Skoči na glavni sadržaj

Izvorni znanstveni članak

https://doi.org/10.31664/zu.2021.109.10

Od olovke prirode do prirodne povijesti destrukcije

Leonida Kovač ; Akademija likovnih umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska


Puni tekst: hrvatski pdf 149 Kb

str. 164-177

preuzimanja: 190

citiraj


Sažetak

Članak istražuje odnos između kategorije fotografske slike i pojma „memorijski projekt” iscrtavajući pritom historijsku transverzalu koja povezuje prvu knjigu opremljenu fotografskim tablama The Pencil of Nature Williama Henryja Foxa Talbota, književni opus W. G. Sebalda i kapitalno djelo Abyja Warburga Bilderatlas Mnemosyne. Polazeći od Sebaldova iskaza prema kojemu sjećanje nije ništa drugo doli citiranje i tvrdnje Kaje Silverman da fotografska slika nije ni indeks ni reprezentacija nego analogija, detektiraju se analogije između diskursa Foxa Talbota i Sebalda, odnosno Warburga i Sebalda, i postavlja teza da su The Pencil of Nature i Bilderatlas Mnemosyne te nadasve život i djelo Waltera Benjamina upisani u Sebaldov književni opus kao citati bez navodnih znakova. Ta je teza argumentirana bilješkom iz Benjaminove kartoteke koja se odnosi na spoznajnu teoriju i koja glasi: „Ovaj rad mora maksimalno razviti umjetnost citiranja bez navodnih znakova” te zaključkom Giorgia Agambena da je najenigmatičniji pojam Benjaminove misli, pojam slike, Bild, pravi terminus technicus njegova poimanja povijesti. Susljedno tome, članak razmatra Sebaldovu aproprijaciju i operacionalizaciju Benjaminova pojma dijalektičke slike, kao i elaboraciju koncepta nekronološkog vremena kroz specifični digresivni i tangencijalni narativni postupak „pisanja slikama” koji se manifestira u umetanju reprodukcija fotografskih slika u tkivo književnog teksta i kroz virtuoznu izvedbu ekfrastičkih opisa u kojima se događaju rasprizorenja, odnosno artikulira nesvodiva razlika između povijesne istine i materijalne istine. Članak se usredotočuje na Sebaldovu internalizaciju Warburgova pojma migrirajućih motiva pri „pisanju slikama”. Nadalje, tekst argumentira tvrdnju da je Sebald maestralnom primjenom citiranja bez navodnih znakova ispisao vlastite teze o pojmu povijesti da bi ukazao na ishodišta genocidnih politika dvadesetog stoljeća u povijesti europskog kolonijalizma. Zaključno, u članku se tvrdi da su Sebaldove „prozne knjige neodređene vrste”, poput Warburgove „antropologije slika i ikonologije njihovih intervala”, inaugurirale ono što Georges Didi-Huberman naziva novim žanrom spoznaje.

Ključne riječi

reprodukcija; reiteracija; pisanje slikama; dijalektička slika; nijemost traume; transtemporalnost; kolonijalizam; holokaust; arhiv

Hrčak ID:

274308

URI

https://hrcak.srce.hr/274308

Datum izdavanja:

1.12.2021.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 699 *