Izvorni znanstveni članak
Melankolija, histerija i ludilo u Shakespeareovim tragedijama Hamlet, Macbeth i Kralj Lear kroz psihoanalitički prizor Julije Kristeve
Matea Džaja
orcid.org/0000-0002-4174-3404
; Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
Sažetak
Tema razlikovanja ludosti i melankolije, kao dva najistaknutija mentalna
poremećaja, bila je vrlo aktualna u renesansi. Naime, zbog nedovoljnoga
poznavanja i nemogućnosti razlikovanja brojnih, a često i identičnih
simptoma i uzroka ovih poremećaja, ludost se često poistovjećivala s
melankolijom, histerijom, vračanjem pa čak ljutnjom i bijesom. Ova je
tema vrlo brzo postala aktualna na renesansnim kazališnim pozornicama
koje zbog svoje ogoljenosti i škrtih rekvizita nisu nudile mnogo
prostora za prikazivanje tada poznatih simptoma. Shakespeare je, naravno, bio upoznat s tadašnjim zapažanjima, te je prikazao ludost koristeći mnoštvo simptoma, ali prije svega kroz fragmentirani i nepovezani jezik svojih likova. Za njega je, više od bilo kojega drugog simptoma, upravo ovaj prvi i najočitiji pokazatelj mentalne uzdrmanosti. Knjiga Julie Kristeve, profesorice lingvistike i psihoanalitičarke, nazvana Black Sun (Crno Sunce) i objavljena 1989., govori o monotonome i nepovezanome jeziku melankoličnih i depresivnih likova. Usprkos velikom vremenskom odmaku između Shakespeareovih tragedija, nastalih u razdoblju od 1600. do 1607., i ove moderne teorije o simbiozi jezika i ludosti, ovaj rad nastojao je pokazati kako je moguće primijeniti zaključke iste na jezik likova poput Ofelije, Hamleta, Lady Macbeth, kralja Leara i Edgara.
Ključne riječi
ludost; melankolija; renesansa; Shakespeare; fragmentirani i nepovezani jezik; Julia Kristeva
Hrčak ID:
186007
URI
Datum izdavanja:
22.12.2016.
Posjeta: 7.437 *