Izvorni znanstveni članak
Rimokatolička i Pravoslavna crkva u Vojnoj krajini (1740.-1868.)
Alexander Buczynski
; Institut za suvremenu povijest, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
U ovom radu autor razmatra položaj i ulogu Rimokatoličke i Pravoslavne crkve u Vojnoj krajini, ukazujući na međusobne razlike. Sedamdesetih je godina terezijanska vlada poduzimala različite mjere koje su ograničavale crkvene ustanove s ciljem stvaranja državne crkve pod kontrolom dvora. Istodobno su pravoslavni vjernici na području Vojne krajine uživali posebne povlastice. Te su im povlastice osiguravale dalekosežnu vjersku samoupravu. Politiku koju je provodio bečki dvor u odnosu na Pravoslavnu crkvu u prvom redu treba gledati u svjetlu prosvijećenog apsolutizma, koji je težio formiranju državne crkve i potpunoj monopolizaciji političke moći. Rimokatolicizam je u Vojnoj krajini svakako predstavljao službenu državnu vjeru, ali kao Crkva nije imao nikakve posebne povlastice koje bi njoj ili njezinim vjernicima omogućile organizaciju na lokalnoj ili nacionalnoj osnovi. Pravoslavna je crkva za razliku od toga djelovala kao duhovno i društveno središte pravoslavnih vjernika. Ostaci prvotnih povlastica s kraja 17. stoljeća, čiji se odjeci nikako ne mogu osporiti, i dalje su bili zakonski određeno polazište posredstvom kojeg je omogućeno političko djelovanje jedne vjerske zajednice. Dok se Pravoslavna crkva stoljećima uhodavala za svoju ulogu nacionalne crkve, Rimokatolička je crkva u Hrvatskoj Kraljevini nosila obilježja univerzalnosti. Osim toga, borbu za nadzor nad njom u 18. stoljeću su vodili Beč i Rim. Dok su habsburški vladari i pape pokušavali osigurati za sebe što veći utjecaj u crkvenoj hijerarhiji, hrvatska strana nije imala mogućnosti organizacije vlastite državne crkve. Pokušaji unijaćenja se kao crvena nit vuku i kroz povijest Vojne krajine, gdje su je pripadnici zapadnog i istočnog obreda doživljavali na različite načine. Teško je ocijeniti istinski osjećaj kraljice Marije Terezije ili njezinih nasljednika u odnosu na pravoslavlje. No, da su Habsburovci bili kadri krenuti u vjerski rat pokazuje primjer krvave protureformacije, i da je za razliku od pravoslavlja postojala diskriminirana vjerska zajednica koja nije bila dopuštena na području Vojne krajine ilustrira položaj Židova. Svećenici su se morali brinuti za duhovnu sigurnost s istom odgovornošću koliko se policijska služba imala brinuti za opći mir i sigurnost, a liječnici za tjelesno zdravlje. Život u Vojnoj krajini morao je odavati prisutnost reda i discipline do najmanjeg segmenta krajiškog društva. Bečki dvor i vojne vlasti su se u tom pogledu neprestano trudili da se i vojnokrajiško svećenstvo ponaša na doličan način, a duhovni su pastiri bili sigurni instrumenti za nadzor i usmjeravanje duševnog stanja krajiškog stanovništva.
Ključne riječi
Vojna krajina; Rimokatolička i Pravoslavna crkva
Hrčak ID:
107207
URI
Datum izdavanja:
15.3.1994.
Posjeta: 2.815 *