoplemennik i mitar.
4.3. Podudarnost na razini pojedine riječi
Na leksičkoj razini čest je dodir čakavskoga i crkvenoslavenskoga, i to u recipročnom odnosu. Dakle, ako je citat čakavski, imat će nerijetko barem jedan crkvenoslavenski leksem koji će mu dati stilski pomak, što se katkad ostvaruje participom kao prepoznatljivo crkvenoslavenskim oblikom, npr. u iz Sir 11,33: Čuvaj se, brate, od djavla smrdećago i ne veruj se v njega, zač vsaki dan poraziti te misli 32c (prema tal. Guardate, fratello, dal diavolo pestilenziatto, non te fidare de lui che ogni giorno el pensa de offendarte). U primjeru iz Iv 1,9 vidimo kako je u citatu koji gotovo posve slijedi čakavski lekcionarski tekst kao stilem upotrijebljen hcsl. particip gredućago koji na paralelnom mjestu imaju svi glagoljski misali..
Vrijedi i obrnuto: ako je citat crkvenoslavenski, nerijetko će imati čakavski leksem. U citatu Mt 4,1 tako stoji: Peljan bi Isus duhom v pustinju da iskusit se od djavla. U ovom odabranom navodu pojavljuje se rijetko i jedinstveno rješenje s obzirom na to da se na mjestu lat. ductus u misalima javlja vedenь, a u BL potaknut. Leksemu peljan iz SK najbliži je particip speljan iz protestantskog Novog testamenta (dalje NT).93 Riječ je o leksemu koji se uglavnom pojavljuje u izdanjima senjske tiskare te u djelima starijih hrvatskih pisaca, no u hcsl. tekstovima predstavlja rijetkost.
Podudarnosti s lekcionarima mogu se na razini riječi pronaći i u citatima koji gotovo u potpunosti slijede glagoljski misalski tekst. U sljedećem primjeru iz Mt 22,37, koji je većinom pisan na crkvenoslavenskom, na mjestu na kojem se u misalima nalazi leksem misliju pojavljuje se leksem pametju, kao u istom čitanju u BL ( pametju tvojom 276) i NT ( pametju tvoju 33a).
I na ovoj razini nalazimo postupak da se citat, ovaj put na razini riječi, zaključi crkvenoslavenizmom ( zapustejet) zasvjedočenim u svim misalima. Ostali veći čakavski dio citata iz Lk 11,17 predstavlja neovisno prevođenje koje slijedi latinski tekst, ali se dijelom podudara i s lekcionarskim čitanjem.
4.4. Stilizacija biblijskoga sloja
Osim nastojanja da se poveća razumljivost, ali i sačuva povezanost s tradicijom, dio prevoditeljskih postupaka bio je usmjeren ponajprije na stilizaciju biblijskog sloja. Stoga se neka prijevodna rješenja, a koja se dijelom razlikuju od onih iz drugih hrvatskih biblijskih izvora, mogu protumačiti kao ciljana stilska markiranja teksta. Zamjenom bliskoznačnica ili dodavanjem pojedinih riječi stvarale su se figure ponavljanja (sintaktički paralelizmi), npr. Mt 14,29: Hodi van s plavi, hodi za manu 35a prema tal. Esse di nave e vienne a me, QV 147; Iz 66,24: Črvi njih nigdare ne umru i oganj nigdare ne ugasit se 25b prema lat. Vermis eorum non morietur, et ignis eorum non extinguetur, QV 128.
Pojedine promjene glagolskih oblika također su mogle biti motivirane stvaranjem rimovanih završetaka, npr. u Job 9,1: Ako pride Gospodin ka mni, ne viju , i ako otide, ne razumiju 73c / S i venerit Dominus ad me, non videbo et, si abierit, non intelligam; Iv 12,6: Tat biše i mošnju imiše 80c / Fur erat et loculos habens; Iv 12,14–15 : Prišal je kralj pitom sideći na oslići 89b / El vene el tuo re che sede mansueto sopra l'asinello.
Zabilježeno je i više primjera stvaranja stilski obilježenoga redoslijeda riječi pomoću inverzije, npr. u Ps 26,1: Gospodin je prosvećen'je moje i spasitelj moj, koga se boju ja 69a prema Dominus illuminatio mea et salus mea: quem timebo? ( Dio è la illuminazione e salute mia, e de chi averò io paura?), QV 212. Također zamijećena je pojava raznih biblizama, i to najčešće na krajevima citata, npr. Tuž 2,13: Veliko je skrušenije tvoje 87c; Ps 21,15: Kako voda jesu zlijane kosti moje 87c; Tuž 5,16: Spade kruna z glave moje 88b.
Stilskoj obilježenosti pojedinih citata pridonosila je uporaba rijetkih crkvenoslavenizama koji su se u ostatku biblijskoga sloja uglavnom izbjegavali. Stoga njihovo pojavljivanje, a pogotovo ponavljanje, u određenom citatu upućuje na promišljen prevoditeljski postupak. U sljedećem primjeru prevoditelj na jezičnoj razini uporabom izbjegavanog crkvenoslavenizma jego (koji se u biblijskom sloju SK gotovo redovito zamjenjuje hrvatskim oblikom njega) u dvama susjednim citatima iz Ps 33,10 i Pnz 26,18 pojačava značenje figure ponavljanja (epifore): Zato govoraše David v psalmi: Bojte se Boga, vsi sveti jego, ere ni lišenija bojećim se jego (usp. Boite se g(ospod)a v'si s(ve)ti ego êko nês'tь lišeniê boeĉim' se ego, CPar 38 ) . Čti v Levetiki na 26: Prostrana obećan'ja božija bojećim se jego, 31a. Sličan primjer ponavljanja s izbjegavanom hcsl. zamjenicom jeje nalazimo i u Otk 12,1 u opisu Muke, citatu koji u dobroj mjeri slijedi najstariju 1. misalsku skupinu: Žena oblčena v slnce i misec pod nogami jeje i ot 12 zvezd kruna na glavi jeje 88b / Žena oblečena v’ sl’ncê . i misecь pod’ nogama ee . i ot dvêû na dês’te zvezdu koruna na gl(a)vê ee, MBer2 152cd. Naime, funkcija ponavljanja nije bila samo estetska, nego utilitarna, ona je bila jedna od memorijskih tehnika čiji je cilj bio poboljšati recepciju i pamćenje publike.94
Pojavljivanje rijetkih crkvenoslavenizama svakako je pridonosilo stvaranju začudnosti, pa čak i u onim biblijskim citatima koji u potpunosti slijede starije liturgijske izvore. Ono što stilski obilježuje određenu misao nije samo arhaičnost jezika, nego upravo uporaba određena oblika koji u kontekstu cijele zbirke predstavlja raritet. Primjerice, u citatu iz Ps 77,25 upotrijebljen je hcsl. oblik glagola jisti ( Hleb an'jelski jast človik 41b / Hlêbь anĵ(e)lski ês'tь č(lovê)kь, CPar 98) koji se u većini SK, uključujući i biblijski sloj, izbjegava te se pojavljuju čakavske inačice: Človik ji hlib an'jelski, 84a prema tal. L'omo ha manzato el pane degli angeli; Iv 6,49;51: Oci vaši jiše mannu v pustinji i umriše, ki ji hlib sa, živ budet v veki 41bc prema lat. Patres vestri manducaverunt manna in deserto et mortui sunt; qui manducat hunc panem vivet in eternum, QV 159.
Stilsko izmjenjivanje hcsl. i čakavske inačice osobne zamjenice az/ja nije zaobišlo ni biblijski sloj, uključujući iskaze koje izgovara sam Bog.95 Katkad se obje inačice pojavljuju u istom citatu nastalom prema starijem hcsl. izvoru, kao u onome iz Pnz 32,39 u kojem se nakon kratkoga kroatiziranog uvoda ( Vijte er ja jesam) citat prebacuje u hcsl. kod: Vijte er ja jesam sam i nest inoga Boga razve mene. Az ubiju i živiti stvoru 14d prema Videte quod ego sum solus, et non sit alius Deus preter me, ego occidam et ego vivere faciam, QV 109 / Vidite êko azь es'm B(og)ь i nest B(og)a raz'vê mne. Az' ubiju i žiti stvoru, CPar 202.
Ipak, u uvodima citata ( thema) kojim se otvaraju propovijedi na mjestu lat. ego pojavljuje se samo hcsl. az, dok se čak. ja nalazi u sredini citata, i to na mjestima na kojima je u latinskom predlošku subjekt neizrečen: Az jesam svitlost miru (Iv 8,12) prema Ego sum lux mundi; ali Razvalite crikav siju ja trimi danmi saziju ju (Iv 2,19) prema lat. Solvite templum hoc, et in tribus diebus excitabo illus.
Utvrđeno je kako se u tijelu propovijedi oba oblika pojavljuju u citatima koji imaju određenu dokaznu funkciju : Ja bo rane gospoda našego Isuhrsta na teli mojem nošu (Gal 6,17); Ja jesam put, istina i život (Iv 14,6); Az reh bozi jeste i sinove višnjago vsi (Ps 81,6); Ja sam gospodin Bog ki prizivam ime tvoje … Ja zovem tebe imenem mojim (Iz 45,3–4).
Znatno veći odmak od svetopisamskih hrvatskih izvora nalazimo u dijaloškim dijelovima, pogotovo u prikazima Isusove muke, u daleko najopsežnijoj propovijedi na Veliki petak. Ovaj dio biblijskog sloja, u kojem je naglasak ponajprije stavljen na oblikovanje razumljivih dijaloga prilagođenih široj publici, pisan je većinom na čakavskom, a u odnosu na ostatak SK u najvećoj je mjeri prilagođen razgovornom stilu. Analiza je pokazala kako su i prevoditelji SK brinuli o tome da biblijske citate prilagode glasu naratora,96 odnosno glasu sudionika Isusove pasije. U tom pasionskom dijelu zbirke čak i starozavjetni biblijski citati, koji su se unosili s namjerom osnaživanja prethodno iznesenih argumenata, u ovom slučaju Isusovih i Marijinih iskaza, češće bivaju parafrazirani na čakavski, npr. Jr 11,19: Ja kako jedan janjac pitom, ki bih prnesen v žrtvu / Azь êko agnacь nezlobivь vedênь bihь na zakolenie MBer2 54a; Tuž 5,16: Spade kruna z glave moje 88b / Pade vên(a)cь gl(a)vi n(a)šee BrBer2/1 155d; Tuž 5,15: Pomanjka veselje srca moga / Oskudê radostь sr'ca n(a)šego BrBer2/1 155c.
Iako je u dijelu psalama i ovdje sačuvan stari hcsl. sloj (Ps 109,7 : Is potoka na put pijet / Is potoka na puti p'et', CPar 146; Ps 87,2: Spasi me, Bože, jako vnidu vodi do duše mojeje), dio psalama koji se javljaju u Marijinim i Isusovim iskazima gotovo je u potpunosti pohrvaćen (Ps 21,15: Kako voda jesu zlijane kosti moje 87v / êko voda iz'liêh' se i razidoh se v' ne kos'ti moje, CPar 24). Hcsl. elementi u toj se propovijedi pojavljuju sporadično, i to najčešće u obliku starijih prezentskih nastavaka (Mt 26,31: ako se svi sablazne o tebe, a ja se nigdare ne sablažnju 92c / Ašće vsi sazblaz'net' se o t(e)bi azь nikoliže sablažnju se MHrv 70(72)b; Mt 26,49: Onoga koga ja celuju, ta jest, držite njega 93a / Koga azь celuju ta e(stь) êmite ga MHrv 70(72)c).
U ovom se dijelu zbirke Isus najčešće obraća čakavskom osobnom zamjenicom ja (Ja sam vam rekal da sam ja on 93a) iako se povremeno uvjetno rečeno čakavski kontinuitet razbija citatima pisanim većinom na hcsl., npr. vsi vi sablaznite se va mni se noći, zač je prorokovano po Zahariji. Ja poražu pastira i razidut se ovce od stada 92c.
Na jezičnoj se razini citati izborom većini razumljivih riječi nastoje što bolje uklopiti u ostatak propovijedi, primjerice Isusov iskaz iz Lk 22,15: Želel sam jisti i činiti ov vazam s vami prije nego postradam semrti, 91cd. Katkad se upravo na dijaloškim mjestima Muke biblijski sloj podudara s onim iz Bernardinova lekcionara, npr. Iv 13,12–15: Znate li ča sam ja učinil? Vi me zovete meštrom i gospodinom, ja jesam. Priliku dah vam da kako ja vam učinih, tako i vi druzim da činite 92a / Znate li vi ča sam učinio vam? Vi zovete mene Meštrom i Gospodinom.I u tom dobro činite i govorite, zač bo i jesam … Priliku stanovito dah vam da kako sam ja učinio vam, tako da i vi činite BL 161; Iv 11,17: Ča činimo mi ere ov človik mnoga zlamen'ja čini / Ča činimo? Jere ovo, ovi človik mnoga zlamenja čini BL 146; Mt 26,50: Prijatelju, nač si prišal / Prijateļu, nač si došal BL 152 / Druže drzai na što si prišalь MHrv 70(72)c.
5. Jezična obilježja biblijskog sloja
Rad na ovakvom korpusu otvara neka metodološka pitanja koja se uvijek ponovno aktualiziraju kada se promatra odnos čakavskoga i crkvenoslavenskoga jezičnog elementa. Ako govorimo o čakavskom kao osnovnom jeziku na kojem je napisan Senjski korizmenjak,97 onda možemo reći da se u njemu pojavljuju crkvenoslavenizmi kao inojezični elementi. Funkcija im je očito stilizacija izraza. Postoji s druge strane i mogućnost, budući da je riječ o književnom jeziku, da promatramo ovaj odnos ne kao jezični dodir dvaju odvojenih jezika, nego samo kao smjenjivanje registara u okviru diglosijske razdiobe čakavsko-crkvenoslavenskoga amalgama, koja je podržana i time što registri imaju mnogo zajedničkih elemenata.98 Međutim, kod nekih primjera moguće je primijeniti i obrnutu perspektivu, a to su oni koji su pisani većinski crkvenoslavenskim jezikom. U njima se pak mogu izdvojiti pojedini čakavizmi. Tako da su moguće različite perspektive ovisno o elementu koji se fokusira.
Dodir čakavskoga i crkvenoslavenskoga očituje se na više jezičnih razina i u izvjesnoj mjeri slijedi obrasce unošenja čakavskih elemenata u liturgijske tekstove (misale i dr.). Najniža razina, koja ni nije osobito važna, jest unošenje čakavskih fonoloških obilježja u crkvenoslavenski tekst, npr. zlamen'je, mani (dat. jd. zamjenice ja). Međutim, budući da to i inače obilježava crkvenoslavenske (liturgijske) tekstove,99 ovdje se ne uzima u obzir kao znakovito, osobito kada je riječ o refleksima jata. Npr. Obidu me bolezni semrtnije i bedi adovi obretu me (Ps 114,3), gdje je citat posve podudaran ostalim izvorima, osim što su mu jatovi reflektirani.
Osim fonologije crkvenoslavenskim utjecajima pogođene su gramatička i leksička razina. Kada se promatra morfološka razina, onda u osnovni čakavski tekst (rečenicu) može biti unesen neki crkvenoslavenski nastavak, primjerice iz glagolske prezentske morfologije (završetak -ši za drugo lice ili -t za treće lice jednine), također kao svojevrsni morfološki stilem. Npr. Mt 4,9: pokloniši se mani; Lk 11,17: Vsako kraljevstvo samo v sebi razdiljeno zapustejet; Iv 7,37: Ako gdo žedajet da pride ka mni i pĵe. Citat iz Iv 7,37 samo je jedan od čestih primjera kombiniranja hcsl. i hrvatskih glagolskih oblika.
Slično tome, upotrebljava se i genitivni nastavak jednine iz sklonidbe dugih pridjevskih oblika i zamjenica -ago (nasuprot hrvatskomu nastavku -oga), npr. Iv 1,9: Ki prosvitljuje vsakoga človika gredućago va ov svit. Uporabu pridjeva nebeskь u Mt 5,44 ( otca vašego nebeskago) treba istaknuti kao originalno prijevodno rješenje jer se na tom mjestu u ostalim izvorima pojavljuje relativna rečenica (npr. iže e(stь) n(a) n(e)b(e)s(e)hь, MBer1; ki na nebesih jest, BL). Za morfologiju zamjenica karakteristično je da se smjenjuju crkvenoslavenski i hrvatski oblici ( az/ja, sa/ov), ali se izbjegava zamjenica kto umjesto koje se gotovo uvijek pojavljuje gdo, te zamjenica i koja se redovito zamjenjuje zamjenicom ga.
Na sintaktičkoj razini crkvenoslavenizmi se uočavaju u slučajevima kada se izraz želi stilski markirati. U tu svrhu poseže se u dobro poznatu crkvenoslavensku tradiciju pri čemu je moguće kreiranje izraza kakav nije poznat ni u jednom drugom paralelno promatranom izvoru. Primjer je za to uporaba, inače rijetkoga, aktivnog participa u rečenici Ne tijte suditi na lica zreće , nego pravim sudom sudite (Iv 7,24) za latinski slijed secundum faciem. Moguć je obrnut utjecaj, pri kojem u crkvenoslavenski citat može biti umetnuta čakavska sintagma, npr. Pridite, blaženi otca mojego, i primite vam pripravljeno kraljevstvo od složenija mira (Mt 25,31). Kad je riječ o odnosu prema crkvenoslavenskim izvorima na razini sintakse, treba spomenuti da se u SK, očito zbog teže razumljivosti, ne nailazi na tipične crkvenoslavenske konstrukcije poput participnih, što je dakako uvjetovano i predloškom s kojeg se prevodi. Tako primjerice prema konstrukciji dativa apsolutnog iz misala Tebê tvoreĉu m(i)l(o)stinû (MNov) u SK nalazimo vremensku rečenicu: Kada činiš almuštvo (Mt 6,3), u skladu s latinskim slijedom Cum facis elemosinam. Prema aktivnom participu u starijim misalima ( vhodeĉee, MBer1) u SK stoji relativna rečenica (npr. Mt 15,11: Ča ishodi iz ust, to skvrni človika ), ili razumljiviji particip (npr. pasivni particip razdiljeno umjesto aktivnog razdêlaûĉei se, za lat. divisum u Lk 11,17), iako će aktivni particip mjestimično, kako je navedeno gore, poslužiti kao stilski signal. Navedimo kako se participi u nešto većoj mjeri čuvaju u psalamskih čitanjima (npr. Ps 42,5: V glase radovanija šuma prazdnujućago).
Kao specifičnost treba dodati spoj čakavskog i crkvenoslavenskog teksta, ili crkvenoslavenskog i čakavskog, pri čemu se prijelaz iz jednog sustava u drugi događa usred rečenice i odgovara onomu što se u teoriji jezičnog kontakta naziva prebacivanjem kodova (vidi primjere u poglavljima 4.1.4 i 4.4.).100 To treba izdvojiti kao posebnost koju ne zatječemo u liturgijskim tekstovima. Npr. Govorahu mir sa iskkrnĵim svom (!), zlo že v srci njih (Ps 28,3); Bog čini ča je njemu drago na nebi i na zemlji i v mori i va vsih bezdnah (Ps 134,6); Dom moj, dom molitve narečet se, a vi učiniste skupšćinu razboinikov (Mt 21,13), Blaženi ki su prognani cić pravde, ere njih jest kraljevstvo nebesko (Mt 5,10). Pritom također treba razlikovati slučajeve gdje su čakavski elementi uneseni spontano, odnosno neovisno o predlošku, od onih gdje se čakavski elementi podudaraju s kojim od kroatiziranijih misala, npr. MHrv, usp. Iv 16,51–52: Ja jesam hlib živi ki s nebese snidoh. Ako gdo snest od hliba sego, živ budet va veki 41b prema Azь esamь hlêbь sašad'i s(ь) n(e)b(e)se Ako gdo s'nêstь ot hlêba sego živь budetь v' v(ê)ki 216(218)b.
Češće od umetanja inojezičnog elementa na pojedinoj jezičnoj razini kombinira se leksem i još neki gramatički ili pak fonološki element, npr. Meštre, oćemo od tebe zlamen'je vidjeti Mt 12,38 oćemo umj. hcsl. hoĉemь, zlamenje umj. znamenie. Takvi se postupci mogu protumačiti kao potreba za uravnoteženjem izraza.
Treba posebno istaknuti crkvenoslavenske lekseme koji se na dotičnom mjestu ne pojavljuju ni u jednom drugom spomeniku uzetom u obzir u istraživanju (ni u jednom misalu): hcsl. imenica vražda ('neprijateljstvo'), odnosno izraz biti v vraždu komu ili čemu (Iz 1,14: mani jesu v vraždu), prilog prêlûbodêino ('bludno'), kojega doduše ne bilježe najstariji rječnici starocrkvenoslavenskoga, ali postoje ostale vrste riječi te osnove (najbliža je pridjev prêlûbodêinъ).101 Može se zaključiti da ili pripadaju nekoj starijoj redakciji koja nije sačuvana među sačuvanim misalima ili da je priređivač SK posegnuo za (starijom) crkvenoslavenskom tradicijom koja mu je očito bila dobro poznata. Takvim je izborom zasigurno nastojao stilski markirati citat, pogotovo s obzirom na to da je u leksemu vražda sačuvana tipična hcsl. jezična značajka ( žd) koja se u ostatku SK redovito izostavlja.
U leksiku se, s druge strane, uočavaju i osobita rješenja u čakavskom kontekstu (npr. imenica skupšćina ili imperativ glagola pojti u obliku pojdaj) te tipično čakavski elementi kao što su cić, jure i sl. U čakavskom leksiku ne iznenađuju talijanizmi kao npr. febra.
Slično načelo uočava se u citatima koji su crkvenoslavenski ili njima bliži. U tim slučajevima su pak oblici koji su se očito činili slabije razumljivima zamijenjeni onima razumljivijima, pa će tako biti upotrijebljen aorist zviže umjesto participa vzdvigь ili vzvedь koji imaju ostali misali (Lk 16,23–24: Zviže oči svoji kada biše v mukah i reče: Otče Abraame, pomiluj me). Slično je i s leksičkim izborom, pri čemu će biti izabran razumljiviji leksem, npr. drugim umjesto inimь u citatu: Zalije zle pogubit, a vinograd svoj predast drugim delateljem (Mt 21,41).
Treba naglasiti još jednu zanimljivost. Naime, može se uočiti sklonost pojedinim oblicima (npr. sklonost glagolu pojti, prezent pojdu umjesto iti, idu) i izbjegavanje drugih. Izbjegavaju se u prvom redu prepoznatljivi (karakteristični) crkvenoslavenski elementi: skupina žd, te pojedini česti leksemi kao što je imenica gospodь (umjesto toga pojavljuje se gospodin: Gospodine, dobro jest nam sade biti, Mt 17,4), glagol tvoriti (koji je uvijek zamijenjen glagolom činiti, a jedanput se tvoriti pojavljuje umjesto blûsti, Mt 23,3), glagol vesti (particip veden), umjesto kojega dolazi glagol peljati ( peljan); očekivano glagol govoriti umjesto glagolati; pridjev pripravan umjesto gotov; zamjenica iže; prilog vskuû; prijedlog pače (koji se zamjenjuje istoznačnicama veće i više, koje doduše također postoje u crkvenoslavenskome), a osobito se izbjegavaju veznici i vezna sredstva kao što su eže, êko, egda (dok se čestica že pojavljuje, ali rijetko, npr. u citatu Fil 2,8: Stvoren bi poslušljiv daže do semrti križa; Ps 27,3: Govorahu mir sa iskkrnĵim svom (!), zlo že v srci njih). Ipak, katkad se na mjestu hcsl. že pojavljuje drugi crkvenoslavenizam što također potvrđuje kako su i pri preuzimanju citata iz hcsl. izvora postojali manje poželjni leksemi koji se nisu nužno zamjenjivali starohrvatskim, već onim hcsl. leksemima koji se nisu u toj mjeri smatrali arhaičnim, npr. u Mt 11,12: Ot dni bo Ivana Krstitelja cesarstvo nebesko 54b prema Ot dni že iv(a)na h(rьst)it(e)la doselê c(êsa)rstvo nebeskoe (MBer1 2c); u Hab 3,8: Ja bo 79c prema Az že (CPar 198). Veznik egda uvijek biva zamijenjen veznikom kada, npr. Mt 16,16: Kada postite se, ne budite kako ipokriti setujuće.
Iako se zamjenica iže redovito zamjenjuje starohrvatskim oblikom ki, upravo će njezino pojavljivanje u citatu iz Atanazijeva Vjerovanja ( Iže dobro stvoriše, pojdut v život večni, a iže zala va oganj večni 101d) ojačati pretpostavku da je prevoditelj bio upoznat s hcsl. liturgijskom tradicijom.102 U sličnom se obliku nalazi u BrAc: iže dobra stvoriše poidutь v' životь vêčni a iže zla stvoriše poidutь v ognь vêčni, 39b.103 Ipak, na drugom mjestu u SK isti navod prevodi se na čakavski: I zato govori veliki doktur grčki Atanazij v svojem Simboli katoliki: Ki dobra tvoriše, pojdut v život večni, a ki zala, v oganj večni, 73b. Riječ je o citatu koji je također mogao biti upamćen o čemu svjedoči marginalni zapis ostavljen na posljednjim stranicama temporala BrBer2/1: kako di prorok ki dobra stvoriše pojdut život večni ki zla pojdut v oganj večni (265r).104
Jezična analiza pokazuje da su se priređivači SK služili dostupnom crkvenoslavenskom lektirom (liturgijskim priručnicima). Međutim, isto tako je vidljivo, prema starocrkvenoslavenskim leksemima koji nisu potvrđeni u drugim izvorima na paralelnim mjestima ( vraždu, preljubodejno), da su dobro poznavali stariju jezičnu tradiciju. O poznavanju Svetog pisma govore i potvrde čuvanja crkvenoslavenskog sloja na onim mjestima na kojima se u talijanskoj zbirci uopće ne navodi kako je riječ o biblijskom navodu.
Što se tiče odnosa prema predlošcima, treba spomenuti činjenicu, poznatu još od istraživanja J. Vajsa,105 da su se biblijski tekstovi u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama u okviru reformi prilagođavali tekstu Vulgate.106 Poznato je isto tako, iako nije još u potpunosti istraženo, da su se tekstovi misala prilagođavali u različitoj mjeri. Od te spoznaje potječe i podjela liturgijskih kodeksa, nekada po geografskom kriteriju na sjevernu i južnu, a u novije vrijeme po kriteriju starine na stariju i mlađu odnosno konzervativnu i inovativnu, uključujući prijelaznu skupinu.107 Sa sigurnošću se može tvrditi da su kodeksi s područja bliskog Senju i Senjskom korizmenjaku inovativniji, tj. da su otišli dalje u prilagodbi Vulgati. U vezi s tim treba spomenuti kako je u ovom istraživanju uočeno da je u Korizmenjaku, u dijelovima koji su prevedeni s latinskoga (u themi propovijedi) ta prilagodba otišla još dalje nego u inovativnijim misalima. Primjerice u Lk 16,23–24 rečenica cum esset in tormentis jedino je u SK doslovno prevedena kada biše v mukah, dok ostali uspoređeni izvori (misali) imaju samo v mukah, a jedino BL ima parafrazu participom: I budući u mukah.
U dijelu citata može se utvrditi podudarnost s novije redigiranim misalima za koje je svojstvena kroatiziranost (prije svega MSegn – npr. hĉi), a u nekima čak i s više njih (tj. sa svima), npr. Podviža se vas grad (Mt 21,10). Treba naglasiti da je uočeno i podudaranje s konzervativnijim misalima, npr. Iv 8,51: Ako gdo slovo moje shranit, semrti ne okusi v veki prema aĉe kto sl(o)vo moe sьb'lûdet' semrti ne im(a)t' v'kusiti v(a) v(ê)ki (MBer1 62d; MRoč 53b), gdje na mjestu glagola vkusiti neki drugi izvori imaju glagol vidêti.
Iz ovdje uspoređivanih mjesta uočava se kako se prevođenje i priređivanje nije provodilo ad hoc, nego se iz prevoditeljskih rješenja i postupaka može iščitati priređivačka koncepcija SK. Kako je već navedeno, neka se jezična sredstva sustavno i dosljedno izbjegavaju. U tom kontekstu, te osobito u kontekstu književnojezičnih koncepcija 16. stoljeća, vrijedi ponoviti kako je uočen paralelizam, ali obrnut, u odnosu na individualnu jezičnu koncepciju i redaktorske postupke u misalu Šimuna Kožičića Benje.108 Iako se može identificirati fond riječi koji je zajednički priređivačima dvaju kodeksa (npr. izbor riječi nepriêtelь umjesto vragь), na većini mjesta priređivači SK pristupaju prepoznatljivim crkvenoslavenskim elementima gotovo dijametralno suprotno. Naime, Kožičiću je s jedne strane bilo važno naglasiti održavanje crkvenoslavenske tradicije, pa stoga i inzistira na elementima tipičnim za tu tradiciju (uporaba grafijskih znakova jata i štapića, čestice že samostalno i u spoju s drugim riječima, zamjenice čto samostalno i u spoju, kategorije dvojine, sintaktičkih konstrukcija), koje rabi dosljednije nego što je to bilo u dotadašnjim rukopisnim kodeksima kojima je svojstven „prirodan” razvoj, pa stoga i spontano unošenje hrvatskih jezičnih elemenata. No s druge strane, Kožičićeva je namjera također bila, koliko mu pridržavanje tradicije to dopušta, učiniti pojedina mjesta razumljivijima za puk. Nastojao je stoga uspostaviti ravnotežu među crkvenoslavenskim i hrvatskim elementima koje unosi u tekst. Tako je pri izboru riječi u slučaju kad postoje dvije moguće varijante nastojao odabrati onu riječ koja je, iako postoji i u crkvenoslavenskome, razumljivija za hrvatske govornike, npr. znati – vêdêti; govoriti – glagolati; niki – eterь; ako – aĉe; velmi – zelo; pokle – egda; vsakь – kiždo; milostь – blagodêtь; nepriêtelь – vragь; plaĉa – mьzda; gnêvь – jarostь itd.109 U ovom dijelu prevoditeljskog postupka koji teži razumljivosti tako nalazimo najviše sličnosti između SK i biblijskoga sloja Kožičićevih tekstova.
Razlog je razlici ovih dvaju kodeksa u naravi i namjeni njihovih tekstova, iako dakako oba služe kao misni priručnici. Naime, dok je tekst misala strogo fiksiran te trpi samo minimalne zahvate, tekst propovijedi, iako je dijelom mise, neposrednije se upućuje slušateljstvu i stoga je priređivačima važno da on bude razumljiv puku. Iz tog razloga Kožičiću odgovaraju pomalo tendenciozno uneseni crkvenoslavenski elementi kojima se dodaje uzvišena funkcija, a priređivačima SK odgovara da se izraziti crkvenoslavenski elementi uklone. Ta suprotnost vidljiva je osobito u tretmanu riječi koje nemaju samostalno značenje, nego značenjski pridonose izrazu izvan njih samih, a pretežna im je uloga sintaktička, pa se nazivaju suznačnim, sinsemantičnim ili nepunoznačnim riječima, za razliku od onih samoznačnih, autosemantičnih ili punoznačnih koje imaju samostalno značenje.110 U njih se tradicionalno, ali ne bez dvojbi, ubrajaju prijedlozi, veznici, čestice i uzvici.111 Kako je uočio Žagar u istraživanju Kožičićeve leksičke strategije, te se riječi pojavljuju razmjerno često, pa se mogu dobro iskoristiti za naglašavanje crkvenoslavenskoga tona u tekstu, a osim toga čine zatvoren, malen i time dobro poznat skup riječi.112 Takve riječi dakle kod Kožičića pripadaju crkvenoslavenskomu registru, iako ih Kožičić ipak nastoji uravnotežiti smjenjujući ih mjestimice njihovim hrvatskim varijantama.113 Nasuprot tome, priređivači SK u tom dijelu leksika teže izbjegavanju crkvenoslavenskih elemenata, osim u slučaju doslovnoga preuzimanja citata. Tako se odabiru veznici ako umjesto aĉe, nego umjesto nь ( na), er/ere i zač umjesto êko 'jer', kada umjesto egda, a umjesto že; prijedlozi ciĉ umjesto radi, od umjesto otь. Ovim vrstama riječi mogu se dodati prilozi (i to također oni među njima koji nemaju puno značenje) i zamjenice, čija se punoznačnost također može dovesti u pitanje, npr. prilozi zač umjesto vskuû 'zašto', kako umjesto êko 'kao', veĉe umjesto ûže 'više (uz negaciju)'; zamjenice ča umjesto čto ili eže, gdo umjesto kto, ki umjesto iže, ja umjesto azь, nega ili ga umjesto i ili ego, nemu umjesto emu, ovo umjesto se, ova umjesto siê, ka koli umjesto êže. Ipak, ima i iznimaka: u tekstu se može naći čestica se, zamjenički oblik je (umjesto ih), prilog sade 'ovdje' i sl.114
Pojedini izrazito crkvenoslavenski elementi, koji se ne prepoznaju kao inherentni hrvatskoj jezičnoj povijesti (kao što je suglasnička skupina žd, čestica že i slično) izbjegavaju se u SK toliko dosljedno da se stječe dojam o njihovoj odbojnosti za priređivače. Taj bi odnos bilo zanimljivo obraditi istraživanjem u okviru povijesne sociolingvistike.
Zaključak
Ovim istraživanjem proširene su spoznaje o odnosu prema biblijskom sloju hrvatskoglagoljskih zbirka propovijedi. Utvrđeno je kako različit stupanj oslanjanja na novije i starije svetopisamske izvore tijekom prevođenja biblijskog sloja upućuje na postojanje svojevrsne prevoditeljske koncepcije, ali i posjedovanje određena broja predložaka koji je skupina senjskih intelektualaca uključenih u nastanak Korizmenjaka imala na raspolaganju. Naime, pokazalo se kako su dijelovi biblijskoga sloja tekstološki ovisni o različitim svetopisamskim izvorima. Na razini rečenice potvrđena su potpuna i gotovo potpuna podudaranja pri čemu se potonja odnose na sporadične pojedinačne gramatičke i leksičke promjene. Većina potpunih podudaranja odnose se na misalske i psaltirske izvore, iako je zamijećen određen broj podudarnosti s lekcionarima i drugim zbirkama korizmenih propovijedi. Slična rješenja koja su na tim mjestima pronađena u drugim korizmenjacima s kraja 15. i početka 16. st. pokazuju kako su se tvorci korizmenih propovijedi među ostalim služili i čakavskim lekcionarima.
Utvrđeno je kako pojava crkvenoslavenizama može biti odraz prevoditeljeva stilskog markiranja teksta (oznaka višeg registra), ali i potvrda oslanjanja na starije liturgijske predloške; kao što čakavske inačice biblijskih citata nisu samo isključivo pokazatelj prevoditeljeva pohrvaćivanja i redigiranja starijih liturgijskih predložaka, nego i one mogu svjedočiti o povremenom oslanjanju na suvremene latinične svetopisamske izvore. Dok se hcsl. inačicama ostvarivao viši jezični registar, pogotovo na mjestima na kojima su se iznosili različiti dokazi autoriteta kojima je propovjednik osnaživao svoje tvrdnje, onim čakavskim nastojala se povećati razumljivost i jasnoća biblijskih citata. Tako čakavske inačice dominiraju u dijaloškim dijelovima SK čime se postiže uvjerljivost u prenošenju neupravnoga govora sudionika Isusove muke. S obzirom na to da se znatan dio propovijedi o Muci sastoji od citata unesenih iz evanđelja, posezanje za starijim hcsl. izvorima svakako bi otežalo praćenje i razumijevanje teksta.
Pokazalo se kako Korizmenjak dijeli dva prevoditeljska načela s glagoljskim knjigama tiskanim u narednim desetljećima 16. st.: Kožičićevim i protestantskim izdanjima. To su: stavljanje naglaska na razumljivost teksta te oslanjanje na različite izvora tijekom procesa prevođenja. Utvrđeno je stoga kako su pojedinci uključeni u nastanak SK još na prijelazu iz 15. i 16. st. tijekom prevođenja primjenjivali pojedina načela za koja se dosad smatralo kako su se počela upotrebljavati tek s modruškim biskupom Šimunom Kožičićem Benjom. Iako su ona kod Kožičića provedena dosljednije i na višoj razini, sama činjenica kako začetak takva stvaralačkog pristupa nalazimo nekoliko desetljeća ranije baca novo svjetlo na nastanak senjskih izdanja.