Uvod
Rad istražuje odnos intencionalnosti i praznine u usporedbi Husserlove fenomenologije i budizma, s fokusom na pitanje svijesti bez intencionalnog usmjerenja. U fenomenologiji, intencionalnost se smatra neodvojivim obilježjem svijesti – ona uvijek jest svijest o nečemu. Suprotno tome, budistička filozofija praznine (śūnyatā) dovodi u pitanje inherentnu stabilnost subjekta i objekta, naglašavajući njihovu međuovisnost i uvjetovanost (pratītyasamutpāda). Ova razlika otvara prostor za promišljanje o mogućnosti svijesti koja nije nužno usmjerena prema objektu.
Interdisciplinarni dijalog između fenomenologije, kognitivne znanosti i budističke misli pokazuje sve veću relevantnost introspektivnih metoda u razumijevanju svijesti. Budistička meditativna praksa, osobito u vipassanā i ne-dualnim školama, nudi iskustveno istraživanje stanja svijesti bez intencionalnog usmjerenja. Ova praksa problematizira zapadnjačko razumijevanje svijesti kao nužno strukturirane korelacijom između subjekta i objekta.
Cilj rada je prikazati kako se intencionalnost može reinterpretirati kao uvjetovani fenomen, a ne kao univerzalna datost svijesti. Usporedbom fenomenološke i budističke perspektive, otvara se prostor za alternativna razumijevanja svijesti koja uključuju njezinu prazninu, otvorenost i nevezanost.
1. Intencionalnost u zapadnoj filozofiji: Husserl i fenomenologija
Fenomenologija kao filozofska metoda nije usmjerena na ontološki status svijeta »izvan svijesti«, već na način na koji se svijet pojavljuje u svijesti. Za Husserla, intencionalnost nije samo jedno od svojstava svijesti – ona je ono što svijest uopće čini sviješću. Bez intencionalnosti, svijest ne bi mogla postojati jer uvijek mora biti »o nečemu«.
Edmund Husserl preuzima pojam intencionalnosti od svog učitelja Franza Brentana, koji ga je definirao kao osnovno svojstvo mentalnih fenomena – mentalni akt uvijek »cilja« na nešto, za razliku od fizičkih fenomena koji jednostavno »jesu«. Husserl ovu ideju ne samo prihvaća, nego je produbljuje ključnim komponentama: intencionalnom korelacijom i razlikovanjem između psihološkog i fenomenološkog pristupa.2
Prema Husserlu, intencionalna korelacija znači da subjekt (koji percipira) i objekt (koji se pojavljuje) ne postoje kao nezavisni entiteti, već se međusobno konstituiraju unutar iskustva. Na taj način, ono što doživljavamo nije »stvarnost sama po sebi«, već način na koji se svijet pojavljuje u svijesti. Husserl tvrdi da svijest, različitim mentalnim aktima, poput percepcije, sjećanja i imaginacije, odmah strukturira i daje smisao onome što »vidi«.
Razlika između psihološkog i fenomenološkog pristupa ogleda se u tome što Brentano intencionalnost vidi kao empirijsko svojstvo mentalnih stanja, dok Husserl inzistira da se ona mora istraživati fenomenološkom redukcijom – suspendiranjem pretpostavki o postojanju vanjskog svijeta da bi se analizirala čista struktura svijesti.
Ova Husserlova analiza postavlja intencionalnost kao temeljnu strukturu svijesti, što implicira da svijest ne može postojati bez intencionalnog usmjerenja, već je uvijek usmjerena na neki sadržaj.3 Ključno pitanje koje se tada postavlja jest: je li objekt svijesti stvarno neovisan ili je on konstituiran unutar samog doživljaja? Husserlova fenomenologija ne rješava ovo ontološko pitanje, već se fokusira na opisivanje načina na koji se objekti pojavljuju u svijesti. Time se stvara temelj za daljnje metode, poput fenomenološke redukcije, koje će dodatno razjasniti strukturu spoznaje.4
1.1. Fenomenološka redukcija i struktura intencionalnog akta
Husserlova fenomenološka redukcija (epoché) suspendira vjerovanja o postojanju vanjskog svijeta da bi omogućila unutarnju analizu svijesti. Transcendentalna redukcija otkriva svijest kao aktivan proces konstituiranja značenja, dok eidetska redukcija (njem. Einklammerung) identificira univerzalne strukture iskustva. Time se intencionalnost ne promatra kao puki psihološki fenomen, već kao temeljna značajka svijesti u procesu stvaranja smisla.5
Ova metoda omogućuje fokus na sam čin svijesti – ona ne postoji pasivno, već konstituira značenja i objekte. Ključno pitanje nije postoji li zamišljeni entitet (npr. Pegaz), već kako se on pojavljuje u svijesti. Husserlov pristup nadilazi empirizam i analizira temeljne uvjete mogućnosti iskustva.
U sklopu ove analize Husserl uvodi distinkciju između noesis (čin svijesti) i noema (intencionalni sadržaj). Ti su pojmovi korelativni momenti istog fenomena – svako intencionalno iskustvo uključuje i akt i sadržaj; jedno ne može postojati bez drugoga. Noesis obuhvaća različite modalitete svijesti – percepciju, sjećanje, imaginaciju – dok noema označava način na koji se objekt pojavljuje. Noema nije stvar-po-sebi, već struktura u svijesti kojom fenomen postaje smislen.6
Intencionalna korelacija implicira da subjekt i objekt nisu odvojeni entiteti, već se konstituiraju u samom činu spoznaje. Ovo dovodi u pitanje naivni realizam: ono što doživljavamo nije »vanjska stvarnost«, već svijet kako se pokazuje svijesti.7
Budući da su noesis i noema uvijek povezani, pitanje mogućnosti svijesti bez intencionalnosti ostaje izvan Husserlova horizonta. Budistička ideja »čiste svijesti« bez objekta sugerira alternativu, no unutar Husserlove teorije takva svijest nije zamisliva.8
Dakle, Husserlova analiza postavlja intencionalnost kao temeljni fenomen, ali i kao uvjet mogućnosti značenja i iskustva.
1.2. Kritika stabilnosti fenomenološke korelacije subjekta i objekta
Husserlova fenomenologija postavlja intencionalnost kao temeljnu strukturu svijesti tvrdeći da je svaka svijest uvijek usmjerena na nešto. Međutim, iako je ova distinkcija metodološki korisna za analitičko razdvajanje noesis i noema, kritičari upozoravaju da fenomenološka korelacija subjekta i objekta ne mora implicirati stabilnu strukturu iskustva, već može biti dinamična i kontekstualno uvjetovana. Prema Husserlu, subjekt i objekt ne pojavljuju se kao nezavisni entiteti, već se ko-konstituiraju kroz proces spoznaje.
Martin Heidegger kritizira ovaj pristup, ističući da se čovjekovo postojanje (Dasein) ne može razdvojiti na čiste kategorije jer je uvijek utjelovljeno u svijetu.9 Drugim riječima, svijest nije samo intencionalna usmjerenost, već i egzistencijalno situirana struktura. Slično tome, suvremeni fenomenolozi poput Merleau-Pontyja i Ricoeura naglašavaju da značenje nastaje u dinamičnoj interakciji doživljaja i interpretacije, čime se Husserlova analiza nadopunjuje relacijskim modelom svijesti.10
Ova kritika ne odbacuje Husserlove spoznaje, već ih proširuje isticanjem dinamičkih i relacijskih aspekata svijesti – osobito u dijalogu s budističkom perspektivom, koja dovodi u pitanje nužnost fiksnog intencionalnog usmjerenja.
2. Pojam praznine (śūnyatā) u budističkoj filozofiji
Praznina (śūnyatā) u budizmu je temeljni, ali i izazovan koncept koji se suprotstavlja zapadnjačkim pretpostavkama o inherentnom postojanju entiteta. Unutar Mahāyāna tradicije svi fenomeni, uključujući subjekt i objekt, shvaćaju se kao rezultat međuzavisnih odnosa, a ne kao fiksne i neovisne cjeline. Ovaj pristup preispituje dualizam zapadne misli i otvara pitanje kako se stvarnost konstituira kroz uvjetovane odnose.11
Nāgārjuna, ključna figura Madhyamaka škole budističke filozofije, postavlja prazninu (śūnyatā) kao temeljni princip razumijevanja fenomena. Njegovo učenje radikalno problematizira ontološku stabilnost fenomena, što će biti detaljnije razmotreno u nastavku teksta.
Ključan dio budističke ontologije jest međuzavisno nastajanje (pratītyasamutpāda), koje pokazuje da nijedan fenomen ne postoji samostalno, već je rezultat uzročno-posljedičnih odnosa.12 Time se negira postojanje trajne esencije bilo kojeg entiteta, što utječe i na način na koji razumijemo percepciju i spoznaju.
Dok Husserlova fenomenologija analizira svijest kroz strukturu intencionalne korelacije, budistička filozofija osporava stabilnost te korelacije kroz pojam śūnyate, ukazujući na to da su subjekt i objekt samo uvjetovani fenomeni bez vlastite biti.13
Budistička filozofija ne osporava samo stabilnost subjekta i objekta, već i samu strukturu svijesti. Svijest nije pasivan prijemnik podražaja, već dinamičan proces, a meditativna iskustva sugeriraju da je moguće doseći stanje »čiste« svijesti, oslobođene intencionalne usmjerenosti.14
Evan Thompson u svojoj analizi meditativnih stanja razmatra kako introspektivna praksa može dovesti do doživljaja svijesti koja nije usmjerena na objekt, ali ipak ostaje svjesna. On to opisuje fenomenom lucidnog sanjanja i duboke meditacije, gdje se doživljava svijest 'sama po sebi', izvan klasične fenomenološke korelacije noesis – noema. Takvi uvidi postavljaju pitanje može li fenomenologija uopće konceptualizirati iskustva u kojima nema distinkcije između subjekta i objekta, što izravno izaziva Husserlovu tvrdnju da je intencionalnost esencijalna struktura svijesti.
Neuroznanstvena istraživanja dodatno podupiru ovu tvrdnju pokazujući da dugotrajna meditacija može promijeniti način na koji mozak procesira subjekt-objekt relacije.15 Studije fMRI i EEG snimanja ukazuju na smanjenu aktivnost u zadnjem parijetalnom korteksu – regiji povezanoj s prostornom orijentacijom i osjetom jastva – dok istovremeno dolazi do jačanja konektivnosti u mreži modalne svijesti, što odgovara izvještajima o nestanku distinkcije subjekt-objekt u dubokim meditativnim stanjima.16
Francisco Varela razvio je koncept neurofenomenologije, koju je Antoine Lutz empirijski nadogradio istražujući neuroznanstvene korelate meditativnih stanja. Taj koncept nastoji povezati subjektivna meditativna iskustva s empirijskim neuroznanstvenim podacima. Prema njegovim istraživanjima, fenomenološke metode mogu doprinijeti preciznijem razumijevanju svijesti kombinirajući introspektivne izvještaje s neuroznanstvenim podacima, čime se premošćuje jaz između prve i treće osobe u proučavanju svijesti.17
Kombinirajući budističku prazninu s fenomenološkom analizom intencionalnosti, stvara se mogućnost za reinterpretaciju svijesti. Budizam ističe uvjetovanost i privremenost fenomena, dok fenomenologija naglašava njihovu strukturiranost u svijesti. Ovaj dijalog izaziva ontološke pretpostavke obiju tradicija i pruža nov okvir za razumijevanje percepcije, spoznaje i postojanja.
2.1. Nāgārjuna i međuzavisno nastajanje: radikalna praznina kao dekonstrukcija postojanja
Nāgārjuna razvija koncept radikalne praznine (śūnyatā) kao temeljni epistemološko-ontološki princip. U Mūlamadhyamakakārikā osporava ideju da bilo koji fenomen ima inherentnu, neovisnu bit, tvrdeći da sve što postoji nastaje unutar mreže uzročno-posljedičnih odnosa (pratītyasamutpāda). Fenomeni nemaju vlastitu esenciju, već su samo privremeni uvjeti, ovisni o drugima.18
Za razliku od fenomenologije, koja istražuje kako se fenomeni pokazuju u svijesti, Madhyamaka filozofija naglašava da ti fenomeni nemaju unutarnje postojanje. Percepcija i spoznaja nisu odrazi stabilne stvarnosti, već dinamični procesi uvjetovani odnosima.
Metodom reductio ad absurdum, Nāgārjuna pokazuje da prihvaćanje trajne esencije dovodi do logičkih proturječja. Radikalna praznina ne negira postojanje, već ukazuje da svi fenomeni, uključujući subjekt i objekt, nastaju uvjetovano i bez samostalne biti. Time se percepcija i svijest ne promatraju kao odnosi između fiksnih entiteta, nego kao konstelacije uvjeta koje se stalno mijenjaju.
Usporedba s Husserlovom fenomenologijom nameće ključno pitanje: može li svijest postojati bez intencionalnog odnosa? Za Husserla, intencionalnost je esencijalna struktura svijesti. Suprotno tome, budistička filozofija sugerira da svijest u nekim stanjima – primjerice u dubokoj meditaciji – može postojati i bez objekta. Intencionalnost, prema tom pogledu, ne nastaje kao nužno svojstvo svijesti, nego kao prolazan, uvjetovani fenomen.
Ova perspektiva izaziva temelje zapadnjačkog mišljenja, otvarajući dijalog između dviju tradicija. Nāgārjunina dekonstrukcija inherentnog postojanja ne služi destrukciji značenja, već oslobađanju od rigidnih ontoloških pretpostavki koje ograničavaju razumijevanje svijesti.
2.2. Povezanost svijesti, percepcije i praznine
Povezanost svijesti, percepcije i praznine nameće ključna filozofska pitanja za obje tradicije. Budističko shvaćanje odbacuje ideju svijesti kao pasivnog zrcala vanjskog svijeta. Umjesto toga, svijest je proces u kojem se fenomeni pojavljuju kroz međusobnu uvjetovanost. Pojam śūnyatā ne negira postojanje, već ističe da subjekt i objekt nemaju inherentnu, samostalnu bit.
Percepcija se tako ne promatra kao jednostavan prijem podražaja, već kao aktivna interpretacija uvjetovanih pojava. Budistička epistemologija, oslonjena na koncept pratītyasamutpāde, naglašava da je percepcija uvijek kontekstualna i prolazna – ne postoji neovisna, fiksna slika svijeta, već stalna dinamika.19
Slično tome, fenomenologija prepoznaje da se subjekt i objekt ne pojavljuju kao odvojeni entiteti. Husserlova analiza pokazuje da se percepcija ostvaruje kroz intencionalne akte (noesis i noema), gdje način pojavljivanja objekta ovisi o strukturi svijesti. I fenomenologija i budizam odbacuju fiksni odnos subjekta i objekta, sugerirajući da se njihove granice stalno preispituju.20
Integracija ovih perspektiva omogućuje reinterpretaciju svijesti izvan fiksne intencionalne strukture. Budistički koncept śūnyatā otvara mogućnost iskustva svijesti nevezane uz intencionalne odnose, dok fenomenologija opisuje kako se svijet pojavljuje kroz njih. Uspostavlja se dijalog između dviju tradicija koji doprinosi novim modelima spoznaje u filozofiji uma i kognitivnim znanostima.
3. Budistička reinterpretacija intencionalnosti: izazov fenomenološkoj analizi svijesti
Fenomenološka teorija svijesti, utemeljena na intencionalnosti i transcendentalnom egu, polazi od pretpostavke da je svaki čin svijesti usmjeren prema nečemu.21 Međutim, budistička filozofija, osobito u Madhyamaka i Yogācāra tradicijama, ukazuje na mogućnost svijesti bez objekta, čime dovodi u pitanje univerzalnost intencionalne strukture.
Meditativna praksa, kao središnji aspekt budističkog puta, daje mogućnost za iskustva u kojima distinkcija subjekt – objekt blijedi. U dubokim stanjima meditacije, pojavljuje se oblik svijesti koji nije usmjeren na vanjski sadržaj, već se zadržava na samoj svjesnosti. Ova svijest bez objekta, tzv. »prazna svijest«, ne implicira odsutnost svijesti, već njezinu nevezanost za sadržaj.22 Takva stanja sugeriraju da intencionalnost nije nužna komponenta svijesti, već uvjetovani fenomen koji može privremeno nestati.
Husserlova fenomenološka redukcija također nastoji doći do »čiste svijesti«, no kod njega ta svijest ostaje intencionalno strukturirana. Budistički pristup ide korak dalje – ne traži značenje u načinu na koji se objekti pojavljuju, već u razgradnji same potrebe za objektom. Śūnyatā time ne znači ništavilo, već oslobađanje svijesti od lažnog oslonca u inherentnom postojanju.
Ova perspektiva otvara mogućnost reinterpretacije intencionalnosti kao pojave koja nastaje unutar uvjetovanih kognitivnih i afektivnih dinamika. Um više nije definiran odnosom prema objektu, već vlastitom sposobnošću da se u stanovitim uvjetima oslobodi te relacije. U tom svjetlu, intencionalnost se može smatrati kontingentnom, a ne univerzalnom strukturom svijesti.
Zanimljivo je da i Husserl govori o mogućnosti modificiranja intencionalnosti u modalitetima poput sjećanja, imaginacije ili fantazije, no njegova analiza ne uključuje stanje u kojem intencionalnost potpuno izostaje. Budistička praksa, međutim, ne samo da omogućuje takva iskustva, već ih i integrira u vlastitu spoznaju.
Fenomenološki model svijesti kao korelacije subjekta i objekta suočen je s izazovom – ako postoje uvjeti u kojima subjekt i objekt nisu diferencirani, tada intencionalna korelacija nije ontološka konstanta, već konstrukt. To ne znači da je intencionalnost lažna, nego da je relativna.² To otvara vrata novom razumijevanju fenomena kao procesa koji nastaje u međuodnosima, a ne kroz stabilne ontološke polove.
Takvo je shvaćanje intencionalnosti, ukorijenjeno u śūnyati, značajan izazov zapadnoj filozofiji svijesti. Ujedno pruža konceptualni alat za razumijevanje svijesti, ne kao nepromjenjive strukture, već kao dinamične otvorenosti prema iskustvu, koja u nekim uvjetima može i potpuno nadići intencionalne okvire.
Ako intencionalnost nije nužna karakteristika svijesti, već uvjetovan fenomen, to otvara mogućnost za dublje filozofske implikacije. U zapadnoj filozofiji uma intencionalnost se često koristi kao kriterij za razlikovanje svijesti od nesvjesnih procesa – no ako budistička analiza pokazuje mogućnost svijesti bez intencionalnosti, što to znači za granicu između svjesnog i nesvjesnog?
Ova reinterpretacija mogla bi pridonijeti suvremenim raspravama u filozofiji uma i kognitivnim znanostima. Ako svijest može postojati bez sadržaja, tada se pitanje njezine prirode ne može svesti samo na intencionalne odnose, već zahtijeva širi okvir koji uključuje dinamičke procese svjesnosti i uvjetovanosti.
Kombinacija fenomenološke i budističke analize svijesti otvara prostor za dublje razumijevanje intencionalnosti ne samo kao strukturalnog svojstva svijesti, već i kao privremenog fenomena. Ova perspektiva ne samo da obogaćuje fenomenološku epistemologiju, već i omogućava filozofiji uma da uvaži mogućnost svijesti izvan intencionalnog okvira.
Zaključak: Fenomenologija i budizam u dijalogu
Pitanje intencionalnosti u fenomenologiji i budističkoj filozofiji praznine nudi dva različita, ali međusobno izazovna okvira za razumijevanje svijesti. Dok Husserl definira svijest kroz intencionalnu korelaciju, budistička analiza praznine dovodi u pitanje stabilnost subjekta i objekta, tvrdeći da su oni uvjetovani fenomeni, a ne temeljne datosti iskustva.
Iako fenomenološka redukcija suspendira naturalističke pretpostavke, ona zadržava svijest kao strukturirani akt usmjerenosti. Nasuprot tome, budistička meditacija dovodi u pitanje ne samo ontološku neovisnost fenomena, već i potrebu da svijest bude definirana intencionalno. Ako je intencionalnost tek privremena i uvjetovana struktura, tada fenomenološka metoda opisuje svijest u jednom mogućem, ali ne nužnom modusu.
Ta napetost ne sugerira komplementarnost, već poziva na propitivanje granica same fenomenologije. Budističko razumijevanje praznine ne nadopunjuje Husserla, već radikalno preispituje temeljne pretpostavke njegove metode. Ključno pitanje nije kako integrirati dva pristupa, nego kako konceptualizirati svijest ako intencionalnost više nije esencijalna.
Ako fenomenologija ostaje vezana uz intencionalnost, a budizam osporava stabilnost subjekta i objekta, tada se filozofski problem premješta: kako misliti svijest između ta dva okvira bez unaprijed zadanih metafizičkih pretpostavki?
Mogućnost svijesti bez intencionalnosti ima ozbiljne implikacije za filozofiju uma. Ako su meditativna iskustva i introspektivne analize točne, tada konceptualni okvir kojim pristupamo svijesti zahtijeva reviziju. Treba li fenomenologija razviti novu metodološku paradigmu za opis neintencionalne svijesti ili su ta stanja izvan njezina dosega? Što takva mogućnost znači za odnos svijesti i kognicije u širem epistemološkom kontekstu?
U konačnici, ovaj rad dovodi u pitanje tvrdnju da je intencionalnost nužna struktura svijesti. Ona se sve više pokazuje kao kontekstualno uvjetovan fenomen, što otvara nove smjerove istraživanja u filozofiji uma.
Umjesto puke usporedbe dviju tradicija, buduća istraživanja trebala bi težiti razvoju drugačijeg filozofskog jezika za opis svijesti – jezika koji ne bi bio nužno temeljen na intencionalnosti.
Hrvoje Vuković23
Intentionality and Emptiness: A Phenomenological Analysis and the Buddhist Perspective on Consciousness