MARINO MANIN
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
UDK: 628.1(497.5Zagreb)“187/194“(091)
Prethodno priopćenje
Primljeno: 7. 3. 2025.
Prihvaćeno: 10. 6. 2025.
DOI:https://doi.org/10.59412/hz.78.2.5
O vodoopskrbnom sustavu Zagreba od izgradnje 1878. do Drugog svjetskog rata1
Nagli razvoj i porast broja stanovnika grada Zagreba nastavio se i između dvaju svjetskih ratova pa se uz određeno zaostajanje razvijala i komunalna infrastruktura, uključujući vodovodni sustav i opskrbu vodom stanovništva grada. U radu ćemo se osvrnuti na higijenske i zdravstvene prilike u Zagrebu, na ulaganja i brigu gradskog poglavarstva za gradsku infrastrukturu, a napose za vodovodni sustav, uključujući i planove za eksploataciju podzemnih voda unutar Botaničkog vrta iz 1934., kao provizornog povećanja kapaciteta opskrbe vodom, do izgradnje novog vodocrpilišta u Maloj Mlaki.
Ključne riječi: Zagreb; vodovod; vodoopskrba; vodovodni sustav; vodocrpilište; 19. stoljeće; 20. stoljeće
U ovome radu razmatramo stanje opskrbe vodom u Zagrebu od izgradnje vodovoda 1878. do Drugog svjetskog rata, kao i razvoj vodovoda u tome razdoblju. Polazeći od činjenice da se naglo povećao broj stanovnika Zagreba, te posljedično tome i potrošnja vode i potreba za širenjem vodoopskrbnoga sustava, a uzevši u obzir i turbulentna ekonomska kretanja općenito – što se reflektiralo i na prihode gradske uprave – pretpostavili smo da se i gradski vodovod kao gradska tvrtka nalazio pred golemim izazovima.2
Problematiku vodoopskrbnoga sustava grada Zagreba kao značajnog segmenta gradske infrastrukture od osnutka Gradskog vodovoda 1878. do danas, historiografija nije monografski obradila i prezentirala. Međutim, postoji niz analitičkih radova s tematikom vodoopskrbe Zagreba koji analitički obrađuju neke aspekte (lokacija za crpljenje vode, higijenski, bakteriološki aspekt, itd.).3 Pored toga, postoji i nekoliko obljetničkih monografija zagrebačkog vodovoda koje donose mnoštvo korisnih podataka, ali ne sagledavaju kritički i ne kontekstualiziraju problematiku opskrbe pučanstva vodom, nego im je primarni cilj veličanje tvrtke i njezinih postignuća.4 I konačno, o gradskom vodovodu (napose o njegovim počecima) mogu se pronaći odgovarajuća poglavlja u nekim monografijama posvećenima gradu Zagrebu.5
Izgradnja vodovodnog i kanalizacijskog sustava postajala je sve neophodnija usporedo sa širenjem gradske jezgre i s porastom broja stanovništva. Naime, porast broja stanovnika implicirao je povećanje potražnje za pitkom vodom. Istovremeno, povećanje stanovništva i gospodarske aktivnosti dovodili su do povećanoga rizika od zagađivanja podzemnih voda. Tako se napose u 19. stoljeću – zbog kontaminacije vode iz bunara bakterijama – povećala učestalost zaraznih bolesti probavnog trakta: dizenterije, tifusa i posebno smrtonosne kolere. To nije bilo karakteristično samo za Zagreb, nego za većinu europskih gradova toga vremena koji također nisu imali riješeno pitanje opskrbe zdravstveno ispravnom pitkom vodom.
Nagliji porast broja stanovnika Zagreba odvija se od početka druge polovice 19. stoljeća, tj. od vremena administrativnog ujedinjenja grada (1850. objedinjeni su Kaptol, Nova Ves, Vlaška ulica i selo Horvati s Gradecom u jedinstvenu gradsku cjelinu) kad naselje broji 17 923 stanovnika (1857.) do 187 491 stanovnika 1931. godine.6 U takvim okolnostima po ukidanju feudalnih odnosa 1848. dio oslobođenog seljaštva – zahvaćenog procesom demografske tranzicije – slijeva se u gradove. Tu je upravo u tijeku ubrzani razvoj kapitalističkog poduzetništva, koje zapošljava takvu radnu snagu u industriji, prometu, itd. U tim se okolnostima formiraju i nova naselja na tadašnjoj zagrebačkoj periferiji, kao npr. Trnje.7
U takvim okolnostima, na koje se nadovezala i velika suša u ljeto 1861., bilo je logično da se na dnevni red Gradskoga zastupstva stavi pitanje izgradnje vodoopskrbnoga sustava Zagreba i da se već te iste 1861. godine formira Vodovodni odbor.8 Naime, tradicionalna opskrba vodom iz javnih zdenaca, izvora ili privatnih zdenaca u dvorištima kuća količinom i kvalitetom nije mogla zadovoljavati potrebe stanovništva tijekom ljetnih mjeseci i napose za velikih suša.9
Kao što još i dan-danas neupućeni ponavljaju „urbanu legendu“ o zdravoj sljemenskoj vodi, kojom se napaja zagrebački vodovod, tako je i pri prvom planiranju izgradnje vodovoda 1861. i 1862. prevladala opcija s crpljenjem vode iz vrela na obroncima Zagrebačke gore, zatim s dovođenjem iste cjevovodima do vodospreme u Jurjevskoj ulici (zbog dominantne kote, taj će element ostati nepromijenjen do konačne realizacije), odakle se trebala granati distributivna vodovodna mreža za grad Zagreb. Za izvođenje navedenoga projekta stupilo se u pregovore s L. A. Riedingerom, onim istim poduzetnikom iz Augsburga koji je izgradio Zagrebačku plinaru i uveo gradsku plinsku rasvjetu, ali pored niza nepoznanica, visina investicije uvjetovala je odluku o privremenoj odgodi izgradnje vodovoda.10 Naknadno je utvrđen nedostatan kapacitet gorskih vrela (napose u kritičnim ljetnim mjesecima), pa se nametnula ideja crpljenja vode iz savske ravnice te dovođenja iste parostrojnim crpkama u Jurjevsku, odakle se trebala distribuirati gradom. U novinama se pojavilo nekoliko napada na tu ideju, odnosno članaka u obranu korištenja izvorske vode, ali se početkom 70-ih godina od izgradnje vodovoda odustalo prvenstveno iz financijskih razloga. Polovicom 70-ih godina 19. stoljeća u Gradskom zastupstvu sukobili su se tabor pobornika „izvorske vode“ i onaj pobornika crpljenja vode iz savske doline. Novinske polemike samo su poticale i odražavale polarizaciju i intrige u Gradskome zastupstvu, tako da je u rujnu 1876. gradonačelnik Ivan Vončina podnio ostavku zbog neizglasavanja rebalansa troškova za gradnju vodovoda.11
U predizbornoj polemici za izbor trećine Gradskog zastupstva u ožujku 1877. dr. Aleksa Vancaš, predvodnik grupe protivnika opskrbljivanja vodovoda vodom iz savske ravnice, izjavio je: „U obće on neuvidja, da bi mogla voda zdravlju škoditi ili koristiti, jer on sam da je pio takovu vodu, u kojoj je bilo, buduć tik kraj zahoda, toliko odlučaka ljudskih odpadaka, da je onda sasvim crvena bila, pa mu ipak nije naškodila.“12
U travnju 1877. izglasano je ustrojavanje novoga Vodovodnog odbora. Gradnja vodoopskrbnoga sustava trajala je tijekom druge polovice 1877. te prvih mjeseci 1878., tako da je 7. srpnja svečano otvoren javni gradski vodovod u Zagrebu.13
Razmatrajući pitanje zagrebačkoga vodovoda s geološkog i hidrografskog aspekta, Đuro Pilar je još 1889. zapazio – uz tvrdnju kako je lozinka onog vremena „mikrobi svi i svuda“ – da su korištenjem vode iz vodovoda iskorijenjeni groznice i tifus.14 Bakterija ima u svakoj izvorskoj („vrelnoj“) vodi – tvrdi nadalje Pilar – te da „najbolja vrelna voda grada Rieke nesravnjeno je bogatija na mikroorganizmi nego vodovodna voda grada Zagreba.“15 Naime, kako dalje on obrazlaže – „na temelju proučavanja mjestnih odnošaja, te prema svojem najboljem znanju i savjesti“ – i sam je predložio crpljenje vode za vodovod nedaleko grada, u predijelu kolodvora, jer je polazio od pretpostavke da sva „podzemna voda teče izključivo prema rieci i utiče u nju“, a ne obrnuto, nije crpljena voda iz Save, nego iz šljunkovite naslage, koja se nalazi ispod nepropusnog površinskog sloja ilovače, a radilo se o vodi koja se spuštala s područja Zagrebačke gore, lišene nečisti s površine.16
Vodovod iz 1878. znatno je premašivao onovremene potrebe za vodom, odnosno u odnosu na količinu vode koju se moglo distribuirati uzimajući u obzir razvijenost distributivne mreže, jer se raspolagalo dvjema crpkama kapaciteta svake po 2300 kubičnih metara u 24 sata (kojima se vodu dovodilo u 72 metra više sagrađenu vodospremu u Jurjevskoj ulici, kapaciteta 1560 kubičnih metara. Iz vodospreme u Jurjevskoj ulici voda se dalje prirodnim padom razvodila do 11 150 stanovnika grada, koliko ih je priključeno na mrežu u prvoj godini), budući da je početkom 30-ih godina 20. stoljeća dosegnut maksimalni kapacitet toga crpilišta i iznosio je oko 34 000 kubičnih metara vode u 24 sata.17
Znameniti zagrebački kirurg i sveučilišni profesor Miroslav pl. Čačković Vrhovinski 1929. u tekstu, koji se bavi higijenskim problemima u gradu Zagrebu, uključujući i gradski vodovod, piše:
Gdje nema kanalizacije grade se zahodne jame, gdje nema vodovoda kopaju se zdenci (...). Zahodna jama, ma kako solidno bila gradjena, uvijek je prijeteća pogibelj, jer joj može stijena negdje puknuti i propuštati sadržaj. Tako dolaze izmetine, dakle organske sastojine u tlo i podzemnu vodu, a odatle u zdenac iz koga stanovnici crpe vodu. Za zdravlje je pako štetna svaka voda, koja u većoj mjeri sadržaje organske sastojine. Oboli li pako netko u kući od zarazne bolesti koja se razvija u probavilu, naročito od tifa, dizenterije ili kolere, to se u takovom slučaju mogu inficirati svi oni ljudi, koji tu vodu piju iz zdenca one kuće (...).18
Međutim, dok je u vrijeme izgradnje vodovodnog sustava najveća opasnost prijetila od kontaminacije bakterijama iz otpadnih voda, nekoliko desetljeća kasnije na zatvaranje istih utjecalo je i zagađenje djelovanjem industrije te mineralnih ulja.19 I Čačković Vrhovinski nastavlja izražavajući skepsu glede svijesti i poduzimanja mjera gradskih vlasti za očuvanje kvalitete vode gradskog vodovoda, s obzirom na to da je u blizini vodocrpilišta bilo puno kuća bez kanalizacije.20 Sličnim su pristupom provođena i ispitivanja podzemnih voda na gradskom području (u ravnici na lijevoj obali Save) tijekom čitavog međuratnog razdoblja, tj. analize vode bile su uglavnom bakteriološke i nepotpune fizičko-kemijske, što je rezultiralo time da je podzemna voda zdrava za konzumiranje.21 Miroslav pl. Čačković Vrhovinski smatra da zbog toga treba očuvati površinski sloj tla i izbjegavati oštećivanje istoga uslijed: gradnje, obrade tla, te kopanja materijala (pijeska). Nadalje, autor traži zaštitni teren „ni izgradjen ni kultiviran.“ Iz istog je razloga izrazio protivljenje i izgradnji groblja na Črnomercu, budući da se ta lokacija nalazi na trasi kojom se voda spušta prema predjelu vodocrpilišta.22
Doista, godine 1912. osnovano je vodovodno zaštitno područje radi očuvanja vodovodne vode od kontaminacija. Vodovodno zaštitno područje prostiralo se na području omeđenom:
Magazinskom cestom na sjeveru
potokom Jelenovac na istoku
željezničkom prugom Zagreb – Samobor na jugu i
potokom Črnomerec na zapadu (naknadno na zapadnoj strani smanjeno do trase Selske ceste).23
Početkom 30-ih godina 20. stoljeća tu su bila 3 bunara iz kojih se crpila voda za gradski vodovod. Zbog velike eksploatacije bunara razina vode se smanjivala ne samo u bunarima, nego i u kontrolnim bušotinama uz rub zaštićenog područja, iz čega je zaključeno da je u bunare pritjecala voda izvan zaštićenog područja, koje je bilo izgrađeno i bez sustava odvodnje (mjerenje od 19. ožujka 1932.), pa je time bila potencijalno ugrožena ispravnost vode. Dodatno se povećavala opasnost zagađenja vodovodne vode i zbog dva potoka na rubovima vodozaštitnog područja. U takvim okolnostima povećanje broja bunara za crpljenje dodatnih količina vode za vodovod na toj lokaciji nije dolazilo u obzir.24
Gradskom su vodovodu uslijed povećanja potrošnje vode trebale nove lokacije za izgradnju dodatnih bunara i crpljenje potrebnih količina vode. Zato se za vodovod crpila i voda iz provizornog bunara kod Branimirove tržnice. Taj bunar nije bio osiguran većim ili manjim vodozaštitnim područjem. Nadalje, područje nije imalo nepropusni sloj ilovače, koji bi štitio vodu od zagađenja s površine, a povrh toga bunar se nalazio blizu glavnog odvodnog Kanala. Usprkos tim faktorima rizika, iz tog se bunara godinama crpilo „sterilnu“ vodu. Iz oba ta crpilišta ukupno se dobivalo 44 000 m³ dnevno, tj. 34 000 m³ iz crpilišta pored Magazinske ceste i 10 000 m³ iz onoga pored Branimirove ulice. Za vrijeme sušnih razdoblja pred kraj ljeta razina vode u bunarima vodocrpilišta kritično se smanjivala, tako da je nije bilo dovoljno za zadovoljavanje gradskih potreba, pa se pribjegavalo redukcijama (obustavljalo se polijevanje gradskih ulica te opskrba nekih dijelova grada tijekom nekoliko sati dnevno). Održavanjem vodovodnih instalacija nastojalo se smanjiti gubitke, a povećanjem cijena ograničiti potrošnju vode. Međutim, dijelovi grada južno od pruge bili su samo djelomično pokriveni vodovodnom mrežom pa se proširenjem iste mogla očekivati i potreba za dodatnim povećanjem potrošnje vode.25
Dakle, budući da je iskorištenost vodocrpilišta bila dovedena do krajnje mjere, a da je potreba za vodom i dalje rasla, trebalo je žurno pronaći mjesto za izgradnju novog vodocrpilišta i to: blizu grada, kako bi troškovi investicije bili što manji, nenastanjeno područje radi proglašavanja istoga vodozaštitnim područjem, s dovoljno debelim slojem nepropusne zemlje, s poljoprivrednom kulturom na njemu, koju ne treba gnojiti i natapati, te s velikim količinama podzemnih voda. Konstatirano je da za vodocrpilište nije pogodan:
istočni dio grada prema Žitnjaku, koji je doduše u to vrijeme imao slobodna područja, ali gornji mu je sloj bio ispresijecan potocima, gradskim kanalima (između ostalih i glavni gradski sabirni kanal Ivanja Reka), te je bio podložan poplavama, pa se nije moglo očekivati zdravstveno ispravnu vodu u svakome trenutku26
zapadni dio grada (Stenjevec, Jankomir, Podsused) bio je naseljeniji i također podložan poplavama, ali je ipak uzeta u razmatranje lokacija za vodocrpilište u Stenjevcu, no zbog ograničenog kapaciteta (15 000 m³ u 24 h) i velikih troškova izgradnje vodocrpilišta i njegova povezivanja sa sustavom zagrebačkog vodovoda (investicija od 7 000 000 din.), odustalo se i od te lokacije
zbog malih količina nije dolazilo u obzir ni iskorištavanje izvorskih voda sa Zagrebačke gore
ispitivanjem terena na desnoj obali Save otkrivene su lokacije s obilnom količinom podzemnih voda, s dobrim zaštitnim slojevima i koje nisu bile nastanjene, pa je procijenjeno da su bile pogodne za izgradnju vodocrpilišta, koja bi dulje vrijeme zadovoljila potrebe za opskrbu grada Zagreba vodom, a to su: Botinec, Mala Mlaka27 i Odra.28
Međutim, prema tadašnjim procjenama za analizu vode, izradu dokumentacije i izgradnju infrastrukture za priključivanje gore navedenih vodocrpilišta na vodovodni sustav Zagreba bilo je potrebno barem 2 do 3 godine, međutim ta je procjena bila previše optimistična.29 Do 1946. izvlašteno je zbog izgradnje predmetnog vodovoda gotovo 90 % predviđene površine.30 Radi izbjegavanja nestašica vode tijekom tog razdoblja izgradnje trajnog rješenja i to za nekoliko sati dnevno tijekom vršne potrošnje u kritičnom razdoblju godine (srpanj, kolovoz i rujan), odlučilo se pribjeći prijelaznom rješenju, tj. pronalasku jeftinijeg i brzo izvedivog rješenja, koje bi osiguravalo kvalitetnu vodu – izgradnja vodocrpilišta na području Botaničkog vrta. Tu je zaštitni sloj gline zastupljen, iako nije posvuda jednake debljine, a na području predviđenom za vodocrpilište iznosi 4 m, te ispod njega još 0,5 m gline i pijeska. Analiza uzoraka vode pokazala je da ne sadrži kemijska onečišćenja, a s epidemiološkog stanovišta pokazalo se da voda povremeno sadrži bakterije, ali unutar propisanih standarda.31
Iako su analize pokazale da je voda na području Botaničkog vrta bila zdrava, a iste takve kvalitete bila je i na crpilištu u Branimirovoj ulici, nije a priori otklonjena opasnost njezina zagađivanja pa su provedeni pokusi glede steriliziranja vode kloriranjem.32 Zahvaljujući geološkim i hidrološkim uvjetima (debljini zaštitnog sloja gline i filtracijskim odlikama šljunčanog sloja, pomiješanog sa sitnim pijeskom) bunari gradskog vodovoda Zagreba u tom trenutku nisu bili onečišćeni, ali je postojao rizik od onečišćenja. Uz niz pokusa kloriranja, autori su dokazivali da će se kloriranjem vodovodne vode takav rizik posve otkloniti. Kapacitet vodovodnog bunara u Botaničkom vrtu iznosio je 15 000 m³/24 h, a prilikom početka rada ugrađena je pumpa kapaciteta 10 000 m³ i u strojarnici ostavljen prostor za ugradnju druge pumpe istoga kapaciteta, te je ugrađen i aparat za kloriranje vode.33 Od tog je vodovodnog bunara prema potrošačima vodila glavna cijev promjera 350 mm, a tako je velik promjer ugrađen da bi se voda kretala sporije i da bi se omogućilo efikasno kloriranje, odnosno dovoljno dugotrajna izloženost vode djelovanju klora.34
Na temelju iznesenog možemo zaključiti da su promicatelji izgradnje vodovodnog bunara na području Botaničkog vrta bili svjesni toga da je načelno „podzemna voda s terena grada nepodesna da se uvede u vodovod“, ali se iz nužde pitaju „može li se na području Botaničkog vrta ipak dobiti podzemna voda, koja će odgovarati higijenskim postulatima ili, ako ona ne zadovoljava traženju, može li se ona učiniti takvom da bude potpuno neopasna za konsumente.“35 Po razmatranju raspoloživih opcija glede pronalaska prikladnog vodocrpilišta i po poduzimanju svih mjera za osiguranje kvalitete iste (sterilizacija kloriranjem), oni zaključuju da: „Novi bunar je dakle upravo toliko nužno zlo koliko su to i ostali bunari današnjeg gradskog vodovoda, a samo pod vidom provizorija mogu da se toleriraju današnje prilike zagrebačkog vodovoda.“36 Međutim, eksploatacija tog crpilišta trajala je sve do 1986., kad je prekinuta zbog pada kvalitete vode.37
Izvori
HR-DAZG-10GP: Hrvatska, Državni arhiv u Zagrebu, Zagreb, fond 10, Gradsko poglavarstvo Zagreb, serija Gradska poduzeća.
Literatura
Znanstveno-stručni skup „Vodoopskrba grada Zagreba – stanje i perspektive: 27. ožujak 2009.“. Zagreb: Zagrebački holding, 2009.
The Water Supply System of Zagreb from Its Construction in 1878 to the Second World War
The rapid development and the population growth of the city of Zagreb, which began in the mid-nineteenth century with the establishment of a unified administrative and territorial center, continued into the interwar period. Alongside this expansion, though somewhat lagging behind, the city’s communal infrastructure evolved as well — notably the water supply system and the provision of drinking water to the urban population. This paper examines the hygienic and public health conditions in Zagreb, the investments made, and the attention paid by the municipal authorities to urban infrastructure, with particular emphasis on the water supply system. Special focus is given to the early 1930s’ plans for exploiting groundwater within the Botanical Garden as a temporary measure to increase water supply capacity pending the construction of a new water source in Mala Mlaka. Drawing upon an analysis of existing literature and original archival materials, the study traces the expansion of Zagreb’s water supply network. In response to the growing demand for potable water and the limited capacity of the protected zone of the city’s original pumping station near Zagorska Street, extensive efforts were undertaken during the interwar period to identify a new site suitable for the development of a water source. Such a site was to ensure adequate water reserves and meet other technical and environmental conditions necessary to prevent contamination. As the implementation of a comprehensive, permanent solution represented both a significant technical challenge and a considerable financial burden, interim measures were adopted. One such provisional measure was the establishment of a water pumping station near Branimirova Street, which lacked a protective zone and was located only a few meters from the city’s main drainage canal. In 1933, another temporary pumping station, located within the Botanical Garden, was connected to the Zagreb municipal water supply network.
Keywords: Zagreb; waterworks; water supply; water supply system; pumping station; nineteenth century; twentieth century