Uvod
O templarima i ivanovcima te njihovoj nazočnosti na vranskome području objavljene su mnoge rasprave.1 U fokusu istraživanja je obitelj Bertonić (Britanico), koja se razmatra u kontekstu sudbine vranskih ivanovaca po dolasku mletačke uprave, odnosno o uklapanju njihovih svjetovnih podanika u sastav mletačkih vojnih postrojbi vranske utvrde i predgrađa tijekom mletačko-ugarskog sukoba u prvoj polovini 15. stoljeća. Nakon kupoprodajnog ugovora između Ladislava Napuljskog i Mletačke Republike iz 1409. potonja je preuzela i Vranu te ju pretvorila u državni feud.2 Ivanovci su izgubili posjed, vranski prior ostao je tek naslov, a Vranom su upravljali mletački kastelani.3 U radu Zorana Ladića opisana je dinamična pokretljivost stanovništva na relaciji Vrana – Zadar tijekom i nakon tranzicije vlasti.4 Obrazlažući nadalje važnost prisutnosti ivanovaca u Vrani Ladić je naglasio da je postojanje najvažnije utvrde ivanovaca na ovim prostorima samo nekoliko desetaka kilometara od Zadra imalo izuzetnu vojnu i političku važnost za ovaj grad i njegov distrikt te da se u Vrani mogla izgraditi jedinstvena svjetovno-viteška zajednica, od koje su nemale koristi imali i stanovnici Vrane i ivanovci.5 No, nepoznato je jesu li se pojedini pripadnici reda ivanovaca sekularizirali tijekom tranzicije vlasti i novih pravnih odnosa na području vranskoga distrikta (priorata), koji je iz crkvenih prešao u sekularne ruke (mletačku vlast, op. a.),6 odnosno je li u njihovim redovima opstojao neki oblik ivanovačkog svjetovnog reda.7 Opravdanost teze o sekularizaciji potkrepljuje zapis o vranskom ivanovcu Jeanu de Camporianu iz 1337. godine, koji je uz potporu zadarske komune, skinuo habit, oženio se ili živio u konkubinatu pod lažnim imenom Bonus Joannes, te otuđio dobra Reda zbog čega je 11. travnja iste godine izdana papinska bula o procesuiranju toga slučaja.8 Činjenica da se „glavna dužnost preceptora kao poglavara jedinice sastojala u upravljanju posjedima na što veći probitak Konventa, te primanje u Red nove braće“ te da su se „mogli primati i laici (muškarci i žene, op. a.) koji su za svoje uzdržavanje plaćali ili poklanjali svoje posjede i druge vrijednosti“,9 otvara prostor raspravi.10 Poznato je da su, osobito u ratnim prigodama, ivanovci angažirali sekularne vitezove, koji nisu polagali zavjete, a zabilježena je i praksa oblata, odnosno svjetovnjaka u kršćanskim viteškim redovima.11 Uz to, vojna struktura viteškoga reda ivanovaca poznavala je tzv. braću narednike, pobočne vojnike koji su se regrutirali iz redova težaka ili gradskih obrtnika, a koji su prolazili vojnu obuku zajedno s vitezovima.12 Lelja Dobronić navodi da je u kućama ivanovaca postojao složen sustav redovničko-laičke pluralnosti.13 S obzirom na to da je Vrana u vrijeme kralja Ludovika imala ugledniji položaj i funkciju od pukog preceptorata ili kasetlanata, što potvrđuju izvornici koje je autorica istraživala, zasigurno je ta pluralnost bila naglašenija. Vrana je bila živo sjedište ivanovaca, u njoj je 1370. godine izdana isprava o potvrđivanju nekih posjeda u Lučkoj županiji.14 U kontekstu rasprave nužno je naglasiti da su Francuzi imali monopol na izbor velikog magistra (Grandis Magister) Reda do 1377. godine,15 a posljednji je vranski prior izgledno podržavao provansalski „jezik“ Reda.16 Zsolt Hunyadi naglasio je da je viteški red ivanovaca bio predominantno francuski, a da su preceptori i priori Ugarskog priorata od polovine 13. pa do osamdesetih godina 14. stoljeća uglavnom bili Francuzi i Talijani.17 Upravo u to vrijeme Crkva je prolazila kroz krizno razdoblje (papa i protupapa), što se odrazilo i na rascjep u Redu i izazvalo unutarnje neurednosti Reda kao cjeline.18 Posljedično, složene su se prilike u Redu odrazile i na Vranu.19 Nedostatak arhivskog gradiva priorata Ugarske od osamdesetih godina 14. stoljeća do 1491. i činjenica da je oko njega bilo organizacijskih problema otežava proučavanje sudbine vranskih ivanovaca,20 s čijim su velikim magistrom na Rodosu Mlečani održavali kontakte nakon tranzicije vlasti.21
Vranski Bertonići – u službi ivanovaca i Mletačke Republike
Izvornici ne otkrivaju kako su Bertonići pristigli u Vranu. Pripadnici obitelji neosporno su bili nastanjeni u Vrani u vrijeme Ivana od Paližne. Zasad ostaje nepoznata njihova konkretna uloga u sklopu vranskog priorata za vrijeme ivanovaca. Polovinom 14. stoljeća Mlečani su osjetili privrženost vranskih vitezova hrvatsko-ugarskom vladaru Ludoviku Velikom, zbog čega su naredili napad na Vranu,22 a i u širem geopolitičkom kontekstu odnosi Venecije i središnjice Reda na Rodosu u to su vrijeme bili poprilično rezervirani.23 Početkom 15. stoljeća vranski se prior okreće protiv Sigismunda i predaje Vranu Alojziju Aldemariscu24 (admiralu Ladislava Napuljskoga), priorat Ugarske ulazi u sastav talijanskih priorata, u Vranu 1409. ulaze Mlečani, a prema Lelji Dobronić Venecija je u utvrđenom gradu smjestila svoju vojnu posadu te 1411. odlučila utvrditi i podgrađe (trgovište). Tvrđavom su upravljali kastelani,25 a okolne su se zemlje dodjeljivale feudatarima.26 Izgledno je da se mletačkoj vojsci priklonio dio bivših podanika ivanovaca, među kojima i pripadnici obitelji Bertonić (Britanico), koji su tijekom mletačke uprave zabilježeni kao vojni službenici i vranski feudatari. U svakom slučaju, aktivna vojna služba u korist Mletačke Republike i uživanje vranskoga feuda omogućili su im rapidan društveno-gospodarski uzlet u Zadru i njegovu distriktu tijekom 15. i 16. stoljeća.27
Problem pri utvrđivanju mogućih poveznica obitelji Bertonić (Britanico) s viteškim redom ivanovaca ad primum predstavlja rijetkost njihova spomena u spisima zadarskih bilježnika i objavljenim izvorima iz 14. stoljeća. Jedan od mogućih odgovora na to pitanje leži u činjenici da je u Vrani prije tranzicije vlasti postojala notarska kancelarija u sklopu priorata te su svoje poslove oni mogli sklapati i tamo28 ili u susjednom Šibeniku, gdje su Vranjani zapaženi u notarskim spisima.29 Ser Ioahannes Bertrunich de Aurana zabilježen je u spisima zadarskog notara 5. ožujka 1391. godine, sa Stanom, udovom Ivana, nekoć gastalda monahinja samostana sv. Marije u Zadru u svojstvu izvršitelja oporuke Fumice udove težaka Vulčine iz 1390. godine, a u vezi s potraživanjem oporučnoga legata od težaka Nikole Kuzmića.30 U istom kontekstu ponovno je spomenut 1392. godine kao Iohanes Bertonich de Aurana,31 a u spisima šibenskoga notara Zilija pok. Gulielma de Albanisa upisan je 20. srpnja 1400. godine.32 Neupitno je bio nastanjen u Vrani za vrijeme vranskog priora Ivana Paližne te očito svjedok, a moguće i sudionik „burnih političkih borbi i smutnji koje su uslijedile nakon smrti Ludovika Anžuvinca i za vladavine njegove kćeri Marije te Paližnine smrti“.33 To potvrđuje isprava iz 1403. kojom je hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski potvrdio discreti viri Iohannis Bertonich habitatori Aurane qui cum magna sanguinis effusione penes dominum fratrem Iohannem de Palisna olim priorem Aurane sacre maiestati prefati domini nostri regis seruiuit osam ždrijebova zemlje podno Nadina, que semper fuerunt et pertinent ad Castrum Nouum, koje mu je dodijelio admiral Alojzije Aldemarisco.34 Nakon tranzicije vlasti Ivan Bertonić zabilježen je 1411. u svojstvu kupca vinograda u Bubnjanima,35 nekoć u posjedu Rogovske opatije. Potom su njemu i Ivanu Ocillu 1413. godine,36 zbog vjerne službe Serenissimi u srazu s Ugrima restituirani gubitci žitarica i vina, a nakon što su stradale njihove kuće, životinje i stvari kada su Ugri opsjeli dictum castrum Aurane.37 Shema društveno-političke prilagodljivosti pri izmjenama vladalačke strukture na vranskome području omogućila je pripadnicima obitelji stjecanje naslova vranskih feudatara i posljedično ekonomski probitak.
Mletački izvornici otkrivaju poneku vijest o Vrani i životu unutar utvrde tijekom 15. stoljeća.38 Uz službu kastelana, u Vrani je postojala služba predstojnika (superstes)39 te trojice konjanika (caballarius) zaduženih za dostavu pisama u Zadar. Senat je potonju službu ustanovio zbog visokih godišnjih prihoda vranskoga feuda, koji su dosezali 600 dukata te je bilo u državnom interesu, a sukladno odredbi iz 1452. godine, čim prije saznati vijesti, osobito o smrti feudatara koji ne bi imao potomstva. Poštanska služba pokrivala je široko područje, a plaća pojedinca iznosila je između 30 i 50 malih libara godišnje pro quo salario tenetur portare litteras nostras: ac rectorum nostrorum ad partes Hungarie et Bosne et ad alia loca (...) in loci Turchorum.40 Ujedno je bilo određeno da se čim prije u Vranu uputi 15 topnika sub uno fido caporali zbog važnosti utvrde. Senat je pritom naložio obnovu skladišta oružja, crkve i plaćeničkih kuća, a troškove je trebalo podmiriti godišnjim doprinosom distriktualaca de ratione campanilis, que anuatim exiguntur, odnosno novcem koji su plaćali za zvonarinu (najčešće o sprovodima, elementarnim nepogodama, upozorenjima na opasnost i sl.).41 Polovinom 15. stoljeća (1453.) Mlečani su prionuli jačem naoružavanju utvrde te je Senat odredio da se u Vranu pošalje 50 topnika (ballistarii) s dvama probis et fidelibus kaporalima.42 Izgledno je da je s time povezana iskazana namjera krbavskih knezova da u neposrednoj blizini Vrane – pro milliarum quatuor uel quinque – izgrade utvrdu na što je početkom ožujka 1453. reagirao mletački Senat kako bi zaštitio vransku i novigradsku utvrdu43 te je iste godine poslao u Vranu dodatnih 15 topnika.44 U drugoj polovini 15. stoljeća (1470.) Senat je naložio da se Vrana opskrbi prijeko potrebnom municijom,45 a kako bi se izbjeglo napuštanje položaja poslano je u Zadar 1000 dukata za plaće zadarske, vranske, novigradske i ninske posade.46 U travnju 1470. kraljev kapetan Balász Magyar napao je i vrlo okrutno opljačkao pet sela u vranskome distriktu.47 Senat je 1472. razriješio dužnosti zapovjednika Vrane Mattea de Meldulu, kojega su na toj službi zamijenili Antonio Battifero i Andrea de Grecis.48 Mletački su plemići, čini se, nerado prihvaćali službu vranskoga kastelana. Godine 1476. zabilježeno je da su petorica plemića odbili službu zbog teškoća oko ubiranja plaće. Izabrani kastelan Toma Donà (Donado) nije se htio uputiti u Vranu prije nego što primi zadovoljavajuću subvenciju te mu je Senat, kako bi ga odobrovoljio, odredio iznos od 150 dukata, a ostatak plaće pao je na teret paške komore.49 Čini se da je Donà odustao od službe jer je 1481. zabilježena smrt kastelana Petra Parute na čije je mjesto imenovan Nikola Gabriel,50 a početkom 1482. imenovan je na tu službu mletački plemić Andrea Coppo, koji je poput kaselana Donà potraživao subvenciju u istom iznosu.51 Uz to, 1477. godine saznaje se da su zidine vranske utvrde bile u lošem stanju te su zahtijevale hitnu obnovu.52 Senat nije bio zadovoljan Zadranima i stanovnicima Vrane, kojima su dani konji i stipendije kakve su imali alii armigeri Italici te je 1478. donio odluku da se svi takvi aranžmani smatraju ništavnima te da se ukinu.53 Uz to je Senat donio odluku da se ubuduće plaćenici mogu angažirati isključivo dopuštenjem Velikog vijeća u Veneciji.54
Krbavski knez Ivan Karlović robio je sela u zadarskome okružju i nanosio im štetu pa je Senat 1478. uputio protest ugarskome kralju te prijetio odmazdom kako bi primjer krbavskoga kneza spriječio buduće pokušaje uznemiravanja ljudi i naselja na mletačkom području.55 Mlečani su 1484. godine, zbog sumnjivih namjera Ugara, odredili obnovu i utvrđivanje Vrane i Nina.56 Nezadovoljstvo Senata zbog visokih troškova i male koristi od držanja lanze spezzate i drugih naoružanih talijanskih jedinica u Zadru, rezultirala je 1485. odredbom o dovođenju sedamdeset stradiota s istoka, od kojih bi polovina držala Novigrad, a druga polovina Vranu. No, taj je prijedlog odbijen pa je konačno odlučeno da se izabere osam kondotjera s ukupnom posadom od dvije stotine ljudi, od kojih je pedeset trebalo braniti Vranu.57 Komestabili ad custodiam castelli Aurane i oni u obrani Nina negodovali su prema fiskalnoj komori u Zadru 1487. zbog neredovitosti isplate plaća.58 Važnost vranske utvrde prema zabilješki Senata – fortilitium nostrum Laurane importantissimum Statui nostro – izražena je u listopadu 1493. godine, neposredno nakon Krbavske bitke – hoc propritim tempore ob res occurrentes in illis partibus Corbauie illie vicinis59 – kad je određeno da se žurno izgradi cisterna za potrebnu opskrbu utvrde vodom u slučaju ratnoga sukoba.60 No, postojala je dihotomija između odredaba Senata i konkretne prakse zadarskih rektora. Zadarski knez Pietro Sagredo postavio je 1500. godine, u jeku mletačko-osmanskog sukoba 1499. – 1503., za vranskoga kastelana svoga sina, starosne dobi između 10 i 12 godina. Senat je promptno reagirao te naredio žurno povlačenje dječaka iz službe i restituciju potrošenog novca u ruke Cosule Capo de le guarde de quel contado,61 a na njegovo je mjesto odredio plemića i providura Giacoma Manolessa do dolaska izabranoga kastelana Michelea Dieda.62 Paralelno s time u Vrani i vranskome distriktu i dalje se susretalo domicilno stanovništvo sa strancima,63 kao i u vrijeme viteškog reda ivanovaca. Iz izvješća zadarskih rektora kneza Berkucija Civrana i kapetana Zuanne Maura od 20. prosinca 1524. saznaje se da je vranska utvrda gia molti anni bila opremljena s pet velikih topova (peci cinque de vna bella artelleria) koje su Mlečani namjeravali povući u zadarsku utvrdu jer su u Vrani navodno bili beskorisni (inutilita sua), ali je transport topova predstavljao problem (incomodo del condurle dal ditto loco al lago, e dal lago a Pochoschiane, et da Pocoschiane alla marina, et poi in barcha de qui). Nazočnost Osmanlija 1524. na vranskome području alarmirala je zadarske rektore te su zbog opasnosti od gubitka dragocjene artiljerije konačno istu povukli iz Vrane u Zadar, a iz zadarske utvrde prebacili u vransku dva topa manjega kalibra (falconetti),64 čime su bitno umanjene obrambene mogućnosti vranske utvrde. Konačno je Vrana pala u osmanske ruke 1538. godine, a zadarsko zaleđe opustjelo, kako su posvjedočili knez Marco Antonio Diedo i kapetan Michele Salamon 1544. u dopisu Vijeću desetorice – per causa della ruina del territorio, et nudationi delli villici, et coloni di quello dal tempo della recente guerra,65 što se posljedično odrazilo na prihode zadarske komore i ugrozilo obranu Zadra zbog problema s isplatom plaća vojnicima.66
O podrijetlu obitelji Britanico (Bertonić)
O zadarskoj građanskoj obitelji Britanico nema sustavnijih znanstvenih prikaza, ali su izrazito zastupljeni u istraženim arhivskim izvornicima 15. i 16. stoljeća iz fonda zadarskih bilježnika u Državnom arhivu u Zadru. U recentnom radu Danka Zelića autor je upozorio na važnost pripadnika obitelji Bertonić u zadarskom crkvenom kontekstu, uz opasku da je prezime Britanicus nastalo latinizacijom, a potom i talijanizacijom (Britanico) prezimena Bertonić.67 Arhivski izvori potvrđuju obiteljsko podrijetlo iz Bretanje i proces etnosimbioze u okvirima vranskoga priorata. U fondu Dukale i terminacije Državnoga arhiva u Zadru zabilježen je 1458. godine ser Iohannes fillius Georgii de Bertagna dictus Bertonich.68 Na temelju toga hrvatska inačica prezimena je antroponim povezan s Bretanjom (franc. Bretagne; lat. Britannia). U prilog tome ide nadijevanje imena Bertonis Ivanovu sinu te još jednom članu obitelji u 16. stoljeću.69 U spisima iz 16. stoljeća rabile su se hrvatska (Bertonich) i talijanska inačica prezimena (Britanico), s prevagom potonje.
Treba uzeti u obzir da su ivanovci bili multinacionalni red unutar kojega su postojale tzv. linguae (jezici), organizacija šira od priorata, a već je naglašeno da su francuski vitezovi imali do 1377. monopol na čelništvo Reda,70 dok je na području Bretanje dokumentirana široka samostanska mreža ivanovaca.71 Bertonići su mogli s francuskim ivanovcima pristići u srednjovjekovnu Vranu koja je bila svjedokom europske dimenzije društvenih odnosa na istočnoj obali Jadrana.72 Tijekom istraživanja arhivskoga gradiva uočena je znatna nazočnost različitih osoba francuskoga podrijetla u zadarskoj komuni tijekom 15. stoljeća.73 Jednako je zabilježena nazočnost plaćenika iz Bretanje u Vrani u vrijeme mletačke uprave, iako se ne može dovesti u izravnu vezu s rodom Bertonića.
O nazočnosti vojnika s područja Bretanje u Vrani svjedoči spomen Yvesa Bertona (Iuo Berton de Bertagna stipendarius in castelo Aurane) iz 1442. godine. Yves Berton sastavio je oporuku tijekom bolesti jacens in hostaria Nicolai hospitis in Iadra, koja se nalazila in confinio portarum beccarie. U oporuci je spomenuto šaroliko društvo. Za izvršitelje oporuke imenovao je ser Nicolaum de Ventura mercatorem ciuem Iadre, ser Nicolaum de Francia predictum hospitem in Iadra, et ser Christoforum de Roma caporalem in Aurana. Nikola iz Francuske, koji je bio povezan s bratovštinom sv. Jakova,74 skrbio je o oporučitelju tijekom bolesti te se uporaba termina hospes uz njegovo ime može povezati s prižitcima bolničarske službe imanentne ivanovcima.75 Svjedok pri sastavljanju Bertonove oporuke bio je Andrea Dabrin teotonico.76 Izgledno je da je bila riječ o plaćenicima koji su služili u vranskoj utvrdi.77
Heraldička analiza sačuvanih obiteljskih grbova – poveznica s ivanovcima?
Izgledno je da su pripadnici obitelji Bertonić (Britanico) njegovali reminiscenciju na vranski priorat, odnosno na viteški red ivanovaca tijekom mletačke vladavine u Dalmaciji. Na to upućuje heraldička analiza obiteljskog grba na kući Britanico u Zadru u ul. Ive Prodana 10 (u neposrednoj blizini crkve sv. Šimuna Pravednika). Grb(ove) obitelji Bertonić obradio je Bojan Goja. „Općenito je poznato da je postanak grbova vezan uz ratnike koji su se vratili iz Prvog križarskog rata vođenog od 1096. do 1099. godine.“78 Gojine uvodne riječi u raspravu evociraju, između ostalih, i viteški red ivanovaca. Autor nadalje navodi:
Vijeće zadarskih građana, utemeljeno 1596. godine odlukom mletačkih vlasti, nasuprot Plemićkog vijeća, okupljalo je pripadnike imućnoga višeg društvenog sloja (veletrgovce, obogaćene intelektualce i obrtnike, bilježnike, liječnike, ljekarnike). Mnogi od njih imali su svoje grbove kao oznaku povlaštenog društvenog statusa i potvrdu svoga identiteta. Više puta ponovljenim grbom na različitim lokacijama i članovi porodice Britanico isticali su svoju individualnost, društveni značaj i postignuća oblikujući tako vlastiti porodični identitet koji ih je određivao unutar svakodnevnog gradskog okruženja.79
Obiteljski grb obilježen je likom Agnus Dei: „U gornjem je (dijelu, op. a.) prikazan Agnus Dei kako korača udesno. Prednjom desnom uzdignutom nogom drži zastavicu s križem.“ Simbol Agnus Dei evocira sv. Ivana Krstitelja na temelju evanđeoskih riječi: „Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta“ (Iv 1,29),80 a po kojemu je red i nosio ime ivanovci.81 Diljem Europe zabilježeni su pečati, kameni grbovi i drugi artefakti s prikazom Agnus Dei, a koji su označavali prostore nazočnosti viteškoga reda ivanovaca.82 Usporedba detalja sa službenog pečata viteškog reda ivanovaca (Sl. 1) s obiteljskim grbom na kući (domus Britanico) u Zadru (Sl. 2) ukazuje na vjernu presliku prikaza Agnus Dei te se savršeno uklapa u gore izrečenu pretpostavku.
Sl. 1. Pečat viteškog reda ivanovaca. Izvor: Lelja Dobronić, Templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb 2002., 120.
Sl. 2. Grb obitelji Britanico iznad ulaznih vrata kuće na adresi Ulica Ive Prodana 10 u Zadru. Foto: Z. Dundović.
S obzirom na to da je u Zadru i njegovu okruženju sačuvano više grbova atribuiranih obitelji Bertonić (Britanico), tri primjerka zaslužuju posebnu pozornost u kontekstu rasprave. Prvi je primjerak obiteljskog grba, uklesan na gredi ugrađenoj iznad nadvratnika na pročelju župne crkve Gospe od Karmela u Turnju, za koji Goja navodi da je „moguće riječ o nanovo iskorištenom elementu portala neke s vremenom porušene ili temeljito rekonstruirane kuće donesenom najvjerojatnije iz Zadra.“83 U ispravi iz svibnja 1478. Franjo Dražmilić, pripadnik hrvatskog plemstva Jamometa,84 potvrđuje dugovanje Pavlu Bertoniću u iznosu od 200 zlatnih dukata, koje se dužnik obvezao vratiti do svibnja 1479. godine, a zauzvrat je založio (ius pignor) svoj posjed Turris ipsius debitoris positam iuxta marinam ad S. Philippum et Jacobum.85 Riječ je o današnjem naselju Turnju kod Sv. Filipa i Jakova, koje je Franjin otac Lovro Dražmilić (Jamomet) kupio, a Franjo prodao Šimunu Marchiju.86 Šimunova nevjesta Lucija bila je sestra Ivana Bertonića pok. Guielma iz Vrane.87 Valja zapaziti da su svi (su)dionici gore navedenih transakcija bili usko povezani s bratovštinom sv. Jakova. Franjin otac Lovro bio je član uprave (kao i notar Šimun Damiani), Marchi je bio član bratovštine, a Pavao Bertonić izvršitelj oporuke i zet Grgura Mrganića, prvoga na popisu bratovštine i po svemu sudeći njezina ideološkog barda.88 On je dao u Zadru izgraditi hospital, crkvu sv. Filipa i Jakova te groblje. Hospital je bio mjesto okupljanja bratovštine sv. Jakova89 kojoj je gravitiralo građanstvo i hrvatsko plemstvo unutar zadarske komune. U kontekstu Majnarićeve rasprave o poslovanju hrvatskoga plemstva sa srodnicima na djedovini u zaleđu,90 potrebno je naglasiti da se pripadnici obitelji Bertonić u istraženim spisima učestalo pojavljuju pri zemljišnom, kreditnom i drugim vrstama poslovanja hrvatskoga plemstva u aktivnom ili pasivnom svojstvu (uglavnom kao svjedoci).91 Stoga je upitna Gojina pretpostavka da je grb u Turnju donesen iz Zadra.
Drugi je sačuvani artefakt, koji zaslužuje pozornost u kontekstu rasprave, bunarska kruna koja se čuva u Narodnom muzeju u Zadru s prikazom dvaju istovjetnih grbova obitelji Britanico, „uz dva druga za sada neidentificirana grba“, isklesana na bunarskoj kruni, a za koje Goja navodi da „upućuju na zaključak da je kruna mogla biti zajednička imovina neke udruge“ te da je „mogla pripadati prostorima neke zanatske ili vjerske bratovštine pa grbovi možda predstavljaju upravitelje za čijega je mandata bunarska kruna mogla biti naručena ili izrađena“.92 Za potrebe Mrganićeva hospitala sv. Jakova zidao je Šimun Bilšić pok. Grgura 1452. zdenac.93 Možda je riječ upravo o toj bunarskoj kruni.
Treći sačuvani grb obitelji Britanico s likom Agnus Dei na reprezentativnoj bifori nalazio se negdje u predjelu crkve sv. Marije Velike,94 a tu je stajala kuća Ivana Bertonića zvanog Magnus ili Grando, koja je u ispravama naznačena istim pridjevkom – unam domum magnam positam Iadre in confinio Sancti Simeonis (sv. Marija Velika, op. a.),95 s poslovnim prostorima (apotheca) koje je redovito iznajmljivao.96 Sudeći prema relativno velikom broju sačuvanih grbova obitelji Bertonić (Britanico) u Zadru te njihovom identitetskom poveznicom s grbom viteškog reda ivanovaca skloniji smo pretpostavci da je njihova primjena zapravo preslik obiteljskog djelovanja prema načelima Reda u okvirima dobro umreženog građanskog staleža radi stvaranja ugleda i monopoliziranja vlastitog položaja u društvu imitacijom plemstva ili čak kompeticijom s potonjim.
Bertonići – vranski feudatari
Nakon 1409. mletačke vlasti prionule su formiranju novoga upravno-teritorijalnog ustrojstva na širemu zadarskom području. Zadarski distrikt obuhvaćao je područje pod jurisdikcijom zadarskoga kneza, bio je posebno odijeljen i pripadao je zadarskoj komuni. Na području novigradskoga, ljubačkoga i vranskoga distrikta nalazili su se pretežno komorski, odnosno državni posjedi s kojih je Mletačka Republika neizravno ubirala prihode i poreze preko zakupnika ovih posjeda.97 Mlečani su feud dodijeljivali na dva načina – jednokratno, bez prava prenošenja na nasljednike feudatara te s pravom prijenosa nasljednicima isključivo po muškoj liniji.98 U slučaju da feudatar s pravom naslijeđa ostane bez potomaka, mletački Senat donio je u srpnju 1452. odredbu da se njegov feud ipso facto, bez obzira na uvjete, vraća komuni pod čiju jurisdikciju spada, koja je isti trebala dati u daljnji zakup po najboljim uvjetima i cijeni.99 Mlečani su ljubomorno čuvali vranski feud što je razvidno iz zapisa od 9. studenoga 1457. godine. Zadarski plemić Marin Soppe prodao je tada plemiću Grguru Detriku komad zemljišta i dva pašnjaka u vranskomu distriktu, što je išlo na štetu vranskoga feuda. Vranski ubirači (daciarii) zabranili su plemiću Detriku ubiranje prihoda,100 što je u konačnici potvrdio i Senat.101
Ser Ivan Bertonić prvi je put spomenut u svojstvu vranskog feudatara 1425. godine,102 što potvrđuje objavljeni zadarski katastik Stjepana Antoljaka.103 Podatak da je posjedovao ždrijeb zemlje u Pristegu čini se korisnim za raspravu jer iako je vranskom utvrdom upravljao kastelan, u zadarskim je izvornicima 1411. još uvijek bio živ spomen vranskoga priorata.104 Naznaku Jamometa u ispravi korisno je istaknuti u kontekstu rasprave o odnosima vranskog priorata i hrvatskoga plemstva jer je Bugius Iamomet bio jedan od onih koji su Skradinjanina Kodula Spingarolija 1328. uveli u posjed Mihagram, a koji mu je darovao prior viteškog reda ivanovaca u Vrani.105 Bertonići su tijekom 15. stoljeća poslovali s odvjetcima Jamometa (Dražmilić), s kojima su ostvarivali i ženidbene veze u okvirima zadarske komune. Ser Ivan Bertonić otprije je posjedovao zemljište izvan vranskog distrikta o čemu svjedoči isprava od 10. travnja 1416. u opisu granica zemljoposjeda positam sub Nadino.106 U ispravama je 1421. zabilježen Bogdan Stipanić de Nadino villanus ser Iohannis Berthonich pri sklapanju ugovora o udruživanju (societas) na rok od deset godina s Pavlom Vlatkovićem iz Nadina.107 Potom je u ispravama zapažen 8. siječnja 1418., kad ga je Petar Rossi iz Venecije, izvršitelj oporuke quondam egregiis viri ser Iohanni Artusio olim castelani Aurane108 imenovao zastupnikom pred zadarskim knezom prigodom potraživanja Jelene, nekoć sluškinje spomenutog kastelana, njezina dijela oporučne ostavštine,109 te istoga dana, kad se obvezao majstoru drvodjelji Ivanu pok. Blaža Grabovca isplatiti 100 libara malih na ime uvećanja miraza svoje nećakinje Cvite, kćeri Drage udove pok. Damjana Orlandića iz Zadra.110 Iste godine zabilježen je u svojstvu prokuratora skradinskoga biskupa Petrussanctusa sa zadarskim trgovcem Jurjem Gverčevićem.111 Činjenica da su ga za zastupnika odabrali bivši vranski kastelan te skradinski biskup ide u prilog njegovu neupitnom ugledu i širokoj mreži poznanstava. O njegovu društvenomu i gospodarskomu položaju govori oznaka ser pored imena, što dodatno potkrepljuju izvori pa se tako Petar stanovnik in burgo Aurane 1431. priznaje dužnikom ser Ivana Bertonića nastanjenoga u Vrani, a koji je u ispravi označen kao izvršitelj oporuke gore spomenutoga Ivana, ser Occilli de Aurana.112 Spomen Ivanova sina Bertonisa iz 1419. te naznaka Grgura Mrganića u svojstvu svjedoka pokazatelj je vrlo rano uspostavljenih kontakata s bogatim zadarskim trgovcem iz roda Virevića.113 Uz to, u citiranim ispravama Bertonis je naznačen kao habitator, a njegov otac ser Iohannes Berthonich de Aurana kao cives et habitator, odnosno punopravni član zadarske komune u kojoj je posjedovao nekretninu.114 Bertonisova supruga Katarina, čiji je otac Nikola pok. Cvitana tad bio nastanjen u Senju, preminula je u rujnu 1419. godine. Pokopana je u crkvi sv. Mihovila u Zadru in sepulcro suorum antecessorum. Oporuka je sastavljena u kući ser Ivana Bertonića u Zadru.115 Godine 1420. Jakov pok. ser Liparellija, ankonitanskoga trgovca, sklopio je ugovor sa ser Ivanom Bertonićem iz Vrane (ciue et habitatore Iadre) o mirazu njegove kćeri Marice,116 buduće Jakovljeve supruge u iznosu od 300 dukata zlatnih.117 Nakon Maričine smrti 1454. ser Iacobus quondam Liparelli de Ancona restiturirao je miraz pok. supruge,118 filie dicti quondam ser Iohannis, svojim kćerima Magdaleni i Luciji.119
Ivan je iza sebe imao dva braka pri čemu se bretanjska krv pomiješala s onom domicilnog stanovništva, što potvrđuju onomastički zapisi. Bertonić je 1421. oženio Dobricu, kći pok. Marka Sutičića iz Paga, koja mu je u dotu donijela neke zemlje u Banju na otoku Pašmanu.120 Njegov zakoniti sin iz prvog braka bio je Giullius, što se doznaje iz dvaju dokumenata iz 1431. i 1432. u kojima svećenik Vid, sin i nasljednik ab intestato pok. Dobrice,121 olim uxoris ser Iohannis Bertonich de Laurana, od očuha i njegova sina obročno prima iznos od 720 libara na temelju arbitražne presude.122 Bila je riječ o restituciji miraza pok. Dobrice, koji su konačno 1434. svećeniku Vidu podmirili Guielmo i Juraj, sinovi pok. Ivana Bertonića.123 Spomenuta braća zabilježena su iste godine u arhivskim izvorima kada im je dužd dodijelio 19 ždrijebova zemlje cum dimidio u Vrani, Skorobiću i Pristegu na temelju njihovih zasluga i zasluga njihova oca quondam discreti viri Iohannis Bertonich de Aurana.124 Na temelju toga može se zaključiti da su Ivan Bertonić i njegov sin Giullius preminuli između 1432. i 1434. godine. Ne treba isključiti mogućnost njihove pogibije uslijed napetosti koje su u to vrijeme vladale između Venecije i Ugarskoga Kraljevstva. Unatoč tomu, iza Ivana je ostalo brojno potomstvo.
Analizirane isprave pokazuju kontinuiranu mobilnost Bertonića na relaciji Vrana – Zadar u prvoj polovini 15. stoljeća. Sudeći prema izvornicima dio obitelji bio je nastanjen u Vrani, a dio u Zadru,125 što je bilo uvjetovano feudatarnim obvezama. Demografski pokazatelji o rodu Bertonića na temelju istraženog arhivskog gradiva govore o visokoj razini fertiliteta u obitelji, s većim omjerom muških u odnosu na ženske, ali i o znatnom udjelu izvanbračnih potomaka (filius naturalis), koji su redovito spomenuti u istraženim obiteljskim oporukama.126 Zabilješka o Ivanovu sinu ser Guielmu Bertonichu de Aurana127 zabilježenoga u svojstvu svjedoka s Grgurom Mrganićem prigodom arbitražnog procesa između hrvatskog Vlaha Franka Danilovića128 i zadarskog krčmara (tabernarius) Mladoša iz 1442. godine.129 Podatak govori o obiteljskoj poveznici sa žiteljima u dubini hrvatskoga prostora Like, a kako će se dalje vidjeti, i s hrvatskim plemstvom.130 Znakovito je pritom da je jedan od arbitražnih sudaca bio Marin Krnarutić koji je nakon smrti gore spomenutoga Ivana Ocilla preuzeo vranski feud.131 Pavao Bertonić, sin Jurja,132 Guielmova brata, oženio je Zabetu, unuku Stane Mrganić udove Grgura te je bio jedan od izvršitelja njezine oporuke,133 a prije toga sa Stanom i zadarskim trgovcem Grgurom Alegretijem i oporuke njezina supruga.134 Ne čudi, stoga, važnost obitelji u sklopu građanske bratovštine sv. Jakova iz Galicije u Zadru, čiji je uvaženi član i gvardijan bio upravo spomenuti Grgur, tim više što je Bertonić raspolagao Mrganićevim legatom prema bratovštini te ga se može okarakterizirati kao Mrganićeva povjerenika.135 Mrganić je pripadao rodu Virevića, od kojih je 1494. godine Pavlov sin Jakov, o kojem će još biti riječi, uzeo u zakup tri ždrijeba zemlje u selu Veterinići.136
Kuće Bertonića u Zadru, njihov zemljoposjed, novčano poslovanje i političke aspiracije
Tijekom 15. i 16. stoljeća Bertonići su posjedovali više nekretnina, ali je izgledno da je kuća u predjelu sv. Stjepana (domus Britanica) bila središnja obiteljska nekretnina, stečena akvizicijom u prvoj polovini 15. stoljeća, kad su članovi obitelji istodobno bili nastanjeni u Vrani i u Zadru, što je ovisilo o njihovim vojnim i feudatarnim obvezama u vranskoj utvrdi.137 Podređenost Bertonića vranskomu prioru, odnosno viteškomu redu ivanovaca mogući je ključ razumijevanja obiteljskoga djelovanja pod mletačkom upravom. Izgledno je da su Bertonići bili vrsni ratnici. Nakon pridruživanja mletačkim vojnim snagama Ivan Bertonić i njegov sin Juraj sudjelovali su tempore periculorum u obrani Vrane, a iskazali su se tijekom mletačke akvizicije Dalmacije zbog čega je Ivanovu sinu Guielmu Bertoniću i njegovu nećaku Ivanu pok. Jurja mletački Senat 1443. dodijelio pravo na uspostavu osnovne jedinice teške konjice koja se nazivala “koplje” (tal. lancia; lat. lancea), zbog vjerne službe oca i brata.138 Dodjela “koplja” bila je povezana s obvezama na dodijeljenom im feudu u Vrani, što je razvidno iz zamolbe Pavla iz Vrane.139 No, 1454. zabilježeno je da se protiv Guielma Bertonića vodio proces, zbog čega mu je bila oduzeta služba. Iz isprave se ne saznaje o čemu je bila riječ, ali je nakon provedene istrage središnjica u Veneciji Guielma proglasila nevinim te ga vratila u službu i u posjed feuda.140
Braća Guielmo i Juraj pok. Ivana kupili su 12. listopada 1439. od zlatara Petra zvanoga Ranculinus nekretninu u predjelu sv. Stjepana u Zadru za 200 zlatnih dukata.141 Istoga dana prodali su zlataru Petru svoju kuću in confinio Arsanatus za 104 zlatna dukata.142 Kuća Bertonića u predjelu sv. Stjepana vodila se 1446. na Guielma Bertonića.143 Godine 1465. prouidus vir Ioannes Berthonich armiger in Aurana filius quondam ser Guielmi Berthonich u svoje ime i u ime Marci muti eius fratris prodao je svojim stričevićima (eius consubrinis) Pavlu i Petru Bertoniću ciuibus, mercatoribus, et habitatoribus Iadre (...) suis nominibus ac nominibus aliorum eorum fratrum comorantium secum in fraterna svoju polovicu kuće u predjelu sv. Stjepana u Zadru (sv. Šimuna Pravednika), na kojoj danas stoji obiteljski grb.144 Jelena, udova zlatara Jakova Livačića, prodala je 1467. zbog nemogućnosti uzdržavanja svoje djece Šimuna i Donata (maxima et extrema paupertas) Pavlu Bertoniću:
totam et integram partem dictos pupillos filios suos tangentem, unius anditus comunis, inter ipsum emptorem ex una parte, et dictos pupillos ex altra, siti Iadre in contrada Sancti Stephani, infra hos ut dixerunt confines, de quirina et siroco est domus dicti emptoris de trauersa est uia publica, et de borea domus ipsorum pupillorum.145
Pavao i Petar Bertonić quondam ser Georgii Bertonich feudatarii de Aurana in fraternam societatem comorantibus preuzeli su 1474. obvezu uzdržavanja majstora zlatara Jurja pok. Vitka Papričića iz Vrane, koji im je ugovorno donirao svu pokretnu i nepokretnu imovinu nakon svoje smrti.146 Ivan i Juraj Bertonić pok. Jurja vranskog feudatara prodali su 1475. svojoj braći Pavlu i Petru nastanjenima u Zadru svoj dio kuće u predjelu Sv. Stjepana, kao i trećinu posjeda u Dražanici (uvala Maestrala), koja je pripadala spomenutom zlataru Papričiću.147 Izgledno je da su braća Ivan i Juraj stanovali u vranskoj utvrdi kao feudatari,148 a Petar i Pavao cives et habitatores Iadre unutar gradske komune.149
Upravo su braća Pavao i Petar, sudeći prema izvornicima, bili najaktivniji pripadnici obitelji u smislu zemljišnog i kreditnog poslovanja.150 Pavao je s Mihovilom, sinom pok. (Grgura) Alegretija 1463. zakupio na javnoj dražbi tri sela zadarskoga nadbiskupa Maffea Vallaressa: Sukošan, Prljane i Divin,151 a ugovorne obveze redovito su podmirivali sukladno sklopljenom ugovoru.152 Izgledno je da je Pavao redovito uzimao ta sela u najam jer je u svojstvu arbitra posredovao sa seoskim gastaldom pri utvrđivanju duga jednoga villicusa ville Diuini 1495. godine.153 Pavao je zabilježen 1493. sa zadarskim arhiđakonom Stjepanom Corteseom i trgovcem Antunom Venturinovim u svojstvu zakupnika svih posjeda benediktinske opatije sv. Kuzme i Damjana.154 O Pavlovu bogatstvu, ugledu, društveno-gospodarskoj inteligenciji i interakciji govori činjenica da je, unatoč pripadnosti građanskom staležu, a nakon smrti prve supruge Zabete, oženio šibensku plemkinju Frančeskinu Didomerić.155 Posljednji uočeni spomen Pavla Bertonića zabilježen je 1499. kad je od težaka Antuna Marinovića otkupio dva gonjaja vinograda s maslinikom na svome zemljištu ispred grada na položaju Bondolischina.156 Pavao je najizglednije preminuo oko 1499. godine, a upravljanje obiteljskim gospodarstvom prenio je na sina Jakova. Godine 1495. u svojstvu izvršitelja oporuke pok. Ivana Pasinija, s njegovom suprugom Lucijom i Pasinom Pasinijem te u ime odsutnog Ivana Bertonića pok. Jurja, četvrtog izvršitelja oporuke, ugovorio je udruživanje (societas) sa sinom Jakovom Bertonićem o upravljanju dobrima oporučitelja.157
Potonji je 1497. zabilježen u spisima prigodom otkupa šestine ždrijeba posite in villa Opatice Selo districtus None od zadarskog građanina ser Nikole Šumkovića dictus de Miglianich i njegova brata Pavla,158 te se po svemu sudeći emancipirao od oca jer je iste godine zabilježen u svojstvu prokuratora šibenskog plemića ser Luke Juranića na sudu zadarskoga kneza.159 Godine 1498. preuzeo je vrt plemića Ivana Matafara u Varošu ispred grada ala porta maistra del dito borgo.160 Prudens vir ciuis Jadrensis ser Jacobus filius quondam ser Pauli Bertonich 1502. u svoje je ime i u ime svoje braće imenovao šibenskog plemića Franju Ciprijanića zastupnikom prigodom izvršenja oporuke pok. ser Marka Didomerića iz Šibenika u svezi potraživanja dijela miraza pok. Frančeskine Didomerić, Markove sestre, a Jakovljeve majke, te nekih potraživanja legata od šibenskog plemića Baptiste Zavorovića i naplate dugovanja od personis utriusque sexus in comitate Sibinicensis seu diocesi sibi suis fratribus debitam.161 Građani i pučani u Zadru imenovali su 21. svibnja 1503. Jakova Bertonića izaslanikom sa zadaćom da u Veneciji od mletačke vlade potražuje pravo na izvoz poljoprivrednih proizvoda izvan države i uvoz željeza, čelika i drva iz Rijeke i Senja.162 Godine 1507. plemić Juroš pok. Petra Hrvatinića iz Like u sporu sa ser Ivanom Šegotićem iz Krneze oko posjeda u Villa Xubichieua Sello diocesis Nonensis imenuje svojim zastupnikom ser Jakova Bertonića pok. Pavla, građanina i trgovca u Zadru.163 Uzme li se u obzir da je Šegotić nastojao ući u ninsko plemićko vijeće, što mu nije uspijevalo jer je bio ugarski feudatar, kako je zabilježeno 1515. godine,164 te gornju opasku o Bertoniću, neminovno je obitelj imala doticaja i s politikom.
Kad su Mlečani 1509. nastojali privoljeti krbavskog kneza i kasnijega hrvatskog bana Ivana Karlovića te Andriju Bota od Bajne da preuzmu obranu Dalmacije,165 napose zadarskog okružja, od Osmanlija, Morlaka i martoloza,166 glavni pregovarač s krbavskim knezom u ime generalnoga providura Giovannija Dieda bio je Jakov Bertonić sin pok. Pavla (!).167 Izbor Bertonića u svojstvu pregovarača s krbavskim knezom zasigurno nije bio puka slučajnost. To potvrđuju spisi Vijeća desetorice u Veneciji u kojima je 1510. zabilježen kao doušnik mletačkih predstavnika vlasti u Zadru te je u kontaktima s knezom Jurjom Benkovićem donosio vijesti o kretanjima uskoka i osmanskih podanika, kao i o potezima krbavskog kneza Ivana Karlovića.168 Izvornici opetovano potvrđuju veze obitelji Bertonić s hrvatskim plemstvom te neupitan politički angažman Jakova Bertonića u korist Mletačke Republike. Spomenut je 1521. u svojstvu izvršitelja oporuke svećenika Ivana Crnića (Zernich), župnika župe Zablaće u vranskome distriktu.169 Vijest o Jakovu Bertoniću (Britanico) zabilježena je 1528. kad se nalazio u Šibeniku, a u svezi zakupa trgovine mesom (beccaria) u Veneciji.170 Izvori zasad ne dopuštaju daljnje interpretacije političke aktivnosti pripadnika obitelji Bertonića, ali se samo od sebe nameće pitanje je li ona započela s Jakovom Bertonićem ili ima du(b)lju povijest? Izgledno je da je njegov politički angažman u službi Mletačke Republike pogodovao gospodarskom uzletu koji je nadilazio granice zadarske komune i mletačke provincije Dalmacije pa nije pretendenciozno zaključiti da su apetiti obitelji Bertonić bili daleko veći od očekivanih za pripadnike građanskoga staleža. Jakov i njegov rođak Jeronim Bertonić prodali su 1538. Mihovilu dela Vrana kuću u lošemu stanju (distructa et male condicionata) in confinio Arsenatus u Zadru za 35 zlatnih dukata.171 Jakov je sljedeće godine uzeo u zakup od picokare Katarine Spliçcha trećinu vodene mlinice ad Flumariam, in loco vocato Chanali, extra ciuitatem Iadrę.172 Bertonićima nije bila strana ni trgovina ljudima pa je tako 9. siječnja 1541. Radatus dela Vrana prodao Jeronimu Bertoniću unum suum captiuum siue schlauum turchum anorum XIII in circa vocatum Chassan za 20 zlatnih škuda, a Pelegrinus de Marco quondam strenui domini Marci de Marco prodao mu je istoga dana jednoga osmanskog roba od osam godina po imenu Demir za 12 dukata.173 Godine 1556. zabilježen je zemljoposjed Bertonića u Lukoranu na otoku Ugljanu.174
Bertonići, Lučka županija i hrvatsko plemstvo
Braća Pavao i Petar Bertonić marljivo su radili na okrupnjivanju obiteljskog zemljoposjeda podno Nadina, na tragu spomenute prakse njihovih predaka. Sudeći prema istraženim izvornicima Bertonići su zemlje uglavnom preuzimali od hrvatskoga plemstva, napose onoga iz roda Kačića, čija je gospodarska moć oslabila uslijed društveno-političkih gibanja potkraj 14. i početkom 15. stoljeća.175 Nužno je naglasiti, kako navodi Ivan Majnarić, da je zemljoposjed Kačića bio položen podno Nadina, na jednom od najplodnijih područja u Lučkoj županiji. Posjedi nisu činili jedinstvenu cjelinu, nego su bili rascjepkani u česticama.176 Čini se da su to stanje Bertonići namjeravali promijeniti te paralelno vranskome feudu, koji im je dodijelila država uz određene obveze, stvarati vlastiti obiteljski zemljoposjed u Nadinu. Primjerice, 1466. Franjo Kačić de rure Nadini prodao je Petru Bertoniću dva komada zemljišta u Nadinu.177 Dvije činjenice iz spomenutog kupoprodajnog ugovora privlače pozornost: prva, kupljena zemljišta graniče s postojećim Bertonićevima te upućuju na ciljano okrupnjivanje posjeda podno Nadina; druga, uporaba sintagme de genere u opisu Bertonićevih posjeda.178 Franko Mihalić iz Nadina 1467. Pavlovu bratu Petru Bertoniću predaje zemljišta u Nadinu zbog nemogućnosti plaćanja ugovornih obveza.179 Petar Bertonić preuzeo je 1468. posjede hrvatskog plemića Šimuna Kačića pok. Grgura iz Nadina,180 koji su se, prema ugovoru iz 1470. godine, nalazili na položaju Miseçanichia.181 U tom položaju prepoznaje se posjed svećenika Andrije Misečanića, čija je gospodarska aktivnost na nadinskome području dobro poznata.182 Godine 1468. prodao je zadarski trgovac Ivan Budačić Petru Bertoniću dva ždrijeba i 10 gonjaja zemlje u Nadinu i okolici.183 Na posjedima u Nadinu Bertonići su sa svojim rođakom trgovcem Mihovilom Perlicom bili udruženici (socii),184 u kojem su svojstvu zabilježeni Pavao Bertonić i spomenuti trgovac 1468. godine.185 Godine 1474. Juraj i Petar braća i sinovi pok. Dujma Ratkovića de vila Clochichigna u svoje ime i u ime braće Tome, Nikole i Bartula prodaju Pavlu Bertoniću de Aurane mercatori et ciui Iadre vinograd na zemljištu benediktinske opatije sv. Krševana u istome selu (Kokićani), u neposrednoj blizini Nadina, uz suglasnost opata.186 Intencija Bertonića pri okrupljivanju zemljišta ogleda se u zaključku Ivana Majnarića da je „upravo imućnost u zaleđu omogućila odlične startne pozicije za razgranatu djelatnost pojedinih pripadnika u Zadru, a potom i njihovo ubrajanje u najimućnije Zadrane“.187
Paralelno s okrupnjivanjem obiteljskog zemljoposjeda Bertonići su bili izrazito aktivni u zakupu desetina na javnim dražbama. Pavao Bertonić je 1470. godine zakupio desetine sela na zadarskom teritoriju koja su pripadala Skradinskoj biskupiji na pet godina po cijeni od 37 zlatnih dukata godišnje.188 No, 1473. pretrpio je štetu189 pa je sukladno ugovornim kapitulima vratio desetine zadarskom arhiđakonu Franji Damjanovu, pravnome zastupniku Fantina de Valle in curia Romana residentis comendatarii perpetui episcopatus Scardonensis.190 Iste godine Šimun pok. Domula Spingarolića iz Poškaljine priznaje dug Ivanu Bertoniću pok. Vielma (Guielmo) feudatario de Aurana u iznosu od 46 zlatnih dukata od ukupno 100 dukata dugovanja.191 Spingaroli je, umjesto novca, Bertoniću ustupio zarobljenika s osmanskog područja, koji je konačno bio prodan Jurju Miličiću iz Čerinaca. Na margini je zabilježeno da se u pitanje dugovanja 1475. uključio ser Pavao Bertonich u ime ser Iohannis quondam ser Vielmi Bertonich patruelis sui.192 Isprava iz 1474. pokazuje ekonomsku snagu građanskoga staleža, pa tako i obitelji Bertonić, a koju obilježava međusobno udruživanje (societas) i akumulacija kapitala radi daljnjih ulaganja.193 Grgur pok. Petra Venture, Šimun Nassi i braća pok. Nikole, Pavao Bertonić u svoje ime i ime sociorum eis te Grgur Longin (redom trgovci) uzeli su tad u petogodišnji zakup Vranu sa svim pripadajućim joj selima i posjedima inter se diuidere in duas partes.194 Nije za odbaciti vijest koju je obznanio Tomislav Raukar da je 1477. jedan napuljski trgovac unajmio zadarski brod, vlasništvo obitelji Fanfogna, Pavla Bertonića i Ante Venturina, kojim je upravljao Zadranin Grgur Jurilić, da mu preveze različitu robu u Palermo,195 što dodatno potvrđuje ekonomsku širinu i snagu obitelji Bertonić.196 Osim toga, o ugledu Bertonića unutar vranske utvrde svjedoče zapisi o arbitražama koje su u Zadru vodili za stanovnike Vrane,197 a jednako su zastupali pripadnike (i pripadnice) zadarskih trgovačkih obitelji.198 Kroz cijelo 15. stoljeće paralelno se prati živa gospodarska aktivnost zadarskih i vranskih ogranaka obitelji. Uz obvezu obrane vranske utvrde obitelj je nastojala širiti posjede analogno zabilježenoj praksi ivanovaca. Ugovori ponešto otkrivaju o obiteljskim društvenim poveznicama i ženidbenim vezama.
Ivan iz Firenze feudatario in Aurana predao je 1476. strenuo viro, et nobili Iadrensis ser Tetrico Detricho prouisionato Sancti Marci mlinove za žito u selima Blaćane i Stabanj, koje je dijelio s probo viro Ioanne Bertonich Magno feudatario, et stipendario in Aurana. Detriku su pripali mlinovi u Blaćanima, a Bertoniću oni u Stabnju.199 Guielmov sin Ivan bio je do svoje smrti u ispravama okrunjen pridjevkom Magnus ili Grandis.200 Sestre su mu bile Julijana, žena strenuo Jakova iz Verone, kaporala i stanovnika Vrane, Anica udova Jurja Verone,201 te Katarina udova Benedikta de Firmo.202 Uz Pavla Bertonića, svoga stričevića,203 bio je jedan od aktivnijih članova obitelji u zemljišnom poslovanju, a uzajamno su se novčano potpomagali.204 Ivan Bertonić Magnus kupio je 1488. godine od ninskoga plemića i viteza Nikole Pritičevića trećinu ždrijeba zemlje u Nadinu.205 Potom je 1489. od plemića Franje Bartulačića kupio zemljišta na položajima Stubalj i Kopralj, u neposrednoj blizini grada.206 Kao vranski feudatar često se spominje u bilježničkim ispravama.207 O obimu i načinu njegova poslovanja te širenju posjeda zorno svjedoče isprave iz 1492. godine.208 Ivan Bertonić Magnus aktivno je poslovao tijekom 1495.,209 neposredno pred sastavljanje oporuke i smrti koja je ubrzo uslijedila.
U oporuci od 24. srpnja 1495. naznačen je kao strenuus vir i pheudatarius et provisionatus in Iadra. Oznaka strenuus indikator je viteških zasluga. Za izvršitelje oporuke odredio je, između ostalih, stričevića (eius consobrinus carnalis) Pavla Bertonića, šurjaka i zadarskog kanonika Franju Perlicu te Pasinu eius consoror carnalis. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u crkvi sv. Frane u Zadru.210 Samostanu sv. Katarine u Zadru ostavio je kuću u Zadru, koja je stajala do kuće obitelji Jordanić. Kapeli sv. Šimuna Pravednika ostavio je maslinik u Tinju, a crkvi sv. Marije Kapelice maslinike u blizini Vrane. Supruzi Pasini odredio je plodouživanje svojih dobara uz uvjet svakodnevnog slavlja mise u kapeli svoga pokopa u crkvi sv. Frane, a u slučaju preudaje ostavio joj je 300 zlatnih dukata amore et dilectione.211 Izgledno je da je i njegova supruga Pasina bila sposobna upraviteljica obiteljskih dobara. Nedugo nakon suprugove smrti otkupila je komad zemljišta in pertinentiis Castri Nadini od Jurja i Pavla Sperančića (Špirančić) pok. Nikole,212 a potom je 1505. uzela u trogodišnji zakup sve otočne i kopnene posjede nadbiskupske menze u Zadru.213 Katarini i Magdaleni, kćerima Ivana Bertonića, eius consobrini, ostavio je po sto libara malih kad sazru za udaju. Sestri Margariti, redovnici u samostanu sv. Katarine, ostavio je na rok od dvije godine šest kvarta žita i dva modija vina. Izvanbračnom sinu Marku (filius naturalis) ostavio je sto libara malih uz obvezu posluha njegovoj ženi Pasini. Kćeri Katarini ostavio je za miraz 300 zlatnih dukata. Za svoga univerzalnog baštinika (universaleum heredum) odredio je sina Ivana Jeronima, eius filius carnalis, legitimus et naturalis, a u slučaju njegove smrti nasljednicom je imenovao kćer Katarinu. U slučaju prekinuća obiteljske loze sva je dobra odredio samostanu sv. Katarine u Zadru uz uvjet izgradnje oltara u čast Blažene Djevice Marije u crkvi sv. Katarine, s palom i kipom u njezinu čast i obvezom svakodnevnog slavlja mise za oporučiteljevu dušu.214
Gospodarske aktivnosti Bertonića u Nadinu i Vrani zabilježene su i početkom 16. stoljeća. Vincent Bertonić 1502. kupuje u Vrani maslinik na položaju Sadi, na državnom zemljištu.215 Godine 1504. zabilježen je kao svjedok Lovro Bertonić pri kupoprodajnom ugovoru voćnjaka između svećenika Lovre Radivojevića župnika župe sv. Ilije u Blaćanima kod Vrane i Petra Stojanovića iz Blaćana (homo sui iuris).216 Grgur pok. Jurja Bormatića iz Nadina villico ser Jacobi Bertonich et fratrum kupuje od Mikule pok. Antuna Vojkovića iz sela Vojković districtus None vinograd u Jelšanima super dictam villam 1507. godine.217 Iste godine Jakov Bertonić nomine proprio et pro suo interesse, et vice ac nomine fratrum suorum absentuum in fraterna existentium (...) ac vice ser Georgii eius patrui, ac ser Vicentii et Francisci fratrum heredum quondam ser Ioannis consanguineroum, a Nikola Nassi pok. Dominika u svoje ime i ime svoje braće, obećali su Jeronimu Perlici zastupniku donne Pasine relicte quondam ser Ioannis Grando Bertonich, tutricis, et defensatricis seu tutorio et curatorio nomine Ioannis Hieronimi Bertonich pupilli et heredis dicti quondam Ioannis Bertonich patris sukladno jus quesitum zaštitu prava in fundo posito inter menia vetera opidi et loci montis Nadini pri čemu se štite obiteljski interesi familiis de Nassis et Bertonich.218 Jeronim Britanico uveo je 1536. vilika Pavla Milulovića iz Trnova na svoj ždrijeb zemlje positum Nadini, koji je prije obrađivao Juraj Maričević.219 Bertonići su gotovo do pada Vrane i Nadina uzimali na javnoj dražbi dijelove vranskog feuda.220 No, osmanski prodori na vransko područje usporili su tu djelatnost,221 koja je u konačnici padom Vrane i Nadina u ruke Osmanlija 1538. godine rezultirala gubitkom glavnine obiteljskih posjeda.
Crtice o društvenom uzletu Bertonića u 15. i 16. stoljeću s naglaskom na crkvene strukture
Temeljno je obilježje obitelji Bertonić (Britanico) bila vojna služba prvotno povezana s redom ivanovaca, a potom u svojstvu mletačkih feudatara. U prilog tome ide isprava iz 1496. prigodom emancipacije Bertonisa, sina (filius legitimus et naturalis) Pavla Bertonića. Isprava zorno svjedoči o vojničkom karakteru obitelji jer je Bertonis prigodom emancipacije primio dva konja i dvije plaće povezane sa službom konjanika,222 koje je obitelji dodijelila Mletačka Republika,223 a među svjedocima se svakako ističe ime zadarskog kanonika Martina Mladošića,224 s kojim je Pavao po svemu sudeći sudjelovao u poslovima oko najma kaptolskih nekretnina.225 Konj je bio dragocjena životinja – osobito u obitelji s viteškim nasljeđem – pa ne čudi da se Pavao Bertonić mlađi (vjerojatno Jakovljev sin) 1558. sporio s Franjom Giustijem zbog ozljede koju je potonji nanio Bertonićevu konju,226 što su u konačnici razriješili arbitražom.227 Pripadnici obitelji redovito su sudjelovali u srazovima s osmanskim snagama pa je tako u oporuci iz 1571. strenuus capitaneus Croatorum Andreas quondam Pace Naycinouich228 između ostaloga spomenuo da dijeli dobit dvaju osmanskih ratnih zarobljenika sa strenuo Georgio Britanico, koji su pušteni na slobodu uz garanciju Atli-age o podmirivanju iznosa otkupa u visini od 120 cekina.229
Bertonići su, osim gospodarskog, vojnog i društvenog ugleda, uživali isti u okviru zadarskih crkvenih struktura. Koncem 15. i početkom 16. stoljeća zabilježeno je nekoliko pripadnika obitelji u krugu zadarskog kaptola, a ženski odvjetci obitelji u benediktinskom samostanu sv. Katarine u Zadru, u kojemu je Margarita Bertonić, sestra Ivana zvanog Magnus, izabrana 1506. za opaticu i upraviteljicu,230 a u istom je svojstvu 1596. zabilježena Donata Britanico.231 Oporuke članova obitelji zorno pokazuju važnost benediktinskoga samostana sv. Katarine za građanski stalež zadarske komune, a ujedno i isprepletenost ženidbenih veza unutar staleškog kruga. Hieronimus Britanicus quondam ser Ioannis Grandi, pod sumnjom zaraze od kuge,232 sastavio je 1530. oporuku, a izvršiteljima je imenovao svećenika Donata Britanica eius consobrinus, doktora prava Dominika Venturu eius cognatum, majku Pasinu233 – u slučaju da preživi jer se sumnjalo da je i sama zaražena kugom – te Marka Marchija, eius consobrinus. Pokop je odredio u samostanskoj crkvi sv. Katarine, a naznaka uel eius ossa, odnosno njegove kosti upućuje na zaključak da su se tijela okuženih spaljivala. Samostanu sv. Katarine ostavio je 50 zlatnih dukata, uz petogodišnju obročnu otplatu od po deset dukata godišnje od prihoda njegovih posjeda, a koji je novac trebao biti uložen u kupovinu zemljišnog posjeda pro augumentatione predicti monasterii, uz obvezu samostana slavlja mise za njegovu dušu svakog drugog dana tijekom pet godina. Za svoju grobnicu odredio je izradu kamene ploče cum eius testatoris arma seu scuto, odnosno s obiteljskim grbom i štitom. Iako to u oporuci nije naznačeno, izgledno je da je bila riječ o liku Agnus Dei. Samostanu sv. Katarine ostavio je pozlaćenu srebrnu patenu. Relikviji glave sv. Zoila u crkvi sv. Šimuna darovao je srebrnu pozlaćenu krunu vrijednosti jednog zlatnog dukata. Odredio je da se trojici siromaha udijeli odjeća u vrijednosti tri libre male. Šimunu Venturi eius cognato ostavio je konja i opremu, a Marku Marchiju unam sellam bastardam. Majci vanbračnoga sina Franje ostavio je za miraz 100 zlatnih dukata isključivo u slučaju udaje, uz obročnu otplatu od 15 dukata godišnje do isplate cjelokupnog iznosa. Samostanu sv. Frane ostavio je pet zlatnih dukata za slavlje misa u toj vrijednosti u kapeli u kojoj je pokopan njegov otac za njegovu i svoju dušu. Svakoj od kćeri Grgura Perlice ostavio je 15 dukata za uvećanje njihova miraza.234 Franici, zakonitoj kćeri Šimuna Bertonića odredio je za udaju izradu ženske haljine od tkanine visoke kakvoće kod mletačkih suknara. Znakovita je odredba o suživotu njegove supruge Gašparine i majke Pasine. Potonjoj je pripao naslov dona domina, odnosno plodouživateljice i upraviteljice njegovih zemljišnih posjeda do konca života, a suprugu i zakonitog sina Ivana Šimuna je obvezao na zajedničko stanovanje s majkom, koja je trebala facere bonam societatem svojoj nevjesti i unuku. U slučaju lošeg upravljanja posjedima odredio je da upravljanje preuzmu izvršitelji oporuke, a supruzi je povjerio upravljanje i uživanje pokretnina i nekretnina u njegovu vlasništvu do njene smrti. Ako supruga ne bi mogla živjeti s njegovom majkom i odluči je napustiti, odredio je da brigu o njegovu sinu do punoljetnosti preuzme baka. U slučaju suprugine preudaje odredio je izvršiteljima da joj isplate 100 zlatnih dukata causa dilectionis et ob amorem quem gerit et gessit ei. Izvanbračnom maloljetnom sinu Franji – filio naturali puero – ostavio je tri ždrijeba zemlje u Nadinu; na dva ždrijeba sjedio je Pavao Špirančić (Spirancich),235 a na trećemu Radunica udova Bare Šiljanovića. Izvanbračnom sinu Šimunu Bertoniću ostavio je posjed na Pašmanu zvan Ribola i zemlje na položaju Stubalj. Izvanbračnim sinovima odredio je da pohađaju školu, nauče čitati i pisati te svladaju obrt (ars mecanica) prema svojoj želji. Svi ostali posjedi pripali su Ivanu Šimunu Bertoniću, njegovu filium legitimum puerum dilectum. U slučaju njegove smrti prije zakonite dobi odredio je da se posjedi podijele na tri dijela: jedan dio samostanu sv. Katarine, drugi dio svećeniku Donatu Britanicu i njegovoj braći ac nepotibus de domo Britanica,236 ali samo zakonitim muškim nasljednicima, a treći izvanbračnom sinu Franji pod uvjetom prenošenja posjeda isključivo na muške nasljednike dok bi u suprotnom slučaju njegova trećina pripala samostanu sv. Katarine. Valja zapaziti da su oporučne odredbe smjerale očuvanju loze, a očito je i visok udio izvanbračne (uglavnom muške) djece služio istoj svrsi, po svemu sudeći zbog gore navedenog razloga nasljeđivanja feuda. Iz Jeronimove oporuke saznaje se o ženidbenim vezama pripadnika obitelji Bertonić sa zadarskim plemstvom. Nećaku Franji Begni pok. Markantuna, sinu njegove sestre, ostavio je omnia eius arma offensionis et deffensionis causa dilectionis, kao i vojnu opremu za konja. Nećakinji Justini Begna ostavio je 50 zlatnih dukata za izradu haljine kad se bude udavala. Nećakinji Barbarelli, redovnici u samostanu sv. Nikole, ostavio je dva stara žita i dva modija vina u trajanju od deset godina. Samostanu sv. Katarine ostavio je unum bançonum na godišnjicu njegova ukopa u trajanju od 20 godina, uz obvezu molitve za njegovu dušu (izgledno je da je riječ o banketu na spomen smrti).237 Iz oporuke Jeronima Britanica zorno se mogu iščitati društveno-gospodarski, familijarni, edukativni, staleški i religijski odnosi unutar zadarske komune 16. stoljeća koji u pojedinim segmentima, napose iz kršćanske perspektive, pokazuju dihotomiju između moralne teorije i prakse (osobito uzevši u obzir visok udio izvanbračne djece). Ostaje otvoreno pitanje kako su na tu dihotomiju gledali članovi obitelji Bertonić iz redova duhovnog staleža.
Utjecajni i imućni zadarski kanonik Martin Mladošić, crème de la crème crkvenoga života druge polovine 15. i početka 16. stoljeća,238 održavao je bliske kontakte s Bertonićima te je izvršiteljem oporuke imenovao Pavla Bertonića,239 koji je ujedno bio i supotpisnik dvaju njegovih hirografa, a svećeniku Donatu Bertoniću oporučno je ostavio dva odjevna predmeta (mantil i kaput).240 U svojstvu prokuratora katedralne crkve Bertonići su ostavili traga i u kulturnoj baštini grada.241 Svećenik Donat Bertonić napredovao je u crkvenoj karijeri te je 1510. zabilježen kao zadarski kanonik i rector ecclesie Sancti Pelegrini de insula Cale.242 Stanovao je u kući u predjelu sv. Luke na Kampu u Zadru.243 Uz njega je zabilježen i presbiter Ioannes Britanicus, koji je 1512. sastavio oporuku.244 Donat Britanico zabilježen je u službi primicerija 1529. i 1534. pri kupoprodaji i podmirenju dugovanja za ždrijeb zemlje ad mensuram sclabonicam u selu Novoselci u ninskome distriktu, koji je kupio od Ivane Zlatarić, kćeri pok. Donata za 27 zlatnih dukata.245 Zajedno s braćom Jakovom i Šimunom prodao je taj ždrijeb zemlje po istoj cijeni krčkomu biskupu Ivanu Rosi.246 Potom je zabilježen 1535. kada je od monahinje samostana sv. Dimitrija u Zadru Urše, sestre krbavskoga kneza Ivana Karlovića, uzeo u zakup prihode sela Hrašćević i Grivna u Lučkoj županiji, koja je prije držao nadinski kastelan pok. Francesco Giustiniani.247 Izgledno je da je poznavao pravo jer ga je 1539. brat Jakov Britanico imenovao za pravnoga zastupnika.248 Ponovno je u ispravi iz 1549. zabilježen kao primicerij zadarske katedrale i arbitražni sudac u sporu samostana trećoredaca sv. Pavla na Školjiću s pripadnicima obitelji Cimelaj (Čimelić, op. a.).249
Bertonići su bili u srodstvu sa skradinskim biskupom Tomom Nigerom. Godine 1520. dužd Leonardo Loredan naložio je zadarskom knezu i kapetanu da Šimuna Bertonića,250 Pavlova sina, građanina Zadra, a rođaka skradinskog biskupa Tome Nigera,251 postave za priora hospitala sv. Marka ili hospitala sv. Martina ili za tumača hrvatskog jezika, koje od tih mjesta bude prvo slobodno, jer je to molio dužda spomenuti biskup.252 Izgledno je da je imenovan u službu tumača hrvatskog jezika253 jer ga je nakon smrti 1565. u toj službi naslijedio sin Ivan.254 To dovoljno govori o Šimunovu ugledu, koji je 1553. imenovan prokuratorom kapele čudotvorne slike Gospe od Mira u varošu,255 dok je u svojstvu prokuratora bratovštine Varošana u crkvi sv. Mihovila u Zadru zabilježen sin mu Ivan Britanico.256 Stephan Karl Sander-Faes dobro je uočio poveznice unutar utjecajnijega građanskog staleža u Zadru, njihovu poveznicu s hrvatskim plemstvom i samostanom sv. Katarine u Zadru, ali i utjecaj obitelji Bertonić unutar toga kruga.257 U sporu između Peregrina Marchija i Šimuna Bertonića u Veneciji je posredovao Šimunov sin primicerij Petar Bertonić (Britanico).258 Zadarski kapetan Paolo Giustiniani u svom je izvješću iz 1554. okarakterizirao Šimuna Bertonića kao osobu izrazito odanu Republici (fedelissimo), a doznaje se da je imao i kćer Ceciliju, koja je bila udana za mletačkoga plemića Ivana Veniera.259 U kontekstu bliskih veza obitelji Bertonić s franjevcima u Zadru Šimun je spomenut kao potencijalni kandidat u zastupanju zadarskoga samostana sv. Frane.260
Šimun je 1555. zabilježen kao sudac u djelidbi između braće Petra i Zaharije Čimelića (Cimeleo).261 Njegov sin Zaharija Britanico, u ime svoje braće Ivana i kanonika primicerija Ivana Petra širio je 1557. obiteljski zemljoposjed prema Ninu nakon mletačko-osmanskog rata 1537. – 1540.262 No, rodbinska poveznica zadarskih Bertonića s biskupom Nigerom, koji je na osobit način bio povezan s posljednjim naslovnim vranskim priorom i banom Petrom Berislavićem,263 opetovano upućuje na poveznice s viteškim redom ivanovaca, odnosno vranskim prioratom. Izgledno je da sjećanje na Vranu nije jenjavalo ni dok je ona bila pod osmanskom upravom. Primjerice, 1573. Ivana udova Martina Bolića olim iudicis Aurane ostavila je svome nećaku Melhioru Britanicu i njegovoj djeci Franji i Mari neka dobra, a ugovor je sklopljen u njegovoj kući in curia Sancti Laurentii u Zadru.264 Ujedno je isprava svjedočanstvo o ženidbenim vezama pripadnica obitelji Bertonić (Britanico) s domicilnim stanovništvom iz Vrane. Jednako su u Zadru zabilježeni pripadnici obitelji koje bismo, sudeći prema ispravama, mogli nazvati crnim ovcama obitelji. Čini se da je takav bio Baldo Britanicus pok. Franje, stanovnik u Varošu unutar zidina, koji je zabilježen 1575. u ispravi o priznanju duga koji je imao prema picokari Margariti Žanković.265 Baldo je potom imenovao zastupnikom srodnika Bertona Britanicusa, koji je preuzeo brigu o njegovim dobrima, a očito i dugovanjima.266
O političkim aspiracijama obitelji Bertonić, odnosno zadarskih građana, svjedoči i događaj iz 1548. kad je bratovština sv. Jakova, koju su tad zastupali gvardijan Ivan Rajmundo te prokuratori Šimun Bertonić, Šimun Ventura pok. Bernardina i Baptista Bokarić, zahtijevala kopiju zapisnika (kapitula) sjednice Plemićkog vijeća na uvid, što je izazvalo nemir u gradu. Građani su tražili pravo da mogu, poput plemića, odabrati dva poslanika (ambasciatori), koji bi zastupali njihove interese pred Vijećem desetorice, a na temelju kapitula bratovštinske matrikule iz 1458. godine.267 To je pitanje predstavljalo problem zadarskim rektorima te je često zabilježeno u dopisima središnjici u Veneciji u drugoj polovini 16. stoljeća.268
U posljednjim desetljećima 16. stoljeća u zadarskoj su prvostolnici zabilježena dvojica kanonika iz roda Britanico. Prvi je Jeronim, spomenut u radu Danka Zelića, koji je bio generalni vikar zadarskome nadbiskupu Minucciju Minucciju,269 a drugi Ivan Petar Britanico, koji je 1567. zabilježen u svojstvu primicerija zadarskoga kaptola.270 Razmatranje o zadarskoj građanskoj obitelji Bertonić (Britanico) završit ćemo upravo s potonjim s napomenom da nipošto nisu iscrpljeni izvori za proučavanje njihove iznimno intrigantne povijesne priče jer su pripadnici obitelji zabilježeni među studentima padovanskoga sveučilišta i u drugim izvorima koje tek treba sustavnije istražiti.271 Posljedično, sve jači edukativni impuls te demografska i gospodarska superiornost građanskog naspram plemićkog staleža unutar zadarske komune odrazila se i na crkvene strukture te su brojniji zadarski kanonici iz reda građanstva 1573. uputili u Veneciju svećenika Ivana Frankovića s namjerom da u ime zadarskoga kaptola izbori imenovanje i postavljanje Petra Britanica (canonico popolare) na tad slobodnu nadbiskupsku stolicu u Zadru, poslovično rezerviranu za pripadnike plemstva, što je izazvalo snažan prosvjed plemićkog vijeća u gradu. Sačuvani nacrt teksta prosvjeda zadarskih plemića (najvjerojatnije upućen papinskom nunciju u Veneciji) iz spisa zadarskoga bilježnika donosi se u cijelosti jer zorno ocrtava staleške napetosti unutar gradskih zidina te pokazuje društveno-politički, ali i religijski mentalitet plemićkog staleža u Zadru tijekom ranoga novog vijeka, a ponešto govori i o njihovoj percepciji članova de domo Britanica (Vidi: Prilog 3). Nakon te slijedi i druga isprava nepoznatom primatelju iz koje se saznaje da je o tom pitanju pisano upoznat kapetan fusti vostro et nostro patron. Kanonik Petar Britanico okarakteriziran je per natura inimico della nobiltà.272 Njihova je molba odbijena u Veneciji, a konačno je za administratora Zadarske nadbiskupije postavljen ninski biskup Marko Loredan. Ostaje tek za istražiti je li u kakvoj posrednoj vezi sa zahtjevima zadarskih kanonika činjenica da su u hrvatskoj bratovštini sv. Jeronima u Rimu među članstvom uprave zabilježeni Francisco Britanico i Marin Fiorio (de Flore?) 1563. godine273 a 1573. ponovno kad je Franjo Britanico obavljao službu sindika, a Marin Florio kamerlenga bratovštine.274
No, priči tu nije kraj jer je zahtjev zadarskih kanonika iz 1573. iskoristio na prepredeni način kanonik Petar Cedulin, brat plemića i kapetana Jakova Cedulina, nakon što mu je Loredan oduzeo kanonikat zbog neposluha. On je – zapaljen mržnjom koju je začeo u duši – kako stoji u dopisu zadarskih rektora nakon provedene istrage, 1576. u Rim odaslao pismo u kojemu je iznio teške optužbe protiv biskupa Loredana te ga nazvao mahnitim i zlonamjernim vukom grabežljivcem, a pismo potpisao imenom zadarskoga kanonika i primicerija Petra Britanica te u sve upleo upravu bratovštine sv. Jakova.275 Znakovito je pritom da se Cedulin Svetoj Stolici ponudio kao svjedok koji je trebao potvrditi da je pismo proizišlo iz pera primicerija Britanica. Unatoč tomu Cedulin je 1577. postavljen na čelo Ninske, a potom 1581. Hvarske biskupije.276 Znakovito, Cedulinova nazočnost u Rimu zabilježena je upravo u travnju 1577. kad je izabran za sindika hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu,277 samo tri mjeseca prije nego što ga je papa imenovao ninskim biskupom,278 a gore spomenuti Marin Florio ponovno za kamerlenga, koju je službu obavljao od 1574. do 1577. godine, dok je među članovima uprave tad naveden Ivan Donat Britanico.279
Nesuglasice zadarskoga plemstva i građanstva užarile su se u drugoj polovini 16. stoljeća, što se posljedično preslikalo na odnose i u crkvenim strukturama o čemu su zadarski rektori izvijestili Vijeće desetorice poduljim dopisom 1577. godine.280 Građanski stalež sve je burnije reagirao te su 1588. ponovno zahtijevali pravo na izbor svojih predstavnika pred tijelima središnjih državnih vlasti u Veneciji u društveno-političkim pitanjima komune.281 Desetljetna nastojanja građanskoga staleža koncentriranog oko bratovštine sv. Jakova urodila su plodom 1596. kad je Zadar jedini u Dalmaciji uz plemićko tijelo dobio drugu stalešku ustanovu – Vijeće građana – u koje su bili upisani i pripadnici obitelji Bertonić (Britanico).282
Zaključak
Slijedom kronološki navedenih vijesti o obitelji Bertonić (Britanico) nužno se kritički osvrnuti na pojedine obiteljske društveno-gospodarske odnose tijekom 15. i 16. stoljeća. Prvenstveno, valja zapaziti da su pripadnici obitelji Bertonić bili umreženi ženidbenim i gospodarskim vezama s pripadnicima najimućnijih trgovačkih obitelji u zadarskoj komuni, s kojima nerijetko ostvaruju societas, pri čemu je osobito znakovita veza Grgura Mrganića de genere Virević i Pavla Bertonića, zasigurno gospodarski najaktivnijeg pripadnika obitelji tijekom 15. stoljeća. Nadalje, teško se oteti dojmu učestalih transakcija obitelji Bertonić s pripadnicima hrvatskoga plemstva, napose nadinskih Kačića, čiji su zemljoposjed redovito otkupljivali; kojem plemstvu su posuđivali novac te ostaje za razjasniti motivaciju okrupnjivanja posjeda u Nadinu, koja prema našem mišljenju nije bila isključivo ekonomske naravi. Navedeni arhivski podatci upućuju na zaključak da su obiteljski kontakti s istaknutim crkvenim, državnim, građanskim i osobito pojedincima iz redova hrvatskoga plemstva bili uspostavljeni i prije nego li je Mletačka Republika preuzela Vranu kao državni feud, a tomu u prilog idu i zabilježene ženidbene i obiteljske veze. Oskudica izvora o viteškom redu ivanovaca u Vrani koncem 15. i početkom 16. stoljeća ne dopušta formiranje čvrstih zaključaka, ali analizirana arhivska vrela upućuju na mogućnost njihove poveznice s hrvatskim plemstvom uzevši u obzir političke odrednice u sklopu mletačko-ugarskih sukoba koncem 15. i početkom 16. stoljeća, u čemu su očigledno sudjelovali pripadnici obitelji Bertonić (Britanico), kojima je vranski feud omogućio ekspanziju prema zadarskoj komuni, u kojoj su se etablirali kao jedna od najutjecajnijih građanskih obitelji. Osim prirodnih poveznica s pripadnicima imućnijeg građanskog staleža Bertonići su ženidbenim vezama sa šibenskim, zadarskim i mletačkim plemstvom dodatno potkivali društveni položaj i ugled u Zadru, što se može protumačiti i kao političke aspiracije. Opseg njihova gospodarskog djelovanja širio se i na Veneciju. Izgledno je da su na to utjecale gospodarske poveznice s hrvatskim plemstvom u zaleđu te se rod Bertonića savršeno uklapa u zaključak Ivana Majnarića da je „upravo imućnost u zaleđu omogućila odlične startne pozicije za razgranatu djelatnost pojedinih pripadnika u Zadru, a potom i njihovo ubrajanje u najimućnije Zadrane“.283 Opseg njihova gospodarskoga djelovanja širio se i na Veneciju. Istraženi arhivski spisi upućuju na zaključak da su Bertonići razvijali društvenu i gospodarsku mrežu na načelima organizacijske strukture viteškog reda ivanovaca, čiji su podanici neminovno bili. Konačno, ovim radom niti su iscrpljeni mnogobrojni izvori za daljnje proučavanje intrigantne prošlosti obitelji Bertonić (Britanico), niti je približno pojašnjena uloga obitelji u društveno-političkim i gospodarskim kretanjima u razdoblju 15. – 16. stoljeća, a koja je uvelike nadilazila okvire zadarske komune. Njihova nazočnost u Rimu, Veneciji, Padovi te iznimna umreženost u gotovo svim slojevima društva zasigurno zaslužuje daljnju istraživačku pozornost i solidnije povijesne interpretacije od onih koje su ponuđene u ovom radu.
Neobjavljeni izvori
HR-DAZD: Hrvatska, Državni arhiv u Zadru, Zadar
– fond 19, Datia incantus civitatis Iadrae et eius districtus
– fond 20, Općina Zadar – Knez Zadra
– fond 31, Bilježnici Zadra
– fond 388, Dukale i terminacije
IT-APHZJ: Italija, Arhiv Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, Rim, fond Libro delli Decreti della Congregazione
IT-ASVe: Italija, Archivio di Stato di Venezia, Venezia
– fond Capi del Consiglio di dieci, Dispacci (lettere) dei rettori e pubblici rappresentanti
– fond Commemoriali, Commemoriali, Registri
– fond Senato, Deliberazioni, Mar, Mar. Registri
– fond Senato, Deliberazioni, Secreti, Secreti. Registri
Literatura
Ančić, Mladen. „Parba za dio nasljeđa banovca Jakova Šubića Bribirskog“, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 36 (1994): 309-352.
Mrežne stranice
University of Toronto. Pristup ostvaren 20. 11. 2024.https://drrp.digital.utsc.utoronto.ca/event0121.
From Brittany through Vrana to Zadar – Zadar citizen family Bertonić (Britanico)
The Zadar citizen family Bertonić (Britanico), although highly influential, has not yet been the focus of detailed historical research. However, the abundance of archival material preserved in the State Archives in Zadar, particularly within the collection Zaratin Public Notaries, together with various collections in the Archivio di Stato di Venezia and the Archive of the Pontifical Croatian Institute of Saint Jerome, offers numerous opportunities for the study of this prominent early modern Dalmatian family. This paper provides an overview of the family’s history, from their arrival on the eastern Adriatic coast to their rise on the social ladder within the urban elite circles of Zadar. Through an analytical and synthetic approach to archival sources, the research explores several aspects of the family’s life. Primarily, the analysis has confirmed that the family originated from Brittany, which explains the anthroponym “Britanico”. Furthermore, the study has revealed connections between the family and the Knights Hospitaller who had their seat in Vrana, an important medieval centre of military orders that had originally belonged to the Knights Templar. Finally, based on an extensive analysis of archival material, the paper elaborates in detail on the family’s successful and rapid ascent into Zadar’s social elite society. In this respect, special attention is given to the interplay between the family’s social, military, and ecclesiastical positions, and the economic power that secured their citizenship in the commune of Zadar in the first place, thereby granting them further entry into the urban non-patrician elite social circles. Altogether, their distinguished position enabled them to exert a notable influence on the city’s social affairs throughout the 15th and 16th centuries. As further evidence of their strong social ambitions, the paper highlights a new finding concerning a family member – a canon – who, in the late 16th century, sought to obtain the archbishopric of Zadar. No matter how extensive, the author concludes that this paper represents only a first step toward understanding the complex history of the Britanico family, a topic that remains far from exhausted and clearly requires further attention from historians.
Key words: Bertonić (Britanico); Vrana; Zadar; Brittany; Order of Knights of the Hospital of Saint John of Jerusalem; 15th century; 16th century