Elza Kučera i psihologija narodā – Völkerpsychologie

Elza Kučera i psihologija narodā – Völkerpsychologie

Ivana Skuhala Karasman1

ivana@ifzg.hr

https://orcid.org/0000-0001-7769-5259

Luka Boršić2

luka@ifzg.hr

https://orcid.org/0000-0001-7432-7880

https://doi.org/10.31192/np.24.1.3

UDK: 159.9Kučera, E.

159.922.4

Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper

Primljeno: 17. srpnja 2025.

Prihvaćeno: 6. listopada 2025.

Prva hrvatska eksperimentalna psihologinja, Elza Kučera (1883. – 1972.) napisala je, vjerojatno oko 1938. godine, tekst pod naslovom Moja teorija čuvstava i volje, koji je ostao u rukopisu. Ovaj članak usredotočuje se na metodu koja se pojavljuje u Kučerinu tekstu, no koju Kučera nije zasebno obrađivala: psihologiju narodā, poznatiju u njemačkoj inačici kao Völkerpsychologie. Ta je tema (ili metoda) bila osobito relevantna krajem devetnaestog stoljeća, no nakon Drugog svjetskog rata gotovo nestaje iz znanstvenog diskursa. U svom neobjavljenom tekstu Moja teorija čuvstava i volje Kučera se uglavnom pozivala i parafrazirala knjigu svog profesora i mentora s ciriškog sveučilišta Gustava Störringa (1860. – 1946.) Methoden der Psychologie des höheren Gefühlslebens (Metode psihologije višeg emocionalnog života).

Ključne riječi: Elza Kučera, psihologija, psihologija narodā, Völkerpsychologie, Moja teorija čuvstava i volje.

Uvod3

Elza Kučera bila je po četiri značajna postignuća prva u modernoj hrvatskoj povijesti. Bila je prva žena rođena u Hrvatskoj koja je stekla doktorat iz filozofije i to 1909. godine na Sveučilištu u Zürichu. Godine 1912. postala je prva žena knjižničarka u Hrvatskoj – i, zapravo, prva žena zaposlena u javnoj službi – kad se zaposlila u tadašnjoj Kraljevskoj sveučilišnoj knjižnici (danas Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici) u Zagrebu. Kučera je također bila prva hrvatska eksperimentalna psihologinja: nakon završenog studija u Zürichu, vratila se u Zagreb i osnovala mali privatni psihološki laboratorij u svom domu, gdje je provodila eksperimente od 1910. do 1914. godine.

Iako Kučera nikada nije bila profesionalno zaposlena kao psihologinja, provevši čitavu karijeru kao knjižničarka, tijekom cijelog života zadržala je snažan interes za psihologiju. Ukupno je napisala dvadeset pet tekstova iz psihologije, od kojih je petnaest objavljeno.

Kučera je završila studij »specijalne filozofije« na Sveučilištu u Zürichu, gdje su joj profesori bili Gustav Störring i Friedrich Schumann (1863. – 1940.), obojica studenti i asistenti Wilhelma Wundta (1832. – 1920.). Störring, koji joj je bio mentor na doktorskom studiju, imao je značajan utjecaj na njezinu psihološku orijentaciju i poglede. Tijekom studija Kučera je počela sudjelovati u eksperimentima koje je vodio Störring, a dva je semestra provela i radeći u psihološkom laboratoriju Friedricha Schumanna – iskustvo koje je usmjerilo njezin interes prema eksperimentalnoj psihologiji.4

Störring je pristupao psihološkim problemima spekulativno, što je na kraju dovelo do razilaženja s Wundtom koji je smatrao da psihologiju treba promatrati prvenstveno kao prirodnu znanost usredotočenu na eksperimentalno mjerenje,5 a tek onda kao znanstveno istraživanje svijesti s pomoću introspekcije u strogo kontroliranim uvjetima. Nasuprot tome, Störring se više priklonio »sistematskoj eksperimentalnoj introspekciji« koju je zagovarao Oswald Külpe (1862. – 1915.) i würzburška škola – metodologiji kojoj se Wundt snažno protivio. Ovaj filozofski prijepor odražava temeljno pitanje o prirodi psihologije: treba li ona ostati u okvirima prirodnih znanosti, ograničena na ono što je empirijski mjerljivo ili može – i treba – istraživati više razine svijesti i misaonih procesa, čak i ako to zahtijeva spekulativniji, introspektivni pristup? Störringova pozicija otvara mogućnost za filozofsku refleksiju o granicama znanstvene metode u razumijevanju ljudske svijesti i subjektivnog iskustva.6

Kučerina koncepcija psihologije jasno se ogleda u njezinu članku »Psihologija kao savjetnica u izboru zvanja« iz 1924. godine. Tamo opisuje psihologiju kao proučavanje mentalnih fenomena, uključujući osjećaje, kogniciju, emocije, volju i djelovanja:

Za Kučeru je psihologija u osnovi prirodna i eksperimentalna znanost.8

Jedan od mnogih Kučerinih neobjavljenih tekstova jest rukopis sačuvan u njezinoj ostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, katalogiziran pod signaturom R 4757. Rukopis je napisan na hrvatskom jeziku i nosi naslov Moja teorija čuvstava i volje, no datum nastanka nije naveden. Ipak, okvirno se datira nakon 1938. godine, kako sugerira knjižničar Šime Jurić odgovoran za organizaciju Kučerina arhivskog materijala.9

Ova hrvatska verzija dorađena je adaptacija ranijeg rukopisa, sastavljenog na njemačkom jeziku pod naslovom Meine Gefühls- und Willentheorie.10 Njemačka inačica, dovršena 1925. godine, obuhvaća 625 stranica rukopisa, dok hrvatska verzija broji 370 strojopisanih stranica.

Kučera se odlučila na pisanje ovog opsežnog teksta jer je smatrala da je nauk o čuvstvima najslabije obrađeno područje psihologije njezina vremena. Uzrok tome nije nedostatak interesa psihologa, već posebne teškoće u istraživanju emocija. Činjenice su često jasne, ali tumačenja variraju i dok jedni emocije vide kao jedinstvene i nedjeljive doživljaje, drugi ih smatraju složenim osjetima. Psiholozi se razilaze i u broju osnovnih čuvstava. Iako eksperimentalna metoda pomaže preciznijem opažanju, ona ne rješava osnovne probleme: razlikovanje bitnog od nebitnog otežano je, a rezultati su podložni subjektivnosti opažača. Umjesto da razjasni emocije, eksperimentalna analiza često dodatno ističe neriješena pitanja.11

Kučerin se tekst oslanja na nekoliko temeljnih djela: Predavanja o psihopatologiji i njezinu značenju za normalnu psihologiju uključujući psihološke temelje epistemologije,12 Psihologija ljudskog emocionalnog života13 i Metode psihologije višeg emocionalnog života14 Gustava Störringa, zatim Temeljni zakoni ljudskog emocionalnog života15 Alfreda Lehmanna (1858. – 1921.) te Pojam instinkta u prošlosti i sadašnjosti – studija o povijesti i temeljima životinjske psihologije s dodatkom: mozgovi pčela i mrava16 Heinricha Ernsta Zieglera (1858. – 1925.). Ovi primarni izvori nadopunjeni su brojnim drugim referencama koje su sustavno citirane unutar djela.

Važno je napomenuti da Kučerin tekst nije tek puka kompilacija, već prvenstveno njezina interpretacija izvornih tekstova koju je obogatila, integrirajući opsežne izvorne komentare, analitičke uvide i teorijske interpolacije kroz cijeli tekst.17 Pritom je osobito zanimljivo da je Kučera u svojem tekstu gotovo posve izostavila navođenje primjera i usredotočila se isključivo na apstraktno iznošenje teorija i argumentaciju.

U svom sadašnjem obliku, tekst čini detaljan nacrt knjige. Razlozi zbog kojih Kučera nije dovršila djelo ostaju nepoznati, iako su vjerojatna objašnjenja konkurentske profesionalne obveze jer je radila kao zamjenica direktora Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu tijekom tog razdoblja, što je nametnulo značajne administrativne odgovornosti, kao i šire društveno-kulturne prepreke. Vjerojatno je njezin napredak bio otežan i zbog percipirane neprikladnosti da žena objavljuje o takvoj akademskoj temi u Hrvatskoj s početka 20. stoljeća, kada nijedna žena nije zauzimala formalnu akademsku poziciju.

U ovom rukopisu, Kučera dalje razjašnjava svoju konceptualizaciju psihologije kao posebne epistemološke domene. Kučera smatra da je ideja »prirodoznanstvene psihologije« epistemološki neadekvatna i umjesto toga zagovara »prirodoznanstveno fundiranu psihologiju« kao precizniju terminološku oznaku. Ova kritična razlika proizlazi iz fundamentalne ontološke razlike u predmetu između psihologije i prirodnih znanosti; konkretno, psihološki subjekt se izravno zahvaća kroz neposredno iskustvo, dok prirodne znanosti nužno pristupaju svojim subjektima kroz posredničke refleksivne procese.

Bez obzira na ovu razliku, psihologija zadržava svoju metodološku osnovu u prirodoznanstvenim paradigmama kroz svoju uporabu eksperimentalnih metoda i različitih eksperimentalno izvedenih pristupa, uključujući patopsihološke metodologije, razvojno-psihološke okvire i introspektivne tehnike.

Kučera dalje postulira da se unutar domene složenih psiholoških fenomena mora uspostaviti komplementarna epistemološka paradigma – psihologija razumijevanja – uz prirodoznanstveno utemeljenu psihologiju. Ova metodološka nužnost proizlazi iz inherentnih ograničenja prirodoznanstveno utemeljenih pristupa u razumijevanju zamršenih psiholoških fenomena u njihovoj cjelokupnosti. Prema Kučeri, psihologija razumijevanja trebala bi biti konstruirana kroz empatijske procese, omogućavajući tako zahvaćanje fenomena ne samo izvanjski kroz uzročne mehanizme, već i iznutra, olakšavajući razumijevanje razvojnih i emergentnih odnosa između psiholoških fenomena.

Psihologija narodā (Völkerpsychologie)

Sredinom devetnaestog stoljeća Moritz Lazarus (1824. – 1903.) i Heymann Steinthal (1823. – 1899.) postavili su temeljni okvir za psihologiju narodā kao poseban epistemološki projekt unutar njemačke intelektualne tradicije. Njihova kolaborativna nastojanja kristalizirala su se 1860. godine osnivanjem časopisa Zeitschrift für Völkerpsychologie und Sprachwissenschaft, koji je nastojao sintetizirati povijesne i sociokulturne dimenzije ljudskog iskustva i ponašanja unutar psihološkog okvira. Središnje mjesto u njihovu teorijskom zdanju zauzimao je koncept duha naroda (Volksgeist), zamišljen kao supra-individualni metafizički entitet koji utjelovljuje kolektivne kognitivne i afektivne strukture nekog naroda.

Ovaj Volksgeist postavljen je kao povijesno uvjetovan sustav svjetonazora, konceptualnih shema i simboličkih reprezentacija koje nadilaze individualnu svijest, a istovremeno konstituiraju njezin egzistencijalni horizont. Lazarusova i Steinthalova metodologija odbacivala je redukcionistički psihologizam i umjesto toga zalagala se za hermeneutičku analizu kulturnih artefakata poput jezika, mitova, religije te društvenih običaja i normi kao manifestaciju Volksgeista.

Cilj njihova projekta bio je pomiriti antinomiju između Naturwissenschaft (prirodna znanost) i Geisteswissenschaft (humanistička znanost) tvrdeći da se kolektivni mentalni fenomeni, iako nesvodivi na individualnu psihologiju, mogu proučavati komparativno-povijesnim metodama. Ovakav epistemološki stav postavio je psihologiju narodā kao most između hegelovske dijalektike i nastajuće empirijske psihologije, naglašavajući dinamičku interakciju između kolektivne volje i kulturne evolucije.

Wilhelm Wundt kasnije je proširio doseg psihologije narodā u svojem znamenitom desetosveščanom djelu Völkerpsychologie: die Untersuchung der Entwicklungsgesetze von Sprache, Mythus und Sitte (Psihologija narodā: proučavanje razvojnih zakona jezika, mita i običaja, 1900. – 1920.), sustavno istražujući mentalne procese višeg reda kroz komparativnu analizu kulturnih fenomena. Odstupajući od Lazarusova i Steinthalova naglaska na Volksgeist kao objašnjavajuću cjelinu, Wundt je razradio hijerarhijski model psihološke znanosti. Podijelio je disciplinu na eksperimentalnu psihologiju (usmjerenu na neposredno svjesno iskustvo) i psihologiju narodā, koja se bavila »razvojnim zakonima« jezika, mitova i društvenih normi kroz njihovu objektivaciju u kulturnim produktima. Odnos psihologije i Völkerpsychologie prema Wundtu je sljedeći:

Völkerpsychologie uvelike je napuštena sredinom dvadesetoga stoljeća uslijed teorijskih promjena unutar psihologije, metodoloških kritika i toksične povezanosti s nacističkom ideologijom.

Početkom 20. stoljeća došlo je do uspona novih psiholoških paradigmi koje su izravno osporile temelje Wundtova rada. Biheviorizam, sa svojim fokusom na vidljiva i mjerljiva ponašanja, doveo je u pitanje introspektivnu i neeksperimentalnu prirodu Völkerpsychologie kao neznanstvenu. Istovremeno, geštalt psihologija, koja se pojavila u Njemačkoj, kritizirala je Wundtov elementalistički pristup, tvrdeći da je »cjelina više od zbroja svojih dijelova« i da bi se psihološki fenomeni trebali proučavati kao organizirane, strukturirane cjeline.

Nadalje, Völkerpsychologie se suočila sa značajnim metodološkim kritikama. Njezino oslanjanje na povijesnu i komparativnu analizu smatralo se previše apstraktnim i bez empirijske strogosti. Lingvisti i filolozi, na primjer, smatrali su njezine rezultate od male praktične koristi za svoja istraživanja. Pristup je također kritiziran zbog pokušaja nametanja normativno-metodološke uloge drugim povijesnim znanostima, što je uglavnom naišlo na otpor.

No, osobito pogubna za psihologiju narodā bila je instrumentalizacija za vrijeme nacističke Njemačke. Psiholog Willy Hellpach (1877. – 1955.), koji je bio Wundtov bivši student, 1938. godine objavio je Einführung in die Völkerpsychologie (Uvod u psihologiju narodā) u nastojanju da se prilagodi Trećem Reichu. Hellpachova verzija psihologije narodā značajno se razlikovala od prijašnjih pristupa koji su naglašavali »jedinstvo čovječanstva«.

Hellpach je predstavio formulu za »diferencijalnu« psihologiju narodā koja je napustila univerzalističku perspektivu karakterističnu za Wundtov pristup i naglasila jedinstvenost svakog pojedinačnog naroda. Također je stavio veći naglasak na etničke i biološke temelje naroda, čime je njegova verzija psihologije narodā postala potpuno kompatibilna s ideologijom nacističke vlasti. Hellpach je uveo Führerprinzip (princip vođe) u psihologiju narodā, tvrdeći da narod (Volk) nije proizvod zajedničke volje svojih članova, već »stvaranje volje« vođe.19

Tu je mračnu ulogu imao i njemački filozof Max Wundt (1879. – 1963.), sin Wilhelma Wundta, antisemit, rasist i simpatizer nacionalsocijalizma. Ostavština Wundta oca pretrpjela je znatnu štetu upravo zbog Wundta sina, koji je u ranoj fazi prigrlio völkischer Nationalismus (narodni nacionalizam). Taj pojam podrazumijeva uzdizanje vlastitog naroda koji je definiran zajedničkim podrijetlom, kulturom i jezikom te težnju za homogenim stanovništvom putem isključivanja stranaca. Zajedno s Gerhardom Kittelom (1888. – 1948.), teologom kojeg je također kompromitirala nacistička ideologija, radio je u takozvanom Forschungsabteilung Judenfrage (Istraživački odjel za židovsko pitanje) pri Reichovu institutu za povijest Nove Njemačke. Nadalje, njegovo predavanje Das Judentum in der Philosophie (Židovstvo u filozofiji) objavljeno je kao članak u novinama Völkischer Observer, koje su bile službeno glasilo Nacističke stranke.

Povezivanje psihologije narodā s antisemitizmom i nacionalsocijalizmom ovoj je grani psihologije zabilo zadnji čavao u lijes. Danas je psihologija narodā u svojim izvornim oblicima samo relikt prošlosti. Mnogi suvremeni znanstvenici smatraju je pseudoznanstvom koja je predstavljala spekulacije o »nacionalnim karakterima« kao ozbiljan znanstveni rad. Historiografi i književni kritičari lako odbacuju psihologiju narodā kao primjer perverzije znanosti u političke svrhe.

Termin se široko povezuje s jednostavnim predrasudama i stereotipovima koji mogu biti uobičajeni među novinarima i političkim propagandistima, ali nedostojni ozbiljnih akademskih doprinosa. Unatoč tome neki su centralni koncepti psihologije narodā ugrađeni u sociologiju, kulturnu i socijalnu antropologiju te Volkskunde – discipline koje su se, za razliku od psihologije naroda, naknadno etablirale na sveučilišnoj razini tijekom dvadesetog stoljeća.

Filozofska značajnost leži u tome što je psihologija narodā činila ambicioznu sintezu koja je nastojala premostiti jaz između prirodnih znanosti i humanističkih znanosti. Njezin neuspjeh upozorava na inherentne poteškoće u pokušaju stvaranja »treće cjeline« koja bi bila istovremeno empirijski utemeljena i humanistički relevantna. Instrumentalizacija ovog pristupa od strane nacističke ideologije konačno je diskreditirala bilo kakve pokušaje definiranja kolektivnih psiholoških svojstava na temelju etničke ili nacionalne pripadnosti.

Današnja kulturna psihologija i međukulturna psihologija nastoje ispraviti neke od nedostataka prijašnje psihologije narodā, usmjeravajući se na empirijski utemeljene studije kulturnih razlika u kogniciji i ponašanju, pritom izbjegavajući esencijalistička shvaćanja narodnog duha ili inherentnih kulturnih karakteristika.

Kučera i psihologija narodā

Dvadeset i treće poglavlje Kučerina teksta Moja teorija čuvstava i volje bavi se pitanjem odnosa između emocija i etičke procjene, pod naslovom »Čuvstvo i (doživljaji ćudorednih zahtjeva)«. Ovaj dio Kučerina teksta oslanja se najvećim dijelom na drugi odjeljak naslovljen »Metode psihologije etičkih vrednovanja« (»Methoden der Psychologie der ethischen Wertschätzungen«) u drugom dijelu, naslovljenom »Specijalan nauk o čuvstvima« (»Spezielle Gefühlslehre«), već spomenute Störringove knjige Metode psihologije višeg čuvstvenog života. Taj drugi odjeljak podijeljen je u dva poglavlja: »Ispitivanje etičkih procjena prema metodi psihologije narodā« u kojem Störring raspravlja o ulozi metode psihologije narodā (Völkerpsychologie) u razumijevanju etičkih procjena. U drugom poglavlju, pod naslovom »Deduktivne i induktivne individualno psihologijske metode u istraživanju etičkih vrijednosnih procjena«, Störring razvija svoju teoriju sumacijskih centara osjećaja.20

Već iz usporedbe samih naslova vidi se razlika u fokusu Störringova i Kučerina poglavlja: dok se Störring primarno bavi metodama psihologijskog istraživanja etičkih vrednovanja, Kučera ide za time da objasni odnos čuvstava (osjećaja) i etičkih vrednovanja. Pritom se primjećuje stanovita Kučerina rezerva u točnom definiranju teme u tomu da je dio naslova stavila u zagrade, vjerojatno dvojeći o tomu kako bi se točno odredio opseg tema tog poglavlja.

U ovom tekstu fokus nije sadržaj Kučerina rješavanja odnosa čuvstava i etičkih vrednovanja, koja je zasebna tema. Usredotočit ćemo se na Kučerino metodološko preuzimanje metode psihologije narodā.

U poglavlju »Čuvstva i (doživljaji ćudorednih zahtjeva)«, Kučera, slijedeći Störringa, identificira četiri metode u psihologiji emocija: introspekciju, eksperimentiranje, patopsihološku metodu i metode psihologije narodā. O tomu je Störring napisao:

Störring je nekritički preuzeo Wundtovo poimanje psihologije narodā. Wundt je smatrao da se metodologija eksperimentalne psihologije može primijeniti samo na vrlo elementarne svjesne procese, dok su statistički pristupi također imali ograničenu vrijednost. Ova ograničenja su ga dovela do spoznaje da je potreban drugačiji pristup za istraživanje složenijih psihičkih fenomena. Za istraživanje viših psihičkih činjenica, Wundt je imao ograda prema »samopromatranju za pisaćim stolom« i umjesto toga razvio psihologiju narodā (Völkerpsychologie). Ova disciplina bila je temelj za proučavanje složenih psihičkih procesa. Wundt je vjerovao da se viši psihički procesi mogu najbolje proučavati kroz analizu kulturnih proizvoda naroda: jezika, mitova, religije, običaja i umjetnosti. Ovaj pristup je omogućavao istraživanje fenomena koji su bili nedostupni laboratorijskim uvjetima, kao i onkraj proučavanja iskustava izoliranih pojedinaca. Wundtova psihologija narodā čini sintezu koja je trebala odgovoriti na pitanja na koja eksperimentalna psihologija nije mogla, a to su proučavanje kompleksnih kulturnih fenomena. Psihologija narodā trebala je ispuniti tu prazninu kroz historijsko-genetski pristup koji bi omogućio razumijevanje univerzalnih zakona mentalnog razvoja.

Wundtova metodologija oslanjala se na komparativnu i historijsko-psihološku metodu. Komparativna metoda bila je potrebna jer nije bila riječ samo o procjeni singularnih događaja, već o generičkoj usporedbi koja se trebala razraditi na temelju historijske analize. O generičkoj usporedbi govorimo kada se analiza usmjerava na objekte koji su, prema svom psihološkom karakteru, nekako povezani jedan s drugim, ne mogu se, međutim, dokazati izravni genetski odnosi koji nalaze izraz u povijesnom kontekstu.

Kučera je bila dobro upoznata s Wundtovim idejama o psihologiji narodā: godine 1922., zajedno s dr. Mathildom Kelchner i dr. Zofjom Korczyńskom, sastavila je testove za ispitivanje karakteristika različitih naroda, koji su se provodili u Poznanju, Berlinu i u našim krajevima.22 Nažalost, ovaj projekt nije dovršen, a rezultati istraživanja nikad nisu objavljeni.23

Ovaj međunarodni projekt značajan je primjer praktične aplikacije Wundtovih teorijskih koncepata psihologije narodā. Kučera se, radeći s njemačkim i poljskim kolegicama, pokušala empirijski približiti problemu nacionalnih karakteristika kroz psihometrijski pristup. Suradnja s dr. Mathildom Kelchner na Psihološkom institutu u Bonnu i dr. Zofijom Korczyńskom u Poznanju ukazuje na transnacionalnu dimenziju tog istraživačkog pothvata.

U poglavlju »Čuvstva i (doživljaji ćudorednih zahtjeva)«, Kučera je sažela Störringovu raspravu o rezultatima finskog filozofa i sociologa Edvarda Westermarcka (1862. – 1939.), koji je živio sedam godina u Maroku i provodio psihološka istraživanja među lokalnim stanovništvom.24 Westermarck je tvrdio da, putem uvida metoda psihologije narodā, moralni sud nastaje iz emocionalnog života i temelji se na moralnom ogorčenju i moralnoj dobrohotnosti. Westermarck je pretpostavio da moralno ogorčenje izvire iz samoobrane, gdje se »na nanesenu bol odgovara bijegom ili ljutnjom i agresijom«.25 Moralno ogorčenje je usmjereno prema neprijatelju i, tvrdi Kučera, sastoji se od dva elementa: uklanjanja uzroka boli i nanošenja boli zločincu. Prema Westermarcku, svrha kazne je odmazda, što dovodi do nastanka pojmova pravde i nepravde. Osjećaj ogorčenja, prema Westermarcku, proteže se na obitelj i na pleme zločinca. Međutim, Kučera primjećuje da Störring smatra da s metodološkog stanovišta Völkerpsychologie ne može odgovoriti na pitanje je li ogorčenje jedina

Nadalje, prema Störringu, Völkerpsychologie ne može dokazati da je želja za odmazdom uključena u moralno ogorčenje i da je potrebna za formiranje pojmova pravde i nepravde. Konačno, Störring objašnjava da se želja za proširenjem moralnog ogorčenja na obitelj i pleme zločinca objašnjava prijenosom osjećaja. Moralni sud ovisi o dvjema sastavnicama: individualnim i društvenim uvjetima. Kada je moralni sud neovisan o vrednovanju drugih, govori se o individualnim uvjetima, dok je moralni sud koji ovisi o vrednovanju drugih društveno uvjetovan.

Volja postaje predmet moralnog suda već na niskoj razini kulture, kako pokazuje psihologija naroda. To se može vidjeti iz sljedećeg: »1. Razlikovanje namjerne i nenamjerne štete; 2. Šteta uzrokovana unutarnjom ili vanjskom nužnošću ocjenjuje se blaže; 3. Vrednovanje razlikuje hladnokrvan čin od čina počinjenog u naletu strasti; i 4. Djela motivirana sebičnim i nesebičnim razlozima ocjenjuju se različito.«27 Kučera dalje navodi da su, prema Westermarcku, moralni sud i djelovanje utemeljeni na ogorčenju i dobrohotnosti posredovani simpatijom i naklonosti. Međutim, suprotno Westermarcku, Störring smatra da »za prevladavanje egoizma i razvoj nesebičnog, općenito vrijednog i nepristranog djelovanja i suđenja, osjećaj simpatije je dovoljan bez naklonosti«.28

Postoje četiri psihološke osnove iz kojih se razvija moralni sud: prvo, ovisi o osjećajima simpatije koju osoba ima s tuđom tugom i radošću; zatim o osjećajima simpatije, duševnog zadovoljstva i duševnog djelovanja; i konačno, o sposobnosti prenošenja osjećaja s jedne ideje na drugu. Moralni sud se, međutim, razvija iz ovih dviju psiholoških osnova: vrednovanja djela i namjera na temelju individualne procjene njihovih učinaka i vrednovanja djela i namjera na temelju same namjere. Kučera se zatim bavi društveno uvjetovanim moralnim sudom. Naime, pohvala i kritika općenito utječu na moralni sud jer se ponavljanje ugodnih ili neugodnih emocionalnih stanja koja se pobuđuju povezuje s odgovarajućim djelima. Međutim, tijekom formiranja moralnog suda mogu nastati komplikacije u psihološkom fenomenu. U tim slučajevima dva se iskustva spajaju u novu vrstu cjeline koja se zatim spaja s novim čimbenikom u jedinstvenu cjelinu i tako dalje.

Kučera dalje navodi da je moralno samopoštovanje motivacija za moralnu volju. Naime:

Na kraju poglavlja Kučera piše o autonomnom poštovanju moralnog zakona, koje nastaje iz sudjelovanja autonomnog i društveno uvjetovanog samopoštovanja jer »čuvstva neugode koja se javljaju svaki put kad se krnji samopoštovanje prenose na sud 'to i to nije ćudoredno zabranjeno'«.30

U većini onoga što je u ovom dijelu teksta napisala, Kučera se oslanja na interpretaciju spomenutog Störringova teksta pri čemu nije uvijek jasno razlučivo gdje prestaje prepričavanje Störringova teksta, a gdje počinju njezini komentari. No, na kraju, u dijelu pod naslovom »Odnos Störringove prema Kantovoj psihologiji ćudorednog ocjenjivanja«, Kučera donosi kratku usporedbu svojega razumijevanja tih dvojice filozofa. U svojem je opisu ovdje najizvornija, no vrlo štura tako da ovo što slijedi naš je pokušaj rekonstrukcije Kučerina razumijevanja odnosa Störringa i Kanta.

Temelj moralne epistemologije čini najvažniju razliku između ova dva filozofa. Kant gradi svoju etiku na a priori načelima praktičnog uma, inzistirajući na tomu da se moralni zakoni mogu izvesti neovisno o empirijskim spoznajama o ljudskoj prirodi. Kategorički imperativ – kao vrhovno moralno načelo – mora biti univerzalno valjan i bezuvjetan, što znači da njegove osnove ne mogu biti empirijske.

Störring, s druge strane, zastupa empirijski pristup moralnom vrednovanju. Prema Kučeri, on »cjelokupno ćudoredno djelovanje, uključivši i kategorički imperativ, empirijski tumači«,31 što je fundamentalni epistemološki zaokret u odnosu na Kantovu poziciju. Störring ne napušta pojam dužnosti, već ga psihološki objašnjava putem mehanizama sumacijskih centara osjećaja. Sumacijski centri (Summationszentren) su ključan psihološki mehanizam u Störringovoj teoriji moralnog djelovanja. Već sam naziv upućuje na značenje: to su centri koji sumiraju ili agregiraju različite osjećajne elemente u koherentne cjeline sposobne za usmjeravanje moralnog djelovanja.32

Prema tomu, narav moralnog čina razlikuje se kod ove dvojice filozofa. Pravi moralni čin mora biti motiviran isključivo poštovanjem moralnog zakona, bez obzira na prirodne sklonosti ili osjećaje. Čak i kad se čin slaže s moralnim normama, ako nije motiviran dužnošću, on nema moralnu vrijednost. Störring, međutim, integrira osjećaje u moralni čin na sofisticiraniji način. Prema njegovoj teoriji, postoje sekundarni osjećaji simpatije okupljeni oko sumacijskih centara koji se razlikuju od primarnih osjećaja simpatije vezanih za konkretne situacije. Ovi sekundarni osjećaji »nisu ovisni o prostorno vremenskim faktorima pa dovode do djelovanje u smislu ćudorednih normi«,33 kako piše Kučera.

Iako se Kant često prikazuje kao filozof koji isključuje osjećaje iz moralnosti, on ipak priznaje osjećaj poštovanja prema moralnom zakonu kao jedini osjećaj koji razum može proizvesti. Ovaj osjećaj racionalno je generiran i služi kao subjektivan uvjet mogućnosti moralnog čina, ali ne kao njegov motiv. Störring pak nastoji pomiriti intelektualnu i emocionalnu psihologiju moralnog vrjednovanja. On razlikuje primarne osjećaje simpatije, to jest spontane emotivne reakcije na konkretne situacije, od sekundarnih osjećaja simpatije, to jest psihološki razvijene, trajne osjećaje okupljene oko sumacijskih centara, koji predstavljaju psihološke mehanizme koji omogućavaju prelazak od subjektivnih, trenutnih osjećaja k objektivnijim, trajnijim moralnim dispozicijama.

Dakle, Kantova transcendentalna sloboda postavlja slobodu kao transcendentalnu ideju koja omogućava moralnost. Volja je slobodna kada se rukovodi kategoričkim imperativom, to jest kada je autonomna u odnosu na empirijske determinante. Störring pak ne odbacuje slobodnu volju, već je psihološki objašnjava. Sloboda se ne temelji na transcendentalnoj autonomiji, već na psihičkim procesima višeg razvojnog stupnja. Moralno djelovanje proizlazi iz složenih psiholoških mehanizama koji integriraju razumske i osjećajne elemente.

Störring stvara sintezu između racionalnih i emocionalnih aspekata moralnosti. On ne napušta Kantovu ideju o važnosti razuma u moralnosti, već nastoji pokazati kako se empirijski može objasniti nastajanje osjećaja koji odgovaraju Kantovu osjećaju poštovanja. Ova sinteza omogućava Störringu da zadrži normativnu snagu moralnih zahtjeva, ali da ih i utemelji na psihološkim činjenicama o ljudskoj prirodi. Time se izbjegava problem kako a priori načela mogu motivirati empirijska bića.

Ovdje se otvara pitanje je li ovaj svojevrstan »dodatak« tekstu, to jest usporedba Kanta i Störringa, dio razmatranja o značenju psihologije narodā kod Kučere. Kučera svoj tekst uvodi pozivanjem upravo na tu metodu kao metodu koju je Wundt postavio za rješavanje pitanja odnosa emocija i etike. Za razliku od Störringa, koji u odjeljku »Metode psihologije etičkih vrednovanja« jasno sugerira da je metoda psihologije narodā, jedna od metoda kojom se pristupa rješavanju ovog pitanja, dok je druga deduktivna i induktivna individualno psihologijska metoda, Kučera u svojoj interpretaciji ne inzistira na toj razlici i svjesna je tog odmaka od Störringa. Premda Kučera ne eksplicira posebno opseg i doseg metode psihologije narodā, ništa zapravo ne sprječava zaključiti da je ona cijelo rješenje za pitanje odnosa emocija i etike vidjela u wundtovskoj metodi. Stoga bi se Kučerina diskusija o razlikovanju Störringove i Kantove pozicije mogla razumjeti ex suppositione psihologije narodā od koje se ona ne odmiče.

Zaključak

Kučera ne nudi zasebnu metodološku analizu psihologije narodā već je prihvaća kao metodu i to na dva načina. Prvo, u suradnji s Mathildom Kelchner i Zofjom Korczyńskom, pokušala je provesti stanovite psihološke analize u Hrvatskoj, vjerojatno s namjerom da se rezultati usporede s poljskim i njemačkim rezultatima. Taj projekt nije nikad priveden kraju i ostale su nam samo razasute bilješke iz koje se ne može mnogo zaključiti. Drugo, u teorijskom smislu ona prihvaća wundtovski pristup, koji je rafinirao i modificirao Gustav Störring, prema kojem je psihologija narodā, to jest rezultati njezina istraživanja, nadopuna eksperimentalnoj psihološkoj metodi.

Kučerin pristup psihologiji narodā ilustrira metodološku hibridnost njezina rada koji kombinira eksperimentalni pristup s filozofskim promišljanjem. Njezino razumijevanje odnosa između individualnih emocija i kolektivnih moralnih zahtjeva odražava hermeneutičku dimenziju psihologije narodā koju je zagovarao Wundt. Prema ovom shvaćanju, mentalni procesi ne mogu se u potpunosti razumjeti bez uvažavanja njihove kulturno-historijske ukorijenjenosti.

Valja napomenuti da je psihologija narodā, unatoč svojim teorijskim ambicijama, ostala metodološki problematična. Wundtova konceptualizacija »univerzalnih zakona« mentalnog razvoja često je bila spekulativna i esencijalistička. Kučerin empirijski pristup, usmjeren na »karakteristike naroda«, reflektira tadašnje tipološko mišljenje koje je kasnije kritizirano zbog svojih stereotipnih pretpostavki. Nerealizirani projekt Kučere, Kelchner i Korczyńske možda je simptomatičan za inherentne poteškoće u operacionalizaciji koncepata psihologije narodā. Pitanje kako empirijski uhvatiti »nacionalne karakteristike« ostaje metodološki izazovno i epistemološki problematično.

Kučerin rad o psihologiji narodā povijesno je značajan pokušaj sinteze eksperimentalne psihologije s kulturno-historijskim pristupom. Njezino razumijevanje odnosa između emocija i etičke procjene kroz optiku psihologije narodā odražava filozofsku sofisticiranost koja nadilazi čisto empirijski pristup. Iako projekt iz 1922. godine nije završen, on svjedoči o međunarodnoj dimenziji psihologijskih istraživanja u međuratnom razdoblju i o Kučerinoj ulozi u ranim pokušajima kvantitativnog proučavanja kulturnih razlika.

Današnja kulturna psihologija i međukulturna psihologija u mnogome nasljeđuju pitanja koja je postavila Wundtova psihologija narodā, ali s epistemološkom opreznošću koja izbjegava esencijalistička shvaćanja nacionalnih karaktera. Kučerin rad tako čini važan historijski precedent u razvoju psihologije koja uzima u obzir sociokulturnu dimenziju ljudskog iskustva.

Ivana Skuhala Karasman34 – Luka Boršić35

Elza Kučera and the Völkerpsychologie

Summary

Elza Kučera (1883–1972), the first Croatian experimental psychologist, wrote a text – likely around 1938 – titled Moja teorija čuvstava i volje (My Theory of Feelings and Will), which remained unpublished in manuscript form. This article examines a particular method referenced in Kučera’s text, though not explicitly addressed by her: the psychology of peoples, more widely known by its German name, Völkerpsychologie. This approach was especially influential in the late nineteenth century but largely disappeared from scientific discourse after the Second World War. In My Theory of Feelings and Will, Kučera draws heavily on and paraphrases the work of her professor and mentor at the University of Zurich, Gustav Störring (1860–1946), particularly his book Methoden der Psychologie des höheren Gefühlslebens (Methods of the Psychology of Higher Emotional Life). Her engagement with Völkerpsychologie reflects the methodological hybridity of her work, which combines experimental psychology with philosophical inquiry. Kučera’s interpretation of the relationship between individual emotions and collective moral imperatives aligns with the hermeneutic dimension of Völkerpsychologie championed by Wilhelm Wundt. From this perspective, mental processes cannot be fully understood without acknowledging their cultural and historical rootedness.

Keywords: Elza Kučera, psychology, Völkerpsychologie, My Theory of Feelings and Will.

(na engl. prev. Ivana Skuhala Karasman)