Jezična analiza Isusova susreta s prvim učenicima u hrvatskom prijevodu Evanđelja

3.1.1. Glagolski oblici

U hrvatskome prijevodu kod Mateja i Marka zabilježeno je ukupno 15 primjera glagolskih oblika. Kao dulji ulomak, Lukin sadrži i veći broj glagolskih oblika, njih 49, a Ivanov 35.

Matej – Od ukupno 15 primjera glagolskih oblika, 13 je ličnih, a 2 su nelična. Pritom je među ličnim oblicima 12 oblika koje ubrajamo u glagolska vremena i 1 primjer koji ubrajamo u načine. Dominantno je vrijeme prezent, koji je zabilježen 6 puta (bacaju, kaže, ostave, pođu…), a 2 su puta zabilježeni oblici koji su u hrvatskom jeziku jednaki u prezentu i aoristu (ugleda, ugleda)20. Prezent je, dakle, nedvojbeno zabilježen u 50 % oblika. U Matejevu je ulomku i jedan zabilježeni primjer aorista (pozva). Jednom je zabilježen imperfekt (bijahu) i jednom perfekt (su krpali). Od glagolskih je načina jednom upotrijebljen imperativ (hajdete). Od neličnih oblika dvaput je zabilježen glagolski prilog – 1 prošli (pošavši), 1 sadašnji (prolazeći). Dakle, glagolski su oblici u Matejevu ulomku ~ 87 % lični, a ~ 13 % nelični, pri čemu je među ličnima udio vremena ~ 92 %, a načina ~ 8 %.

Marko – Marko ima potpuno jednak broj glagolskih oblika kao i Matej, a razlika je Markova teksta u odnosu na Matejev jedino u učestalosti glagolskih vremena. Tako je 3 puta zabilježen prezent (ribare, ostave, otiđu), 3 puta glagolski oblik jednak u prezentu i aoristu (ugleda, reče, ugleda), 3 puta aorist (ostaviše, pođoše, pozva), 1 put imperfekt (bijahu), 1 put perfekt (su krpali) i 1 put futur 1. (učinit ću). Od glagolskih načina jednom je zabilježen imperativ (hajdete). Od neličnih su oblika zabilježena jednaka dva primjera kao kod Mateja – 2 glagolska priloga, 1 prošli, 1 sadašnji (prolazeći, pošavši). Dakle, baš kao i kod Mateja, u Markovu je ulomku ~ 87 % ličnih oblika i ~ 13 % neličnih, pri čemu ~ 92 % ličnih čine glagolska vremena, a ~ 8 % načini.

Luka – Od 49 je oblika 46 ličnih, a 3 su nelična. Od ličnih su oblika 42 puta zabilježeni primjeri uporabe glagolskih vremena, a 4 puta glagolskih načina. Od glagolskih je vremena dominantan aorist, koji je zabilježen 13 puta, što, ne računajući oblike koji su isti u prezentu i aoristu, čini minimalno 30 % udjela u glagolskim vremenima. Nedvojbeni su primjeri aorista: poučavaše, ulovismo, učiniste, uhvatiše, mahnuše… 8 je primjera koji su oblikom jednaki u prezentu i aoristu: spazi, uđe, zamoli, otisne… Prezent je zabilježen 5 puta (čuje, stoje, sjedne, dođu, sam), perfekt 4 (se gurao, bila je, smo se trudili, se razdirale), pluskvamperfekt 3 (bili izašli, (bili) ispirali, bijaše se zapanjio), imperfekt 2 (stajaše, bijahu) i futura 1. 2 puta (bacit ću, ćeš loviti). Različitost je u odnosu na ostale uporaba pluskvamperfekta. Od glagolskih je načina 4 puta zabilježen imperativ (izvezi, bacite, idi, (ne) boj se). Od neličnih oblika jednom je zabilježen infinitiv (pomoći), a dvaput glagolski prilog (vidjevši, govoreći). Dakle, u Lukinu je ulomku ~ 94 % ličnih i ~ 6 % neličnih oblika, pri čemu ~ 91 ličnih oblika čine vremena.

Ivan – Od 35 glagolskih oblika 33 su lična, a 2 nelična oblika. Od ličnih oblika 32 puta zabilježeni su primjeri koje ubrajamo u glagolska vremena i 1 put primjer koji ubrajamo u glagolski način. Od vremena je 9 puta zabilježen prezent (idu, tražite, znači, stanuješ, znači…), što je ~ 30 %, čak i ako se u obzir ne uzme 9 glagolskih oblika koji su jednaki u prezentu i u aoristu (ugleda, reče, se obazre, upita, reče, pogleda…). Pet puta nedvojbeno je zabilježen aorist (pođoše, rekoše, vidješe…), 5 puta perfekt (je prolazio, bila je, su pošli…) i 2 puta futur 1. (vidjet ćete, zvat ćeš se). Od glagolskih je načina jednom zabilježen imperativ (dođite). Od neličnih je oblika dvaput zabilježen glagolski prilog prošli (vidjevši, čuvši). U Ivanovu je ulomku udio ličnih oblika ~ 94 %, a ~ 97 % ličnih oblika čine glagolska vremena.

U svim je evanđeljima veći udio ličnih u odnosu na nelične oblike, što je prikazano u tablici 5.

Tablica 5. Broj i udio ličnih i neličnih glagolskih oblika u događaju o prvim učenicima

Udio ličnih oblika najveći je kod Ivana, kod koga je zabilježen i najveći udio glagolskih vremena u odnosu na ukupni broj ličnih oblika (96,97 %), što je prikazano u tablici 6.

Tablica 6. Broj i udio glagolskih vremena i načina među ličnim oblicima u događaju o prvim učenicima

Zanimljivi su kod ovih ulomaka potpuno jednaki udjeli kod Mateja i Marka. U svim je ulomcima dominantno vrijeme prezent, osim kod Luke, kod kojega je u hrvatskom prijevodu evanđelja čak 13 puta zabilježen aorist.

3.1.2. Imenski oblici

U ulomcima o četirima prvim učenicima nema velikoga broja različitih padeža, ali postoje određeni padeži koji se ponavljaju.

Matej – U Matejevu je evanđelju zabilježen primjer nominativa vršitelja: oni, primjer nominativa imenskoga: ribari, primjer objasnidbenog (eksplikativnog) genitiva: (ribari) ljudi. Dominantan akuzativ predmeta, koji je uočljiv u primjerima: (bacati) mreže, (ostaviti) mreže, (krpati) mreže, (ostaviti) lađu. Upotrijebljen je lokativ mjesta: u lađi i instrumental društva: s ocem.

Marko – S obzirom na iznimnu sličnost s Matejevim ulomkom, tekst Markova evanđelja također sadrži primjere nominativa vršitelja: Isus, oni, primjer nominativa imenskoga: ribari, primjer objasnidbenoga genitiva: (ribari) ljudi i primjere akuzativa predmeta: (ostaviti) mreže, (krpati) mreže, (ostaviti) oca. Upotrijebljen je lokativ mjesta: u lađi i instrumental društva: s nadničarima.

Luka – Lukin tekst sadrži nominativ vršitelj: narod, on, Šimun, nominativ imenski: čovjek, genitiv s prijedlogom 'od' u spoju u kojem označava jedan predmet koji se izdvaja iz skupa drugih predmeta: (jednu) od lađa i genitiv dijelni (partitivni) za označavanje količine: (mnogo) riba. Brojni su primjeri akuzativa predmeta: (poučavati) mnoštvo, (baciti) mreže, (ispirati) mreže, (izvući) lađe… Upotrijebljen je i akuzativ s prijedlogom 'za' kojim je određena funkcija predmeta: (mreže) za lov te vremenski akuzativ: svu noć. Vokativ je obraćanja: Učitelju. Upotrijebljen je lokativ mjesta: na lađi i instrumental društva: s njime.

Ivan – U Ivanovu je evanđelju na samom početku zabilježen genitiv pokazivanja iza tzv. prezentativa 'evo': (evo) Jaganjca Božjega. Uočljiv je i primjer nominativa vršitelja: dvojica, Ivan, nominativa imenskoga: Andrija, Šimun, genitiva posvojnog: brat Šimuna Petra. Ipak, kao i kod ostalih, dominantan je akuzativ, i to akuzativ predmeta: (čuti) riječi, (naći) Mesiju te vremenski akuzativ: onaj dan. Upotrijebljen je vokativ obraćanja: Učitelju. Instrumental je društva: s dvojicom.

Dakle, u svim je evanđeljima upotrijebljen nominativ vršitelj, nominativ imenski, akuzativ predmeta i instrumental društva. U sinoptičkim je evanđeljima zabilježen lokativ mjesta. Po dva evanđelja sadrže genitiv objasnidbeni (Mt; Mk), vremenski akuzativ (Lk; Iv) i vokativ obraćanja (Lk; Iv). Ostali zabilježeni padeži jedinstveni su za to evanđelje.

4.2.1. Prostorni kontekst i okolnosti događaja (A)

Sinoptička evanđelja u prikazu događaja u kojemu Isus poziva prve učenike da ga slijede nude prostorni kontekst i okolnosti događaja. U (2) usporedno su navedene stavke A u tim trima evanđeljima.

(2)

Matej Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata (…) (Mt 4,18)

Marko I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju (…) (Mk 1,16)

Luka Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. (Lk 5,1)

Galilejsko more vs. Genezaretsko jezero – U svim se evanđeljima javljaju toponimi koji radnju smještaju u prostorni kontekst – Matejevo i Markovo evanđelje navode jedan toponim, a Lukino navodi drugi. Toponim naveden kod Luke zapravo je samo još jedan od naziva za isti toponim koji rabe Matej i Marko. Naime, Galilejsko more / Galilejsko jezero naziva se još Tiberijadsko jezero (Tiberijsko jezero), Genezaretsko jezero ili jezero Kineret (Kinaretsko jezero). Prema predaji, Genezaret je njegov stariji naziv nastao prema nazivu grada koji je tada postojao uz njegovu obalu, a obuhvaćao je plodnu ravnicu na njegovoj zapadnoj obali.21 Kineret ili Keneret zapravo je utvrda na njegovoj sjeverozapadnoj obali prema kojoj su ga također nazivali, a spominje se još u egipatskim izvorima.22 Kod Mateja i Marka uz toponim je upotrijebljen prijedlog uz (prijedlog s akuzativom), a kod Luke prijedlog pokraj (prijedlog s genitivom) – oba se prijedloga rabe kako bi se izrazilo neposrednu blizinu nekom mjestu.

Prolaziti vs. stajati – U prikazu Isusova djelovanja kod Mateja i Marka upotrijebljen je predikatni proširak, tj. glagolski prilog sadašnji, i to glagola kojim je naglašeno kretanje: prolaziti, čime se postiže dojam dinamičnosti. S druge strane, kod Luke je upotrijebljen glagol u imperfektu, i to statični glagol: stajati, čime je naglašen statični položaj Isusa u odnosu na mnoštvo koje se kretalo. Imperfekt označava vremensku i aspektnu neodređenost – ne zna se otkad je tu stajao niti koliko dugo. Radnje su distancirane i nepovezane – narod se gura, a Isus stoji naizgled nevezano za njih i njihova očekivanja. Tek u sljedećem retku (Lk 5,2) započinje konkretna radnja, a uvodi je se novim glagolskim vremenom.

Uvođenje događaja – Uočljive su i razlike pri uvođenju novog događaja – Matej događaj započinje koristeći se predikatnim proširkom, tj. glagolskim prilogom sadašnjim, Marko biblijskim i23, kojim se ujedno nadovezuje na prethodno, a Luka vremenskim veznikom dok, koji označava istovremenost – dakle, uz njega se navodi konkretni podatak da se Isusovo stajanje pored jezera zbivalo istovremeno s naguravanjem naroda.

4.2.2. Ribolov (B)

Sinoptička evanđelja pronalazak prvih učenika vezuju uz susret pored mjesta na kojem su ribarili, pa je druga stavka koja se spominje ribolov (B). U (3) usporedno su navedene stavke B u sinoptičkim evanđeljima.

(3)

Matej (…) ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. (Mt 4,18)

Marko (…) ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. (Mk 1,16)

Luka Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja (…) Kada dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. (Lk 5,2–7)

Biti ribari vs. ribariti – Matejevo i Markovo evanđelje slični su u prikazu ovoga događaju, prate se i redoslijedom i načinom pisanja. Sva sinoptička evanđelja ističu ribarenje kao aktivnost kojom su se prvi učenici bavili. Matejevo evanđelje navodi da je Isus ugledao Šimuna i Andriju, a za njihovu je radnju upotrijebljena sintagma prijelaznog glagola i izravnog objekta u kombinaciji s priložnom oznakom mjesta, kojom se označava cilj, a potom je bez uporabe veznika dodana jednostavna rečenica koja se sastoji od imenskog predikata i koja ukazuje na zanimanje učenika: biti ribari (Mt 4,18). Markovo evanđelje pak sadrži jednostavan glagol ribariti za izražavanje aktivnosti prvih učenika.

Šimun Petar – Matejevo evanđelje jedino je koje navodi da su Šimuna zvali Petar, što je važno za razumijevanje šireg konteksta (objašnjenje za to ponuđeno je pri analizama stavki E i G).

Tijekom vs. nakon ribolova – Lukino evanđelje razlikuje se od ostalih dvaju sinoptičkih jer je radnja prikazana znatno detaljnije i uključuje događaj neposredno nakon ribarenja. Kod Mateja i Marka prvi su učenici u ribolovu. Kod Luke Isus nailazi na lađe u trenutku kada je ribolov već bio završio. Tada Isus ulazi u Šimunovu lađu i propovijeda mnoštvu, a potom potiče Šimuna na novi ribolov.

Isus kao Učitelj – U Lukinu se evanđelju Šimun Isusu obraća koristeći se leksemom učitelj, čime ga već priznaje kao onoga kojega treba slijediti te pokazuje poniznost shvaćajući da je lov dotad bio uzaludan. (Tek nam Ivanovo evanđelje zapravo ukazuje na to da to nije bio njihov prvi susret. O tome će biti riječi pri analizi stavke F.) Petrova poslušnost u Lukinu evanđelju rezultira Isusovim čudom, tj. obilnim ulovom.

4.2.3. Propovijed u lađi (C)

Među detaljima koje donosi Lukino evanđelje izdvaja se i trenutak u kojem Isus poučava mnoštvo, naveden je u (4).

(4)

Luka Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” (Lk 5,3–4)

Povlačenje u osamu – Iz navedenih je redaka uočljivo da je Isus već započeo svoje javno djelovanje te da ga je mnoštvo ljudi već slijedilo. U evanđeljima se nerijetko izdvajaju trenutci u kojima Isus boravi među svijetom, ali i oni u kojima čini manji ili veći odmak od mnoštva. U Lukinu je evanđelju već spomenuto da je narod išao za Isusom u trenutku kada je stigao do Šimuna. Zatim je navedena Isusova molba (Lk 5,3), a može ju se shvatiti doslovno – odmaknuo se da bi ga mnoštvo bolje vidjelo i čulo, ali i preneseno – bilo koje veće djelovanje i pronicanje u Božju Riječ zahtijeva izoliranost i izdvajanje iz kruga ljudi, a tek je nakon toga moguće djelovati i činiti veće stvari. Upravo se molitva u osami ističe kao ključna molitva za svakoga čovjeka, a osobito svećenika: „Nasuprot iskustvu tjeskobne molitve u samoći, stoji molitva u osami kojoj svećenik pribjegava da bi se odmorio od buke svijeta i razlučio životne prioritete.ˮ24

Važnost pouke – Lukino evanđelje, za razliku od ostalih dvaju, u ovome ulomku naglašava i izdvaja pouku kao bitan dio Isusova javnog djelovanja želeći istaknuti da su ljudi Isusa pratili i zbog njegovih mudrih naučavanja, a ne samo zbog čudā koja je činio.

4.2.4. Izravni poziv učenicima da Ga slijede na Njegovu putu (D)

Samo Matejevo i Markovo evanđelje ukazuju na to da je Isus izravno pozvao svoje prve učenike da ga slijede (D), što je navedeno u (5).

(5)

Matej (…) ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” (…) Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. (Mt 4,18–19; 21)

Marko (…) ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” (…) Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. (Mk 1,16–17; 19–20)

Dvosmislenost – U hrvatskom se prijevodu bezvezničko spajanje rečenica kod Mateja i spajanje rečenica sastavnim veznikom i kod Marka unutar Isusova upravnoga govora može shvatiti doslovno – odnosi se na dvije uzastopne radnje, ali može označavati i svojevrsnu pogodbu, pri čemu bi zapravo bilo rečeno: Ako pođete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi.25

Konkretiziranje poziva u službu – Prvotno zanimanje učenika izraženo je jednostavnom rečenicom koja sadrži samo imenski predikat, a Isusov poziv nadopunjuje, objašnjava i konkretizira poslanje učenika, pa uz imenicu ribari dolazi imenica u ulozi objasnidbenog (eksplikativnog) genitiva – Isus ih potiče da budu ribari ljudi. Ista je konstrukcija upotrijebljena i u Markovu evanđelju.

Okvir kretanja – Matejeva priložna oznaka mjesta (Mt 4,21) označava polazište, a Markova (Mk 1,19) označava smjer kretanja.

Posvojnost – Braća koju Isus zatim susreće jesu Jakov i Ivan; kod Mateja je posvojnost, činjenica da je Ivan Jakovljev brat, izražena posvojnim dativom (Mt 4,21), a kod Marka posvojnom zamjenicom (Mk 1,19).

Društvo – U Matejevu je evanđelju (Mt 4,21) odmah naglašeno gdje su se i s kime Ivan i Jakov nalazili, a u Markovu taj podatak dobivamo tek na kraju ulomka, kada evanđelje spominje da su učenici ostavili oca u lađi i pošli za Isusom.

Usmjerenost poziva – Na kraju stavke D i u Matejevu i u Markovu evanđelju naveden je Isusov poziv Ivanu i Jakovu (Mt 4,21; Mk 1,20). Razlika je u tome što Markovo evanđelje sadrži i priložnu oznaku vremena, kojom se ukazuje na vremenski aspekt, ali i na koji ih je način Isus pozvao. Na semantičkoj razini Matejevo evanđelje u tom dijelu ostavlja dojam usputnosti, a Markovo, pojačano priložnom oznakom odmah, sugerira Isusovu odlučnost u namjeri da pozove i njih.

4.2.5. Odnos Isusa i Petra (E)

Premda ne iznose isti događaj, Lukino i Ivanovo evanđelje donose određene detalje o odnosu Isusa i Petra (E), što je navedeno u (6).

(6)

Luka (…) Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja (…) Kada dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. (…) Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” (Lk 5,3–6; 8–10)

Ivan On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: „Našli smo Mesiju!” – što znači „Krist – Pomazanik”. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” – što znači „Petar – Stijena”. (Iv 1,41–42)

Petrovo suprotstavljanje Isusu / Isusovo razuvjeravanje – Stavka E donosi detalje o Petrovu karakteru, koji do izražaja dolazi i u nekim drugim dijelovima evanđelja – Petar je ponizan, ali nerijetko je i onaj koji je spreman suprotstaviti se Isusu jer još uvijek nije dovoljno zreo da bi vidio šire značenje Isusovih djela (primjerice, u trenutku kada Isus proriče da će se svi učenici sablazniti od njega, usp. Mt 26,31–33; u trenutku kada Isus odlučuje predati svoj život za otkupljenje svijeta, a Petar ga odvraća, pa mu Isus ljutito odgovara, usp. Mk 8,32–33 i sl.). U trenutku kada se Petar koleba, Isus ga hrabri. Unutar Isusova upravnog govora (Lk 5,10) još je jednom naglašeno što će biti Petrovo poslanje.

Šimun Petar – Lukino i Ivanovo evanđelje u kontekstu ove stavke navode da je Šimun bio nazvan Petar, a tako ga je naveo i Matej u stavci B (Mt 4,18). Iz toga se može zaključiti da su ta tri evanđelja bila pisana kada se već znalo koju je zadaću Isus povjerio Petru. Međutim, tek u ulomku iz Ivanova evanđelja saznajemo da je Šimuna Petrom nazvao sam Isus (Iv 1,42). Isus je već u prvom trenutku znao koliku će važnu ulogu i odgovornost povjeriti Petru u budućnosti. Etimologija imena Petar iz grčkog je jezika; imenica πέτρα znači 'stijena', 'hrid', 'greben', 'pećina', 'spilja'; 'kamen'26 (imenica kefa istoga je značenja, a dolazi iz aramejskoga). Ime se proširilo upravo kroz kršćanstvo, prije toga nije se upotrebljavalo.27 Ovo je iznimno važno s obzirom na to da je Isus za vrijeme života, nakon što je Petar ukazao na Isusovu božansku narav, naglasio koliku će ulogu Petar imati pri utemeljenju Crkve: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladatiˮ (Mt 16,18).

4.2.6. Susret s Isusom i boravak u Isusovu domu (F)

Ivanovo se evanđelje u prikazu događaja s prvim učenicima na prvi pogled potpuno izdvaja od sinoptičkih. Sinoptici pri predstavljanju prvih učenika spominju Isusov susret s njima u trenutku kada je Isus već počeo svoje javno djelovanje. Sinoptička evanđelja navode da je učenike potražio nakon što je Ivan Krstitelj zatvoren u tamnicu te nakon što ga je Sotona kušao u pustinji. Ivanovo evanđelje u usporedbi sa sinoptičkima prikazuje događaj koji se zbio kronološki ranije od događaja koji prikazuju sinoptici. Ne donosi detalje Isusova prolaska uz obalu Galilejskog mora niti smješta radnju u konkretni prostorni kontekst. U Ivanovu evanđelju navodi susret s Isusom i boravak u Isusovu domu (F), što je uočljivo u (7).

(7)

Ivan Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: „Evo Jaganjca Božjega!” Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: „Što tražite?” Oni mu rekoše: „Rabbi” – što znači: „Učitelju” – „gdje stanuješ?” Reče im: „Dođite i vidjet ćete.” Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. (Iv 1,35–39)

Povezivanje s pričom o Ivanu Krstitelju – Ivanovo evanđelje nadovezuje se na svjedočanstvo Ivana Krstitelja, za kojim slijedi da je Krstitelj sljedećeg dana (što je izraženo priložnom oznakom vremena na početku retka Iv 1,35) bio s dvojicom svojih učenika, među kojima je bio i Andrija, Šimunov brat. Možemo zaključiti da se događaj zbio ranije od događaja prikazanog kod Mateja, Marka i Luke jer Ivan Krstitelj još uvijek nije bio bačen u tamnicu. Ivan Krstitelj ponovno potvrđuje da je Isus otkupitelj, Jaganjac Božji koji će otkupiti grijehe čovječanstva, što potiče dvojicu njegovih učenika da pođu za Isusom i pobliže ga upoznaju (Iv 1,37). Isus učenike poziva u svoj dom. Budući da će Andrija nakon toga pozvati i svojega brata, možemo zaključiti da ih je Isus bio upoznao i zacijelo znao što će od njih tražiti za određeno vrijeme, ali konkretni im je poziv uputio onda kada je šetao uz obalu Galilejskog mora.

Ivanovo evanđelje, dakle, pruža širi kontekst, ali ne zadržava se na jednakim detaljima i prepričavanjima kakva se javljaju u Matejevu, Markovu i Lukinu evanđelju, upravo zbog toga što je Ivanovo evanđelje u većoj mjeri usmjereno na cilj Isusova dolaska i važnost njegovih postupaka, a ne na kronologiju događaja.

4.2.7. Reakcije prvih učenika (G)

Sva četiri evanđelja sadrže stavku o reakcijama prvih učenika (G). Sinoptici donose reakcije na Isusov poziv da ga slijede u javnom djelovanju, a Ivanovo evanđelje reakcije na samo upoznavanje s Isusom. Stavka je navedena u (8)

(8)

Matej Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. (…) Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. (Mt 4,20; 22)

Marko Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. (…) Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim. (Mk 1,18; 20)

Luka Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. (Lk 5,11)

Ivan Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: „Našli smo Mesiju!” – što znači „Krist – Pomazanik”. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: „Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” – što znači „Petar – Stijena”. (Iv 1,40–42)

Spremnost učenika – Sva četiri evanđelja ukazuju na spremnost i entuzijazam prvih učenika. U Matejevu evanđelju kod sve je četvorice prvih učenika izražena spremnost i poslušnost priložnom oznakom vremena brzo, a u Markovu priložnom oznakom vremena odmah. Osim toga, različit je izravni objekt upotrijebljen uz prijelazni glagol ostaviti.

Napuštanje materijalnog i(li) nematerijalnog – I kod Mateja i kod Marka naglašeno je da su Šimun Petar i Andrija ostavili mreže, dok su kod Mateja Jakov i Ivan prikazani kao oni koji su ostavili lađu i oca, a kod Marka oca Zebedeja u lađi s nadničarima. Dakle, kod Marka osim izravnog objekta nailazi se i na lokativ mjesta i na instrumental društva – i jedno i drugo u funkciji je priložnih oznaka. Matejevo evanđelje naglašava da su učenici ostavili i materijalna dobra i obitelj (lađa i otac), a Markovo naglasak stavlja na obitelj (otac). Lukino je evanđelje detaljnije, ne sadrži popratne okolnosti koje ukazuju na način polaska za Isusom (osim već navedena Petrova kolebanja zbog vlastite grješnosti te Isusova hrabrenja), ali uz glagol ostaviti upotrijebljen je izravni objekt neodređene zamjenice sav, sva, sve. Neodređenom je zamjenicom sav, sva, sve uključena cjelokupnost onoga što su imali – bilo materijalno, bilo nematerijalno.

(Ne)poznavanje Isusa – Budući da Ivanovo evanđelje ne donosi isti događaj kao sinoptička, reakcija se ne odnosi na sam polazak za Isusom u javno djelovanje, već saznajemo reakciju na upoznavanje s Isusom. Navedeno je da je Andrija prvo otišao do svoga brata kako bi mu što prije rekao da su pronašli Mesiju. Priložnom oznakom vremena (Iv 1,41) izražen je Andrijin zanos zbog te činjenice. Činjenica da je Isus u ovome dijelu Šimuna prozvao Petrom potvrđuje to da se ulomak iz Ivanova evanđelja zbio kronološki prije ulomaka iz sinoptičkih evanđelja te da su Petar i Andrija već poznavali Isusa u trenutku kad je prišao njihovim lađama i tražio od njih da se otisnu na more. Oni su ga već tada priznavali kao Učitelja i Petrova je poniznost došla do izražaja kada je odlučio baciti mreže bez obzira na prethodni loš ulov.

4.2.8. Odnos Jakova i Ivana s ocem (H)

Matejevo i Markovo evanđelje sadrže stavku o odnosu Jakova i Ivana s ocem (H). Stavka je navedena u (9).

(9)

Matej (…) Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. (Mt 4,21–22)

Marko Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. (…) Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim. (Mk 1,19–20)

Otac u Mateju i Marku – Matejevo evanđelje stavlja najveći naglasak na odnos prvih učenika s ocem jer se imenicom otac koristi dvaput – prvi put u tumačenju toga tko je Zebedej, drugi put u navođenju toga što su učenici napustili. Markovo evanđelje tom se imenicom koristi samo u kontekstu napuštanja, a zatim donosi i dodatni podatak – navedeno je da je Zebedej bio u lađi s nadničarima, čime se saznaje da su bili dobrostojeći. Na ovaj se način naglašava i simbolika ostavljanja zemaljskoga oca kako bi se nebeskoga moglo početi zvati Ocem. Srž toga uočljiva je i u molitvi Očenaš kojoj je Isus naučio svoje učenike (Mt 6, 9–13, Lk 11, 2–4) i koja ima duboku teološku važnost jer im je upravo kroz tu molitvu primjerom pokazao kako treba moliti. Nadalje, „oslovljavanje Boga kao 'Oca' koje stvara povjerenje i uspostavlja neposredni 'kontakt' s Bogom određuje odnos zajednice učenika prema onome kojemu se prošnje trebaju iznijeti. To uvodno predstavljanje Boga nije samo uvod za sljedeće prošnje, nego i njihov temeljˮ.28