Pregledni rad
Granice ustavnog sudovanja iniciranog ustavnom tužbom
Dubravko Ljubić
; Ustavni sud Republike Hrvatske
Sažetak
Ustavni sud u hrvatskom ustavnopravnom poretku je najviše ustavno tijelo sui generis u čiju nadležnost pripada zaštita supremacije Ustava. Kod izvršavanja svoje nadležnosti pri zaštiti ustavnih prava povrijeđenih pojedinačnim pravnim aktima tijela sudbene vlasti putem instituta ustavne tužbe, a u slučaju ocjenjivanja materijalno-pravnog sadržaja pojedinačnog akta s sadržajem osnovne norme, Ustavni sud mora zadržati svoju ustavnu poziciju suzdržavajući se od ulaska u ingerencije koje u konkretnom slučaju imaju redovni sudovi. Kako bi mogao izvršavati svoje nadležnosti, a da se pri tome njegovo djelovanje ne preklapa s nadležnostima redovnih sudova, Ustavni sud mora izgraditi sustav pravila mjerodavnih za opravdanje njegovog aktiviteta u postupcima iniciranim ustavnim tužbama podnositelja. Ocjenjujući usklađenost materijalno-pravnog sadržaja pojedinačnog akta s sadržajem osnovne norme Ustavni sud mora reagirati u svim onim situacijama kada osporeni pojedinačni akt nema uporište u mjerodavnom propisu, neovisno o činjenici općenitog nepostojanja pravne osnove odlučivanja ili je odlučivanje u spornoj pravnoj situaciji izvršeno na temelju očite i grube pogreške u izboru pravne osnove. Svaki pojedinačni akt tijela sudbene vlasti koji nema uporište u premisi maior jest akt samovolje i kao takav ne smije proizvoditi pravne učinke. Ustavni sud mora djelovati i u svakoj onoj situaciji kada je pojedinačni akt u suprotnosti s recentnom sudskom praksom. Zakonski standardi, kao i standardi utvrđeni osnovnom normom, nisu uvijek eksplicitni. Stoga se u praksi javlja množina situacija u kojima se zakonske odredbe razrađuju kroz sudsku praksu. U svim onim slučajevima u kojoj pojedinačni akt odstupa od uobičajene prakse redovnih sudova na način da je s njom u očitoj suprotnosti, taj akt se može okarakterizirati kao pravno neutemeljen ili arbitraran. Razgraničenje ingerencija Ustavnog suda i redovnih sudova zahtijeva i situacija u kojoj redovni sudovi tumače sadržaj zakonskih odredaba pri njihovoj primjeni na konkretan slučaj. Većinu ustavnih dobara Ustav štiti derogabilno. Ustavotvorac može dati zakonodavcu generalno ili posebno utvrđeno fakultativno ovlaštenje na propisivanje ograničenja temeljnih ljudskih prava i sloboda, kada za to postoji opravdana ustavna potreba zaštite nekog drugog ustavom štićenog dobra, a pod uvjetima i na način određen ustavom. Svaka zakonska razrada pojedinog ustavnog prava u sebi sadrži limite koji proizlaze iz prava drugih ljudi ili činjenice zajedničkog življenja. Ustavna prava se ne mogu ograničavati preko mjere koja dovodi do ukidanja biti ustavom štićenog dobra. Zakonodavac nije ovlašten stvarati zakonske okvira za ostvarivanje određenih činidbi ili stanja i kada za to postoji ustavno ovlaštenje, u mjeri i na način koji je ustavno neprihvatljiv. Tumačenje zakona od strane redovnih sudova u konkretnom slučaju ne smije dovoditi do rezultata kojeg niti zakonodavac u svojoj normativnoj djelatnosti ne bi bio ovlašten propisati. U suprotnom slučaju pojedinačnim aktom povređuje se ustavnom štićeno dobro čiji se sadržaj općom normom razrađuje, iz razloga što je aktivitetom redovnog suda ograničeno preko ustavno prihvatljivih granica.
Ključne riječi
ustavni sud; redovan sud; ustavno sudovanje; vladavina prava; načelo ustavnosti i zakonitosti; pravna sigurnost; ustavna žalba; ustavna tužba; razgraničenje nadležnosti; materijalnopravni sadržaj pojedinačnog akta
Hrčak ID:
100308
URI
Datum izdavanja:
15.4.2013.
Posjeta: 2.294 *