1. Uvod
Osnivanjem Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te djelovanjem Andrije Štampara na njegovu idejnu i logističku organizaciju, u razdoblju između dvaju svjetskih ratova proširene su metode i dosezi zdravstvenoga prosvjećivanja (Dugac 2011: 20; ibid. 2005: 25). Unatoč tome što su prvi napori zdravstvenoga prosvjećivanja učinjeni do početka Prvoga svjetskog rata, u međuratnom razdoblju istaknuti pokušaji pojedinaca dobivaju podršku vlasti, što omogućuje sustavno provođenje zdravstvenoga prosvjećivanja.1 U novonastaloj jugoslavenskoj državi2 fokus zdravstvenoga prosvjećivanja pomaknut je s gradskih područja na ruralno stanovništvo jer se time nastojalo obuhvatiti veći dio stanovništva (Gelo 1987: 73; Matković 1998: 137; Goldstein 2008: 79). Ujedno su socijalne i zdravstvene prilike sela bile znatno nepovoljnije od gradskih.3 Zdravstveni su prosvjetitelji smatrali da se nehigijenski uvjeti života i velika smrtnost od zaraza i infekcija mogla spriječiti edukacijom stanovništva o osnovama higijene, načinima zaraze, zaštiti te brizi o osobnom i društvenom zdravlju. Naime, upravo se Andrija Štampar zalagao da središta zdravstvenoga prosvjećivanja na selima budu škole jer su bile logistički i kadrovski opremljene za edukaciju stanovništva (Dugac 2011: 57). Od sredine 1920-ih godina sve se veća pažnja pridodavala filmu kao sredstvu općeg, ali i korisnoga pomagala za zdravstveno prosvjećivanja stanovništva (ibid.: 111). Prednosti filma bile su u tome što je kao novitet privlačio stanovništvo te se mogao prikazati većem broju ljudi odjednom (Dugac 2011: 109; Majcen 1995: 17).
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u sklopu Osnovne škole u Velikoj Kopanici provodi se zdravstveno prosvjećivanje učenika i mještana: početkom 1920-ih godina predavanjima, nastupima i predstavama, a od 1928. do 1941. godine filmovima Škole narodnog zdravlja u Zagrebu. Stoga je cilj ovoga rada prikazati tijek i razvoj zdravstvenoga prosvjećivanja filmom u Osnovnoj školi, analizirati teme i filmske projekcije te prikazati utjecaj gospodarskih, mentalitetnih i kulturoloških okolnosti na provođenje zdravstvenoga prosvjećivanja u ruralnim područjima Slavonije u međuratnom razdoblju. Rad se temelji na analizi Školske spomenice i Spomenice župe sv. Ilije Poroka4 u Velikoj Kopanici te na istraživanjima Željka Dugca (2011; 2005) i Vjekoslava Majcena (1995), kao i drugoj relevantnoj literaturi.
2. Institucionalni okvir zdravstvenoga prosvjećivanja
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, poslije Kraljevini Jugoslaviji do 1925. godine izgrađena je mreža socijalno-medicinskih ustanova kako bi zdravstvena zaštita bila što dostupnija svem stanovništvu jugoslavenske države.5 Jedan od zadataka zdravstvenih institucija bio je istraživanje zdravstvenih problema i mentaliteta stanovništva kako bi producirale propagandni materijal, kojim se potom provodilo zdravstveno prosvjećivanje (Dugac 2011: 33; ibid. 2005: 104–105; Majcen 1995: 27). Na području Slavonije istaknutu je ulogu imao Epidemiološki zavod i Dom narodnog zdravlja u Osijeku, a krovna institucija za zdravstveno prosvjećivanje za cijelo hrvatsko područje bila je Škola narodnog zdravlja i Higijenski zavod u Zagrebu nakon otvorenja 1926. godine (Dugac 2011: 32; ibid. 2005: 103; Majcen 1995: 28; Dugački i Regan 2019: 57). Izgradnju Škole narodnog zdravlja i većine zdravstvenih institucija u jugoslavenskoj državi financirala je Rockefellerova fundacija, koja je tako Štamparove ideje socijalne medicine provodila u stvarnost.6 Škola narodnog zdravlja od svojega osnutka bila je usmjerena prema zdravstvenom prosvjećivanju kroz djelovanja Odjeljenja za socijalnu medicinu i Tehničkoga odjeljenja (Dugac 2011: 33; Dugac 2005: 104–105; Majcen 1995: 27). Prvo je odjeljenje bilo zaduženo za produkciju i distribuciju zdravstveno-prosvjetnoga materijala, održavanje predavanja i tečajeva za seljake i vanjske suradnike Škole (ibid.). Tehničko je odjeljenje zdravstveno prosvjećivalo kroz provedbu projekata asanacije sela u kojemu su sudjelovali mještani (ibid.). Stoga je cilj zdravstvenoga prosvjećivanja bio prenijeti znanje i vještine koje bi s vremenom stanovnici prihvatili i primijenili kako bi poboljšali svoje, a time i sveopće higijenske prilike. Znanje se prenosilo različitim medijima: časopisima, letcima, pamfletima, javnim predavanjima i izložbama, a od 1927. godine sve više filmskim projekcijama.7
Film je u uvršten u službu državne propagande tijekom Prvoga svjetskog rata (Majcen 1995: 12). U poduci vojnih bolničara američka se vojska koristila filmom, a od kraja Prvoga svjetskog rata film postaje sveopći medij zdravstvenoga prosvjećivanja u zapadnim zemljama (Majcen 1995: 12–13). Na hrvatskom području zdravstveno prosvjećivanje putem filma prisutnije je od sredine 1920-ih godina, kada ga, osim socijalno-zdravstvenih institucija, koristi i Pomladak Crvenoga križa.8 Crveni križ nastojao je sudjelovati u oporavku društva od posljedica Prvog svjetskog rata te je formiran zasebni ogranak u kojem su sudjelovala djeca školske dobi (Židovec 2003: 56–59). Sudjelovanjem djece u međunarodnoj pomoći i poboljšanju vlastite okoline nastojalo se među djecom proširiti ideju da se boljitak svih jedino mogao postići suradnjom.
3. Zdravstveno prosvjećivanje filmom u Osnovnoj pučkoj školi u Velikoj Kopanici (1928–1940)
Početkom 1920-ih godina najbliža zdravstvena institucija u Velikoj Kopanici nalazila se u Donjim Andrijevcima, a andrijevački je liječnik bio zadužen za istočni dio Brodskoga kotara (Jović 1975: 79). Zbog veličine područja ne može se sa sigurnošću odrediti je li i u kojoj mjeri provodio zdravstveno prosvjećivanje u Velikoj Kopanici. Međutim, prve korake učinili su liječnici Epidemiološkoga zavoda u Osijeku koji su prilikom cijepljenja učenicima objašnjavali proces i razloge cijepljenja.9 Sustavniji oblik zdravstvenoga prosvjećivanja u Velikoj Kopanici započinje osnivanjem Pomlatka Crvenog krsta u školi 1924. godine, a proširen je nabavom kinoprojektora 1928. godine.10 Naime, Osnovna pučka škola ispunjavala je sve preduvjete za organizaciju zdravstvenoga prosvjećivanja jer je imala stručno osoblje, logističku opremljenost te je podučavanje bilo usmjereno na djecu.11 Podučavanjem učenika zdravstvenim porukama nastojalo se među djecom stvoriti svijest o osobnoj higijeni, ali se preko njih nastojalo i utjecati na higijenske prilike i zdravstvene navike njihovih obitelji. Učenici bi o svojim spoznajama razgovarali s roditeljima, a ujedno su ih pozivali na održavanje zdravstveno-prosvjetnih manifestacija i projekcija u školi.12 Sve veći odaziv na zdravstveno-prosvjetne akcije zabilježen je nakon pojave filma u školi jer su mještani bili zaintrigirani novom tehnologijom (Dugac 2011: 111). Upravo je svrha zdravstvenoga prosvjećivanja bila privući pozornost seljaka filmom, a zatim tu pozornost iskoristiti kako bi na razumljiv i jednostavan način mještanima objasnili određenu zdravstvenu ili socijalnu problematiku.
Graf 1. Broj održanih filmskih projekcija prema školskim godinama u razdoblju od 1928. do 1940. godine u Osnovnoj školi u Velikoj Kopanici / Graph 1. Number of film screenings by school year in the period from 1928 to 1940 at the Elementary School in Velika Kopanica
Izvor: Spomenica Osnovne škole u Velikoj Kopanici
U razdoblju od nabave kinoprojektora do početka Drugog svjetskog rata održano je 105 filmskih projekcija, odnosno prikazano je 35 filmova u Osnovnoj pučkoj školi u Velikoj Kopanici. Na broj održanih projekcija primarno su utjecale gospodarske prilike i stručnost vodstva škole. Najveći broj projekcija održan je krajem 1920-ih godina jer su gospodarske prilike omogućavale Školi narodnog zdravlja produkciju i distribuciju, a školskom Pomlatku nabavu filmova. U tom je razdoblju i produkcija zdravstveno-prosvjetnih filmova Škole narodnog zdravlja bila u usponu, na što upućuje suradnja Škole s brojnim kazališnim piscima.13 Početkom 1930-ih godina broj projekcija bio je u padu kao posljedica Velike gospodarske krize i političkih prilika u državi. Naime, Andrija Štampar umirovljen je 1932. godine iz Ministarstva narodnog zdravlja jer nije odgovarao režimu kralja Aleksandra I. Karađorđevića (Majcen 1995: 58). Njegovim odlaskom i sve težom gospodarskom situacijom zdravstveno-socijalne institucije na hrvatskom području ostaju bez financijskih sredstava, pri čemu Škola narodnog zdravlja ostaje bez mogućnosti izrade novih propagandnih materijala (ibid.: 58). Ujedno, beogradska je vlast privilegirala zdravstveno prosvjećivanje koje je provodio Središnji higijenski zavod, a Državna filmska centrala nastojala je kontrolirati filmsku djelatnost Škole.14
U Osnovnoj pučkoj školi Pomladak Crvenog krsta sve je teže nabavljao nove filmove jer je mu je odlukom Ministarstva unutarnjih poslova oduzeta privilegija neplaćanja poštarine.15 Provedbom te odluke Pomladak nije mogao plaćati dostavu novih filmova jer je i znatan broj učenika napustio Pomladak početkom 1930-ih godina zbog teške materijalne situacije seljaka.16 Na koncu, početkom 1934. godine umirovljen je ravnatelj Andrija Živković te, slijedom provođenja kadrovskih promjena u školi, mjesto predvodnika zdravstvenoga prosvjećivanja ostaje ispražnjeno.17 Obnovu zdravstvenoga prosvjećivanja proveo je ravnatelj Andrija Siber 1938. godine, kada je uz pomoć Oblasnoga odbora Pomlatka Crvenog krsta u Beogradu nabavljen novi električni akumulator za pokretanje kinoprojektora.18 Nabavom prijenosnoga akumulatora omogućeno je zdravstveno prosvjećivanje filmom izvan škole te su se od početka 1939. godine filmovi prikazivali u školama u Beravcima, Divoševcima i Maloj Kopanici.19 Djelomični gospodarski oporavak sredinom 1930-ih godina omogućio je ponovnu uspostavu zdravstvenoga prosvjećivanja u školi, međutim, približavanjem početka Drugoga svjetskog rata usredotočenost svih aktera bila je na pripremanju za posljedice koje će donijeti sukob u Europi.
Prema temama koje obrađuju prikazani se filmovi mogu svrstati u šest kategorija: razvijanje higijenskih navika,20 zarazne bolesti i prevencija bolesti,21 tuberkuloza,22 socijalni problemi,23 alkoholizam24 i filmovi bez podataka.25 Najveći broj filmova prikazan je iz kategorije razvijanja higijenskih navika kroz koje se stanovništvo nastojalo podučiti o održavanju osobne higijene i čistoće životnoga prostora. Među prikazanim filmovima, ističe se film Asanacija sela i seoske staje koji je mještane podučavao o pridržavanju higijenskih načela pri izgradnji kuća i gospodarskih zgrada.26 Prateći higijenska načela, mještani su mogli izgraditi višesobne objekte s većim brojem velikih prozora te su takvi objekti pružali mogućnost provjetravanja i izbjegavanja prenapučenosti kuća. Filmovi ove skupine prikazivali su važnost higijenskoga pripremanja hrane te njezinu zaštitu od glodavaca.27
Graf 2. Broj filmskih projekcija prema temama koje obrađuju u razdoblju od 1928. do 1930. godine / Graph 2. Number of film screenings by topic in the period from 1928 to 1930
Izvor: Spomenica Osnovne škole u Velikoj Kopanici
Na prisutnost zaraznih bolesti i usporavanje njihova širenja kroz mjesto nastojalo se utjecati putem filmova o malariji, bjesnoći, spolnim bolestima, difteriji, šarlahu, tifusu.28 Na projekcijama su prikazani načini širenja i mogućnosti zaštite od zaraznih bolesti. Gotovo jedna četvrtina svih održanih projekcija bila je vezana uz zarazne bolesti, što pokazuje njihovu prisutnost te utjecaj koji su imale na svakodnevicu mještana (Majcen 1995: 15; Dugački i Regan 2016: 50). Među zaraznim bolestima zasebno mjesto zauzimala je tuberkuloza koja je jednakim intenzitetom bila prisutna u cijelom međuratnom razdoblju.29 Raširenosti tuberkuloze pogodovali su teški životni uvjeti, ali i uvjerenost ruralnoga stanovništva da je tuberkuloza nasljedna, a ne zarazna bolest (Dugac 2011: 48). Ujedno, primarni simptomi bili su općeniti te se najčešće prekasno otkrivalo da bolesnik boluje od tuberkuloze (Jović 1975: 79). Ruralno je stanovništvo ustrajalo u liječenju tuberkuloze narodnom medicinom, pri čemu se prednost davala rakiji, a takva je praksa dovela do bržeg i nekontroliranoga širenja zaraze (Dugac 2011: 48). Zdravstveni prosvjetitelji u školi upravo su se fokusirali na ispravljanje krivih percepcija o tuberkulozi, kako bi se zaraze lakše obuzdale.
Četvrtu kategoriju čine filmovi koji tematiziraju socijalne probleme, poput filma Zapušteno dijete,30 a zasebnu kategoriju iz filmova iste tematike filmovi koji tematiziraju alkoholizam. Naime, poput tuberkuloze, alkoholizam je bio sveprisutan u ruralnim sredinama Slavonije u međuratnom razdoblju. Konzumacija alkohola bila je povezana s tradicijom zajedničkoga obavljanja velikih poslova na polju i seoskih druženja (Salopek Bogavčić 2020: 112). Do početka Prvoga svjetskog rata među ruralnim stanovništvom razvilo se mišljenje o alkoholu kao pozitivnoj stvari, a jedino su pojedini liječnički krugovi, okupljeni oko Frana Gundruma Oriovčanina i Andrije Štampara upućivali na negativne posljedice alkoholizma (ibid.: 113). U međuratnom razdoblju seljaci konzumacijom alkohola nastoje nositi se sa sve težom materijalnom situacijom. U Velikoj Kopanici alkohol je bio dostupan u trima gostionicama i pet trgovina, a rasprostranjena je bila i vlastita proizvodnja rakije.31 Putem filmova koji prikazuju loš utjecaj alkohola na pojedinca i društvo zdravstveni su prosvjetitelji posebice nastojali utjecati na navike odraslih muškaraca među kojima je alkoholizam bio i najzastupljeniji. Stoga su projekcije filmova o alkoholu prikazivane kroz dva različita termina, a školski je Pomladak posjedovao i film Alkohol, koji se redovito prikazivao u međuratnom razdoblju.32
Posljednjoj skupini pripada 25 filmskih projekcija o kojima su podaci nepotpuni, odnosno zabilježeno je da su projekcije održane, ali ne i naslov filma. Projekcije su održavane prigodom manifestacija obilježavanja posebnih obrazovnih Dana trezvenosti, Antituberkuloznog dana, Tjedna zdravlja i Dana prosvjete te se može pretpostaviti da je veći dio nepoznatih filmova tematski bio vezan uz alkoholizam i tuberkulozu. Ostali filmovi iz ove kategorije mogle su biti reprize filmova koje je škola posjedovala ili novi filmovi koje je škola dobila od Škole narodnog zdravlja, Oblasnoga odbora Pomlatka Crvenog krsta u Zagrebu ili Glavnoga odbora Pomlatka Crvenog krsta u Beogradu.33
4. Otpor prema porukama zdravstvenoga prosvjećivanja
Prihvaćanje poruka zdravstvenoga prosvjećivanja među mještanima nailazila je na znatne otpore. Ponajprije se otpor javljao među seoskim stanovništvom koje je nastojalo očuvati svojstven način života, a implementacija poruka zdravstvenoga prosvjećivanja zahtijevala je duboke promjene u područjima koja su stoljećima bila nepromijenjena. Jedno od područja na koje se nastojalo utjecati bilo je higijensko pripremanje hrane.34 U tradicionalnim seoskim obiteljima pripremanje hrane bilo je zadaća kućedomaćice, koja je znanje i vještine kuhanja naučila od svoje majke ili svekrve (Belenović 1941: 167). Pokušaji zdravstvenih prosvjetitelja da putem filma ili tečaja poduče mlade žene o pripremanju hrane često su nailazili na otpor kućedomaćica jer se miješalo u njihov autoritet u obitelji (Breno i dr. 2001: 203). Na sličan su način kućedomaćini nastojali održati autoritet nad muškim članovima te su se u pojedinim situacijama oglušili na poruke zdravstvenoga prosvjećivanja.
Druga vrsta otpora proizlazila je iz političkoga neslaganja dvaju seoskih autoriteta: školskoga ravnatelja Andrije Živkovića i župnika Dragutina Todorovića. Naime, ravnatelj Andrija Živković bio je unitarist i pobornik dinastije Karađorđevića, a župnik Dragutin Todorović zastupao je konzervativizam i očuvanje hrvatskoga političkog identiteta.35 Nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića 6. I. 1929. župnik Dragutin Todorović istupio je protiv filmskih projekcija u školi jer ih je smatrao beogradskom propagandom i prijetnjom za hrvatski identitet, a ravnatelj je ustrajao u održavanju zdravstvenoga prosvjećivanja.36 Sukob je podijelio mjesto na dva tabora, a župnikovi istomišljenici nisu posjećivali zdravstveno-prosvjetne akcije pa je broj posjetitelja bio u padu. Opisano stanje zadržalo se do 1934. godine, kada je preminuo župnik Dragutin Todorović, a zamijenio ga je Pavo Matijevac, koji je podržavao zdravstveno prosvjećivanje putem filma u školi.
5. Zaključak
Zdravstveno prosvjećivanje u međuratnoj Jugoslaviji poprima institucionalni okvir slijedom podrške državne vlasti i međunarodnih organizacija: Lige naroda, Rockefellerove fundacije i Crvenoga križa. Idejna, logistička i financijska pomoć omogućili su sustavniju, a time i učinkovitiju provedbu zdravstvenoga prosvjećivanja ruralnoga stanovništva. Prikazana suradnja između Škole narodnog zdravlja u Zagrebu, kao krovne institucije, i Pomlatka Crvenog krsta u Osnovnoj pučkoj školi u Velikoj Kopanici daje uvid u sustavnost provođenja zdravstvenih akcija. Škola narodnog zdravlja producirala je i distribuirala propagandni materijal, a osnovna škola bilo je mjesto gdje se ruralno stanovništvo susretalo s porukama zdravstvenoga prosvjećivanja. Za mnoge je to bio prvi susret s porukama o čistoći i brizi za ljudsko zdravlje te je škola zasigurno imala značajan utjecaj na prvi dojam mještana prema tim temama.
S druge strane, dugotrajnost i dosljednost održavanja projekcija zdravstvenih filmova u Velikoj Kopanici ne upućuje samo na popularnost filma kao zanimacije već i na postupno slabljenje otpora među seoskim stanovništvom, koje je nastojalo očuvati svojstven način života, a implementacija poruka zdravstvenoga prosvjećivanja zahtijevala je duboke promjene u područjima koja su stoljećima bila nepromijenjena. Stoga su kroz održanih 105 projekcija zdravstveni prosvjetitelji nastojali usmjeriti pažnju mještana na probleme širenja zaraznih bolesti i njihovo zaustavljanje te na razvijanje higijenskih navika. Međutim, kako je prikazano, zdravstveno prosvjećivanje na cijelom hrvatskom području znatno je bilo uvjetovano političkom voljom Beograda i gospodarskom situacijom države, što se posebice izrazilo početkom 1930-ih godina kada je nastupila gospodarska i politička kriza koja je rezultirala smanjenjem zdravstveno-prosvjetnih akcija. Uz navedeno, u Velikoj Kopanici se na usvajanje poruka zdravstvenoga prosvjećivanja odrazilo i političko neslaganje lokalnoga ravnatelja i župnika, što upućuje na konzervativnost dijela stanovništva i neprihvaćanje zdravstvenoga prosvjećivanja. Unatoč otporu stanovništva te gospodarskim i političkim krizama koje su utjecale na smanjenje dosega poruka zdravstvenoga prosvjećivanja, intenzitet održavanja filmskih projekcija i velika uključenost mještana pokazuju dugoročnu uspješnost zdravstvenoga prosvjećivanja u Velikoj Kopanici.
LITERATURA
Belenović, Vid. 1941. Narodoznanstvo za više razrede srednjih škola. Zagreb: Izdanje Nakladnog odjela Hrvatske državne tiskare.
Brenko, Aida i dr. 2001. Narodna medicina. Zagreb: Etnografski muzej Zagreb.
Dugac, Željko. 2005. Protiv bolesti i neznanja. Zagreb: Srednja Europa.
Dugac, Željko. 2011. Kako biti čist i zdrav. Zagreb: Srednja Europa.
Dugački, Vlatka i Krešimir Regan. 2016. »Socijalne i zdravstvene prilike u Kraljevini Jugoslaviji za Štamparove profesure i dekanata na Medicinskom fakultetu (s naglaskom na Banovinu Hrvatsku)«. Studia lexicographica, 10 (18): 37–63.
Dugački, Vlatka i Krešimir Regan. 2019. »Povijest zdravstvene skrbi i razvoja zdravstvenih ustanova na hrvatskom prostoru«. Studia lexicographica, 13 (25): 35–74.
Gardaš, Miro i dr. 2020. »Ovlasti i mjere županijskih i gradskih vlasti u javnom zdravstvu u Slavoniji u 19. stoljeću«. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 41 (2): 531–542.
Gelo, Jakov. 1987. Demografske promjene u Hrvatskoj. Zagreb: Globus.
Goldstein, Ivo. 2008. Hrvatska 1918.-2008. Zagreb: Europapress holding, Novi Liber.
Jandrić-Balen, Marica i Ivica Balen. 2015. »Zdravstvene i socijalne prilike u Brodu na Savi za vrijeme Prvog svjetskog rata«. Acta medico-historica Adriatica, 13 (1): 9–20.
Jović, Dragiša. 1975. »Razvoj zdravstvene službe u prvoj deceniji postojanja Kraljevine SHS (1918 – 1928)«. U: Razvoj zdravstva na području općine Slavonski Brod, 71–86. Ur. Antun Jelić. Slavonski Brod: Historijski institut Slavonije i Baranje i Medicinski centar Slavonski Brod.
Lučić, Melina. 2008. Andrija Štampar (1888 – 1958). Zagreb: Hrvatski državni arhiv.
Majcen, Vjekoslav. 1995. Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ /1926.-1960./. Zagreb: Hrvatski državni arhiv.
Matković, Hrvoje. 1998. Povijest Jugoslavije. Zagreb: Naklada Pavičić.
Munjiza, Emer. 2017. Povijest Velike Kopanice. Velika Kopanica: vlastita naklada.
Salopek Bogavčić, Iva. 2020. »O pitanjima alkoholizma i protualkoholnoga djelovanja početkom 20. stoljeća u Trojednoj Kraljevini«. Povijesni prilozi, 39 (58): 111–148.
Židovec, Zdravko. 2003. Hrvatski Crveni križ: 125 godina u službi humanosti. Zagreb: Hrvatski Crveni križ.
IZVORI
Hrvatska – Državni arhiv u Slavonskom Brodu – Fond 179 – Osnovna škola Velika Kopanica – Spomenica škole (HR-DASB-179-OŠVK-SŠ)
Hrvatska – Župa sv. Ilije proroka Velika Kopanica – Župna spomenica (HR-ŽSIP-VK-ŽS)