Filozofska istraživanja, Vol. 44 No. 3, 2024.
Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.21464/fi44308
Empatija i kolektivna dobrobit
Aleksandar Fatić
orcid.org/0000-0002-5672-7183
; Univerzitet u Beogradu,Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Kraljice Natalije 45, RS–11000 Beograd
Aleksandra Bulatović
orcid.org/0000-0003-4273-8583
; Univerzitet u Beogradu,Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Kraljice Natalije 45, RS–11000 Beograd
Simona Žikić
orcid.org/0000-0001-6093-1665
; Univerzitet Singidunum,Fakultet za medije i komunikacije, Karađorđeva 65, RS–11000 Beograd
Sažetak
Tekst se bavi fenomenologijom empatije kao specifičnog stava, ali i empatije kao etičkog principa. U tekstu se radi razlika između dvaju ključnih razumijevanja empatije u novijoj povijesti filozofije: (1) onog koje empatiju doživljava kao neku vrstu »fuzije« ili povezivanja emocija promatrača i emocija onoga s kojim se suosjeća, koja se prije svega izvodi iz tradicije škotskog prosvjetiteljstva, a posebno Davida Humea; i (2) onog koje empatiju shvaća kao sposobnost za suosjećanje s drugim, pri čemu se zadržava jasna svijest o tome da primarni osjećaji drugog s kojim se suosjeća nisu naši osjećaji. Ovo je drugo razumijevanje empatije značajno razvijeno u novijoj filozofskoj povijesti od strane Maxa Schelera, a eksperimentalno ga je potkrijepio Martin Hoffman u svojim istraživanjima uloge empatije u moralnom razvoju. Autori argumentiraju da drugo navedeno razumijevanje empatije predstavlja empatiju kao relacijsku emociju, odnosno emociju koja se odnosi na supstantivne emocije drugog te rade razliku između relacijskih emocija (emocija u vezi s emocijama drugih) i meta-emocija (emocija koje osjećamo u vezi s vlastitim drugim emocijama). Oni dalje zaključuju da su relacijske emocije osnova za sentimentalističku etiku koja je sposobna podržati princip moralne obaveze ili dužnosti. U tekstu se dalje pokazuje zašto je pojam organske zajednice, zasnovan na uzoru funkcionalne grupe čiji odnosi ne moraju biti posredovani institucionalnim procesima, sâm po sebi povoljan kontekst za unapređivanje mentalne dobrobiti, te uspostavljanje mehanizama otpornosti koji karakteriziraju samu konceptualizaciju mentalnog zdravlja. Autori smatraju da empatija upravo doprinosi individualnoj i kolektivnoj otpornosti tako što ne negira individualnu ranjivost, nego je transformira u predispozicije za liderstvo koje je zasnovano na emocionalnosti i na percepciji, čak i institucija i korporativnih struktura, kao »malih društava« u kojima ključnu ulogu igraju iste vrste socijalnog kapitala kao u organskim zajednicama, prije svega moralne emocije poput povjerenja, empatije i solidarnosti.
Ključne riječi
empatija; emocionalna infekcija; moralna efikasnost; deontologija; liderstvo
Hrčak ID:
328754
URI
Datum izdavanja:
5.12.2024.
Posjeta: 0 *