Review article
https://doi.org/10.31141/zrpfs/2267
Pravo radnika na stanku u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji – pravni okvir i praksa hrvatskih sudova te Suda pravde EU-a
Dragana Bjelić Gaćeša
; Pravni fakultet Osijek
Abstract
Pravo na odmor jedno je od osnovnih prava radnika iz radnog odnosa koje za cilj ima obnovu fizičke i umne snage radnika. Odmori koji radnicima stoje na raspolaganju tijekom radnog vremena ili nakon njegova završetka jesu stanka, dnevni odmor, tjedni odmor i godišnji odmor. Neovisno o kojoj se vrsti odmora radi, rezultati provedenih istraživanja govore u prilog pozitivnih učinaka koje oni polučuju, kako na zdravlje i sigurnost radnika na radu, tako i na njihovu produktivnost. U fokusu pažnje ovoga rada jest stanka, koju Međunarodna organizacija rada označava terminom „workday breaks“ i definira je kao odmor koji je organiziran tijekom radnog dana na način da se prekine rad sa svrhom odmora radnika, objeda ili drugih potreba radnika. U većini zemalja stanke su obvezne za sve radnike koji rade dulje od 6 sati dnevno. Međutim, na razini zemalja članica Europske unije postoje velike razlike u pogledu trajanja stanke, načina njezina organiziranja, reguliranja heteronomnim ili autonomnim izvorima prava kao i s obzirom na pitanje uračunava li se stanka u radno vrijeme ili ne. U kontekstu prava Europske unije, točnije njezinih sekundarnih izvora, valja istaknuti Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. godine o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja postavlja minimalne sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena. Spomenuta Direktiva člankom 4. propisuje pravo na stanku onih radnika čiji radni dan traje dulje od 6 sati. Veliku ulogu u propisivanju pojedinosti o trajanju stanke kao i uvjeta za njezino ostvarivanje, sukladno Direktivi, imaju kolektivni ugovori ili sporazumi sklopljeni između radnika i poslodavaca. Preuzimanje Direktive u hrvatsko zakonodavstvo izvršeno je Zakonom o radu Republike Hrvatske (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22,46/23 i 64/23). Navedeni Zakon pravo na stanku regulira odredbom članka 73. slijedom kojega svi radnici koji rade najmanje šest sati dnevno ostvaruju, svakog radnog dana, pravo na stanku u trajanju od najmanje trideset minuta. Navedeno vrijedi samo pod uvjetom da posebni zakon ne sadrži drugačije odredbe. Kada je riječ o maloljetnim radnicima u Republici Hrvatskoj, Zakon o radu sadrži nešto drugačije određenje. Naime, da bi maloljetni radnici mogli ostvariti pravo na stanku u trajanju od najmanje trideset minuta neprekidno, moraju raditi najmanje četiri i pol sata dnevno. Važno je naglasiti da se, sukladno odredbama Zakona o radu, stanka u Republici Hrvatskoj ubraja u radno vrijeme.
Cilj je rada analizirati reguliranje prava radnika na stanku u Republici Hrvatskoj te na razini
odabranih zemalja članica Europske unije, a sve s obzirom na pitanje trajanja stanke, načina njezina
organiziranja, kao i s obzirom na pitanje uračunava li se u radno vrijeme ili ne. Posebna pozornost
u radu posvetit će se analizi odluka koje su u predmetima koji su se ticali prava na stanku donijeli
sudovi u Republici Hrvatskoj te Sud Europske unije, a sve kako bi se zaključilo o stavovima koje su
u analiziranim predmetima zauzimali te o refleksiji takvih stavova na položaj radnika.
Keywords
pravo na stanku; Zakon o radu Republike Hrvatske; Direktiva 2003/88 EZ Europskog parlamenta i Vijeća o određenim vidovima organizacije radnog vremena; Sud EU-a
Hrčak ID:
352090
URI
Publication date:
30.6.2026.
Visits: 0 *