Uvod1
U Lukinu evanđelju redovno nailazimo na opise karakterističnih vrlina i ponašanja Isusovih učenika kao što su molitva i upotreba imovine.2 Međutim, ova se studija fokusira na drugi aspekt učeništva, naime, proces oblikovanja. U svrhu opisivanja procesa oblikovanja u Luki, ova studija istražuje tri varijable: ulogu oponašanja, ulogu zajedništva te ulogu navike.3 Na temelju ovog propitivanja stječe se ne samo shvaćanje kako se stvaraju učenici nego i uvid u Lukinu moralnu logiku, odnosno zašto se učenici ponašaju u skladu s načelima kraljevstva (tj. Lukinim etičkim osnovama).
1. Oblikovanje učenika: Kako dolazi do njega
1.1. Uloga oponašanja
Oponašanje primjera uobičajen je način razmišljanja u grčko-rimskomu svijetu. Primjerice, Filon opisuje patrijarhe kao „živuće zakone“ (Life of Abraham 4), a Plutarh u svojemu djelu Parallel Lives (Meeks 1993, 190) nabraja mnoge pojedince koje valja nasljedovati i njima se nadahnjivati. Luka 6,40 predstavlja središnji tekst za raspravu o tome kako dolazi do oblikovanja. Tamo piše: „Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.“ Zašto je ovaj odlomak važan? Lukino evanđelje prvenstveno govori o svojemu junaku Isusu, a razlog za tako mnogo sadržaja o Isusu nalazi se u tome da sljedbenici trebaju oponašati Isusove riječi i djela, ono što preporučuje i zapovijeda. Ovaj redak izričito kaže da učenicima treba pouka te da na kraju te pouke trebaju biti poput svojeg učitelja.
Luka bira paradigmatske odlomke s početka Isusova djelovanja kako bi opisao Isusovu službu, a to su odlomci o kušnjama te propovijed u Nazaretu. Drugim riječima, kušnje opisuju što Isusova služba nije, a propovijed u Nazaretu opisuje što Isusova služba jest. Stoga sa svakom kušnjom u 4,1-13 Isus odbacuje službu 1) koja je egocentrična u smislu da donosi fizička zadovoljstva i ugodu (tj. pretvaranje kamenja u kruh u 4,3); 2) koja traži moć i poštovanje (tj. „svu ovu vlast i slavu njihovu“ u 4,6) štujući nekoga mimo Boga; i 3) koja je služba stila (tj. baciti se s vrha hrama u 4,9) naspram požrtvovnosti i služenja.
Primijetite da izvješće iz Nazareta (4,16-30) ne opisuje prvi put kada je Isus služio.4
Isus je već bio u Galileji (4,14).
Već „glas o njemu puče po svoj okolici“ (4,14; usp. r. 37).
Isus je već bio „slavljen od sviju [i] naučavaše po njihovim sinagogama“ (4,15; r. 31).
Luka proširuje ovo izvješće iz Nazareta jer je ono paradigmatsko u odnosu na Lukino razumijevanje Lukine službe.
Nakon što su mu pružili svitak, Isus „nađe mjesto“ – u čemu vidimo njegovu nakanu – odlomka u Izaiji, koji onda čita. Citat iz Izaijina 61. i 58. poglavlja pokazuje tipičan Lukin utjecaj Duha: „Duh Gospodnji na meni je“. Osim toga, Lukino zanimanje za one koji žive u neimaštini vidljivo je u četiri skupine kojima se tu služi:
Nadalje, vidimo ulogu Isusova primjera u kriteriju postavljenom za izbor učenika koji je imao zamijeniti Judu: „Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća“ (Dj 1,21-22).5 Drugim riječima, Judin nasljednik morao je slijediti Isusa tijekom njegove službe: „...sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus“.
Obrazloženje oponašanja nalazimo i na drugim mjestima u Luki. Luka 6,35-36 kaže: „Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajući se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“6 Što Luka govori u ovom odlomku? Parafraza bi glasila: „Ako volite svoje neprijatelje, činite im dobro i posuđujte im pa ćete onda biti dijete Svevišnjega.“ Zašto je netko dijete Božje? Luka odgovara: „Jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima.“ Kada se učenici ovako ponašaju, onda se ponašaju poput svojeg oca – oponašaju Boga. Kako bi sve to što jasnije sažeo, Luka zaključuje: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“7
1.2. Uloga zajednice8
Učenike oblikuje iskustvo slijeđenja Isusa. Isus je na samomu početku svoje službe između svojih učenika izabrao dvanaest pojedinaca (6,12-16; 8,1; 9,1.12; 18,31; 22,3.30.47; usp. 5,1.30.33; 6,1). Njih je Isus intenzivno poučavao (6,20; 7,11; 8,9-10.22; 9,14-16.18-27.40-45.54; 10,23-24; 11,1; 12,1.22; 16,1; 17,1.22; 18,15.31-34; 19,29; 20,45; 22,11.14-38.39-45; 24,36).9 Nakon što Isus šalje Dvanaestoricu i Sedamdesetoricu u Luki 9,1-6 i 10,1-16, okuplja ih radi pouke (9,10; 10,17-24). Također čujemo o ženama koje slijede Isusa (8,1-3; 23,49.55-56; 24,1-12.22-24). Od početka svoje službe Isus okuplja zajednicu učenika i obučava ih poukom i svojim primjerom.
Nadalje, vidimo nekoliko mjesta na kojima Isusovi učenici spominju izraz „ići“, „poći“ ili „uputiti se“ za Isusom:
5:11 Šimun, Jakov i Ivan
5:27-28 Levi
9:23 Bilo tko: „Neka ide za mnom.“
9:49 „Ne ide za nama.“
9:57 Čovjek: „Za tobom ću kamo god ti pošao.”
9:59 „Drugomu nekom reče: ‘Pođi za mnom.’“
9:61 „I neki drugi reče: ‘Za tobom ću, Gospodine.’“
14:27 Bilo tko: „Uzmi svoj križ i idi za mnom.“
18:22 Bogatom mladiću Isus kaže: „Dođi i idi za mnom.“
18:28 Petar i ostali kažu: „Mi… pođosmo za tobom.“
18:43 Slijepac: „Uputi se za njim.“
Svi ovi ljudi koji slijede Isusa tvore zajednicu i postoje neka očekivanja u pogledu njihovih stavova i djela. Neka od ovih očekivanja vrijedi posebno pogledati, kao što specifično navode sljedeći podnaslovi: Aktivnosti zajednice i Uloga navike.
1.2.1. Aktivnosti zajednice
Učenike u zajednici također oblikuje međusobna interakcija. Služeći kao mikrokozmos, 24. poglavlje Luke daje čitateljima uvid u ovu zajednicu učenika. Pritom se ističu tri radnje: promišljanje, sjećanje i svjedočanstvo. To su čimbenici koji su stvarali, a i danas stvaraju vjerne učenike. Lukino je izvješće opisno, ali nije nužno sekvencijsko ili sveobuhvatno. U smislu promišljanja, Luka pokazuje da su žene bile zbunjene (24,4), Petar se čudio (24,12), dvojica učenika razgovarala su o tome što se dogodilo (24,14-15.17) i bili su zbunjeni (24,22); Jedanaestorica su preplašeni i obuzeti sumnjama (24,38), ali se i čudom čude (24,41). Biti učenik znači tražiti dublje razumijevanje svoje vjere, što je povezano s početnim opisom Marije (1,24; 2,19.51), što je pak odjek Jakovljeva promišljanja o Josipu (Post 37,11).
Sjećanje je druga komponenta onoga što učenici rade zajedno. Luka bilježi da dva čovjeka nalažu dvjema ženama da se sjete što im je Isus rekao: „Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane“ (24,6-8). Kasnije u poglavlju dvojica učenika prenose Isusu događaje koji su se upravo zbili u Jeruzalemu (24,19-24), te se poslije sjećaju: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (24,32). Sjećanje je zajednička radnja koja oblikuje učenike.
Međusobno svjedočenje treći je dio onoga što se događa u zajednici vjernika. Luka opisuje kako žene prepričavaju događaje s groba Jedanaestorici i ostalima (24,9), a to se izvješće ponavlja poslije u istom poglavlju (24,22-23). Dvojica učenika prepričavaju događaje koji su se upravo dogodili u Jeruzalemu (24,19-24), kao i čemu su se nadali u vezi s tim događajima (24,21). Dva učenika također kažu drugim učenicima „ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha“ (24,35). Jedanaestorica i oni koji su bili s njima pričaju kako je Gospodin uskrsnuo i pokazao se Šimunu (24,34). Ove tri aktivnosti karakteristične su za učenike i predstavljaju neke načine na koje se oblikuje vjera u zajednici učenika.
1.3. Uloga navike
Treća glavna varijabla u oblikovanju učenika uloga je navike. Luka redovno govori da se od učenika očekivalo da čine i čuju (6,46-49; 8,15.21; 10,37.39; 11,28).10 U prvomu stoljeću podrazumijevao se ovaj naglasak na navici. Aristotel je rekao: „Navika izgrađuje karakter“ (Meeks 1993, 7). Kakve se „navike“ javljaju u Lukinoj pripovijesti?
1.3.1. Molitva
Među Lukinim redovnim navikama ističe se jedna aktivnost. Koristeći dvanaest glagola i tri imenice, Luka spominje molitvu više od pedeset puta u svojem Evanđelju,11 koje pak započinje i završava molitvom. Molitva se prvi put spominje u 1,10, a posljednji put u posljednjemu retku tog Evanđelja (24,53). Luka pokazuje Isusa kao čovjeka molitve (22,39 „po običaju“; podrazumijeva se u 11,1; 24,53; usp. Dj 3,1). Isus se često povlači na osamu kako bi se molio (5,16; 9,18). Isus se penje na gore radi molitve (6,12; 9,28; 22,39-42). Luka bilježi barem četiri Isusove molitve (10,21; 11,2-4; 22,42; 23,34). Zapravo, Isusove posljednje riječi vjerojatno bi se također trebale shvatiti kao molitva (23,46).
Luka također pokazuje kako se Isus moli u kritičnim trenucima svojega života. Isus se moli na svojemu krštenju prije početka svoje službe (3,21-22). Zanimljivo je što Isus provodi svu noć u molitvi prije nego što bira dvanaestoricu učenika (6,12). Ne iznenađuje to što se Isus moli prije svoje smrti (22,39-42); ranije je u Evanđelju ohrabrio svoje učenike da se mole za snagu tijekom iskušenja (21,36). Ovi nam primjeri pokazuju da Isus u teškim trenutcima svoga života traži Božju mudrost i snagu, čime učenicima daje primjer uloge molitve.12
1.3.2. Pohađanje sinagoge
Luka naglašava da Isus „uđe po svom običaju… u sinagogu“ (4,16). Ovaj tekst upućuje na to da Luka cijeni okupljanje Božjega naroda. Navika pohađanja sinagoge spominje se tek usput, ali u tekstu nalazimo brojne primjere da je Isus tako činio (4,33.38.44; 6,6; 12,11; 13,10.14; 21,12). Ova se tvrdnja ujedno javlja u Djelima 17,1-2, gdje je Pavao „po običaju“ ušao u sinagogu i raspravljao na temelju Pisama.
1.3.3. Obilježavanje Pashe
Običaj obilježavanja Pashe također se spominje tek usputno: Isusovi su „roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem“ (2,41). Luka cijeni okupljanje Božjega naroda, bez obzira na to radi li se o tjednom bogoštovlju u sinagogi ili o godišnjim obrednim proslavama poput Pashe. Štovanje i proslava Božjih djela značajan su dio oblikovanja učenika.13
1.3.4. Čitanje Svetoga pisma / poslušnost Svetomu pismu (podrazumijevano)
Mnogo puta Luka bilježi da su se pojedinci ponašali u skladu s Pismom. Jedan takav primjer nalazimo u sažetom obliku u drugom poglavlju, gdje nam Luka kaže da su Marija i Josip 1) obrezali Isusa (2,21; usp. 1,59); 2) dovršili obred očišćenja (2,22; usp. Lev 12,2-4); 3) prikazali Isusa Gospodinu „po Mojsijevu zakonu“ (2,22-23.27; usp. Izl 13,2); i 4) prinijeli žrtvu „kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem“ (2,24; usp. Lev 5,11; 12,8). Luka zaključuje svoj zapis sažetkom: „Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret“ (2,39), ne ostavljajući nikakve sumnje u pogledu važnosti poslušnosti Svetom pismu.
Luka pokazuje istu važnost Svetoga pisma u Isusovu životu. Ovo je posebno značajno u pripovijesti o iskušenju, kada Isus tri puta odgovara đavlu riječima iz Svetoga pisma (4,4.8.12). Isus čita i tumači Sveto pismo u sinagogi u Nazaretu (4,17-19) te daje dva podulja primjera iz Svetoga pisma (4,25-27). Kada Luka opisuje Isusa, pokazuje život koji je bio prožet čitanjem i tumačenjem Svetoga pisma (npr. 5,14; 7,22.27; 8,10; 12,53; 13,27.35; 18,20; 19,46; 20,17.42-43; 21,27; 22,37; 23,30.46).
Luka ne pravi izravnu poveznicu između ove četiri navike i nekih specifičnih vrlina koje bi bile njihovi rezultati – naprotiv, čini se da te navike djeluju kao nužni uvjeti u kojima vrline mogu i trebaju napredovati. Ovo su čimbenici koji su stvarali i koji će stvarati vjerne učenike.
2. Osnove
Prema Isusovim riječima, koje su osnove etičkog ponašanja? Kad postavljam ovo pitanje, svrstavam moralne zahtjeve u kategoriju normi i osnova. Norme nam kažu što činiti i što ne činiti, dakle, imenuju vrline i poroke. Pod „osnovama“ za nešto mislim na obrazloženja ponašanja: zašto bi osoba trebala činiti ili izbjegavati neku radnju. Zašto je ovo važno? Radnja/vrlina može biti ista što se tiče poganina i kršćanina, ali osnove ponašanja mogle bi se razlikovati.
Nije čudo da su u Lukinom evanđelju osnove ponašanja nagrade i kazne. Onima koji vole neprijatelje, čine dobro i pozajmljuju „bit će… plaća velika“ (6,35b), što je tema koju se može naći i na drugim mjestima (6,23). Tema kazne javlja se nekoliko puta (12,46-47; 13,28; 16,23-24; 19,27; 20,16), a ponekad u korištenju izraza „jao“ (6,24-26 [4x]; 10,13 [2x]; 11,42-52 [6x]; 17,1; 22,22). U nekim je drugim, jezično različitim, slučajevima, jasno zapisana poruka osude:
suditi (6,37; 11,19; 19,22)
ustati na sudu (11,31.32)
propast (6,49; 17,27.29)
propasti (13,3.5)
srdžba (3,7; 21,23)
oganj (3,9.16.17; 12,49; 16,24; 17,29)
sumpor (17,29)
sjekira (3,9)
sjeći (3,9)
plač i škrgut zubi (13,28)
baciti / u oganj / van / razvaliti (3,9; 13,28; 14,35; 21,6)
more (17,2; 21,25).
Oponašanje je još jedna osnova ponašanja za Luku. Dakako, postoji neki problemi u vezi s osnovama za oponašanje Isusa. Primjerice, učenik ne može uvijek činiti potpuno ista djela koja Isus čini, kao što je podizati mrtve. Ipak, ako učenik postavlja pitanje: „Zašto bih trebao biti moralan?“ Lukin odgovor barem bi djelomično glasio: „Budi poput svojeg učitelja Isusa. Slušaj ga i čini kako te je poučio.“14 Već smo gore vidjeli važnost uloge oponašanja Boga (Lk 6,35c-36). Grčko-rimski kontekst sadržavao je slično pozivanje na oponašanje bogova (Meeks 1993, 150).
Zaključak
U ovoj smo studiji vidjeli kako Luka opisuje oblikovanje učenika: oponašanje, zajednica i navike temeljna su sredstva kojima netko postaje Isusov učenik. Uvid koji nam pruža Luka 6,40 ključan je za takvo oblikovanje. Taj redak naglašava ulogu koju su Isusov primjer i pouka igrali u tom oblikovanju. Na kraju, ova promišljanja također nude nove uvide u Lukinu moralnu viziju, posebice što se tiče odgovora na pitanje: „Zašto biti moralan?“ s pozivima na nagrade/kazne i oponašanje Isusa i Boga.