Izvorni znanstveni članak
The Last Rose of Summer – The Dramaturgy of the Relationship Between Nature and Opera
Sibila Petlevski
Sažetak
U prvome dijelu rada bavim se dramaturškim promišljanjem odnosa prirode i opere.
Neposredni povod je konkretna međunarodna suradnja realizirana 2025. godine u sklopu
projekta Priroda i opera na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u režiji švicarskog opernog
redatelja Mathiasa Behrendsa, a pod glazbenim vodstvom i u glazbenoj instrumentaciji
Mladena Tarbuka. Dramaturški pristup otvorio je široko polje promišljanja, ali je poticaj
došao iz elemenata za konkretnu opernu produkciju, redateljeva scenoslijeda i Tarbukove
partiture, čime je pod zajednički nazivnik eko-dramskog i eko-opernog podvedeno čak
jedanaest reprezentativnih glazbenih ulomaka iz djela deset kompozitora – Wagnera, Meyerbeera, Dvořáka, Brittena, Berioa, Janáčeka, Schumanna, Musorgskog, Mahlera i Berga. U drugome dijelu teksta bavim se Juranićevom operom prema libretu nastalom na temeljuradiodrame Luka Paljetka Posljednji ljetni cvijet (1989). Ta Juranićeva opera za koju je bio višestruko nagrađen, izvedena je u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem u Novom Sadu, a izvedba na 27. zagrebačkom Muzičkom biennalu 2013. bila je pod dirigentskim vodstvom skladatelja. U radu objašnjavam značaj motiva cvijeta u Paljetkovu opusu, ali i postmoderni odnos prema tome motivu u Juranićevoj operi.
Ključne riječi
ekologija; opera; postmoderna; citatnost; polistilističnost
Hrčak ID:
347186
URI
Datum izdavanja:
6.5.2026.
Posjeta: 0 *