Sažetak sa skupa

https://doi.org/10.24869/spsih.2026.336

Uvođenje psihofarmakoterapije kod pacijentice s epilepsijom – prikaz slučaja

Ena Paparić ; Županijska specijalna bolnica za psihijatriju i rehabilitaciju Insula, Kampor 224, 51280 Rab, Hrvatska *
Sandra Blažević Zelić ; Klinički bolnički centar Rijeka, Krešimirova 42, 51000 Rijeka, Hrvatska; Medicinski fakultet u Rijeci, Sveučilište u Rijeci, Braće Branchetta 20, 51000 Rijeka, Hrvatska
Ilijana Stanivuk ; Klinički bolnički centar Rijeka, Krešimirova 42, 51000 Rijeka, Hrvatska; Medicinski fakultet u Rijeci, Sveučilište u Rijeci, Braće Branchetta 20, 51000 Rijeka, Hrvatska
Aristea Pavešić Radonja ; Klinički bolnički centar Rijeka, Krešimirova 42, 51000 Rijeka, Hrvatska; Medicinski fakultet u Rijeci, Sveučilište u Rijeci, Braće Branchetta 20, 51000 Rijeka, Hrvatska

* Dopisni autor.

Sažetak

Uvod: Osobe oboljele od epilepsije imaju značajno
višu prevalenciju psihičkih poremećaja
u usporedbi s općom populacijom. Psihijatrijski
komorbiditet prisutan je u više od trećine
osoba s epilepsijom, znatno narušava kvalitetu
života, povećava rizik od suicida te otežava
adherenciju i optimalno doziranje antiepileptičke
terapije. Dvosmjerni odnos epilepsije i
psihičkih poremećaja, zajedno s potencijalnim
psihotropnim nuspojavama antiepileptika,
zahtijeva multidisciplinarni pristup liječenju.
Prikaz slučaja: Prikazujemo pacijenticu u ranim
tridesetim godinama koja se od epilepsije liječi
11 godina. Unatoč terapiji levetiracetamom u
visokoj dozi, bilježi do šest epileptičkih napadaja godišnje. Upućena je na psihijatrijski pregled zbog anksiozno-depresivnih smetnji, pri
čemu treba uzeti u obzir i poznati psihotropni
potencijal levetiracetama koji u dijela pacijenata
može inducirati ili pogoršati depresiju,
anksioznost i afektivnu labilnost. U kliničkoj
slici dominiraju sniženo raspoloženje, tjeskoba,
afektivna labilnost, socijalno povlačenje
te povremene kompulzije i nametnute misli.
Inicijalno je preporučeno uvođenje vortioksetina
i kvetiapina, međutim, nadležni neurolog
isključuje navedenu terapiju zbog zabrinutosti
oko utjecaja na epileptogeni prag. Pacijentica
je potom upućena kliničkom farmakologu.
Rasprava: Ovaj slučaj otvara nekoliko ključnih
pitanja koja će se detaljnije obraditi u radu: 1.
koliko su SSRI antidepresivi doista sigurni kod
osoba s epilepsijom i postoji li njihov mogući
protektivni učinak putem serotoninergičnih
mehanizama; 2. kakav je stvarni epileptogeni
potencijal kvetiapina u usporedbi s drugim
antipsihoticima; 3. u kojoj mjeri psihijatrijske
nuspojave antiepileptika pridinose kliničkoj
slici i treba li razmotriti zamjenu antiepileptika;
4. kako uspostaviti učinkovit model multidisciplinarne
suradnje psihijatra, neurologa i
kliničkog farmakologa u svakodnevnoj praksi.
Zaključak: Visoka prevalencija psihijatrijskih
komorbiditeta kod epilepsije i složenost farmakokinetičkih
interakcija zahtijevaju sustavan,
multidisciplinarni pristup. Razvoj jasnih interdisciplinarnih
smjernica omogućio bi sigurnije
i učinkovitije liječenje psihičkih poremećaja bez
kompromitiranja kontrole epilepsije.

Ključne riječi

depresija; epilepsija; epileptogeni prag; antiepileptici

Hrčak ID:

353108

URI

https://hrcak.srce.hr/353108

Datum izdavanja:

15.6.2026.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 0 *