Povijesni prilozi, Vol. 44 No. 68, 2025.
Original scientific paper
https://doi.org/10.22586/pp.v44i68.30205
Pojava i širenje flagelantskoga (bičevalačkog) pokreta u istočnojadranskim komunama tijekom srednjega vijeka do kasne renesanse
Zrinka Novak
Mirko Sardelić
Abstract
Samokažnjavanje kao vjerska praksa pojedinaca ili zajednica ima dugu tradiciju u duhovnom životu mediteranskoga svijeta. Postojalo je i prije pojave kršćanstva, a ono ga je prigrlilo ponajprije iz dva razloga. Rane monastičke zajednice „prepoznale” su u (samo)kažnjavanju sredstvo discipline tijela koje je došlo u napast ili joj je već podleglo. Samokažnjavanje bičem (flagellum) pojavljuje se u 11. stoljeću među pojedincima i manjim zajednicama na Apeninskom poluotoku kao proces svojevrsnoga umrtvljivanja tijela radi spasenja duše.
Pojava masovnih i od vlasti nekontroliranih procesija flagelanata koji bi se u stotinama polugoli bičevali na gradskim trgovima i ulicama, nerijetko praćeni histeričnim ispadima mnoštva i pojedinaca, počinje 1260. u Umbriji. Bio je to radikalan odgovor na nekoliko povezanih pogubnih i traumatičnih događaja koji su pogodili to područje. Najprije su 1258. glad, pa sljedeće godine i kuga sijale smrt, a u rujnu 1260. sve je kulminiralo teškim porazom gvelfa, koji su u bitci protiv gibelina izgubili tisuće vojnika i pristaša. Vrlo mučno razdoblje koincidiralo je upravo s godinom 1260., za koju je krajem 12. stoljeća Joachim del Fiore prorokovao da je godina dolaska Antikrista. Flagelantske pokorničke procesije proširile su se diljem, čak i izvan Apeninskoga poluotoka. Naposljetku su se sukobi smirivali, pljačkaši su priznavali nedjela, kajali se i vraćali pokradeno. Kako je odgovor na patnju i anksioznost brzo došao, tako se i unutar nekoliko mjeseci smirio.
Drugi val flagelantskih pokreta dogodio se sredinom 14. stoljeća, ponajprije na jugu njemačkih zemalja i na području uz rijeku Rajnu kao posljedica izbijanja strašne epidemije kuge (crna smrt) 1347./48. godine. Zbog njegova ekstremnoga djelovanja pokret su naposljetku zabranile i svjetovne i crkvene vlasti jer je predstavljao svojevrsnu opasnost za svjetovni i crkveni poredak.
U 13. stoljeću flagelantska je praksa, u svojoj umjerenoj, neradikaliziranoj formi, institucionalizirana i na istočnoj obali Jadrana, po uzoru na slične bratovštine u talijanskim gradovima. Osnutak bičevalačkih bratovština treba promatrati i u vidu pojave novih mendikantskih, propovjedničkih redova (dominikanci i franjevci) koji su širili ideje o Kristu patniku, o molitvi, pokori i milosrđu, a bičevanje je bilo potaknuto onim činom što ga je sam Krist podnio tijekom svoje muke za spas čovječanstva. Ta je bičevalačka pokora ujedno bila sredstvo da bi se nekako ublažio „bič Božji”, prema tadašnjem poimanju vidljiv u raznim nedaćama (rat, glad, bolest), a i kasnije u velikim kužnim epidemijama koje su zahvatile Europu sredinom 14. stoljeća. Bičevalačka praksa (poštujući originalni koncept patnje u vidu imitatio Christi) kao i ostali oblici pobožnosti i kršćansko-bratske djelotvornosti jasno su bili definirani u statutima bratovština.
Ovaj rad posvećen je analizi osnutka i djelovanja bičevalačkih bratovština u istočnojadranskim gradovima: Zadru, Dubrovniku, Stonu, Hvaru, Korčuli, Šibeniku, Rabu, Krku i Kotoru te naseljima Grobniku i Vrbniku. Najprije se iz literature daje pregled poznatih podataka o djelovanju bratovština u pojedinim komunama i gradovima istočnoga Jadrana. Potom se analizira flagelantska praksa zabilježena u bratovštinskim statutima, ali i popularnost tih bratovština vidljiva i u drugim arhivskim vrelima, primjerice u privatno-pravnim notarskim spisima. Nastavlja se s razlozima osnivanja flagelantskih bratovština: u prvom je redu to bilo zbog njegovanja pobožnosti usmjerene prema Kristovoj muci samokažnjavanjem i ostalim oblicima pobožnosti s ciljem pokajanja za grijehe i zazivanjem Božjega milosrđa. Drugi je razlog bila dobrotvorna djelatnost usmjerena na pomoć potrebitoj braći.
U zasebnim su odlomcima obrađene ekonomske aktivnosti bratovština te njihova društvena i spolna struktura. Prema dosad u historiografiji već načinjenim analizama oporuka vidljivo je da su u Zadru i Dubrovniku flagelantske bratovštine krajem 13. stoljeća dobivale veći broj oporučnih legata, a popularnost im je opala tijekom 14. stoljeća, na što upućuje manji broj darovanih legata u odnosu na prethodno razdoblje. Kotorska flagelantska bratovština u prvoj polovini 14. stoljeća još uvijek je među vodećim bratovštinama s obzirom na broj primljenih legata. Rapska bratovština sv. Kristofora još je u 15. stoljeću obdarivana velikim brojem oporučnih legata, što svjedoči o njezinu iznimnom ekonomskom, društvenom i vjerskom značenju za komunu sve do 16. stoljeća, kad postupno gubi na ekonomskoj i društvenoj važnosti.
Flagelantske bratovštine na istočnojadranskom prostoru većinom su djelovale u urbanim sredinama i okupljale pripadnike svih društvenih slojeva i oba spola. Primjer bratovštine sv. Kristofora u Rabu pokazuje široku društvenu zastupljenost: patricije, pučane, klerike, seljake iz distrikta i strance – njih ukupno 380. Slična struktura vidljiva je i u bratovštini Svih svetih u Korčuli, u kojoj su patriciji i pučani djelovali zajedno, što upućuje na važnu ulogu bratovština u društvenom pomirenju. U usporedbi s talijanskim flagelantskim bratovštinama, koje su često isključivale žene iz svojega članstva, istočnojadranske su imale znatan udio članica. Ipak, žene su u bičevalačkim bratovštinama poput one u Rabu imale ograničenu, više pobožnu ulogu, nisu imale pravo glasa niti su mogle obnašati upravne funkcije, a bičevanje su, čini se, obavljale privatno. Od sredine 15. stoljeća žene su se sve više uključivale u bratovštine baveći se karitativnom djelatnosti, kao što pokazuje slučaj Kotora, gdje su postale punopravne članice bratovštine Svetoga Križa tek nakon 1468. godine.
Do kraja 15. stoljeća flagelantska je praksa gotovo potpuno iščezla, a mnoge su se bičevalačke bratovštine transformirale u pobožno-karitativne udruge koje su pomagale siromašnima, bolesnima i onima na marginama društva. Takve su se promjene dogodile u gotovo svim flagelantskim bratovštinama koje su djelovale u urbanim sredinama na istočnoj obali Jadrana. Bratovštine u Kotoru i Vrbniku već su i u ranijem razdoblju vodile brigu o hospitalima za siromašne. Iako je flagelantska praksa krajem srednjega vijeka nestajala, u kriznim vremenima dolazilo je do njezina povremenoga oživljavanja. Primjer toga događaj je iz Hvara 1510. godine, kad je čudotvorno krvarenje maloga raspela izazvalo masovna bičevanja i pokorničke procesije, što detaljno opisuju suvremeni izvori. U tim su procesijama sudjelovali ljudi svih uzrasta i društvenih slojeva. Vodeću ulogu imala je hvarska bratovština Duha Svetoga, koja je tom prilikom obnovila svoju nekadašnju flagelantsku praksu. Poslije je, u spomen na navedeni događaj, osnovana i bratovština Milosrđa. Ta čudotvorna pojava potaknula je oživljavanje flagelantske prakse, koja se kasnije stabilizirala i zadržala u ograničenom obliku, primjerice jednom godišnje na Duhove, kako je 1579. zabilježio apostolski vizitator Valier. Očigledno je da su novi valovi nesreća, poput napada osmanskih gusara na Hvar i Korčulu 1571. i kužne epidemije 1576., dodatno produžili trajanje tih pokorničkih običaja.
Na kraju rada ukratko se analiziraju vizualni izvori vezani uz korčulansku bičevalačku bratovštinu i prežitci srednjovjekovne pobožnosti vezane uz uprizorenje Kristove muke i smrti (pasije) u srednjovjekovnim crkvenim dramama. Treba napomenuti važnost vizualnih izvora u pružanju vrijednih informacija, primjerice o fizičkom izgledu flagelanata, njihovoj opremi, odjeći i drugim detaljima koje nam ne donose uvijek narativni i drugi izvori.
Valja istaknuti da se srednjovjekovna pobožnost prema Kristovoj muci očitovala i u crkvenim dramskim prikazanjima, na koje je utjecao flagelantski pokret s Apeninskoga poluotoka. Dramska prikazanja Kristove muke, osobito tijekom korizme, koja su se odigravala u prostoru crkve, uključivala su i procesije ulicama u kojima su sudjelovali članovi bratovština, a u kojima su bratimi i sestre pjevali pjesme posvećene Kristovoj muci i žalosti Majke Božje (Stabat Mater), dok bi predvodnik bratovštine nosio križ u spomen na Krista. Takve prakse razvijale su se u crkvene i izvancrkvene dramske izvedbe, a u nekim dalmatinskim i primorskim gradovima, poput Hvara, Korčule i Krka, tradicija je sačuvana do danas. Na Hvaru se održava procesija „Za Križen”, koja povezuje šest otočnih zajednica i uključuje pjevanje pučkih pasionskih pjesama poput Gospina plača ili Puče moj, a slične se procesije u Velikom tjednu u čast Kristove muke održavaju stoljećima u Korčuli i Krku. Te su tradicijske dramaturške i pobožne prakse prepoznate i zaštićene od UNESCO-a kao hrvatska nematerijalna kulturna baština.
Keywords
flagelanti; istočni Jadran; bratovštine; vjerske prakse; srednji vijek; 16. stoljeće
Hrčak ID:
334540
URI
Publication date:
22.7.2025.
Visits: 851 *