Kartografski doprinos Augustina Lubina poznavanju prostora i kulture središnje i južne Dalmacije u 17. stoljeću

528.9(497.58)"16"

Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper

Primljeno: 10. listopada 2025.

Prihvaćeno: 20. ožujka 2026.

Istočno-jadranska obala i otoci su se tijekom ranoga novog vijeka našli na raskrižju vojno-političkih, društvenih, ekonomskih, kulturnih i drugih utjecaja i interesa, ali i raznorodnih komunikacija. Upravo su zbog mletačko-osmanskih vojnih sukoba i ratnih devastacija te potom i administrativnih zahtjeva vojnog i civilnog aparata potrebe za novim znanjima o prostoru rasle, a uz domaće i strani su stručnjaci omogućavali bolje poznavanje istočnoga Jadrana, dijelom i putem izrade karata s razmjerno vjerodostojnim prikazima prostora. Cilj je ovoga rada kroz kvalitativnu komparativnu analizu karte dijela središnje i južne Dalmacije augustinca Augustina Lubina i drugih suvremenih karata i narativnih izvora propitati doprinos Lubinove karte geografsko-kartografskom poznavanju južnodalmatinske obale i otoka te vjerodostojnosti u bilježenju kontura obalne linije, orografije, hidrografije i toponima, ali i dokumentiranju kulturnih sadržaja poput specifičnog vjerskog inventara karte (smještaj i toponimija augustinskih samostana, migracije vjernika i sl.) u 17. stoljeću.

Ključne riječi: augustinski crkveni red, središnja i južna Dalmacija, kartografija, Augustin Lubin, 17. stoljeće.

Uvod3

Složen geostrateški okvir razvoja kartografije južnodalmatinskog priobalja i otoka u razdoblju osmanskih osvajanja u 16. i 17. stojeću čini povijesno-političku pozornicu koja intrigira, ali i omogućuje shvaćanje različitih društveno-kulturnih i političkih procesa koji su utjecali na kartografiju. Upravo zbog osmanskog prodora s istoka hrvatski Jadran, kao i kontinentalno međurječje Save i Drave, dolaze u središte interesa europskih političkih i kulturnih krugova, dijelom iz geostrateških razloga i potrebe organizacije obrane, ali i zbog argumentiranja njihove prethodne kulturne (europske, antičke, slavenske) i vjerske (kršćanske) baštine. Geografsko poznavanje bilo je oskudno, a kartografske vizualizacije još uvijek rijetke, prije svega zbog izostanka sustavnog terenskog kartografskog rada.4 Ipak, europski su kartografi Jadrana, a posebno Mlečani – kao direktni posjednici i najbolji poznavatelji Dalmacije – kartografske predloške tražili na starim kartama koje su prikazivale poznati geografski prostor (Ptolemejeve tabulae) ili pak pomorskim kartama kao što su izolari i portulanske karte.

Uz njih su i na rijetkim ranonovovjekovnim regionalnim kartama sitnijega mjerila dokumentirane povijesne pokrajine i imena značajnijih geografskih objekata. Korisne su bile i panoramske vedute pojedinih naselja ili otoka u krupnom mjerilu, ali je na njima umjetnički prikaz imao prednost spram prostorne točnosti informacija.5 S druge su strane tijekom 16. stoljeća velika geografska otkrića Europljana i razvoj pučinske plovidbe stvorili potrebu za povećanjem geografskih spoznaja o novootkrivenim prostorima i izradom što točnijih karata poznatog svijeta. Dotadašnja srednjovjekovna samostanska kartografija, koja je religijski uvjetovano reprezentirala ondašnji poznati svijet (Europu, Aziju i Afriku) u rasponu od elementarnih tripartitnih T-O karata do kompleksnijih mappa mundi poput tzv. herefordske i ebstorfske karte, nisu mogli udovoljiti potrebama praktične plovidbe, ali s razvojem humanizma niti ljudske znatiželje općenito.6 Iako su ranonovovjekovne pomorske karte Sredozemlja sitnijeg mjerila svoju specifičnu dekorativnost i ikonografiju nastavile crpiti iz srednjovjekovnih umjetničkih doktrina,7 plovidbena je kartografija iz utilitarnih razloga prednost morala dati kvalitetama poput točnije percepcije prostora ili orijentacije (uporaba kompasnih ruža i mreže kompasnih linija – rumbi).8

Istovremeno je europska kulturna javnost žeđala za općim, ali i naglašeno grafičkim (kartografskim) informacijama o geografski marginalnom, ali politički važnom jugoistoku kontinenta, kojemu je upravo tada prijetila osmanska opasnost. Stoga su informacije o političkoj ili vjerskoj suverenosti toga prostora tijekom srednjeg vijeka bile često spominjana tema.9 I dok je kopneno zaleđe Jadrana bio posljednji ostatak teritorija pod vlašću hrvatskih staleža i Sabora te važan politički štit pred osmanlijskim pritiscima, s ulogom predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis), istočna je obala Jadrana posebno pobuđivala zanimanje ne samo širih kulturnih krugova nego i Katoličke crkve.10

Temeljno je pitanje ovog rada koji je od tih obrazaca i diskursa bilježenja prostora odabrao jedan od rijetkih zapadno-europskih kartografskih dokumentarista Jadrana, francuski augustinski kartograf Augustin Lubin prilikom ucrtavanja augustinskih samostana na karti južnog Jadrana iz 1659. godine.11 Dio odgovora pružila je komparativna analiza jedanaest karata radi stjecanja uvida u eventualne Lubinove kartografske uzore, ali i onovremeno kretanje kako ljudi i roba, tako i ideja i spoznaja diljem europskog kulturnog kruga i Sredozemnog bazena.

Lubinova je kartografska uspješnost prikaza položaja, geomorfoloških i oceanografskih značajki te ekonomskih funkcija južnog Jadrana, kao i kod njegovih suvremenika, osim o namjeni i korisnicima karte, ovisila i o dostupnom korpusu geografskih spoznaja, odnosno osobnoj intrinzičnoj motivaciji, kartografskoj ekspertizi i sposobnosti interpretacije poznatih podataka, kao i ideologiji te vjerskoj ili kartografskoj tradiciji kojoj je pripadao. Moglo se očekivati da se kroz reprezentaciju prostora odražava i autorov etnički ili širi kulturni identitet, kao i vizija i politički programi.

1. Metode, konceptualni okvir istraživanja i izvori

Komparativna analiza izabranih kartografskih elemenata na Lubinovoj karti i deset karata njegovih suvremenika, uz pomoć narativnih izvora i odgovarajuće sekundarne literature ima za cilj testirati napredak u kartiranju manje poznatih krajeva ranonovovjekovne jugoistočne Europe, kao i važnost prijenosa svjetonazorskih informacija koje je karta diseminirala.12 Kvalitativna, a dijelom i transžanrovska usporedba karata u metodološkom smislu uvijek nameće pitanje čitanja karte u okviru recentnih historiografskih istraživačkih paradigmi, odnosno diskurzivnog pristupa kulturalne kartografije i neokartografije.13 Priroda karte kao konstrukta i retoričkog alata odredila je i metodološki okvir, prije svega stoga jer je njena kvaliteta u ranom novom vijeku samo dijelom rezultat znanja i posjedovanja točnih geografsko-kartografskih (tj. prostornih) podataka, odnosno poznavanja tehnologije proizvodnje, ali i subjektivnog odabira autora te njegove umreženosti.14

Analiza je obuhvatila skup prirodno-geografskog inventara s promatranih karata (konture obale i otoka, reljef, vegetaciju i hidrografiju), ali i naselja kao društveno-geografski element. Osim zabilježenih imena naselja, utvrda i samostana (toponimija) promatrani su i njihovi grafički prikazi (kartografski znakovi). Budući da upravo taj sadržaj omogućuje rekonstrukciju prirodnog i društvenog okoliša na samom početku osmanskog prodiranja, bilo je za očekivati da kvalitetna karta može doprinijeti poznavanju prostora, čak i sa svrhom planiranja njegovih vojno-obrambenih kapaciteta. Cilj usporedbe je bio identificirati Lubinovoj karti slične komunikacijske obrasce među različitim državnim kartografskim tradicijama, bilo da se odnose na korištenje karte kao argumentacije, odnosno opravdanja, za realizaciju ekonomskih, kulturnih, vjerskih ili vojnih interesa ili pak potrebu za stjecanjem teritorijalne jurisdikcije i/ili političke supremacije nad nekim prostorom.15

Od primarnih izvora Lubinova karta je središnji, uz komparativno sinkronijsko i dijakronijsko sravnjivanje s nizom karata dubrovačke, francuske, mletačke, nizozemske i osmanske provenijencije, analiziranih pristupom digitalnom fondu Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) u Zagrebu te jedne od najreprezentativnijih privatnih kartografskih zbirki (Collectio Felbar). Korišteni su narativni izvori suvremenika,16 a među sekundarnim izvorima izdvajaju se oni preglednog karaktera,17 kao i tematski radovi sinkronijski sličnog sadržaja.18 Lubinova karta do sada nije obrađivana u domaćoj povijesnoj kartografiji, te će se u ovom radu prvi put cjelovito analizirati. Provedena je međusobna vizualna komparacija svih povijesnih karata, a one su uspoređene i sa suvremenom kartom s Geoportala Državne geodetske uprave.19

2. Povijesni kontekst nastanka karte

Crkveni red augustinaca ima dugu povijest prisutnosti na hrvatskim prostorima. Formalno je nastao na temelju učenja sv. Augustina sredinom 13. stoljeća, kada je više različitih skupina pustinjačkih redovnika prihvatilo novu redovničku organizaciju nazvanu Pravilo sv. Augustina (Regula Sancti Augustini),20 potvrđenu bulom pape Aleksandra IV. Licet Ecclesiae Catholicae.21

Pustinjaci reda sv. Augustina na prostor hrvatskih zemalja dolaze sredinom 13. stoljeća,22 a u južnoj je Dalmaciji njihova prisutnost zabilježena od 15. stoljeća.23 Od tog vremena hrvatsko područje trpi sve češće napade osmanskih snaga, a veliku su štetu od Osmanlija pretrpjeli i augustinci.24 Njihovi su samostani na kopnu (poput samostana u Makarskoj i Zaostrogu) uništeni, mnogobrojni redovnici su ubijeni, a preživjeli su se preselili u nove samostane na otocima u južnoj Dalmaciji.25 Posebno je značajan bio otok Hvar, gdje je u samostanu u istoimenom naselju godine 1511. osnovana augustinska dalmatinska redovnička kongregacija,26 a na samom su otoku osnovana još tri augustinska samostana.27 Samostani su postojali i na Braču i na Korčuli. Te je samostane sredinom 17. stoljeća na svojoj karti Congregatio Dalmatiae Ordinis Eremitarum Sancti Augustini (slika 1) zabilježio Augustin Lubin, francuski augustinski redovnik, slikar, geograf i bakrorezac.

Slika 1. Lubinova karta augustinskih samostana u središnjoj i južnoj Dalmaciji (Zbirka Zlate Novak, Čakovec)

Lubin je rođen 1624. u Parizu. Pridružio se katoličkom crkvenom redu augustinaca te je tijekom života napredovao u hijerarhiji.28 Napredovao je i u svjetovnim službama. Zbog širokog obrazovanja (posebno u području geografije) nosio je titulu Christianissimi Galliarum Regis Geographus ordinarius.29 Nazivaju ga i glavnim kartografom svog crkvenog reda (totius Ordinis Chorographus)30 i njegove su knjige često spajale geografsku i biblijsku tematiku.31

Karta središnje i južne Dalmacije (slika 1) izvorno je objavljena u njegovoj publikaciji Chorographia Augustiniana sev Conventuum Ordinis Eremitarum Sancti Augustini Provincias nec non eorumdem Topographica Descriptio. Izdana je u Parizu cum privilegio Regis godine 1659. godine i čini zbirku karata s obilježenim lokacijama svih augustinskih samostana u svijetu. Autor se nije ograničio samo na dokumentiranje samostana u Europi, nego je bilježio i one u udaljenim krajevima poput Južne Amerike,32 južne i jugoistočne Azije33 te posebno Filipina.34 Njegove se karte kao cjelina odlikuju obiljem toponimijskoga sadržaja povezanog s Crkvom. Krajevi u kojima je autor osobno bio, poput Francuske ili Italije, u pravilu su prikazani vrlo pouzdano, s definiranim tokovima rijeka i preciznim pravcima pružanja gorskih lanaca. I kartografski je prikaz većine krajeva koje nije osobno posjetio donekle točan, poput Južne Amerike i Filipina. To upućuje na korištenje kvalitetnih predložaka i atlasa tadašnjeg poznatog svijeta, imajući na umu da je Lubin bio vrlo obrazovan redovnik i generalni kartograf cijelog reda u službi francuskog kralja.

Godine 1672. u Parizu je izdao i drugu knjigu pod naslovom Orbis Augustinianus sive Conventuum Ordinis Eremitarum Sancti Augustini Chorographica et Topographica descriptio. Ona je zamišljena za usporedno korištenje s prethodno objavljenom zbirkom karata. Već naslov ukazuje na tematiku publikacije – to je »svijet augustinaca«, u kojem autor želi popisati sve augustinske samostane i navesti osnovne informacije o njima, poput lokacije, titulara, a u nekim slučajevima i godine osnutka. Knjiga ne sadrži karte, nego samo narativne popise augustinskih samostana raspoređenih prema redovničkim kongregacijama. Svi su samostani prikazani u zbirci karata imali odgovarajuće opise u knjizi Orbis Augustinianus, što potvrđuje da su dva djela zamišljena za usporedno korištenje te se međusobno nadopunjuju. Također, poglavlja u knjizi su grupirana na način da svako poglavlje opisuje neku kartu redoslijedom koji odgovara kartama uloženim u zbirku karata.35 I provođenje cjelovite analize njegove karte Jadrana iziskivalo je također usporedno korištenje atlasa i narativnog djela Orbis Augustinianus.

3. Komparacija geografsko-kartografskog sadržaja Lubinove karte i ostalih kartografskih izvora

Karta Congregatio Dalmatiae Ordinis Eremitarum Sancti Augustini (slika 1) objavljena je u Lubinovom djelu Chorographia Augustiniana 1659. godine. To je olakšalo i njenu dataciju, premda na njoj ne piše godina izdavanja niti donosi druge podatke. Budući da je objavljena u zbirci zajedno s još gotovo 60 drugih karata, a izrada tolikog broja zemljovida je bila prilično zahtjevan i dugotrajan zadatak, može se zaključiti da je karta Congregatio Dalmatiae izrađena barem nekoliko godina prije objavljivanja djela. Sama je karta izrađena tehnikom bakroreza i dimenzija je 164 mm × 121 mm. Orijentirana je prema sjeveru te se u gornjoj desnoj četvrtini nalazi kompasna ruža. Heraldičkim ljiljanom označen je smjer sjevera. Francuski simbol fleur-de-lis,36 premda prilično udomaćen u zapadnjačkoj kartografiji, dodatno potvrđuje pripadnost autora karte francuskoj kartografskoj školi.

Tijekom kvalitativne komparativne analize prije svega smo uspoređivali konture otoka i obalne linije, njihov smještaj i oblik, potom reljef, hidrografiju, vegetaciju i na kraju toponime; kako njihovu kvalitativnu vrijednost, odnosno smještaj, tako i broj. S Lubinovom kartom priobalja srednje i južne Dalmacije sravnjene su četiri starije karte, ali i nekoliko novijih primjeraka, koje su po svojoj prirodi i prostornom obuhvatu prikazanom na karti regionalne ili portulanske karte. Lubinova karta je tako uspoređena s kartama dubrovačke (Volcius, 1593.), francuske (Du Val, 1678. i Sanson, 1664.), mletačke (Bordone, 1547., Camocio, 1571., tri Coronellijeve karte, 1688., 1688. i 1694.), nizozemske (Blaeu/Lučić, 1669.) i osmanske (Piri Reis, 1526.) provenijencije. Detalje sinkronijske i dijakronijske vizualne usporedbe tih jedanaest karata, od kojih je dio nastao prije, a dio nakon njegove karte, po točkama komparacije može se pratiti u tablici 1. i 2.

Tablica 1. Komparacija sličnosti i razlika na kartama koje je Lubin mogao koristiti kao predloške

Tablica 2. Komparacija sličnosti i razlika na kartama nekih Lubinovih nasljednika

Premda je na prvi pogled jasno da je Lubinova karta usmjerena isključivo na vjerski sadržaj, dva su geo-prostorna elementa (geografski oblici terena i toponimija) na njoj dovoljno izražena da se mogu komparirati s drugim kartama suvremenika.

3.1. Reljefni oblici i prostorni obrisi otoka i priobalja

Uspoređujući obrise obale i otoka na Lubinovoj karti stječe se dojam da autor područje južne Dalmacije ne poznaje dobro niti je koristio kvalitetne predloške za izradu zemljovida ovog područja, dok ih je u kartiranju ostalih augustinskih provincija koristio. Konture i relativni smještaj otoka u odnosu na druge dijelove kopna uglavnom ne odgovaraju stvarnom stanju pa čak niti ne korespondiraju s nešto kasnijim radom franjevca Coronellija, osim u najopćenitijim crtama. Reljef otoka Brača je donekle vjerno prikazan, a reljefna vertikalna raščlanjenost otoka je izražena metodom krtičnjaka. Južni dio otoka je brdovit, posebno na predjelu Vidove gore. Šolta je umanjena spram stvarnih dimenzija te se uz nju nalaze dva manja otoka koja na tim mjestima ne postoje. Moguće je pretpostaviti da je riječ o Velom i Malom Drveniku, koji se zapravo nalaze zapadno od Šolte. Oblik otoka Hvara je iskrivljen zbog čega se vrlo teško može zaključiti o kojem se otoku radi. Prikazan je znatno širim u pravcu sjever-jug, sužen je u pravcu istok-zapad i uz to »zakrenut« u pravcu sjeverozapad-jugoistok. Na sjeveru Hvara zabilježen je velik zaljev sa samostanom u Jelsi, dok je u stvarnosti taj zaljev bitno manji, plići i širi. I na jugu otoka je prikazan zaljev na lokaciji mjesta Hvar, koji je znatno veći spram stvarnih prostornih odnosa. Otočni reljef je zabilježen s nekoliko krtičnjaka. U jugozapadnom dijelu hvarskog maritorija tri su otočića, najjužniji je po svoj prilici Šćedro, dok dva zapadnija, čini se, predstavljaju Paklene otoke. Najzapadniji je otok vjerojatno Sveti Klement, dok manji otok predstavlja Marinkovac. Ostali manji otoci oko njih nisu dokumentirani.

Otok Korčula prikazan je sa sličim netočnostima kao i Hvar. Pretjerano je izdužen u pravcu sjever-jug i sužen u pravcu istok-zapad, čime nastaje izobličenje kontura. Na zapadu se ističu tri krtičnjaka, dok na istočnoj strani otoka desetak stabala predstavlja vegetaciju na Korčuli, s obzirom na to da je otok još u antičko doba bio poznat po gustim šumama.45 Reljef zapadne strane Korčule je istaknut s tri krtičnjaka premda je istočni dio otoka znatno brdovitiji i viši. Konture kopnene linije su nešto preciznije – vidljivi su Splitski, Brački i Neretvanski kanal, dok su oblici otoka teško prepoznatljivi. Na kopnu sjeverno od Brača su tri velika krtičnjaka, čime je autor nastojao prikazati primorske uzvisine Mosor ili Biokovo.46 Vjerojatno je želio istaknuti Biokovo kao znatno viši i lakše uočljiv planinski masiv od Mosora te je u taj odnos stavio i krtičnjake na karti. Slične su veličine i krtičnjaci na gornjem toku Neretve, gdje su i planine poput Čabulje u stvarnosti gotovo jednake visine kao Biokovo. Točnu identifikaciju prikazanih planina otežava i činjenica da je na kopnu ucrtano nekoliko velikih imaginarnih vodotokova Jadranskog sljeva.

Između Biokova (ili Mosora?) te Neretve nema orografije, hidrografija nije prepoznatljiva dok ostali inventar potpuno izostaje. Neretva je jedina rijeka koja se može sa sigurnošću identificirati zbog detalja njezine delte te planina u gornjem toku. Ucrtan je i jedan njezin pritok, moguće je da je riječ o Drežanki koja utječe u Neretvu sa zapadne strane. Ušće Neretve je predimenzionirano, uz nekoliko otoka koji stvaraju razgranatu deltu. Zapadno od Neretve je zabilježeno jezero s malim vodotokom koji vodi do mora. Prema svemu sudeći riječ je o Baćinskim jezerima nedaleko od delte. Na poluotoku Pelješcu nedostaje prikaz reljefnih oblika, a i njegovi su obrisi (uvale i zaljevi) neprecizni te je jedini reljefni oblik kojeg se može prepoznati rt Lovišće na krajnjem zapadnom dijelu poluotoka. Zbog krajnje neprecizno pa čak i šablonski prikazanih kontura otoka i obale, kao i zbog izbora otoka koji su prikazani te potpunog nedostatka grafičkog ili brojčanog mjerila i geografske mreže karta nije mogla imati znatnu uporabnu vrijednost u rekonstrukciji osnovnih prostornih odnosa među prikazanim geografskim objektima. Na temelju ostalih (kvalitetnijih) karata iz Lubinove zbirke vidljivo je da on područje istočnog Jadrana ne poznaje jednako dobro kao druge kartirane prostorne cjeline.47 Također izostaje prikaz otoka, što može naznačiti i stanovitu geografsku nesigurnost, ali potvrđuje i tezu da mu geo-prostorni sadržaj na karti uopće nije bio od primarnog značenja. U tom slučaju ipak zbunjuje činjenica da je kao medij svog dokumentiranja izabrao upravo kartu za bilježenje novih informacija o augustinskim samostanima, umjesto nekog drugog narativnog žanra poput izvještaja ili putopisa. Gledajući na prijenos informacija i mogućnost korištenja boljih predložaka kojima se Lubin eventualno mogao služiti (tablica 1 i 2), evidentno je da niti suvremena mletačka kartografija nije mogla demonstrirati bolje poznavanje obrisa otoka i obale, jer je čak i Camocio predimenzionirao oblik Hvara i izostavio Starogradski zaljev. Također njegova pozicija na istoku otoka nije bila isključivo Lubinova omaška.

S druge je strane bolje obrise otoka i posebno smještaj luka zbog plovidbene važnosti svojih karata više od stoljeća ranije demonstrirao osmanski pomorac Piri Reis. Ipak, slabo je vjerojatno da su njegovi tajni i špijunskim akcijama prikupljeni kartografski podaci bili dostupni francuskom augustincu. Činjenica je da je Vincenzo Coronelli ujedno bio i službeni kartograf mletačkih posjeda pa sukladno tome i južne Dalmacije. Stoga je i mogao izraditi karte s relativno dobrim prikazom obalne linije, ali i ponuditi točnije orografske i hidrografske podatke. Niti to Lubinu nije bilo od koristi jer je Coronelli najintenzivnije radio nekoliko desetljeća kasnije. Ostaje mu stoga jedino mogućnost oslanjanja na kartografe iz vlastite (francuske) tradicije pa je prilično jasan prijenos podataka između analiziranih pripadnika francuske kartografije (Du Val, Sanson, Lubin). Oni su s druge strane o Jadranu imali podatke slabije kvalitete od mletačkih ili domaćih suvremenika čiji je kartografski imaginarij bio znatno bolje konsolidiran. Svima je njima zajedničko bilo potpuno nepoznavanje dubokog i za pomorstvo izuzetno važnog Starogradskog zaljeva (tablica 1 i 2), jer ga ucrtavaju na istočnoj strani otoka Hvara. Lubin isti problem identično preslikava i u prikazu samostana u Sućurju, koji smješta na zapadnu stranu otoka umjesto na istok. Može se pretpostaviti da je Sanson čak mogao imati točnije narativne informacije da se ti značajni objekti nalaze na krajnjem rubu otoka,48 ali su im potom i Lubin i Sanson zamijenili strane na svojim kartama (tablica 1 i 2).

Prostorni odnosi i razmještaj otoka i obale na karti, te deformirane konture otoka upućuju i na to da Lubin najvjerojatnije nikad nije osobno bio u južnoj Dalmaciji, što neizravno potvrđuje u knjizi Orbis Augustinianus..., gdje bilježi da je dobio gotov popis samostana dalmatinske kongregacije (Congregatio Dalmatia… Conventuum illius index ad me missus hic est).49 Vjerojatno je i informacije o krajoliku sakupljao na sličan način, posredstvom izvještajnih zapisa i osoba koje su poznavale to područje, ali bez korištenja kvalitetnih kartografskih predložaka, što potvrđuje čak i činjenica da ni same lokacije (toponimi) samostana uvelike ne odgovaraju njihovom stvarnom smještaju. Samostan Svete Marije u Pučišćima na Braču prikazan je na krajnjem zapadu otoka, premda se Pučišća nalaze na sjeveroistoku otoka. Samostan u gradu Hvaru (Lesinensis) prikazan je na sredini južne obale otoka, iako se Hvar nalazi na krajnjem zapadu otoka. Taj je samostan prikazan unutar golemog zaljeva, znatno preuveličanog u odnosu na stvarno stanje. S druge je strane samostan u Sućurju (na karti Macaschensis) prikazan na sjeverozapadnoj strani otoka, iako se nalazio na samom istoku otoka. On je ujedno jasna referenca na prognaničko podrijetlo stanovništva i razlog utemeljenja samostana, kojeg su osnovali redovnici iz Makarske sklonivši se tamo pred Osmanlijama, zajedno s prebjeglim stanovništvom.50 Iznimka je samostan u Jelsi, koji je ispravno smješten, premda predimenzioniran. I prikaz Korčule, gdje se nekada nalazio augustinski samostan, upućuje na slične probleme u prostornom snalaženju. Grad je prikazan na krajnjem zapadu otoka umjesto na sjeveroistoku, nasuprot poluotoku Pelješcu. Pretpostavka je da je, uz vlastito slabo poznavanje geografije južne Dalmacije, Lubin vjerojatno gotov popis samostana pokušao uklopiti u relativno šabloniziran i prilično neprecizan kartografski prikaz područja s kartografskih predložaka koji su mu bili dostupni.

3.2. Toponimija

Prilikom bilježenja toponima na kartama 16. i 17. stoljeća oni se najčešće nisu komparativno provjeravali u drugom tipu dokumenata (narativni, statistički i sl.), a još su rjeđe bilježeni na terenu. Stoga je teško uvijek pouzdano tvrditi na što se neki toponim odnosi i u kakvom je odnosu spram drugima.51 Zamjetno je to i na Lubinovoj karti jer pojedini toponimi kod njega nisu popraćeni adekvatnim kartografskim znakom te je nejasno odnose li se baš na samostan ili na neki drugi sadržaj. Ujedno, izostanak ostalih sadržaja čini njegovu kartu slabo iskoristivom za druge tipove analiza,52 poput primjerice vojnostrateške.53 Kao što se jasno vidi iz naslova u kartuši (slika 1), odabrana tema Lubinove karte je smještaj i distribucija augustinskih samostana Dalmatinske kongregacije u južnoj Dalmaciji, uz navođenje njihovih imena i kartografskih znakova.

Valja primijetiti da su slične usko tematske karte prije 19. stoljeća bile iznimno rijetke, prije svega zbog nedostatka dovoljne količine specijaliziranih podataka, ali i usko profiliranog kruga korisnika.54 Naime, raniji su radovi uglavnom bile korografske karte55 sveukupnog geografsko-kartografskog inventara o nekom prostoru, koje su u jednakom omjeru uključivale poznate fizičko-geografske sadržaje poput orografije, hidrografije ili vegetacije kao i društvenog inventara poput naselja ili utvrda. Izbor Lubinove teme karte posljedično je odredio i odabir toponima koje je autor na karti zabilježio. Jasno je izražena selektivnost jer nisu označena sva naseljena mjesta, nego samo pozicije postojećih ili bivših augustinskih samostana. Predložak karte je korišten kao slijepa karta jer su izostavljeni toponimi manjih otoka na kojima se samostani ne nalaze, kao i imena vodotokova i reljefnih cjelina. Lubin je na svojoj karti prikazao ili samo postojeće samostane ili mjesta u kojima su se oni ranije nalazili te je u tome bio vrlo dosljedan. S obzirom na to da je zabilježio i lokacije napuštenih samostana, moguće je da je želio dokumentirati povijesno pravo augustinaca na te prostore. Oni samostani koji su postojali u trenutku nastanka karte označeni su kartografskim znakom crkve s križem na krovu. Stariji lokaliteti na kojima su nekada postojali augustinski samostani, ali u vrijeme nastanka karte su iz različitih razloga, pa i osmanskih osvajanja, bili napušteni označeni su jednostavnim kružićem.

U svojoj knjizi Orbis Augustinianus, ključnoj za pravilnu interpretaciju zemljovida, Lubin samostane u Dalmaciji navodi abecednim redom, počevši s onima koji su bili aktivni u trenutku nastanka karte. To su samostan u Jelsi (Gelsensis), Hvaru (Lesinensis), Sućurju (Macaschensis), pokraj Svete Nedjelje na Hvaru (Sanctae Mariae della Grotta) te u Pučišćima na otoku Braču (Sanctae Mariae Pucischiae). Dodatak na kraju odjeljka daje objašnjenja ostala četiri toponima. Cursola označava samostan sv. Ivana u gradu Korčuli, koji je prema Lubinovom navodu »darovan časnim sestrama« (datus Monialibus). Ostala tri toponima, Narenza, Rupis ad Ostia Naronis fluminis te Sanctae Mariae Vigiliacorum predstavljaju mjesta na kojima su bili samostani, ali su ih Osmanlije uništili (Hi tres Dalmatiae Conventus fuere a Turcis diruti).56 Toponim Sanctae Mariae Vigiliacorum se najvjerojatnije odnosi na samostan Svete Marije u Zaostrogu, smješten nasuprot istočne obale otoka Hvara, a ondje je postojao augustinski samostan prije dolaska Osmanlija.57 Postojanje je ostala dva samostana dvojbeno,58 iako je moguće da se lokalitet Rupis odnosi na franjevački samostan na otočiću Osinju na ušću Neretve.59 Tome u prilog govori i činjenica da je taj otok morfološki prilično stjenovit, a sama latinska riječ rupes (gen. rupis) označava stijenu.60

Zabilježena su imena samo dva otoka, Brača i Hvara, kao i mareonim Jadrana (Mare Adriaticum). Očito je koristio više raznostranih predložaka, a zanimljivo je da pritom nije preuzeo mletačku inačicu bilježenja imena mora (Venecijanski zaljev – Golfo di Venezia).61 I drugdje je vidljiv jezični sinkretizam, odnosno nedosljednost francuskog kartografa. Toponimi su navedeni na dva jezika – latinskom i talijanskom, a u nekim slučajevima neke riječi u toponimu zapisane su na latinskom, dok je ostatak na talijanskom jeziku. Primjerice, otok Brač je naveden kao Brazza Insula; Brazza je talijansko ime otoka, dok je insula latinska imenica. Latinsko ime otoka je Brattia,62 dok je talijanska imenica za otok isola. Otok Hvar je označen kao Lesina Insvla, dok ime otoka Korčule nije navedeno. Od sjevera prema jugu, na otocima su toponimskim likovima zabilježeni samostani S^tae Mariae Pucischiae, Macaschensis, Gelsensis, Lesinensis, S^tae Mariae della grotta, kao i Cursola. Na kopnu su prikazani nekadašnji samostani S^tae Mariae Vigiliacorum, Narenza i Rupis ad ostia Naronis fl. I kod nekih imena samostana primjetna je nedosljednost u korištenju jezika. Većina samostana zabilježena je na latinskom, naziv samostana S^tae Mariae della grotta mješavina je latinskog i talijanskog jezika, dok je ime samostana u gradu Korčuli navedeno na talijanskom kao Cursola.

Komparativno gledano Lubinovi prethodnici toponime su bilježili u odnosu na svrhu karte. Tako je Piri Reis dokumentirao važne luke i sidrišta, Camocio veći broj toponima obalnih kopnenih i otočnih geografskih objekata, a najdetaljnije su bile Coronellijeve karte, što je i očekivano jer su nastale nešto kasnije i u krupnijem mjerilu s više prikazanih geografskih objekata i više mjesta za upis njihovih imena. One su vizualno i tekstualno svjedočanstvo ne samo superiornijeg geografskog poznavanja nego i raznolikih povijesnih, političkih, ekonomskih, etničkih i toponimijskih podataka kojima je autor raspolagao i koji su posebno vezani uz mletačko-osmanske sukobe.63

Vraćajući se na pitanje preciznosti kartiranja kontura obala i otoka, zamjetno je da je čak i znatno starija Volčićeva portulanska karta Jadranskog mora iz 1593. preciznija od Lubinove karte u prikazu izduženih obrisa otoka i Brača i Hvara, s obzirom na to da je specijalizirana pomorska karta premda sitnijeg mjerila. Prilično starije Volčićeve karte niti osmanski kartografski izvori admirala Piri Reisa Lubinu očito nisu bili dostupni.64 Iako su na Reisovom izolaru obrisi Brača i Hvara također nedovoljno izduženi, on ipak bolje poznaje plovidbene kvalitete arhipelaga (dubina mora, mjesta za privez, sidrenje, udaljenosti od kopna i sl.). No izgleda da je i on zamijenio poziciju duboke luke s utvrdom Staroga Grada i pozicionirao ju je na istok otoka umjesto na stvarnu poziciju.

Budući da su točne geografske informacije iziskivale nova istraživanja, dodatno vrijeme i znatna materijalna sredstva, a obično je nedostajalo i ljudskih kapaciteta u turbulentnim vremenima na pograničju, Lubinu je poželjnija alternativa sigurno bilo kopiranje i recikliranje starijih podataka i preuzimanje informacija s tuđih karata, što se, osim u preuzimanju geografskog sadržaja, ogleda u pluralizmu uporabe jezika kod bilježenja toponima.65

4. Lubinov doprinos kulturno-vjerskom dokumentiranju južnojadranske povijesti

Zbog očitog interesa za usko profiliranu tematiku karte (augustinski samostani) te zbog nedostatka interesa i informacija o geografskoj podlozi nastojali smo istražiti Lubinov doprinos razvoju kartografije u segmentu kojem je zauzeo pionirsko i donekle vizionarsko mjesto, a to je tematska kartografija. Već je rečeno da je prostorna geo-vizualizacija bilo koje kartografske tematike, pa tako i izabrane crkvene arhitekture prostora, u 17. stoljeću bila još uvijek iznimno rijedak fenomen. Slično kao što su i neki drugi kartografi na zapadu Europe tijekom ranog novog vijeka naglašavali antički identitet i kulturnu baštinu Jadrana ili pak tradicije srednjovjekovnih kraljevstava ili kršćanskog identiteta sjevernoga Sredozemlja, suprotstavljajući ih realnosti nadirućeg osmanskog imperija s jugoistoka, tako se i Lubin okreće bilježenju samostana augustinaca kao distinktivnom obilježju južne Dalmacije.66

I druge su crkvene ustanove diljem Europe imale bitnu ulogu u očuvanju kulture, tradicije, jezika (slavenski dijalekt) pa čak i argumentiranju prava Hrvata na svoju srednjovjekovnu domovinu. Za primjer možemo uzeti institucionalno središte reformnokatoličkog ilirizma, Bratovštinu ili Zavod sv. Jeronima u Rimu (Confraternitas ili Congregatio S. Hieronymi Slavorum seu Illyricorum). Osim što je ta institucija okupljala intelektualce većinom iz dalmatinskih krajeva, angažirala se i kartografski pri izradi prve regionalne karte hrvatskih zemalja (Illyricum Hodiernum), koju je rukopisno priredio Pietro Andrea Buffalini u Rimu 1663., a zatim ju je objavio Ivan Lučić u trećem izdanju djela De Regno Dalmatiae et Croatiae, a potom i Joannes Blaeu u svom Atlas Maioru 1668. godine.67 Uz to što je na svojoj karti Lubin izostavio druga povijesno-geografska obilježja prostora, jednoznačan je i izostanak dokumentiranja osmanskog pograničnog susjedstva, odnosno posjeda upravo ovog teritorija na kojem su prethodno bili augustinski samostani u Poneretvlju. Takvo »prešućivanje« konkretne granične linije (političkoga suvereniteta) kod drugih je kartografa bilo rezultat ignoriranja osmanske prisutnosti u funkciji »argumentiranja« tradicionalnog prava koje lokalno stanovništvo uz svjetovne i crkvene vlasti polaže na istočno-jadranski teritorij.68 U ovom su slučaju političke ili vojne granice još jedan fizički element prostora koji Lubina uopće ne zanima.

Zaključak

Nakon preispitivanja komunikacijskih mogućnosti karte južne Dalmacije iz opusa augustinca Augustina Lubina potvrđena je pretpostavka da je – pored važnosti matematičko-orijentacijskih elemenata karte – za njeno uspješno komuniciranje ideja i poruka u 17. stoljeću bio i dalje važan kulturno prihvatljiv koncept vizualizacije realnih (stvarnih), ali i apstraktnih prostora. Naime, komparacijom te karte augustinskih samostana s drugim kartama istog prostora, ali različitih provenijencija, različitih tematika i vrsta karata (pomorske karte, karte u izolarima, regionalne karte, dijelovi atlasa) ili različitog podrijetla autora (od zapadnoeuropskih do mletačkih i osmanskih) u sinkronijskoj i dijakronijskoj perspektivi, posebno se istaknula važnost namjene karte i pripadnost kulturnog kruga u kojem karta nastaje. Dok neke od tih karata imaju jasnu utilitarnu funkciju (plovidba, politička argumentacija, potvrda pripadnosti određenom kulturnom krugu ili sl.), ne može se zanemariti niti njihova didaktička uloga za educiranje europskih intelektualaca. Analizirane karte potvrđuju različiti stupanj korespondencije fizičkogeografskoga i društvenogeografskog sadržaja na njima. U Lubinovom je slučaju geoprostorni obrazovni rezultat ipak izostao, osim konkretnog sadržaja koji ova rana tematska karta prikazuje, a to je sažet pregled smještaja augustinskih samostana na južnom Jadranu. No njen komunikacijski potencijal ipak je u činjenici da ona čini svojevrsnu kombinaciju srednjovjekovnih programatsko-ideoloških karata svijeta, točnije njegovog južnojadranskog isječka i ranonovovjekovnih pomorskih karata i veduta koje nastoje prikazati geografski, ali i kulturno vjerodostojan prostor.

Lubinov konkretan doprinos razvoju kartografije ogleda se u ranom prakticiranju tematske kartografije, pri čemu se kartografskom tehnikom poslužio kao alatom, točnije slijepom kartom, ogoljenom od ostalog geografskog sadržaja, koja mu je poslužila tek za dokumentiranje izabranog tematskoga sadržaja. Provedena je analiza ukazala da se ovaj kartografski prikaz južnog dijela Dalmacije ne ističe posebnom geografsko-kartografskom pouzdanošću te da ujedno kvalitetom zaostaje za većinom ostalih karata iz Lubinove zbirke, što je posljedica odabira predložaka slabije kvalitete. Uz to, konkretna karta jest nepouzdaniji prikaz istočne obale Jadrana od većine ostalih karata iz tog vremena ili nešto starijih primjeraka, što je posebno vidljivo u usporedbi s mletačkim portulanskim kartama. Iako Lubinova karta nema kapaciteta doprinijeti vojnostrateškom planiranju obrane toga prostora od Osmanlija, autor je na idejnom planu baš takvom kartom katalogiziranja europske predosmanske (kršćanske) baštine mogao iskoračiti prema koheziji različitih kulturnih aktera među europskom elitom radi organizacije zajedničkog protuosmanskog angažmana.

Na kraju se može zaključiti da, unatoč značajnim nedostatcima u geografsko-kartografskom prikazu, Lubinova karta ima nemjerljivu vrijednost kao vizualan povijesni izvor za rano prostorno dokumentiranje prisutnosti augustinaca na južnohrvatskom području kao i njihove migracije pred Osmanlijama, zajedno s lokalnim stanovništvom. To je ujedno i prvenstvena svrha ove karte. Pa, iako bi se moglo činiti da karta ne zauzima istaknuto mjesto u povijesti kartografije hrvatskih krajeva, ona je s druge strane značajan doprinos dokumentiranju augustinske aktivnosti te čini komparativnu dopunu ostalim izvorima koji svjedoče o povijesti crkvenih redova na dalmatinskom području. Osim toga, omogućuje utiranje puteva i stvaranje pretpostavki za daljnji razvoj tematske kartografije. Što se tiče konkretnih Lubinovih kartografskih uzora, bilo bi nužno provesti dodatna arhivska istraživanja Lubinove osobne korespondencije i ostavštine u potrazi za točnim kartografskim uzorima i predlošcima na temelju kojih je nastao njegov inovatorski kartografsko-dokumentacijski vizual južne Dalmacije u 17. stoljeću.