Izvorni znanstveni članak

HRVATSKA INZULARNA PROZA

Krešimir Nemec ; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak

Autor nastoji prikazati doživljaj otoka kao univerzuma za sebe u stvaralaštvu
nekolicine značajnih hrvatskih inzularnih prozaista 20. stoljeća.
Riječ je o Ranku Marinkoviću, Petru Šegedinu, Slobodanu Novaku, Pavlu
Pavličiću i Renatu Baretiću. Otok je za Marinkovića prostor kondenzirana
života (stiješnjena pozornica života) u kojemu on otkriva neobičnu
bujnost formâ, boja, zvukova, mirisa, pokreta, s galerijom karakterističnih
otočkih tipova. Šegedin otok doživljava posve suprotno. To je ne samo
zemljopisno ograničena i zatvorena sredina nego prava tamnica, opasan
prostor duhovne restrikcije: straha, otuđenosti, tjeskobe, neslobode, ugroženosti.
U prozi Slobodana Novaka otočna se topografija javlja u dvama
posve oprečnim metonimijskim likovima: jednom kao čista idila, tj. kao
mjesto sreće i blaženstva, a drugi put kao mjesto kajanja i ispaštanja
kazne. Pavličiću i Baretiću otok je idealno mjesto (utopijsko) na kojemu
mogu režirati najneobičnije i najčudnovatije događaje s još neobičnijim
ljudskim sudbinama.

Ključne riječi

otok; pozornica; tamnica; idila; čistilište; izolacija; čudo; utopija.

Hrčak ID:

231383

URI

https://hrcak.srce.hr/231383

Datum izdavanja:

19.12.2006.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 897 *