Original scientific paper

Davidijada Marka Marulića i njezini prethodnici

Jeroen De Keyser ; The University of Turin

Abstract

Pišući Davidijadu oko 1510.–1517., Marko Marulić stupao je na gotovo neistraženo područje. U programatskim uvodnim stihovima epa Marulić izjavljuje
da se, za razliku od Stacija u Tebaidi ili Lukana u Farsaliji, neće baviti mitskim
temama, već istinitom pričom o Bogu. Autor, međutim, ne govori ništa o svojim
specifičnim književnim uzorima i nadahnućima. Donedavno su priređivači i interpretatori Davidijade dosljedno isticali njezinu »vergilijansku« inspiraciju, no
još nemamo valjan apparatus locorum. Proučavani su pojedini izvori Davidijade,
posebno odjeci suvremene hrvatske novolatinske književnosti kod Marulića, kao
i recepcija kasnoantičkih kršćanskih pjesnika. Pouzdano znamo da je Marulić
posjedovao primjerak izdanja Poetae Christiani veteres (1501./1502.) Alda Manucija i da ga je pomno čitao. Donekle poznajemo i knjige Marulićeve knjižnice,
a time i njegove moguće uzore. Nakon što je Neven Jovanović uočio u Davidijadi
odjeke dviju kratkih pjesama Marulićevih suvremenika, ovaj članak istražuje je li
moguće pronaći reminiscencije ili čak citate daljnjih neolatinskih autora. Pronalaze
se identične skupine riječi u Davidijadi i drugim latinskim pjesničkim tekstovima
koje je Marulić mogao čitati, a zatim se koriste R-skripta Macieja Edera za stilometrijsku analizu MFW-a (most frequent words, ‘najučestalije riječi’) kako bi se
provjerile pretpostavke potaknute učestalostima jezičnih podudarnosti.
Već naslov Marulićeve epske pjesme pokazuje dojmljivu srodnost s pojedinim humanističkim epovima: Sforcijadom Francesca Filelfa, Borsijadom Tita
Vespasiana Strozzija i Karlijadom Ugolina Verina. Ta su tri djela posvećena
idealnim vladarima koji su povijesne ličnosti – dok Marulić pjeva o životu kralja
iz povjesnice Starog zavjeta. No nijedno od spomenuta tri djela nije tiskano za
Marulićeva života, a, sudeći po vrlo malom broju sačuvanih rukopisa, njihova
je cirkulacija bila ograničena. Opreznost nas stoga sprečava da zaključimo da se
Davidijada ugleda na ove pjesme. Ista je opreznost nužna i kod drugih kasnoantičkih i srednjovjekovnih epskih djela koja su sačuvana u tek nekoliko rukopisa.
Identične skupine riječi nisu nužno indicija relevantnih intertekstualnih veza, s
obzirom na dobro poznatu ulogu epskih formula i drugih generičkih izraza. Stoga
ovo istraživanje nije tražilo nedvojbeni dokaz planiranog oponašanja ni dubinsku
i cjelovitu analizu intertekstualnog odnosa Davidijade i njezinih mogućih modela,
već smo htjeli pružiti početni pregled kandidata za daljnja istraživanja Marulićeve
»mentalne knjižnice«. U procjeni valjanosti takvog »mehaničkog« brojanja korišten je stilometrijski softver; uspoređivali smo profil MFW u Davidijadi, Kristijadi
Marca Girolama Vide i De morte Christi Damjana Beneše (Vidino i Benešino djelo
pripadaju biblijskoj epici iz gotovo istog razdoblja).
Za prvi dio istraživanja korišten je AntConc Laurencea Anthonyja, računalni
program za korpusnu analizu i konkordanciju, posebice njegov alat za N-grame. Alat skenira tekstualni korpus u potrazi za skupinama svih veličina ‘N’: od dvije
riječi, od tri riječi itd. Tako se u korpusu pronalaze ponovljene skupine, a mogu
se izdvojiti one koje se javljaju u dva teksta (ili više njih). Ovdje se, zanimljivo,
ali ne i iznenađujuće, ističe imitacija Vergilija u Davidijadi. Ali Marulićevo djelo
dijeli velik broj skupina sa Sforcijadom Francesca Filelfa. Znači li to da je Marulić
imao pristup Filelfovoj pjesmi? Ne nužno. No, Filelfo je imao veze s ljudima iz
Dalmacije ili onima koji su u Dalmaciji boravili, a njegov sin Senofonte proveo
je posljednjih deset godina života u Dubrovniku. Primjerak Sforcijade mogao je
biti poslan u Dubrovnik i ondje prepisan te je potom mogao dospjeti u Split, do
Marulića. Osim brojnih verbalnih odjeka uočili smo i paralelu u programatskim
uvodnim stihovima obiju pjesama. Podudarnosti Davidijade i poezije Battiste
Spagnolija Mantovana ne bi trebale iznenaditi, jer znamo da su se Mantovanova
djela nalazila u Marulićevoj knjižnici. Uvodni stihovi Davidijade pokazuju sličnost
i s početkom Mantovanove Parthenice prima sive Mariana. Očekivana je i prisutnost Petrarkine Afrike u Davidijadi. Editio princeps Petrarkina epa objavljena
je u Veneciji 1501. godine, a znanstvenici su već prepoznali Petrarkin utjecaj na
Marulićeva djela, osobito na Juditu.
Kako bi se provjerili podaci dobiveni analizama N-grama, isti je stilometrijski
postupak ponovljen s dvjema drugim pjesmama: Kristijadom Marca Girolama
Vide i De morte Christi hrvatskog autora Damjana Beneše. Vergilije se otkriva
kao glavni uzor za sva tri pjesnika, iako se Beneša donekle izdvaja; dubrovačkog
su pjesnika Georgike nadahnule čak i više nego Eneida. Iznenađuju jake intertekstualne veze Vidine kršćanske pjesme i Lukrecija. Uz sveprisutnost Georgika u De
morte Christi i uočljiv udio Latinske Ilijade (Ilias Latina) u Davidijadi, posebno
se ističe odnos prema pjesništvu Francesca Filelfa. Marulićeva očita naklonost
Filelfovim djelima odudara od mnogo ograničenijih odjeka Filelfa u pjesmama
Vida i Beneše.
Osim analize N-grama stilometrijska su istraživanja provedena pomoću
skripta za program R koja je pripremio Maciej Eder. Skripta generiraju popis
najučestalijih riječi (MFW) za zadani korpus i potom grafički prikazuju sličnosti
tekstova korpusa. Polazna je pretpostavka računalne stilistike da svaki autor ima
stilistički »otisak prsta« koji se sastoji od često korištenih funkcionalnih riječi kao
što su prijedlozi, veznici, zamjenice. Ovaj se pristup najčešće koristi za otkrivanje
falsifikata ili za ustanovljavanje autorstva anonimnih djela. No, ovdje se Ederova
skripta ne primjenjuju radi provjere autorstva, nego radi otkrivanja predaka nečijeg »otiska prsta«. Drugim riječima, željeli smo procijeniti koliko stilski profil
autora A jest (ili nije) sličan onome autora B. Kad se skripta primijene na skup od
petnaest glavnih antičkih i novolatinskih epskih pjesama, zatječemo Davidijadu
u istom kvadrantu s Filelfovom Sforcijadom i Petrarkinom Afrikom, te relativno
blizu Mantovanova epa Parthenicae. Također je zapaženo da je Probin Vergilijevski centon bliži Davidijadi od samog Vergilija. Ti podaci potvrđuju Marulićevo pomno čitanje zbirke Poetae Christiani veteres, njegov interes za poeziju Battiste
Mantovana i, moguće, poznavanje Petrarkine Afrike i Sforcijade Francesca Filelfa.
Zaključno, rezultati ovog istraživanja polazište su za temeljitiju analizu, tumačenje koje bi otišlo dalje od identičnih skupova riječi ili podudarnosti najčešće
korištenih riječi. U slučaju Filelfa bilo bi potrebno uzeti u obzir i druga njegova
djela, budući da su Maruliću bile dostupnije tiskane Filelfove Satire (Satyrae)
i Pjesme (Carmina) nego neizdana Sforcijada. Što se tiče Petrarkine Afrike,
vjerojatnost da je Marulić imao pristup tiskanom izdanju velika je, a što se tiče
Mantovana, znamo sa sigurnošću da je bilo tako. Stoga je opravdano sveobuhvatno
istraživanje recepcije Mantovanove poezije, osobito Parthenicae, u Davidijadi.

Keywords

Marko Marulić – Davidijada; Marco Girolamo Vida – Kristijada; Damjan Beneša – De morte Christi; epska tradicija; intertekstualnost; stilometrija

Hrčak ID:

352785

URI

https://hrcak.srce.hr/352785

Publication date:

2.11.2026.

Article data in other languages: english

Visits: 0 *