Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.20901/an.22.04
Kantov postulat javnog prava
Domagoj Vujeva
; Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
U razlici spram ranije tradicije prirodnog prava, Kant napuštanje prirodnog stanja i stupanje u građansko stanje ne shvaća kao savjet razboritosti niti Božju zapovijed, nego kao moralnu dužnosti ili a priori zahtjev čistoga praktičnog uma. Kantovo moralno utemeljenje prijelaza iz prirodnog u građansko stanje u ovom se radu rekonstruira preko tri elementa njegova Pravnog nauka. Prvo, prirođeno pravo na slobodu Kant ne izvodi iz žudnje za samoodržanjem ili neke druge (navodne) prirodne sklonosti čovjeka, nego iz „čovječanstva” u našoj osobi, koje je u krajnjoj instanci utemeljeno u umnoj slobodi ili čovjekovoj sposobnosti za moralno samozakonodavstvo. Drugo, stečeno pravo (na posjedovanje izvanjskih predmeta) shvaćeno
je kao nužno za puno očitovanje našeg prirođenog prava, a ne kao sredstvo za postizanje neke izvanjske svrhe (npr. zadovoljenje potreba, ostvarivanje koristi). Oba prava (stečeno izravno, a prirođeno neizravno) Kant, treće, razmatra pod pretpostavkom prirodnog stanja, u čijoj je umnoj ideji da nikada ne možemo biti sigurni od međusobnog nasilja zbog prava svakoga da po svojoj procjeni i jednostrano primjenjuje silu prema drugima. Takvo stanje je „nepravno” jer pravo zahtijeva da se htijenje jednoga može po općem zakonu uskladiti sa slobodom ostalih. U prirodnom stanju sloboda je po definiciji nemoguća pa čisti praktični um bezuvjetno zapovijeda,
neovisno o svakom interesu, tj. isključivo sa stajališta slobode: exeundum e statu naturali.
Ključne riječi
moralna autonomija; prirođeno pravo; stečeno pravo; prirodno stanje; građansko stanje
Hrčak ID:
336690
URI
Datum izdavanja:
23.10.2025.
Posjeta: 302 *