Uvod
Kraj 19. stoljeća u hrvatskoj je povijesti obilježen značajnim političkim, gospodarskim, kulturnim i nacionalnim previranjima. Pritom se misli na ozbiljnost krize dualizma u Austro-Ugarskoj, koja je 1890-ih prijetila opstanku tadašnjeg poretka dualističke Monarhije. U ovome bi se trenutku teško bilo uopće usredotočiti isključivo na jedan od više spomenutih procesa koji su za hrvatsku povijest u „dugom“ 19. stoljeću bili od iznimnoga značaja. Politička, nacionalna i administrativna rascjepkanost hrvatskih zemalja negativno se odrazila i na odnos političkih tijela vlasti odozgo, u kontekstu sustavnog prodora germanizacije i mađarizacije. Namjere mađarske vlade u vezi kršenja nagodbe iz 1868. godine2 odrazile su se i na gospodarski razvoj Hrvatske i Slavonije, percipirajući dualistički sustav3 kao nedostatan politički poredak koji ne može pozitivno utjecati na urbani razvoj spomenutoga područja.4 Navedenomu je negativno doprinosila i spomenuta mađarizacija, kao i izbor Károlyja Khuena-Héderváryja5 za hrvatskog bana.6 Svoju je političku retoriku ban Khuen usmjeravao na ostvarenje saborske većine s Unionistima i predstavnicima Srpskoga kluba.7 Drugim riječima, interesi novog bana bili su usmjereni prema osnaživanju dualističkog poretka, uspostavi apsolutne kontrole političkoga života u Banskoj Hrvatskoj i sprječavanju gospodarske samostalnosti hrvatskoga građanstva.8 Povezujući navedene tvrdnje s tadašnjim okolnostima razjedinjenosti hrvatskih zemalja, Khuenovo banovanje dodatno je otežavalo, ili bolje rečeno onemogućavalo provedbu ideje ujedinjenja hrvatskih zemalja. Kako bi ostvario svoje interese, ban Khuen nastojao se okoristiti okolnostima hrvatsko-srpskog sukoba9 u Trojednoj kraljevini i privući što veći krug intelektualaca srpske nacionalnosti kao glavnog političkog imperativa koji će onemogućiti bilo kakva raspravljanja o ujedinjenju hrvatskih zemalja, ali i sebi omogućiti snažnu političku i društvenu profilaciju. Riječ je o inicijativama za suradnjom između Srpskoga kluba i Unionista u uspostavi saborske većine10, kao i nizu gospodarskih povlastica za srpsku elitu.11 Jedini način na koji je srpska grupacija mogla imati povoljan utjecaj na cjelokupni politički život Banske Hrvatske bio je ostvariv jedino u uskoj suradnji s banskom vladom.12 Spomenuta politika zbližavanja primjetna je još od banovanja Ladislava Pejačevića i početaka ujedinjenja civilne i vojne Hrvatske i Slavonije, odnosno demilitarizacije Vojne krajine.13 Naravno da je takva politika etabliranja srpskog građanstva nastavljena i tijekom Khuenova banovanja. Apsolutna podređenost i ovisnost hrvatskih institucija o jednoj osobi, u ovome slučaju podložne autoritativnoj politici bana Khuena, imali su za cilj u potpunosti neutralizirati sva načela hrvatske autonomije, ali i izazvati kontra efekt. Khuenovo banovanje ojačalo je hrvatski nacionalni pokret, dovodeći do kulminacije međunacionalnih odnosa i u onim hrvatskim zemljama koje su bile izvan njegova političkog utjecaja.14
Politička te, osobito gospodarska situacija u izdvojenoj pokrajini Dalmaciji, u usporedbi s Hrvatskom i Slavonijom, bila je još složenija. Iako je Khuenov režim, uz sustavnu potporu stranoga kapitala utjecao na pojačanje modernizacijskih impulsa u Hrvatskoj, Dalmacija će se još izvjestan period suočavati s ograničenom modernizacijom, odnosno do ozbiljnije tranzicije iz predindustrijske faze u ograničen kapitalistički mehanizam doći će tek početkom 20. stoljeća.15S obzirom na to okolnosti gospodarskoga razvoja Dalmacije bile su vrlo otežane, njezino povijesno nasljeđe, nacionalna istovjetnost i težnje za sjedinjenjem s Hrvatskom, unatoč snažnim pritiscima germanizacije i talijanizacije ostali su prevladavajući faktori koji su cijelu pokrajinu „držali na životu“.16 Svakako je izuzetno važan zajednički nazivnik za Trojednu kraljevinu bila osoba vladara. Car Franjo Josip s jednakom je nelagodom gledao na razvoj nacionalnog pokreta u Dalmaciji i Banskoj Hrvatskoj. Zbog toga se osnova njegove političke demagogije usmjerila na pružanje podrške dijelu političke elite s kojima je dijelio iste poglede na razvoj hrvatskog nacionalnog pokreta. Tijekom banovanja Khuena-Héderváryja hrvatska je nacionalna misao prolazila kroz najkompleksnije razdoblje svoga postojanja. Slična situacija prevladavala je i u Dalmaciji. Hrvatsko-srpski sukob, nastao kao rezultat raskola tamošnje Narodne stranke, rezultirao je zamašnim razvojem srpske nacionalne ideje.17 Njezini su pristaše u korelaciji s autonomašima18 imali namjeru zauzeti svaku dalmatinsku općinu i preuzeti zastupničku većinu u Dalmatinskome saboru. Slične namjere ostvarili su u Dubrovniku, gdje je srpsko-autonomaška koalicija na čelu s barunom Franom Gondolom, zahvaljujući apstinenciji tamošnje Narodne hrvatske stranke, predvođene Perom Čingrijom, preuzela dubrovačku općinu kojom će upravljati do 1899. godine.19 Srpsko-autonomaška uprava nad dubrovačkom općinom iz perspektive bečkih vladajućih krugova doživljavana je kao relativno pozitivan politički ishod, jer je tadašnja uprava nastojala delegitimirati prevlast većinskog hrvatskog stanovništva. Njihovu nacionalnu misao smatrali su irelevantnom, potencirajući srpsko-talijansku nacionalnu prevlast (s posebnim naglaskom na srpsku) u svim dalmatinskim općinama.20 Hrvatska politička elita u Dalmaciji, od 1889. do 1890. potisnuta na političke margine, nastojala je obraniti „hrvatski karakter“ Dubrovnika, izloženog učestalim svojatanjima rastućeg srbokatoličkog pokreta. Radi ostvarenja vlastitih interesa, dubrovački pravaši, na čelu s Franom Supilom pokrenuli su 1891. godine tjednik Crvena Hrvatska.21 Kako bi „spasili“ hrvatstvo Dubrovnika i očuvali ideju ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, dalmatinski politički listovi tijekom 1890-ih snažno su podupirali aktivizam hrvatske političke grupacije i podržavali sve izvjesniju krizu dualističkog sustava u Monarhiji. Vrhunac iste očitovao se u Zagrebu, koji će od 1895. godine postati ishodišnom točkom u razvoju novih političko-nacionalnih tenzija u Trojednoj kraljevini.22 Zagrebački događaji 1895. godine, dakle posjet cara i kralja Franje Josipa Zagrebu povodom otvaranja narodnog kazališta i paljenje mađarske trobojnice na Trgu bana Jelačića 16. listopada spomenute godine, diljem hrvatskih zemalja izazvali su pravi političko-nacionalni potres, sustavno doprinoseći kulminaciji dualističke krize i zaoštravanju hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj i Dalmaciji.23
Istaknuti događaji podrobno su analizirani u dalmatinskim političkim tjednicima. Odjeci spomenutih demonstracija povodom posjeta cara i kralja Franje Josipa i paljenja mađarske trobojnice na Trgu bana Jelačića različito su tumačeni u dalmatinskim novinama. Dok je jedna strana potonji proces shvaćala kao izraženu protumađarsku demonstraciju koja je iz perspektive razvoja hrvatskog nacionalnog pokreta snosila dalekosežne posljedice, druga je skupina na zagrebačke događaje gledala kao na demonstracije s izraženim protusrpskim nacionalističkim pristupom. Intenzitet zagrebačkih demonstracija i odjeci nakon njihova završetka detaljno su analizirani u dubrovačkim tjednicima Crvena Hrvatska i Dubrovnik. Stoga će se u nastavku rada pokušati, na temelju komparativnog pristupa, analizirati stajališta dubrovačkih listova o zagrebačkim događajima ujesen 1895. godine.
Opće stanje pred zagrebačke događaje 1895. – simbioza Dubrovnika i Zagreba u dubrovačkim novinama
Proučavanjem periodičkih publikacija spoznaje se šira slika političkih, društvenih i kulturnih odnosa u odabranim sredinama.24 Za istraživanja moderne i suvremene povijesti (19. i 20. stoljeće) riječ je o nezaobilaznom povijesnom vrelu koje može imati primarnu, ali i sekundarnu ulogu.25 Prve novine na hrvatskom jeziku počinju izlaziti u Zadru 1809. godine – Kraglski Dalmatin, dok se prve dubrovačke novine tiskaju od 1848. godine – Rimembranze della settimana.26 Međutim, pravih političkih novina koje su imale karakteristiku političkoga medija za elitu privrženu jednoj ideologiji ne nalazimo sve do 1891. godine. Spomenute okolnosti zauzeća dubrovačke općine od srpsko-autonomaške koalicije negativno su se odrazile na razvoj hrvatske nacionalne ideje u Dubrovniku. Kako bi se ista i očuvala, u veljači 1891. pokrenut je tjednik Crvena Hrvatska, čiji je glavni urednik bio Frano Supilo. List je izlazio svake subote, a tiskao se u tiskari Dragutina Pretnera. Posrijedi je trostupčani list formata 28,5 x 42 cm.27 Riječ je o listu prohrvatske političko-nacionalne orijentacije koji je zagovarao povratak hrvatske političke elite u Općinu. Također, list se s povećom negativnošću odnosio i prema politici bana Khuena u Banskoj Hrvatskoj. Interese srpsko-autonomaške koalicije 1890-ih zastupao je list Dubrovnik. Prvi broj publiciran je u srpnju 1892. godine, a tiskao se u Srpskoj dubrovačkoj štampariji Antuna Pasarića. Vlasnik i odgovorni urednik bio je Stevo Vrčević. List je tiskan u formatu 31,5 x 47 cm, da bi se njegova veličina promijenila već 1893. godine povećanjem na dimenzije 39 x 53 cm.28 Riječ je o jedinim političkim tjednicima koji su izlazili u Dubrovniku do 1895. godine, ujedno i novinama čije se izdavaštvo usmjeravalo na međusobne konfrontacije, preispitivanje nacionalne pripadnosti Dubrovnika i Dalmacije i objavama tjednih aktualnosti u Trojednoj kraljevini, Austro-Ugarskoj Monarhiji, Europi i svijetu.
Oba su tjednika s posebnom pažnjom pratila događanja u Hrvatskoj za vrijeme banovanja Károlya Khuena-Héderváryja. Crvena Hrvatska često je pružala otvorenu podršku hrvatskoj oporbi u Banskoj Hrvatskoj. Političke okolnosti u Monarhiji, izazvane padom vlade kneza Alfreda III. Windisch-Graetza, razvoj mladočeškog pokreta i intenziviranje politike mađarizacije pod vodstvom ugarskoga ministra predsjednika Deszőa Bannfyja znatno su destabilizirali politički sustav Dvojne Monarhije.29 Stoga, na spomenute okolnosti dva dubrovačka tjednika nisu mogla gledati s istovjetnih političko-nacionalnih gledišta. Uzimajući u obzir negativne stavove bana Khuena prema hrvatskoj ideji autonomije izvan mađarskih okvira i povezujući navedeno s hrvatsko-srpskim odnosima, banova politička taktika bila je dodjela povlastica srpskome građanstvu i rast njihova gospodarskog položaja, dovodeći isti u prednost u odnosu na hrvatsko privredno građanstvo.30 Prema tome, potpuno je jasno kako su takve okolnosti značajno utjecale i na opći položaj dalmatinskih i dubrovačkih Srba. Iako Khuen-Héderváry nije imao izravne poveznice s političkim odnosima u Dalmaciji i Dubrovniku, njegova politika vjernosti Beču i popuštanja vladi u Budimpešti, podupiranje politike slavonstva kao pandana hrvatstvu nedvosmisleno su utjecali na dinamiku političkih okolnosti u Dubrovniku.31
Iako se na prvi dojam moglo naslutiti kako će utjecaji mađarizacije i rasta srpskog građanstva 1890-ih u Hrvatskoj pozitivno doprinijeti razvoju srpskog građanstva u Dubrovniku, to ipak nije bio slučaj. Činjenica jest da su pristaše dubrovačke Srpske stranke i srbokatoličkog pokreta držali općinsku većinu do 1899. godine. Međutim, 1894., dakle godinu dana prije zagrebačkih događaja, Dubrovnik je počeo vraćati svoje izvorno hrvatsko obilježje. Spomenute godine održani su općinski izbori na kojima je apsolutnu pobjedu u trećem izbornom tijelu odnijela hrvatska koalicija predvođena Perom Čingrijom i Franom Supilom.32 Godinu dana ranije provedena je trodnevna ceremonija otkrivanja spomenika pjesniku Ivanu Gunduliću koja je okupila plejadu istaknutih političara iz Banske Hrvatske, poput biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkoga,33 prominentnih političara čiji je nacionalni svjetonazor bio usko vezan uz kulturno-povijesnu i književnu baštinu Dubrovnika.34 Iako se kolosijek političkih okolnosti u Dubrovniku kretao u suprotnosti s težnjama pripadnika srbokatoličkog pokreta, u odnosu na položaj srpske građanske elite u Hrvatskoj, spomenutim se događajima Dubrovnik uzdignuo na pijedestal hrvatskog novinskog izdavaštva. Stoga, u slučaju događaja koji će uslijediti u Zagrebu 1895. godine, osim što su pomno analizirani u svim hrvatskim novinama, nema dvojbe da su se najviše iščekivale podrobne analize dubrovačkih tjednika Crvena Hrvatska i Dubrovnik.
Krizi dualističkog sustava nije se nazirao kraj. Politička nestabilnost Monarhije 1890-ih usmjeravala se i na prostor Dalmacije. Početkom 1895. s radom je počeo saziv Dalmatinskoga sabora s novim zastupstvom.35Političke netrpeljivosti u Hrvatskoj i Slavoniji snažno su se odrazile i na djelovanje pokrajinskog sabora u Zadru, jer je glavna inicijativa hrvatskih zastupnika bila učestalo preispitivanje mogućnosti sjedinjenja pokrajine s Hrvatskom i Slavonijom.36Pojednostavljeno rečeno, hrvatski su zastupnici u Dalmatinskome saboru tijekom 1895. intenzivno raspravljali o problemu sjedinjenja, jer je takva političko-nacionalna misija ispunjavala svekoliku političku atmosferu Dalmacije.37Analizama sjedinjenja sustavno se bavila i Supilova Crvena Hrvatska, smatrajući spomenutu ideju velikom političko-nacionalnom ambicijom Dubrovčana koji su se od nastanka narodnog preporoda u Dalmaciji najviše „odlikovali težnjama za sjedinjenjem.“38 Osim što se potonja ideja držala pravom i dužnošću koji su potvrđeni od samoga cara, svoje su nacionalne vizije dubrovačke tiskovine iskoristile kako bi potencirale simboliku Dubrovnika kao katalizatora hrvatske nacionalne integracije. Zbog toga je uredništvo Crvene Hrvatske bilo mišljenja da im je Zagreb možda komunikacijski i prometno udaljen, ali su na temelju osjećaja nacionalne ujedinjenosti i srdačnosti vrlo bliski.39
Poveznice između Dubrovnika i Zagreba 1890-ih bile su politički i osobito kulturno vrlo sadržajne. Kazališni život Zagreba na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio je ispunjen bogatim programom događaja s hrvatskom nacionalnom komponentom. Isto tako, brojnost predstava inspiriranih djelima dubrovačke ranonovovjekovne književnosti nije izostajala.40 Iako je gradnja zagrebačkog kazališta bila u punome zamahu, kazališni život Zagreba bio je i ranije inspiriran održavanjem brojnih predstava s nacionalnom tematikom. Inspiracija dubrovačkom književnošću nastavila je pojačavati ideju integracije hrvatskih zemalja, što potvrđuje učestalost izvođenja predstava, poput Držićeve Novele od Stanca i Gundulićeve Dubravke,41 koja je godinu ranije obogaćena impozantnim slikovnim identitetom u izvedbi afirmiranog dubrovačkog slikara Vlaha Bukovca.42 S druge strane, rubrike dubrovačkih listova sadržajno su se posvetile budućim događajima koji će na hrvatsku političku povijest na prijelazu stoljeća imati ozbiljne negativne učinke. Završetak radova na novom kazalištu dočekala je obavijest o dolasku cara i kralja Franje Josipa u posjet Zagrebu.43 Posrijedi je prvi posjet Zagrebu još od 1869. godine. Međutim, svečani carev dolazak 1895. popraćen je nacionalnim dimenzioniranjem i nestabilnom unutarnjom političkom situacijom, kako u hrvatskim zemljama tako i u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji.44 Stoga se dubrovački tjednici nisu sadržajno posvetili analizama priprema za vladarev svečani dolazak, dok je hrvatsko-slavonski tisak bio sadržajno ispunjen lojalnošću i ushitima.45 Primjerice, u rubrici Domaće vijesti u Crvenoj Hrvatskoj ne može se naići na veliku euforičnost, a ni na sveopću kritičnost prema politici bana Khuena i vladarevoj osobi, vjerojatno zbog bojazni od cenzure.46 U povijesnom diskursu, ali i u onodobnim tiskovinama rijetko se može naići na podatke kako vladarev posjet Zagrebu nije bio namijenjen isključivo postavljanju završnog kamena na zgradi novog kazališta, već i na zgradama Glazbenog zavoda i Donjogradske gimnazije.47 Međutim, događaji koji će uslijediti neposredno nakon vladareva dolaska u potpunosti će promijeniti okolnosti, a cjelokupan događaj iz ceremonijalne perspektive preusmjeriti na političko-nacionalno propitkivanje svih procesa koji su obilježili njegov boravak u Zagrebu.48
U dubrovačkim se listovima još u kolovozu 1895. godine nastavila sustavno promicati kulturno-intelektualna povezanost Dubrovnika i Zagreba. U 32. broju Crvene Hrvatske analizirani su završni radovi na zgradi budućeg zagrebačkog narodnog kazališta.49U kratkom opisu zgrade najveća pozornost očekivano je povećena glavnom zastoru. Za njegovu izradu bio je zadužen dubrovački slikar Vlaho Bukovac koji je u isto vrijeme aktivno surađivao i sa slikarom Celestinom Medovićem u zajedničkom atelijeru.50Crvena Hrvatska imala je namjeru prikazati Dubrovnik i Zagreb kao dva kulturna središta koja spajaju slavnu prošlost i modernu sadašnjost, odnosno „staru Hrvatsku Atenu i preporogjeni Zagreb“.51 Pritom se misli na činjenicu kako je, unatoč Khuenovoj standardnoj politici mađarizacije, prostor Banske Hrvatske, a osobito Zagreba prerastao u važan gospodarski, prometni i trgovački centar Trojedne kraljevine, prolazeći kroz sustavan razvojni ciklus industrijalizacije, urbanizacije i kulturacije.52 Povezujući potonju analizu s političkim prilikama u Trojednoj kraljevini, ideja autora ovoga dopisa bila je prikazati Dubrovnik bastionom hrvatstva i gradom čije su povijesno nasljeđe i bogata književna baština nedvojbeno utjecali na jačanje nacionalne ideje u drugim hrvatskim gradovima. S druge strane, Zagreb je s Dubrovnikom povezan u kontekstu njegove adaptiranosti načelima modernizacije, kao i činjenicama kako je posrijedi najveći grad Trojedne kraljevine odakle su se preporodne ideje od 1860-ih počele implementirati u sve pore dalmatinskoga i dubrovačkoga društva. Također, Zagreb kao centar mnogobrojnih institucija s hrvatskim nazivljem i većim brojem fakultetskih institucija smatran je kao grad s mogućnostima razvoja i političke profilacije dubrovačkih i dalmatinskih intelektualaca. Drugim riječima, interes je svakako bio usmjeren na činjenicu da se poveznice između dubrovačke i zagrebačke inteligencije dodatno naglašavaju. Takve inicijative nedvosmisleno bi stvorile dodatni pokretački mehanizam koji bi doprinosio zamašnijem konstituiranju građanskoga društva u Dubrovniku. Analize Crvene Hrvatske i likovni motivi s nacionalnom tematikom u zagrebačkom narodnom kazalištu pokazuju kako je oživljena povijest prikazana kulturnom i literarnom, dok je spajanje Dubrovnika i Zagreba imalo za cilj poistovjetiti dubrovačku književnu baštinu sa suvremenim načelima ilirskoga pokreta.53
Analiza vladareva dolaska u Crvenoj Hrvatskoj
Kralj u Zagrebu naziv je uvodnog dijela teksta na naslovnoj stranici 41. broja Crvene Hrvatske. Međutim, važno je istaknuti kako navedeni odlomak ne opisuje ozračje vladareva posjeta i boravka u Zagrebu, a ni događaje koji će pojačati nacionalne tenzije u hrvatskim zemljama. Isti tekst najavljuje vladarev dolazak u Zagreb, jer je novinski broj objavljen dva dana prije svečanoga dolaska.54Vladar je u Zagreb doputovao 14. listopada 1895., a Crvena Hrvatska ovim je tekstom imala za cilj prenositi sve pozitivne značajke razvoja grada Zagreba, od prvoga posjeta 1852., analizirajući i posjet 1869., u usporedbi s prilikama povodom novog posjeta 1895. godine. Osim što se demografska slika grada značajno poboljšala, nije nedostajala ni nacionalna glorifikacija istoga, percipirajući ga „stjecištem i ognjištem narodnoga života“.55
Vladar je pred mnoštvom puka svečano dočekan na zagrebačkom željezničkom kolodvoru.56Međutim, još i prije svečanoga dolaska dalo se naslutiti kako će međunacionalna trvenja, osobito između Hrvata i Srba te Hrvata i Mađara biti sveprisutna. Navedeno dokazuje činjenica kako je zagrebački tisak još i prije vladareva dolaska redovito izvještavao o problematici zastava i osvrtao se na postavljanje pijeska od željezničkog kolodvora kako bi vladar mogao „hodati po mađarskoj zemlji“.57 Zanimljivo je istaknuti podatke koji govore o brojnosti uzvanika u središtu grada. Prema navodima Crvene Hrvatske, zagrebačko stanovništvo se udvostručilo, čineći brojku od 60 000 ljudi.58 Međutim, Filip Šimetin Šegvić ukazuje na podatke kako se na samome kolodvoru okupilo oko 20 000 građana, dok je u užoj okolici konačna brojka dosegla otprilike 100 000 posjetitelja.59 Ne može se sa sigurnošću utvrditi je li Crvena Hrvatska imala svoga dopisnika koji je bio izravni dionik ovoga događaja. Ako je suditi prema iznesenim podatcima o brojnosti posjetitelja, može se dati oprezno pretpostaviti kako je list ostao uskraćen za podrobnije informacije koje su se mogle preuzeti iz drugih listova. Dakle, sljedeći, 42. broj lista više se usmjerio na ceremonijalni prikaz posjeta, od otvaranja kazališta60 i svečane gradske rasvjete, čiji su troškovi dosezali visokih 40 000 forinti.61 U potpunome suglasju s nacionalnim emocijama većine zagrebačkih žitelja, vladar je popraćen ovacijama „Živio hrvatski kralj“. Dakle, 42. broj lista objavio je sažetak trodnevnoga posjeta Zagrebu, slabo se osvrćući na događaje koji su uslijedili prvoga dana kad je skinuta mađarska trobojnica na svečanome slavoluku. Mađarska trobojnica skinuta je i iz obližnjeg šumarskog ureda na Zrinjevcu i sa svih drugih mjesta na kojima je imala prednost u odnosu na trobojnicu Trojedne kraljevine.62 Slični incidenti nastavili su se i sljedećega dana kad je zbog, osjećaja isprovociranosti, skupina mađarskih željezničara napala sinove Josipa Franka. Intervencijom žandarmerije uhićeno je troje počinitelja.63
Treći je dan posjeta za hrvatsku intelektualnu i političku elitu bio je najturbulentniji. Na Trgu bana Jelačića u prijepodnevnim je satima spaljena mađarska trobojnica nakon dugačke povorke zagrebačkih studenata, predvođenih Vladimirom Vidrićem.64 Ovaj izgred rezultirao je masovnim uhićenjima studenata u popodnevnim satima, dovodeći i do naknadnih propitkivanja ovoga čina, osobito od mađarske političke elite u Hrvatskoj i Ugarskoj.65 Na paljenje trobojnice hrvatska politička elita nije gledala s podjednakim emocijama. Čelnik Stranke prava, Fran Folnegović nije podržavao takav istup, ponajviše zato što je skupina pravaša okupljenih oko Josipa Franka sudjelovala u izgredima.66 Za njega je ovakav događaj bio krajnje nepromišljen čin jer je spriječena mogućnost razvoja Stranke prava u kontekstu rasta njezina političkoga ugleda i potencijalnoga preuzimanja vlasti.67
Paljenje mađarske trobojnice pretvoreno je u inicijativu za očuvanjem mađarskog dostojanstva i pokušajem očuvanja Khuenova režima.68 Pokrenuta je inicijativa za imenovanjem bana Khuena i baruna Dezsőa Banffya počasnim građanima Zagreba, Osijeka, Varaždina i Bjelovara.69 Ipak, inicijativa bana Khuena za smirivanjem situacije morala je biti još odlučnija.70 Paljenje trobojnice prikazano je kao paljenje krpe koja je sašivena u tri boje koje nalikuju mađarskoj trobojnici, sve kako bi se protumađarski značaj demonstracija znatno umanjio.71 Međutim, umirivanje intenziteta demonstracija nije trebalo biti isključivo usmjereno na paljenje trobojnice na Trgu bana Jelačića, već i na prethodne izgrede koji su, prema Crvenoj Hrvatskoj, bili „iskrica koja je zapalila narodno ogorčenje“.72
S druge strane, protumađarske demonstracije bacile su protusrpske demonstracije u sjenu. Pisanja Crvene Hrvatske znatnije su se usmjerila na protumađarske akcije, umjesto na protusrpske događaje koji su u određenim situacijama imali značajniji intenzitet. Hrvatsko-srpski sukob nije se smirivao u hrvatskim krajevima, dapače, zagrebački događaji pojačali su dugogodišnje netrpeljivosti. Drugim riječima, i najmanje isticanje srpskih nacionalnih obilježja za sobom je povlačilo dalekosežne posljedice. Dolazak vladara u Zagreb popratilo je postavljanje srpske zastave na zgradi pravoslavne crkve, srpskim dućanima i banci srpske trgovačke elite, koje je uz protumađarske izgrede postalo drugo ključno mjesto nacionalnih demonstracija.73
Crvena Hrvatska pružala je podršku pobunjenome građanstvu. Okolnosti hrvatsko-srpskog sukoba u Dubrovniku, u kontekstu učestalog svojatanja istoga kao tobože „svetinje srpske povijesti“ samo su pojačali protusrpsko nacionalno raspoloženje u pravaškome listu. U spomenutome 42. broju iste su prikazane odgovorom hrvatskog naroda na učestalo „negiranje hrvatske nacionalne opstojnosti, hrvatskoga imena, svojatanja hrvatskih stečevina, kao i hrvatskih velikana, kohabitacije s 'narodnim neprijateljima' i segregacije naroda pod posredstvom vjere“.74 Uzimajući u obzir činjenicu kako je na vrhuncu hrvatsko-srpskog sukoba cjelokupan dubrovački identitet prisvajan srpskom nacionalnom korpusu, zagrebački događaji bili su izravan poticaj Crvenoj Hrvatskoj da protusrpske demonstracije u Zagrebu prikažu i kao obranu hrvatskog nacionalnog prava na Dubrovnik.75 Osim što je paljenje mađarske trobojnice predstavljeno kao čin mađarskog nacionalnog šovinizma,76 protusrpske demonstracije imale su drugačiju konotaciju. One su imale za cilj artikulirati hrvatsku nacionalnu ideju isključivo kao politički instrument pod okriljem hrvatskih političkih organizacija, s ciljem ukazivanja na to da srpske političke opcije zlouporabljuju pravoslavnu vjeroispovijest za političke potrebe. Pojednostavljeno rečeno, u Crvenoj Hrvatskoj prevladavalo je mišljenje kako se srpska zastava ne može nužno pripisivati Srbima kao ispovjednicima pravoslavne vjere, već Srbima kao političkome narodu.77 Sve u svemu, zagrebački događaji, osobito masovna uhićenja studenata podigla su dalmatinske političare na noge. Glavni inicijator pružanja otvorene podrške studentima bio je Juraj Biankini, koji je pitanje egzistencije studenata postavljao kao čestu temu rasprava u Carevinskom vijeću. Svojom kritičnošću prema mađarskoj supremaciji, položaj hrvatskoga naroda nakon careva odlaska iz Zagreba predstavljen je „povredom nacionalnih i državnopravnih osjećaja Hrvata“.78 S druge strane, dubrovačke novine podijelile su bečke listove u tri tabora, od kojih se ni jedna strana nije zauzela za problematiku optuženih studenata. Listovi koji su predstavljali političke programe ljevice oštro su osuđivali zagrebačke događaje, dok su antisemitski listovi zauzeli protumađarsko stajalište.79 U cjelokupnoj situaciji oko međunacionalnih netrpeljivosti, pravaški se list nigdje nije otvoreno konfrontirao svome najvećem konkurentu, listu Dubrovnik. Štoviše, otvorene kritike ovoga puta nisu bile upućene dubrovačkim Srbima i njihovu listu, već svim stanovnicima srpske nacionalnosti u Trojednoj kraljevini, osuđujući njihovu kohabitaciju s Mađarima kao glavnim razlogom protusrpskih demonstracija. Drugim riječima, bili su gledišta kako su spomenute demonstracije mogle biti izbjegnute da do njihove kohabitacije s Mađarima nikada nije ni došlo.80 Kompleksnost nacionalnih demonstracija pokušavale su analizirati i druge europske novine. Crvena Hrvatska prenosi informacije o jednom neimenovanom talijanskom tjedniku koji je izvijestio kako su „Srbi spalili zastavu na Trgu bana Jelačića“. Osim što talijanske novine očito nisu poznavale političku situaciju i položaj susjednog naroda, spomenuti su izvještaji u pravaškom glasilu predstavljeni iz satirične perspektive.81 Bilo kako bilo, u listu Crvena Hrvatska pomno je popraćen svaki proces povezan sa suđenjem uhićenih studenata, intenziviranjem dualističke krize u Monarhiji i drugim političkim posljedicama nakon demonstracija, poput intenziviranja mađarizacije.
Koliko god je suradnja narodnjaka i pravaša imala pozitivne odjeke u Dubrovniku, na razini Dalmacije po pitanju zagrebačkih događaja hrvatska politička elita nije zastupala istovjetna mišljenja. Najveće je kritike pravaški list uputio splitskome listu Jedinstvo, ističući kako je politička stranka čije ideje zastupa potonji obezvrijedila hrvatsku nacionalnu ideju, ukazujući na kontradiktornost zbog različitih političkih gledišta u vezi narodnjačke politike u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji.82 Crvena Hrvatska negativno je promatrala aktualna politička događanja u Dalmaciji. Optuživali su Narodnu hrvatsku stranku za oportunizam, osuđujući njihova stajališta prema srpsko-autonomaškoj politici u Dalmaciji te prevlasti talijanskih i srpskih zastava na pojedinim institucijama s isključivo hrvatskim nacionalnim značajem.83 List Jedinstvo, organ Narodne hrvatske stranke, oštro je osuđivao zagrebačke događaje, Crvena Hrvatska na takve je osude gledala sa značajnom proturječnošću, odgovarajući Jedinstvu kako „ono što osugjuješ u Zagrebu ne možeš podupirati u Zadru“.84 Konstatacije u kojima narodnjačka politika ne odgovara interesima hrvatskog naroda u Dalmaciji daju zaključak kako su zagrebački događaji 1895. ukazali i na duboku političku polariziranost pokrajine. S obzirom na to da su procesi talijanizacije i razvoja srpskog ekskluzivizma poistovjećeni s procesima mađarizacije Hrvatske i Slavonije, analize Crvene Hrvatske ukazuju i na političko-administrativne različitosti hrvatskih zemalja. Prevlast talijanske birokracije, očuvan narodni jezik i veća autonomija Hrvatske i Slavonije u usporedbi s Dalmacijom izdvojeni su primjeri pomoću kojih je Supilov list naglašavao prednost političke elite iz Hrvatske u realizaciji integracije hrvatskih zemalja. Dakle, svoju su kritičnost prema narodnjačkoj politici usmjerili na odgovornost političke elite u Banskoj Hrvatskoj, koja upravo zbog veće autonomije u odnosu na Dalmaciju ima prednost u poduzimanju odlučnih koraka u realizaciji hrvatskoga pitanja.85
Navedeni podatci ukazuju na činjenicu kako su zagrebački događaji 1895. nakon kraćega zatišja ponovno otvorili pitanje ujedinjenja hrvatskih zemalja.86 Stajališta pravaškoga lista prema takvoj ideji bila su vrlo jasna, a riječ je o ostvarenju aneksije iz dva smjera. Prvim bi se smjerom ujedinjenje ostvarilo prema načelima dualizma, odnosno nagodbenog sustava iz 1867. godine, dok je drugo načelo postulirano prema ideologiji Stranke prava – otvorenoj borbi i obranama hrvatskoga suvereniteta. U obama načelima nije uočen politički program Narodne hrvatske stranke, kritizirajući iste kako nemaju interes za rješavanjem hrvatskoga nacionalnog pitanja.87 Otvoreno pismo Crvene Hrvatske splitskome Jedinstvu snažno je odjeknulo u onodobnom hrvatskom novinstvu. Osim očekivanog odgovora iz uredništva Jedinstva, kritiku Crvenoj Hrvatskoj uputile su i Narodne novine. Zbog navedenih stajališta o ujedinjenju hrvatskih zemalja, narodnjački list Jedinstvo optužio je Franu Supila za odanost Srbima88 te da je njegov urednički angažman platio ban Khuen preko Frana Folnegovića.89 U Crvenoj Hrvatskoj njihove opaske i napadi smatrani su ironičnima zbog poznatih stajališta pravaša prema Khuenovoj politici i okrenutosti prema Srbima. Stoga, pitanje istinitosti ovakvih navoda potrebno je uzeti s oprezom. Ironičnost ovakvih navoda potvrđuje i dio teksta objavljenog u pravaškom listu, navodeći kako su navedene optužbe donesene „da se naši čitatelji malo nasmiju“.90 Supilov list neće se pretjerano oslanjati na opaske drugih politički suprotno orijentiranih listova, već će svoje pisanje usredotočiti na praćenje tijeka sudskog procesa protiv zagrebačkih studenata. Stoga, problematika zagrebačkih događaja u Crvenoj Hrvatskoj analizirala se sve do kraja 1895. godine.91
Izvještaji pravaškoga lista o zagrebačkim događajima 1895. vrlo su iscrpni, od završnih radova na zgradi zagrebačkog narodnog kazališta, do incidenta na Trgu bana Jelačića i procesuiranja odgovornih. Potpuno je očekivano da list s isključivo hrvatskom političkom orijentacijom opravdava sve postupke vezane uz akcije protiv srpskih i mađarskih nacionalnih elemenata. Međutim, spomenuti list dao je i velik doprinos širenju političkih nestabilnosti iz Hrvatske u Dalmaciju, dovodeći do zaoštravanja hrvatsko-srpskih odnosa, osobito na razini Dubrovnika. Pravi primjer koji potvrđuje navedeno jest zaključak da su se zagrebački izgredi negativno reflektirali na tadašnju srpsko-autonomašku upravu u dubrovačkoj Općini, čiji se politički legitimitet znatno smanjivao. Navedeno je rezultiralo njihovim izbornim porazom 1899. godine.92
Analiza zagrebačkih događaja u listu Dubrovnik
Za razliku od iscrpnih izvještaja Crvene Hrvatske, list Dubrovnik nije prekomjerno izvještavao o zagrebačkim incidentima, osim naravno o onim izgredima koji su osporavali legitimitet srpskog naroda i srpskih nacionalnih obilježja u Hrvatskoj i Slavoniji. Riječ je o izvještajima koji su se odnosili na osporavanje srpske nacionalne ideje i pružanje otpora prosrpskim nacionalnim pretenzijama. Hrvacka dosljednost naslov je za uvodni dio prvoga naslovnog članka u srbokatoličkom listu. Oštro su osuđeni zagrebački događaji, ali isključivo oni koji su se odnosili na uništavanje srpskih nacionalnih simbola, ocjenjujući iste „nečuvenim napadom na srpsku zastavu“.93 Iako se na prvi dojam moglo pretpostaviti kako će događaji u Zagrebu izazvati prijepore između Crvene Hrvatske i Dubrovnika, to se u konačnici nije dogodilo. Glavni poticaj za djelovanje bila je reakcija na sveopće kritike prema Srbima iznesenima u listovima Obzor i Hrvatska.94 List Obzor u Banskoj Hrvatskoj smatran je novinskom publikacijom sa značajnim legitimitetom za ukazivanje na nužnost realizacije hrvatske nacionalne ideje, odnosno obranu hrvatskoga identiteta.95 Stoga, potpuno je izgledno kako su sve protusrpske demonstracije u Obzoru prikazane kao obrana hrvatskoga nacionalnog prava, što se u prosrpskim listovima smatralo nepoćudno iznesenim konstatacijama. Dubrovnik tvrdi kako je postavljanje srpskih zastava na zgradi pravoslavne crkve i općinskoj zgradi pitanje koje je realizirano još na sjednici Hrvatskoga sabora, argumentirajući pravno-političku legitimnost postavljanja zastave na svim važnim institucijama. Drugim riječima, srbokatolički list imao je namjeru prikazati javnosti kako je isključiva namjera Obzora bila umiriti intenzitet protumađarskih demonstracija negirajući srpstvo u svim hrvatskim krajevima.96
S obzirom na to da su se u idućim brojevima Dubrovnika otvorile rasprave u kojima su uspoređivane državne i narodne zastave, list je na zagrebačke događaje gledao sa značajnih pronacionalističkih stajališta. Kritizirani su svi hrvatski listovi koji su iznosili drugačije zaključke o rezultatima zagrebačkih događaja.97 Pojednostavljeno rečeno, Dubrovnik je tvrdio kako se o antisrpskim prosvjedima u odnosu na protumađarske demonstracije nedostatno izvještavalo. Zbog toga su sve novine koje su analizirale ozbiljnost protumađarskih prosvjeda bile na meti kritika. Narodne novine i pravaška Hrvatska nisu posvetili pažnju protusrpskim izgredima, međutim, optužbe o pokušajima prikrivanja potonjih treba uzeti s velikim oprezom.98 Sve i da su listovi manje izvještavali o cjelokupnim događajima, sigurno nisu mogli ne zaobići problematiku skidanja srpske zastave, pokušaja destrukcije pravoslavne crkve i demoliranja poslovnica srpskih trgovaca. Usporedbe radi, Crvena Hrvatska takvim je izgredima posvetila određenu pažnju, ali zasigurno ne toliku koliku protumađarskim demonstracijama.99
Otvoreno pismo Dubrovnika upućeno je Obzoru zbog navodnih izjava hrvatskoga lista o preusmjeravanju ozbiljnosti demonstracija na srpske nacionalističke istupe, odnosno da su „Srbi provocirali“.100 Namjera Obzora bila je prikazati antisrpske prosvjede kao čin isprovociranosti hrvatskoga puka, zbog postavljanja zastave koja u Zagrebu nema nacionalno značenje i koja se navodno prikazuje legitimnom zastavom srpske države. Kako bi očuvali njezin legitimitet, srpski listovi u Trojednoj kraljevini distancirali su se od poistovjećivanja zastave srpskoga naroda u Hrvatskoj sa zastavom Kraljevine Srbije, zbog nepostojanja grba na srpskoj narodnoj zastavi koja joj ne daje državni legitimitet.101 Prema izvještaju Obzora, može se zaključiti kako su svi hrvatski listovi kritizirali istovjetnost srpske politike s pravoslavnom vjerom. Navedeno je ponukalo iste da simboliku političkoga naroda prikažu i simbolom Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, odnosno nedvosmislenim pokazateljem uporabe religije za političke potrebe.102
Gotovo cijeli 46. broj Dubrovnika posvećen je kritici Obzora i svih hrvatskih listova koji su nastojali smanjiti značaj srpske zastave kao simbola njihove nacionalne zajednice i pravoslavne crkve.103 Zagrebačke demonstracije bile su samo poticaj srpskim listovima kako bi se „očistili“ od odgovornosti za prethodno nepovoljne odnose s Hrvatima. U takvim obranama najviše je rječit bio list Dubrovnik koji je srpski narod prikazao kao najveće žrtve zagrebačkih demonstracija. Uz navedeno, ozbiljnost antisrpskih provjeda potaknula je pojedine srpske listove, osobito srbokatolički list Dubrovnik na prikaze njihove navodne pomirljivosti i susretljivosti u trenutcima tobože sveopće marginaliziranosti potaknute od Hrvata. U jeku hrvatsko-srpskog sukoba, protusrpski izgredi prikazani su kao težnja Srba u Hrvatskoj za navodnim očuvanjem hrvatskoga identiteta. Željeli su se prikazati kao narod koji hrvatski identitet i nacionalno pravo nisu dovodili u pitanje.104 Prema listu Dubrovnik, tvrdilo se kako Srbi u Hrvatskoj tobože nikada nisu osporavali postojanje i povijesni kontinuitet Hrvata na prostoru od rijeke Drave do Jadrana. Kako bi pružio podršku napadnutim Srbima u Zagrebu, list Dubrovnik periodizirao je tijek hrvatsko-srpskih odnosa, nastojeći dokazati kako, za razliku od Hrvata, Srbi navodno nikada nisu hrvatsku baštinu prisvajali kao vlastitu.105 Ako navedene konstatacije usporedimo s političkim prilikama u Dubrovniku 1890-ih, teško da se ovakvi navodi mogu smatrati opravdanima. Pregršt dokaza u kojima se u Dubrovniku nastojalo prisvojiti plejadu dubrovačkih književnika i svojatanje grada u kojemu tobože egzistira isključivo stanovništvo srpske nacionalnosti ukazuju na nacionalističke inicijative koje su imale za cilj umanjiti hrvatsko nacionalno pravo na Dubrovnik.106 Slični primjeri postoje i za Dalmaciju, čije je svojatanje bilo čest predmet debata u Dalmatinskome saboru.107 Ovim je otvorenim pismom Obzoru uredništvo Dubrovnika odgovaralo i na prozivke objavljene u Crvenoj Hrvatskoj. Prateći redoslijed teksta u 46. broju Dubrovnika može se zaključiti kako je tekst istovremeno bio i indirektan odgovor na sve prozivke i analize objavljene u Crvenoj Hrvatskoj.108
Iz iznesenih podataka može se zaključiti kako su odjeci protusrpskih demonstracija kompleksniji u odnosu na intenzitet protumađarskih izgreda. Jedine reakcije Dubrovnika na spomenute demonstracije prikazane su isključivo kao pokušaj medijskoga zaklanjanja stvarnih motiva demonstracija. Odjeci protumađarskih prosvjeda prikazani su kao pokušaj smanjenja intenziteta protusrpskih akcija i obrnuto. U cjelokupnu je analizu uključeno pitanje mađarske trobojnice, tvrdeći kako nije spaljena trobojnica s grbom i krunom sv. Stjepana, već isključivo trobojnica koja odgovara mađarskim bojama, ali bez grba.109 Zagrebački događaji 1895. dodatno su zaoštrili hrvatsko-srpske odnose u svim hrvatskim zemljama, osobito u onim područjima u kojima je takav sukob imao i najveće odjeke – u Dalmaciji, osobito u Dubrovniku. Prema tvrdnjama Dubrovnika, istaknuti su događaji tobože neutralizirali volju srpske nacionalne zajednice i njezinih političkih grupacija za uzajamnošću i navodnim kompromisom koji bi okončao dugogodišnji politički sukob.110
Izneseni podatci ukazuju na činjenicu kako se Dubrovnik nije sadržajno posvetio analizama zagrebačkih demonstracija iz više razloga. U tri novinska broja Srbi su u Hrvatskoj prikazani kao kolateralne žrtve zagrebačkih demonstracija, koji su baš u trenutku izbijanja najvećih demonstracija navodno ponovno željeli uspostaviti slogu s Hrvatima. Usporedbe radi, u Crvenoj Hrvatskoj pomno je analiziran cjelokupan tijek demonstracija – od dolaska vladara, njegova boravka u Zagrebu, paljenja mađarske trobojnice i procesuiranja odgovornih. S druge strane, tijek sudskog procesa i pitanje odgovornosti izostali su u člancima Dubrovnika. Isti bi se mogao protumačiti i nacionalnom demonstracijom zbog svih događaja koji su navodno „obeščastili nacionalnu posebnost srpskih obilježja“.111 Jedini tekstovi koji ukazuju na sličnost spomenutih događaja bila je knjižica, naslova Srbi i Hrvati, publicirana od 43. do 51. broja 1895. godine. Ista ukazuje na problematiku hrvatsko-srpskih odnosa i pitanje pripadnosti Bosne i Hercegovine navodnom srpskom nacionalnom korpusu.112 Sve u svemu, hrvatsko-srpski sukob postupno je počeo ulaziti u kulminirajuću fazu.
Epilog
Intenzitet protumađarskih prosvjeda nije se smanjivao ni u trenutku suđenja svim sudionicima i organizatorima izgreda. Isti su imali značajne odjeke i u krugu predstavnika mađarske političke elite. Tadašnji ministar-predsjednik Dezső Bánffy osudio je zagrebačke izgrede nastojeći ukazati na to kako hrvatsko građanstvo nije podržalo demonstrativni čin na Trgu bana Jelačića.113 Ovakvim je izjavama Bánffy težio ukazati na pozitivne značajke režima bana Khuena, tvrdeći kako je njegova inicijativa bila poboljšati hrvatsko-mađarske odnose.114 Stvarnost je u konačnici bila posve drukčija. Odjek zagrebačkih događaja doveo je do nekoliko političkih posljedica u Banskoj Hrvatskoj, od raskola u Stranci prava i formiranja Čiste stranke prava,115 ali i pojačano pružanje otpora mađarskoj supremaciji.116 Dana 11. studenoga 1895. Kraljevski sudbeni stol u Zagrebu otvorio je sudski proces protiv 53 sudionika izgreda. Optuženicima se sudilo zbog poticanja društvene polarizacije i ometanja javnog reda i mira. Odgovor optuženih studenata bio je vrlo jasno definiran. Njihova se obrana usmjeravala na obranu hrvatskog nacionalnog prava i pružanje otpora mađarskoj supremaciji koja je sustavno ignorirala ionako ugrožen državnopravni položaj Hrvatske.117 Hrvatski politički listovi negativno su reagirali na konačnu presudu. Ukupno 48 studenata osuđeno je na zatvorske kazne u trajanju od dva mjeseca do šest mjeseci.118 Tijek sudskog procesa nije analiziran u prosrpskom listu Dubrovnik. Tijekom prosinca studenti su premješteni u bjelovarsku kaznionicu, jer u zagrebačkoj nije bilo dovoljno mjesta za sve zatvorenike.119 Prvi optuženici otpušteni su već početkom veljače 1896. godine, što je popraćeno masovnim dočekom na zagrebačkom kolodvoru, a cjelokupna atmosfera odavala je dojam još većeg otpora mađarskim provokacijama i politici Budimpešte, odnosno politici bana Khuena. Također, ni lokalna tijela vlasti nisu mogla zaustaviti masovnost novih demonstracija nakon otpuštanja optuženika.120
Tijek i epilog sudskog procesa pomno je popraćen i u dubrovačkom novinstvu. Jedino je Supilova Crvena Hrvatska stala u obranu hrvatskih studenata, istovremeno se zauzimajući za pitanje njihove egzistencije i nastavka školovanja nakon odsluženja zatvorske kazne. Pravaški list podržao je inicijativu hrvatskih zastupnika, predvođenih Jurjem Biankinijem u Carevinskom vijeću o pokretanju odbora koji će biti nadležan za skrb o stipendiranju oslobođenih studenata na stranim sveučilištima.121 Biankini se istaknuo kao veliki podržavatelj sveučilišne omladine. Zbog postupaka prema studentima Biankini je počeo osporavati pravnu legitimnost habsburške države.122 Crvena Hrvatska iz Beča je primila proglas o stvaranju spomenutoga odbora. Isto je društvo bilo podijeljeno u dva odbora – glavni odbor i izvršni odbor.123 Pozivajući se na složnost hrvatskoga naroda u izazovnim vremenima, namjera odbora je, prema proglasu, bila prikupljati dobrotvorne priloge i „pružiti ruku nadi budućnosti, uzdanici naše ucviljene Hrvatske!“.124
Zagrebački događaji 1895. bili su izravan povod stvaranju novog političkog pokreta, u Banskoj Hrvatskoj, koji se već od 1897. postulirao u časopisima Hrvatska misao i Novo doba.125 Ipak, slične okolnosti na području hrvatskog priobalja morat će pričekati povoljnije okolnosti. Novonastali događaji značajno su utjecali na društveno-politička previranja u Trojednoj kraljevini, sustavno doprinoseći jačanju dualističke krize na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Zaključak
Posjet cara i kralja Franje Josipa Zagrebu 1895. godine, povodom otvaranja nove zgrade narodnog kazališta, Glazbenog zavoda i Donjogradske gimnazije može se smatrati događajem koji je izazvao značajnu društveno-političku polariziranost u Trojednoj kraljevini. S druge strane, intenzitet nezadovoljstva zbog prevlasti stranih nacionalnih elemenata, primarno mađarske, a potom i srpske trobojnice, različito se tumačio u onodobnim političkim tjednicima. Svaki politički list u Trojednoj kraljevini posvetio je značajnu pažnju protumađarskim i protusrpskim demonstracijama, kako u zajedničkim, tako i u odvojenim analizama. U takvim okolnostima često je dolazilo i do verbalnih sukoba između onih listova koji su zastupali drukčija stajališta i koji su analize drugih tiskovina o zagrebačkim događajima smatrali nepoćudnima. Dubrovački tjednici Crvena Hrvatska i Dubrovnik izričitu su pozornost posvetili objavama analiza, dopisa i drugih svjedočanstava o zagrebačkim incidentima. Njihovi su izvještaji očekivano bili različiti, ali vrlo detaljni. Tjednik Crvena Hrvatska svoje je izvještaje najviše usmjeravao na protumađarske demonstracije, stajući u obranu studenata koji su protestnim paljenjem mađarske trobojnice na Jelačićevu trgu iskazali otvoreno nezadovoljstvo ugarskom politikom prema ideji hrvatskoga ujedinjenja. Stoga, u Crvenoj Hrvatskoj uhvatili su se u koštac s dubinskim problematiziranjem izgreda – protumađarskih, ali i protusrpskih. S druge strane, izvještaji lista Dubrovnik, u odnosu na Crvenu Hrvatsku, bili su znatno skromniji. Tekstovi Dubrovnika usmjerili su se na zaštitu i obranu srpskih nacionalnih interesa u Trojednoj kraljevini. Uzimajući u obzir činjenicu kako je tijekom 1890-ih Dalmacija s Dubrovnikom bila žarište hrvatsko-srpskog sukoba, bilo je za očekivati da će zagrebački izgredi dovesti do produbljenja jaza između dviju nacionalnosti. S druge strane, takav je jaz bio vrlo kompleksan u dubrovačkim tjednicima Crvena Hrvatska i Dubrovnik. Povezujući odjeke hrvatsko-srpskog sukoba u Dubrovniku sa zagrebačkim događajima, spomenuti su dubrovački listovi odbijali međusobno se sukobljavati oko stajališta prema zagrebačkim događajima. Njihovi su otvoreni napadi bili usmjereni na druge dalmatinske političke listove s kojima nisu jednako gledali na političku situaciju u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Situacija na dubrovačkoj političkoj sceni od 1895. postaje složenija. Spomenuta godina, osim što je dovela do još većeg pogoršanja hrvatsko-srpskih odnosa, zapravo je označila i početak dezintegracije tadašnjega političkog rukovodstva – srpsko-autonomaške koalicije. Također, spomenuta godina početak je i snažnih turbulencija u Stranci prava, čiji je raskol i u Dalmaciji (iako znatno kasnije u odnosu na raskol stranke u Banskoj Hrvatskoj) bio pitanje vremena. Bunt zbog mađarske supremacije i postavljanja srpskih zastava zaoštrio je hrvatsko-srpske odnose, a pitanje integracije Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom doveo u još podređeniji položaj.
Literatura
Bled-Paul, Jean. Franz Joseph. Beč; Köln; Weimar: Böhlau, 1988.
Bučar, Franjo. „O posjeti Franje Josipa I g. 1852. u Zagrebu“. Narodna starina vol. 9 (1930), br. 23: 323-325.
Cetnarowicz, Antoni. Narodni preporod u Dalmaciji. Od slavenstva prema modernoj hrvatskoj i srpskoj nacionalnoj ideji. Zagreb: Srednja Europa, 2006.
Ćosić, Stjepan. Dubrovnik nakon pada Republike (1808.-1848). Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1999.
Diklić, Marijan. „Supilova 'Crvena Hrvatska' (1891-1899)“. Croatica Christiana periodica 15 (1991), br. 28: 210-216.
Đurasović, Barbara. Cenzura u dubrovačkim političkim novinama 1891. – 1918. Dubrovnik: Sveučilište u Dubrovniku, 2024.
Đurasović, Barbara. Prava Crvena Hrvatska i pravaši. Hrvatski nacionalizam u Dubrovniku početkom 20. stoljeća. Zagreb; Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2020.
Grijak, Zoran. „Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Lujo Vojnović kao povijesni izvor: II. dio (1893-1901)“. Povijesni prilozi 43 (2024), br. 67: 307-359.
Grkeš, Ivan. „Spomenik kao prijeporno mjesto. Trodnevna proslava otkrivanja Gundulićeva spomenika u Dubrovniku 1893. godine“. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 59 (2021): 205-241.
Gross, Mirjana. „Mađarska vlada i hrvatska autonomija u prvim godinama nakon nagodbe“. Historijski zbornik 38 (1985): 1-29.
Heka, Ladislav. „Grof Karlo (Károly) Khuen-Héderváry i Hrvati“. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 37 (2016), br. 3: 1065-1096.
Heka, Ladislav. „Hrvatski ban Karlo (Károly) Khuen-Héderváry i nacionalno pitanje“. Scrinia Slavonica 16 (2016), br. 1: 199-226.
Heka, Ladislav. Hrvatsko-ugarska nagodba u svjetlu povijesnih osoba. U povodu njezine 150. obljetnice. Subotica: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 2019.
Heka, Ladislav. „Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska“. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 28 (2007), br. 2: 931-971.
Holjevac, Željko, ur. Franjo Josip i Hrvati u Prvome svjetskom ratu. Zbornik radova. Zagreb: Matica hrvatska, 2019.
Holjevac, Željko. Nejednaki partneri. Hrvatsko-mađarski odnosi 1860.-1873. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Plejada, 2024.
Horvat, Josip. Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga, 2003.
Kardum, Livia; Gajski, Bruno Korea. „Kriza dualizma u Austro-Ugarskoj 1903. godine“. Politička misao 49 (2012), br. 2: 97-123.
Krestić, Vasilije. Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. Beograd: SANU, 1969.
Kružić-Uchytil, Vera. Vlaho Bukovac – život i djelo. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2005.
Matković, Stjepan. Čista stranka prava 1895.-1903. Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Dom i svijet, 2001.
Matković, Stjepan. Izabrani portreti pravaša: prilozi hrvatskoj političkoj povijesti. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2011.
Obad, Stijepo. „Putovanje cara Franje Josipa I. po Dalmaciji 1875. godine“. U: Dalmacija 1870-ih u svjetlu bečke politike i istočnoga pitanja, ur. Josip Vrandečić, Marko Trogrlić. Zadar: Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, 2007, 39-65.
Ostajmer, Branko. „Narodna stranka u Slavoniji i Srijemu 1883. – 1903.“. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, 2011.
Pavličević, Dragutin. Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj. Zagreb: SNL, 1984.
Strecha, Mario. „Franjo Josip prvi (1848.-1916.).“ Kolo 12 (2002), br. 3: 353-384.
Šarinić, Josip. Nagodbena Hrvatska. Postanak i osnove ustavne organizacije. Zagreb: Matica hrvatska, 1972.
Šidak, Jaroslav; Gross, Mirjana; Karaman, Igor; Šepić, Dragovan. Povijest hrvatskog naroda 1860.-1914. Zagreb: Školska knjiga, 1968.
Šimetin Šegvić, Filip. Patriotizam i bunt. Franjo Josip u Zagrebu 1895. godine. Zagreb: Srednja Europa, 2014.
Šimetin Šegvić, Filip. „Slavlje života i smrti Franje Josipa: emocije i strategije emocionalizma na tlu Trojedne Kraljevine“. U: Franjo Josip i Hrvati u Prvome svjetskom ratu, ur. Željko Holjevac. Zagreb: Matica hrvatska, 2019, 51-88.
Šubić, Nikola. „Otkrivanje spomenika Ivanu Gunduliću 1893. godine u Dubrovniku“. Ekonomska misao i praksa 11 (2002), br. 1: 175-179.
Tolja, Nikola. Dubrovački Srbi katolici: istine i zablude. Dubrovnik: Vlastita naklada autora, 2011.
Trogrlić, Marko; Forker, Zvonimir. „Posjet Franje Josipa I. Zadru i Splitu 1875. godine. Priča o dva grada kao o dvije paradigme političkih prilika u Dalmaciji preporodnog doba. U: Dalmacija 1870-ih u svjetlu bečke politike i „istočnoga pitanja“, ur. Josip Vrandečić, Marko Trogrlić. Zadar: Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, 2007, 67-90.
Trogrlić, Marko; Šetić Nevio. Dalmacija i Istra u 19. stoljeću. Zagreb: Leykam international, 2015.
Tschuppik, Karl. Franz Joseph I. Der Untergang eines Reiches. Lepizig: Avalun, 1928.
Vrandečić, Josip. Dalmatinski autonomistički pokret u XIX stoljeću. Zagreb: Dom i svijet, 2002.
Vrandečić, Josip; Sabljo, Zvonimir. „Velika istočna kriza 1875. – 1878. godine“. U: Dalmacija 1870-ih u svjetlu bečke politike i „istočnog pitanja“, ur. Josip Vrandečić, Marko Trogrlić. Zadar: Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, 2007, 119-171.
Vrandečić, Josip; Trogrlić, Marko, ur. Dalmacija 1870-ih u svjetlu bečke politike i „istočnoga pitanja“. Zadar: Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, 2007.
Wandruszka, Adam. „Kaiser Franz Joseph als Herrscher und Mensch“. U: Das Zeitalter Kaiser Franz Josephs, sv. 1.: Von der Revolution zur Grunderzeit; Schloss Grafenegg, 19. mai – 28. Oktober 1984, ur. Harry Kühnel, Elisabeth Vavra, Gottfried Stangler. Beč: NO Landesmuseum, 1984, 17-23.
Zelić-Bučan, Benedikta. Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i don Mihovil Pavlinović. Split: Matica hrvatska, 1992.
Zubović, Edi. „Politički i urbani razvoj Dubrovnika u doba Pera Čingrije (1869.-1911.)“. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2024.
Župan, Dinko. „Kulturni i intelektualni razvoj u Hrvatskoj u 'dugom' 19. stoljeću“. U: Temelji moderne Hrvatske, Hrvatske zemlje u „dugom“ 19. stoljeću, ur. Vlasta Švoger, Jasna Turkalj. Zagreb: Matica hrvatska, 2016, 273-308.