Synthesis philosophica, Vol. 39 No. 2, 2024.
Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.21464/sp39205
Integrativna bioetika i zasnivanje nove epohe
Ante Čović
; Poljička 6, HR–10000 Zagreb
Sažetak
U polazištu rada autor utvrđuje razlikovanje historije i povijesti, pri čemu historiju određuje kao dogođeni dio povijesti (res gestae), dok povijest uzima kao obuhvatniji pojam koji u dimenziji budućnosti uključuje i onaj još nedogođeni, idealni, utopijski dio. Cjeline već dogođene povijesti kao i cjelinu u otvorenom tijeku povijesti autor naziva epohama. Na tragu polazišne teze da znanje konstituira povijest, u radu se kao kriterij za razlikovanje povijesnih epoha uzima dominantni tip znanja koji konstituira pojedinu epohu. Novovjeka znanost kao poseban oblik znanosti predstavlja dominantni tip znanja na kojem je zasnovan novi vijek kao povijesna epoha. Novovjeka je znanost nastala velikom obnovom (instauratio magna) stare znanosti. Obnovu znanosti inaugurirali su Francis Bacon i René Descartes. Oni su kao opći etički cilj znanosti postavili korist ljudskog roda, što autor označava kao »generički utilitarizam«. Na podlozi tako postavljenog etičkog cilja definiran je strateški cilj novovjeke znanosti kao ovladavanje prirodom u korist čovjeka. Povijest novoga vijeka načelno se odvijala kao postupno odvajanje strateškog cilja novovjeke znanosti od njezina etičkog postamenta do završne točke u kojoj su se našli u izravnoj suprotnosti. U konkretnom pogledu, to se odvijalo kao postupno pretvaranje kategorije generičke koristi u kategoriju generičke opasnosti do završne točke u kojoj je opasnost postala očiglednom i totalnom. To je ujedno točka koja je označila slom modela znanstveno-tehničkog napretka i kraj novog vijeka kao povijesne epohe. U radu se zatim razmatra razdoblje prijeloma epoha, u kojem završava novi vijek i počinje nova epoha, te se definira vremenski okvir tog događanja kao i »locus epohalne promjene«, čime autor obilježava ključna znanstvena postignuća koja determiniraju epohalnu mijenu. U tim dostignućima čovječanstvo je, umjesto najavljivane koristi, dobilo izglednu mogućnost totalnog samouništenja. Nova situacija u kojoj se našlo čovječanstvo osviještena je kroz pojmovnu trijadu opasnost – budućnost – odgovornost, koja tvori kategorijalnu okosnicu u djelima Hansa Jonasa i Vana Rensselaera Pottera. Nakon analize pojmovne trijade, u zaključnom dijelu rada, autor kao duhovnu zadaću vremena postulira stvaranje »treće znanosti« koja bi kao dominantni tip znanja, u sinergiji s bioetičkim senzibilitetom, omogućila nastup nove povijesne epohe koju autor naziva – bioetičkom epohom.
Ključne riječi
integrativna bioetika; pluriperspektivizam; znanje; kraj novog vijeka; bioetička epoha; opasnost; budućnost; odgovornost; Hans Jonas; Van Rensselaer Potter
Hrčak ID:
342336
URI
Datum izdavanja:
29.12.2024.
Posjeta: 534 *